Mladi hrvatski vojnik, Vukovarac Bruno Ivković, 7. veljače 1993. godine imao je 21 godinu kada je prvo ranjen gelerima minobacačke granate, a potom su ga zarobili i zvjerski mučili i zlostavljali pripadnici srpske paravojske. Brunu Ivkovića tada je u Benkovcu pretukao Renato Petrov, benkovački Hrvat osuđen u odsutnosti na zadarskom Županijskom sudu na 20 godina zatvora za ratni zločin u Škabrnji.

Branio “srpsku nejač”
Petrov, koji je uhićen prošli tjedan u Düsseldorfu u Njemačkoj zbog zločina u Škabrnji, prema svjedočenju Brune Ivkovića, uz riječi kako je i on Hrvat, ali nije u “ustaškoj vojsci i ostao je braniti srpsku nejač”, hrvatskog je vojnika izgazio više nego svi drugi zajedno, a ako zatraži novo suđenje, Petrov će odgovarati na optužbu da je pištoljem ubio jednog hrvatskog civila, starca, ispalivši mu metak u čelo u Škabrnji 18. studenoga 1991., na dan kada su četnici zvjerski ubili i masakrirali hrvatske civile. Renato Petrov bio je, prema svjedočenju Brune Ivkovića, jedan od mnogih u odori SAO Krajine i drugih srpskih paravojnih postrojbi koji su ga maltretirali u više od tri mjeseca zarobljeništva. Ipak, jednog od onih koje je sreo u odori neprijateljske vojske pamti po dobru – Jovu Kneževića iz sela Vrbnika kod Knina.

On je Brunu Ivkovića doslovno spasio od četničkog noža. Večernjem listu o tim su danima u telefonskim razgovorima svjedočili obojica.

– U srpnju 1991. ostao sam na Ugljanu, gdje su mi roditelji gradili vikendicu. U Vukovaru su mi četnici odveli djeda i još se vodi kao nestao kod Veleprometa. Priključio sam se otočkom bataljunu u HV-u i 7. veljače 1993. bio sam u Pedićima u Pridrazi kada su me pogodili geleri od minobacačke granate. Bio sam ranjen u desnu nogu i u jednom sam trenutku izgubio i svijest, a kada sam se osvijestio, tražio sam svoje. Vidio sam ljude u uniformama i mislio sam da su moji, no naletio sam na neprijatelje. Odmah su me počeli tući – kazuje Bruno Ivković.

– Tada ih je jedan zaustavio i rekao kako je očito da sam se došao predati jer sam ih mogao ubiti bombama. Rekli su da me vode u Karin i znam da sam tamo stigao po noći te da su me odmah počeli tući. Jedan je izvadio nož, podigao me za kosu i stavio nož pod vrat kao da će me klati. Četnici su sa strane vikali “kolji, kolji” pa me taj četnik počeo vući iza kuće kako bi me zaklao. Vikao je kako mu je dan prije ubijen prijatelj te da si je obećao da će na kolac nabiti dvije ustaške glave iz osvete i da će moja biti prva. Poželio sam da me ubije, samo da ovo prestane. Tada se pojavio jedan koji je imao neku kratku pušku ili pištolj i viknuo na njega da me ostavi, što je ovaj i učinio – ispričao nam je Bruno Ivković.

Taj koji je repetirao pušku u četnika i spasio mladog hrvatskog vojnika bio je Jovo Knežević, danas 57-godišnjak koji od 1995. godine živi u Zemunu, kamo je otišao nakon pada srpske paradržave.

– Mobilizirali su me u lipnju 1991. godine. Bio sam vodnik u rezervi i osiguranju, odnosno vojnoj policiji. Tog sam dana bio u Benkovcu u komandi, a potom sam kao osiguranje vozio pukovnika Dragana Tanjgu u Karin. Bila je prošla ponoć kada smo došli i kada smo čuli neku buku i viku te sam vidio da je jedan potegao nož na zarobljenog hrvatskog vojnika. Ne sjećam se više jesam li na koga repetirao pušku i jesam li tome zaprijetio da ću ga ubiti ako ne makne nož s hrvatskog vojnika, ali jako sam viknuo i taj koji je imao nož je ustuknuo. Mladića sam pitao kako se zove. Vidio sam da je ranjen i dao sam mu svoj mesni narezak i sok. Tražio je i vode. Posjeli smo Brunu u automobil i odveli ga u Benkovac. Bio je ranjen pa sam stavio njegovu ruku preko sebe i nosio ga, a jedan mi je rekao da sam gori od ustaša kad pomažem ustaši. Jedan je, mislim arkanovac, i udario Brunu po otvorenoj rani. Ja sam to prijavio i morao sam dalje – pričao nam je Jovo Knežević.

Nakon što je Bruno Ivković doveden u Benkovac, nastavili su ga maltretirati arkanovci, pa i sam Željko Ražnatović.

– Doveli su me u neku prostoriju u benkovačkoj vojarni i Arkan mi je stavio pušku na čelo te rekao da će me ubiti k’o zeca. Ispitivali su me, ali to nije bilo ispitivanje jer me na svaku moju riječ jedan od njih udarao. Nakon što su me premlatili, otišli su – pričao nam je Bruno Ivković i posvjedočio kako ga je jedan liječnik iz Srbije, koji je tada imao između 30 i 40 godina, u kninskoj bolnici, kamo je odveden zbog ranjavanja, zvjerski mučio i prijetio mu da će ga zaklati ako ne zapjeva “od Topole do zadarske plaže svud su straže đenerala Draže”.

Mučio ga liječnik
– Na živo mi je vadio geler i stavljao mi prste u ranu, podižući mi nogu i namigujući vojnim policajcima pokazivao je moju kost koja se vidjela iz rane u nozi. Pitao sam za anesteziju, no rečeno mi je da neće trošiti lijekove na ustaše. U zatvoru sam pročitao neki intervju u nekim njihovim novinama o njemu kako je on došao iz Srbije bez predrasuda liječiti sve ranjene. Pročitao sam mu i ime i prezime, ali sam ga zaboravio, ne znam ni sam kako – rekao je Ivković, koji je nakon više od tri mjeseca zlostavljanja u zarobljeništvu napokon razmijenjen u svibnju 1993. godine u Otočcu.

– Nekoliko sam puta obilazio Brunu dok je bio u bolnici u Kninu i donosio mu cigarete, a posljednji put prije razmjene u Otočcu – rekao nam je Jovo Knežević, tvrdeći kako je on kraj rata dočekao u Kninu, odakle je otišao za Srbiju. Nakon 16 godina, u kući Brune Ivkovića u Vukovaru zazvonio je telefon.

– Dijete mi je reklo da me neko zove. Pitao me sjećam li se da mi je netko u ratu spasio život. Kada sam potvrdio, čuo sam da je netko sa strane rekao: ipak se sjeća – kaže Bruno Ivković, a Jovo Knežević potvrđuje:

– Drago mi je da me se sjetio. I vidjeli smo se prošle godine. Sada se stalno čujemo... Ivković, danas 38-godišnjak, umirovljeni je narednik Hrvatske vojske. Ima troje djece i vratio se u svoj Vukovar. Jovo Knežević živi u Zemunu. Ima dvoje odrasle djece i čeka supruginu mirovinu da se vrati u Vrbnik kod Knina. Kaže da je bio rat, ali da je i u njemu trebalo biti čovjek.