to je i mene potreslo kad sam prije mjesec, mjesec i pol gledao...

i pogreb Andrije Matijaša Pauka..

i ona scena s bakom na početku...

ma dosta tužnih priča

NAŠICE - Ovih dana u Donjoj Motičini obilježena je 20. obljetnica odlaska 15 motičanskih dragovoljaca u obranu Vukovara, iz kojeg se vratilo njih 10. Četiri dragovoljca u međuvremenu su preminula, a od šestorice preživjelih, najveću kalvariju prošao je Davor Batrac, branitelj u mirovini i zatočenik srpskih logora - od Ovčare, Stajićeva, Vojnog istražnog suda u Nišu, gdje je pravomoćno osuđen na šest godina zatvora zbog “bekstva iz JNA” i oružane pobune u Vukovaru, te Valjeva i Beograda.

Tog ratnog rujna 1991. s navršenih dvadeset godina bio je na pragu bezbrižnog mladenačkog života, ali zov domovine bio je jači. Nakon bijega s Korčule, gdje je bio u JNA, u grupi od 67 našičkih dragovoljaca otišao je u Vukovar.

- Sjedio sam s trojicom prijatelja u kafiću kada smo odlučili da idemo u Vukovar. Stopirali smo do Našica gdje je bilo mjesto okupljanja. Kada smo stigli u Vukovar, raspršili smo se - neki su otišli na Mitnicu, neki na Sajmište, a nas četvorica iz Motičine u Borovo naselje. Na žalost, trojice mojih suboraca više nema među živima. Kada sam uhićen, odveden sam u hangar na Ovčaru koji je bio pun civila i branitelja - prisjeća se Batrac.

Njegov križni put po logorima počeo je u Stajićevu, a završio u Beogradu.

- U Stajićevu sam pet dana bio u samici, u ledenjari, bos na betonu. Nakon toga, odvezen sam u Niš gdje sam osuđen na šest godina. Pet mjeseci sam proveo u samici gdje sam po cijeli dan morao stajati ili sjediti, a smio bih leći na krevet samo noću. O fizičkom zlostavljanju mi je teško govoriti - kaže Batrac, koji je nakon Niša prebačen u Valjevo, a dva mjeseca poslije u Beograd, gdje je u kolovozu 1992. dočekao razmjenu i povratak kući.

Nakon nekog vremena uključio se u 3. gardijsku brigadu, a onda je uslijedilo umirovljenje i novi pakao.

- Mislio sam da ću ratne i logoraške strahote zaboraviti alkoholom, no bilo je sve gore. Po cijeli dan i noć ne bih bio kod kuće. Obitelj je najviše trpjela - prisjeća se. Međutim, odlasci liječniku te molitveni i duhovni susreti promijenili su njegovo stanje i život mu se počeo mijenjati nabolje.

“Alkohol i PTSP - atomska bomba”

“Alkohol i PTSP su atomska bomba u glavi”, tiho će Batrac. “Devet godina ne pijem, a to mogu zahvaliti našičkim franjevcima i svom psihijatru, doktoru Tomislavu Popoviću. Igram košarku za veterane u Našicama, ekipa je dobra, a održavam i travnjak oko našičke i motičanske crkve” - priča Batrac, kojeg svi znaju po nadimku Keks. Danas uživa u supruzi Senki te dvjema kćerkama i sinu.

“Zar sam povlašten što sam prošao patnje Vukovara?”

“U Hrvatskoj je previše nepravde, nepoštenja i licemjerstva. To me najviše peče i za takvu Hrvatsku nisam se borio. Izjednačeni su branitelji koji su prošli ratne i logoraške patnje s onima koji su kojekako ostvarili prava i mirovine. Kada vidim borce sa šanka u Našicama, zlo mi je, kao i kada slušam napuhane priče o braniteljima i borbama. Pola milijuna branitelja u Hrvatskoj totalna je glupost”, kaže Batrac. Odlučio je progovoriti i o povlaštenim mirovinama. “Zar sam ja povlašten što sam prošao patnje Vukovara, što sam devet mjeseci bio u logorima, od toga pet u samici, što sam šest puta bio na reviziji da bi mi posljednji put u Dubravi rekli da su pogriješili. Uz svu muku, još doživljavam i osudu i odbacivanje sredine. Neka svatko prođe ono što su prošli logoraši, dat ću mu svoju kuću, auto i mirovinu. Vlast bi trebala riješiti lažne branitelje i invalide”, poručuje Batrac.

U pripremi je Batračeva autobiografija simboličnog naziva “Rođen, zarobljen i vjenčan”. Naime, Davor Batrac rođen je 18. studenoga 1971., tog je datuma 1991. zarobljen, a taj je datum odredio i za svoje vjenčanje 1995. Batračeva autobiografija trebala bi izići sljedeće godine.