Operacija Zima '94. odvijala se u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. U toj akciji postrojbe HV-a i HVO-a su oslobodili područje od 200 četvornih kilometara. Srpske snage su poražene na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava.

U jednodnevnoj akciji HV-a i HVO-a pod nazivom Operacija Skok-1, 7. travnja 1995. godine, Srbi su ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Važan segment operacija na Dinari bio je zahtjevan i iznimno težak posao probijanja cesta na vrlo nepristupačnom planinskom području putem kojih se na najviše visove Dinare moglo dopremiti teško naoružanje - topovi i tenkovi. Probijanje cesta obavila je inžinjerija HV-a i HVO-a pod vodstvom generala Ljube Ćesića Rojsa. Time je učinjen kolosalni starteški preokret - do tada nepristupačna planina Dinara postala je glavna cesta prilaza tenkovima HV-a, što će posebno doći do izražaja u predstojećoj operaciji "Oluja".

Operacija Skok-2 je izvedena je od 4. do 11. lipnja 1995. godine na Dinari i Livanjskom polju. Njome su hrvatske snage (HV i HVO) osloboili dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.

Operacija Ljeto '95. bila je uveritira u Oluju. Zauzeto je područje ukupne površine 1600 četvornih kilometara uključujući gradove Bosansko Grahovo i Glamoč. Zauzimanjem Bosanskog Grahova hrvatske snage izbile su na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banji Luci. Vojska Republike Srpske odbačena je dublje u Bosnu, a Knin i cjelokupno područje Dalmacije pod okupacijom srpskih odmetnika gubi najvažniju prometnicu i dolazi u poluokruženje. Istovremeno, inženjerija Vojske Republike Srpske Krajine otpočinje danonoćnim radovima na osposobljavanju jedine preostale prometnice koja izvodi prema Bosni (Knin-Otrić-Srb-Gornji Lapac).

Uloga HVO-a i vodstva Hrvatske Republike Herceg-Bosne u akciji Oluja, najpoznatijoj i najvećoj pobjedi Hrvatske vojske, bila je značajna. HVO je u prethodnim akcijama u zapadnoj Bosni omogućio i u znatnoj mjeri olakšao HV-u da oslobodi okupirana područja u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina i Hrvatska bile su jedno ratište. Srpski agresor uopće nije poštivao granice tih dviju država. Naprotiv, on je prekrajao granice. S druge strane, akcije HV-a, kada je riječ o BiH, bile su u skladu s međudržavnim sporazumima BiH i Hrvatske. Nevezano za Oluju, Hrvati Bosne i Hercegovine su na početku rata agresora zaustavili na južnom pravcu. Već na samom početku rata u BiH, operacijom Lipanjske zore dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na južnu Dalmaciju, a u potpunosti na srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe.

Tajanstveni ratnik suvremenog promisljanja

Svojim djelima i iskrenim izjavama Daidza je osvojio javnost vec na samom pocetku Domovinskog rata. Predsjednika Tudjmana upoznao je u Americi, o cemu je obicavao reci: “Pruzali smo mu punu potporu i dali do znanja da cijelo iseljenistvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga”

Svoju posljednju bitku s teskom bolescu u Zagrebu je 30. sijecnja izgubio Mate Sarlija Daidza. Taj umirovljeni general pukovnik Hrvatske vojske, pravim imenom Nijaz Batlak, bio je jedan od najtanastvenijih junaka Domovinskog rata. O svojoj burnoj proslosti nerado je pripovijedao, a o suvremenim dogadjajima cesto zborio u zagonetkama. Stoga se njegov zivotopis moze tek u naznakama rekonstruirati iz njegovih intervjua ili uzgrednih svjedocanstava drugih osoba.

Ipak, zna se da je Daidza rodom iz istocne Bosne. Domovinu je branio jos u Drugome svjetskom ratu kao zastavnik Ustaskih jurisnika, s kojima je sudjelovao i u znamenitoj bici na Ljevce Polju. Nijazova oca Mehmeda, prijeratnog clana HSS-a i nadzornika pruge na sarajevskom Alpasinom mostu, srpski su partizani pred sinovljevim ocima potkovali i potkovanog bacili u jamu. Tada su to nazivali “oslobodjenjem”, a mladi je Batlak zatocen u kakanjskom rudniku, zloglasnom partizanskom logoru. O bijegu iz Jugoslavije i pojedinostima iz zivota u emigarciji, u SAD, general po obicaju nije govorio, posebice ne o svojim profesionalnim iskustvima ratnog placenika u Juznoj Americi i Bliskom istoku. Nakon dolaska u Hrvatsku 1991. godine, Daidzu je na zagrebackom aerodromu Pleso docekao pokojni Gojko Susak. Vec u veljaci 1991. godine Daidza odlazi u Sarajevo u zelji da organizira obranu grada, a zatim pod krinkom americkog nakupca koze ulazi vlakom u Crnu Goru. Iz Herceg Novog snima neprijateljske polozaje, dok u Baru i Ulcinju pregovara s tamosnjim Albancima. Potom slijede borbe u Dubrovniku i Cepikicama. Daidza je, naime, imenovan prvim zapovjednikom Juznog bojista i potkraj listopada 1991. godine promaknut u prvog brigadira HV-a dok jos sluzbeno nije bilo hrvatskih generala. Osobno je izvrtio vecinu rupa za eksploziv u dubrovackoj okolici. Daidjza je utemeljitelj dviju dragovoljackih pukovnija: “Kralj Tomislav” i slavnih “Crvenkapica”, koje su se preustrojile u elitnu postrojbu HVO-a “Ludvig Pavlovic” te “Nahid Kulenovic”, cijih je 160 bojovnika otvorilo obruc oko Gorazda i uslo u taj podrinjski grad. Cjelokupna tzv. Bojna Krajisnika iste pukovnije pridruzila se, pak, obrani Bihaca.

U medjuvremenu, u svibnju 1992. godine, zapovjednistvo Armije BiH zabranilo je HVO-u prolaz kroz Konjic i sprijecilo da Daidzine postrojbe preko Igmana deblokiraju Sarajevo, pod izlikom “kako ih ustase nece oslobadjati”. Daidza je jamcio da je tada za 48 sati mogao razbiti obruc oko grada. Ozlijedjen u prometnoj nesreci u Ljubuskom, Daidza je premjesten u logistiku u Zagreb, a nakon potpisivanja Washingtosnkog sporazuma vraca se u Sarajevo na duznost savjetnika za medjunacionalne odnose u Hrvatskome veleposlanstvu. Polovicom ozujka 1992. godine promaknut je u cin general bojnika, a umirovljen je 30. listopada 1996. godine. Svojim djelima i iskrenim izjavama Daidza je osvojio javnost vec na samom pocetku Domovinskog rata. Predsjednika Tudjmana upoznao je u Americi, o cemu je obicavao reci: “Pruzali smo mu punu potporu i dali do znanja da cijelo iseljenistvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga”.

Sumnjam da itko od pajaca u Saboru zna tko je SRBIN,a pogotovu klaun kajin.Nema veze,znaju bojovnici...ovako su ga nagradili,kad nece RH!