Ivo Šoljić - zaboravljeni junak obrane Vukovara

Pukovnik Ivo Šoljić zvani Veliki Joe bio je zapovjednik Druge bojne 204. vukovarske brigade, bojne kroz koju je prošlo oko 530 hrvatskih branitelja, a područje obrane bilo joj je Mitnica od Vodotornja uz Dunav Petri skelom, potom od Dunava do Čvorkovca i Ulice bana Jelačića, krajem Ratarske ulice i Širokoga puta, rubovima grada od Dudika na zapad do Krive bare i tamošnjega sportskoga centra.

Obrambene crte bojišnice ostale su do predaje 19. studenoga iste što znači da su branitelji uspjeli sačuvati sve položaje, da neprijatelj nije uspio napredovati, a povremene neprijateljske proboje branitelji su odbijali i vraćali položaje. Na Dudiku neprijatelj nije nikada uspio probiti crtu obrane. Prema Sajmištu i sportskom centru na Krivoj bari, gdje je i Šoljićeva kuća, uspio je jednom prodrijeti, no branitelji su položaje odmah vratili. U Iločkoj ulici neprijatelj je zauzeti teritorij uspio držati jedan dan i već sutradan branitelji su vratili stare položaje, a u Kumrovečkoj ulici iza Veterinarske stanice do Dunava branitelji su nekoliko puta gubili i vraćali položaje nikada se ne mireći s tim da su položaji izgubljeni. 
- Nismo se nikada ukopavali na novim položajima i mirili se s tim da je neprijatelj zauzeo naše ranije položaje, nego smo pod Šoljićevim zapovjedništvom išli naprijed i svaki put uspjeli vratiti položaje. Nismo pristajali da se crta bojišnice pomakne u naše ulice, da neprijatelj bude u kućama na jednom kraju ulice, a mi na drugom. Povoljniji je položaj da smo mi u kućama a neprijatelj u njivama. To je bila naša strategija – priča Pilip Karaula, Šoljićev zamjenik, i dodaje kako su u pomoć zvali i branitelje iz Borova naselja kao što su i sami odlazili u pomoć na druga mjesta u gradu kada se to od njih tražilo. Karaula je tjedan dana prije sloma obrane naslijedio Šoljića na mjestu zapovjednika bojne. Naredbe o Šoljićevoj smjeni i Karaulinu imenovanju potpisao je zapovjednik obrane Branko Borković, a Karaula se ne može sjetiti je li to bilo 11. ili 13. studenoga, no kaže da je predlagao Šoljiću da zapovijedi odbiju, no Šoljić ih je prihvatio jer je imao i zdravstvenih problema, srčane tegobe, pa mu je laknulo što se oslobodio pritiska dužnosti zapovjednika. 

Ne živ neprijatelju 

- Ivo Šoljić bio je iznimno sposoban ratnik i zapovjednik. Uvijek je znao naći pravo rješenje, spreman na suradnju, snalažljiv. Znao je okupiti i motivirati ljude, lakše ih je od mene znao pridobiti za akciju. S dečkima je učvrstio položaje u Prosinoj ulici 1 i 2. Bio je vižljast kao mačak, kako god ga baciš, dočeka se na noge. Čim nam se Ivo priključio, vidio sam da ima sve kvalitete i da se želi boriti pa sam ga predložio za zapovjednika budući da sam bio predsjednik HDZ-a toga područja. Prihvatili su to Ivo Kojić, koji je bio predsjednik Izvršnoga savjeta Mjesne zajednice, i Ivo Kovač, predsjednik Skupštine MZ. Kada je došlo do službenoga ustroja brigade, mi smo na Mitnici već bili dobro organizirani. Šoljić je bio zapovjednik, ja zamjenik, Zdravko Komšić, Ivica Janković, Matija Mandić i Vlado Ošust bili su zapovjednici satnija. U početku smo i mi zapovjednici bili u borbenim akcijama, ali nakon ustroja složili smo po vojničkim načelima da je život generala važniji od života vojnika koliko god to grubo zvučalo. U tome je naša ratna strategija bila potpuno suprotna onoj Blage Zadre u Borovu naselju jer Blago je bio i jurišnik, i zapovjednik i general. Kod nas je, za razliku od Borova naselja, zapovjedni lanac bio sasvim jasan. Razvili smo preciznu vojničku razinu zapovijedanja od bojne preko satnija, vodova i desetina – svjedoči Karaula i dodaje kako je Šoljić u početku imao vlastiti snajper, a poslije je nosio službenu automatsku pušku koju je, kada je odlučio napustiti Vukovar, ostavio Karauli iznad njegova ležaja na ugljenu. 
- Kada smo shvatili da gubimo položaje u drugim dijelovima grada i da je slom obrane izvjestan, razmatrali smo različite mogućnosti od pokušaja proboja zajedno s civilima, shvatili smo da nemamo nikakve izglede, do proboja bez civila, ali nismo mogli civile ostaviti na milost i nemilost neprijatelju. Jedina realna mogućnost bili su pregovori s neprijateljem tako da ne dođe do kaosa i velikih stradanja. Šoljić se nije htio živ predati neprijatelju i odlučio za samostalni odlazak prema Vojvodini koju je dobro poznavao jer je tamo imao zemlju. Zvao je i nas zapovjednike da pođemo s njim tvrdeći da će neprijatelj zapovjednike pogubiti, a branitelje procesuirati. Ivo je sve odradio pošteno i jako dobro. Otišao je nakon smjene kada nije imao nikakvih obveza prema bojni. Tada sam ja njemu bio zapovjednikom i 16. studenoga odobrio sam mu odlazak na njegov način pa nema govora ni o kakvom dezerterstvu i izdaji. Ne znam je li se preko Dunava uputio istoga dana ili sutradan – tvrdi Karaula. 

Nepotrebna smjena 

Mitnica je bila doslovno razrušena jer je sustavno razarana topništvom i avionskim bombama, a bio je jedan veliki pješački pokušaj napada 16. rujna koji je po neprijatelja završio kobno, priča Šoljićev kolega Zdravko Komšić i kaže kako je obrana Mitnice uglavnom bila rovovska, čuvanje položaja. 
- Poput Šoljića svi smo zapovjednici bili prija rata privatni poduzetnici i znali smo organizirati ljude i voditi posao. Bili smo financijski samostalni i mogli smo se posvetiti organiziranju obrane. Prije rata površno sam ga poznavao, a u ratu smo dobro surađivali. Bio je iznimno sposoban i hrabar, znao je motivirati ljude, povesti ih za sobom – priča Komšić koji kaže da je prvi zapovjednik nenaoružanih odreda na Mitnici bio Branko Solin s kojim je i dovezao prve kalašnjikove na Mitnicu u kolovozu 1990. Solin je potom otišao u Opatovac u ZNG pa je zapovjedništvo nad nenaoružanim odredima preuzeo Zdravko Komšić i vodio do kolovoza 1991. 
- Bili smo složna ekipa i zajednički smo donosili odluke. Složio sam se da Šoljić bude zapovjednik jer sam smatrao da će lakše dobaviti oružje budući da je poznavao više utjecajnih ljudi što je i učinio, nabavio je dosta lakoga oružja – nastavlja Komšić i napominje kako su se svi zapovjednici satnija solidarizirali sa Šoljićem kada ga je Borković smijenio. 
- Rekao sam da ga Borković nije ni postavio na to mjesto pa ga neće ni smjenjivati. Borković nam je zamjerao da ne šaljemo dovoljno ljudi u pomoć drugim krajevima grada, a nismo imali dovoljno branitelja ni za naše položaje. To je bio stav svih zapovjednika, ne samo Šoljića, no on je smjenu prihvatio i 14. studenoga pokušao preplivati Dunav. Koliko znam uzrok smrti bilo je utapljanje. Ivo Šoljić zaslužuje svoje mjesto u povijesti hrvatskog naroda i obrane Vukovara – siguran je Komšić koji je bio zapovjednik prve satnije. 

Rastanak s obitelji

Ivina udovica Mirjana Šoljić (56), diplomirani inženjer prehrambene tehnologije, živi u zagrebačkom naselju Borovje umirovljeničkim životom od lipnja, a do tada je radila u Krašu nakon progonstva iz Vukovara. U stanu je ostala sama jer se starija kći Ivana (29) udala i ima jednogodišnjega sina Jakova, a i mlađa kći Maja priprema se za udaju u prosincu te istodobno radi diplomski rad na studiju farmacije. 
- Naša obiteljska kuća na Mitnici obnovljena je, ja sam sada u mirovini i kada udam i drugu kćer, vratit ću se u Vukovar, vjerujem da će to biti iduće godine. Htjela sam se i prije vratiti, no imala sam obvezu prema kćerima u Zagrebu. Volim ovdje živjeti, tu smo kao obitelj živjeli prije rata, a s nama je živio i mužev sin iz prvoga braka Marijan (34) koji također živi u Zagrebu, oženjen je i ima kćer Saru (2) – priča Mirjana koja i sada povremeno boravi u obiteljskoj kući na Mitnici, skoro cijelo ljeto tamo je provela s kćerima. S se tugom sjeća muža jer se s djecom morala sama probijati kroz život. 
- Ponosna sam na muža jer je sve odradio na ljudski način kako se i očekuje od muškarca u najboljim godinama. S kćerima sam ranije izašla iz Vukovara i bila sam u Mađarskoj gdje sam posljednji put vidjela i muža koji je doveo u progonstvo neke obitelji s Mitnice jer je nagovarao žene i djecu da odu iz grada dok mogu. Bilo je to u rujnu 1991. Nagovarala sam ga da ostane s nama, naravno da sam kao žena željela da ostane sa mnom i djecom, ali on je već ranije odlučio da mu je mjesto u obrani grada. Inače se jako volio šaliti, bio je duhovit i zabavan, ali na tom susretnu bio je neprepoznatljivo ozbiljan i ta me ozbiljnost zabrinula. Rekla sam mu da je na opasnom zadatku i da se pazi, a on odgovorio da meni ostaje teži zadatak odgoja djece ako on ne preživi rat – nastavlja Mirjana koja je ostala u Mađarskoj, vjerovala je da će to biti nekoliko dana dok zlo ne prođe, a s mužem se još nekoliko puta čula telefonom, uvjeravao ju je da Vukovar neće pasti, da su spremni obraniti grad, da imaju i streljiva i hrane. 

Potraga duga 11 godina

- Ne znam je li u to vjerovao ili je samo mene tješio. Posljednji smo se puta čuli 5 dana prije pada grada i ništa dra matično nisam mogla naslutiti iz njegova govora iako se u medijima već uvelike govorilo o mogućnosti pada. Ubrzo nakon pada grada na televiziji sam čula kako jedan Vukovarac priča da se moj muž nije htio predati. To su mi kasnije potvrdili i drugi prognanici pa sam čula kako je pokušao preplivati Dunav i preko Bačke doći u Mađarsku k nama. Kao nestala osoba vodio se 11 godina i u tom sam vremenu čula nevjerojatnih priča, uglavnom da je živ, čak je stigla i neka pisana poruka da se javio živ. U siječnju 2003. pozvana sam na razgovor u Ministarstvo branitelja gdje mi je priopćeno da su njegovi posmrtni ostatci pronađeni na novosadskom groblju gdje je pokopan kao NN jer nije imao nikakve dokumente sa sobom. S njim je Dunav pokušao preplivati i Ivica Ivanika. Kažu da su se namazali uljem i držali za prazne karnistere. Neprijatelj je inače znao da je Ivo pokušao preplivati Dunav pa je raspisana tjeralica za njim. U Srbiji su pretraživali salaše i adrese za koje su pretpostavljali da bi mogao biti tamo. DNA metodom utvrđen je Ivin identitet. Uputila sam se u Osijek gdje sam vidjela posmrtne ostatke, pitali su me je li imao kakvu ozljedu i rekla sam da je imao polomljenu ključnu kost što su stručnjaci i potvrdili tako da nije bilo dvojbe oko identiteta – govori Marijana i dodaje da su Ivini posmrtni ostatci pokopani 2003. na Memorijalnom groblju pored njegova tri brata Nike, Mije i Mate, a kasnije je na groblju pored muža Antuna, koji je umro prije rata, pokopana i njihova majka Kata Šoljić, često zvana Hrvatska Majka Hrabrost. 

Od biznismena do ratnika
Za muževu hrabrost u ratu Mirjana je primila nekoliko odlikovanja. Kaže da je čula kako Ivo Šoljić nije htio pregovarati s neprijateljem o predaji pa je zapovjedništvo prepustio Pilipu Karuli.
- Ivo je bio vedra i vesela osoba te pozitivno utjecao na druge ljude, ulijevao je optimizam, budio hrabrost. Brinuo je o svim ljudima, obilazio kuće. Davao je sebe drugima, nikada se nije žalio, svakome je pomagao i takav je bio i prije rata, pun neke nevjerojatne energije - nastavlja Mirjana i priča nam kako je Ivo radio u alatnici u Borovu, a tri godine prije rata postao je voditelj Vupikove mehaničarske radionice, no godinu dana kasnije otvorio je vlastitu auto kuću u kojoj je obitelj imala transportno poduzeće sa 6 kamiona. Ti su kamioni ostali i u vrijeme rata u Vukovaru i upotrebljavao ih je za prijevoz topova i drugoga vojnoga materijala. Kažu da je jedan top vozao kamionom na više lokacija da neprijatelj pomisli kako branitelji imaju puno topova. Kamioni su nakon okupacije grada pokradeni kao i ostala obiteljska imovina. Prije rata Ivo je bio lovac i imao dosta lovačkih pušaka koje je na početku rata podijelio prijateljima suborcima. Oduvijek je volio oružje. Politika ga nije puno zanimala, posvetio se poslu i razvoju poduzeća. Bio je običan vrijedan čovjek koga je rat natjerao da mora ratovati. Prvi susret s neprijateljima imo je u Trpinji gdje su ga pobunjenici početkom ljeta 1991. zaustavili i oduzeli vozilo puno boca za varenje. Nadimak Veliki Jo dobio je jer je bio zapovjednik. 
- Bili smo mladi ambiciozni ljudi koji su htjeli nešto stvoriti u životu, voljeli smo se i dobro slagali. Sve smo uložili u vlastitu tvrtku, zaposlili 10 radnika, napustila sam posao i zaposlila se u našem poduzeću. No, rat je sve to odnio, a ja sam se vratila svojoj struci radom u Krašu – sa sjetom govori Mirjana. 

Tata kao Supermen

Ivo je rođen 28. ožujka 1948. u Ulicama kod Brčkoga kao treće od šestero djece, a u Vukovar se obitelj doselila 1953. u potrazi za poslom. Ovdje je Ivo završio osnovnu i srednju školu te Višu strojarsku školu. 
- Upoznala sam ga kao instruktora vožnje u Iloku 1981. Tada sam se u rodni Ilok vratila sa studija, počela raditi kao enolog u iločkom podrumu, poslije sam to isto radila i u Vupikovu podrumu u Vukovaru. Htjela sam položiti vozači ispit i uz instruktora vožnje dobila i muža koji je tada bio razveden – prisjeća se Mirjana i nastavlja kako je ponosna sam što je uspjela othraniti, školovati i odgojiti djecu sama. Ivana je doktorirala na kemijskom inženjerstvu, dobila je nagradu kao jedan od tri najuspješnijih znanstvenih novaka, a Maja završava farmaciju. 
- Uspjela sam djecu izvesti na pravi put i ponosna sam na to kao što bi i Ivo bio ponosan – priča Mirjana i napominje da u obitelji obilježavaju 23. siječnja, dan kada su pokopani Ivini posmrtni ostatci, a tako je i na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara kada dolaze u ovamo i sudjeluju u programu obilježavanju. 
Mirjana je s djecom, dvije kćeri i Ivinim sinom, prvo bila u progonstvu u Plavoj laguni. Kaže da su živjeli u stresu, da su se djeca bunila i nisu prihvaćala novu sredinu. 
- Tatu sam doživljavala kao nekoga Supermena jer je nama djeci ostvarivao sve što smo poželjeli. Uvijek je oko njega bilo puno ljudi, ali bio je obiteljski čovjek i uvijek je znao pokazati da smo mi najvažniji. Jako je vjerovao u slobodnu Hrvatsku i znala sam da će sve od sebe dati za tu vjeru. Bilo bi lakše da je ostao uz nas, ali nisam se nikada na njega ljutila, samo sam tugu i ponos osjećala – kaže kći Ivana i dodaje da bi se otac Ivo loše osjećao da je napustio obranu Mitnice i priključio se obitelji u progonstvu. 
- Oca sam izgubio kada sam imao 15 godina i kada mi je trebao uzor muškarac. Bilo je teško bez njega, ali preživio sam i sada sam i sam otac. Nadam se da me vidi odnekuda i da je ponosan na mene kao što sam i ja na njega – rekao je Ivin sin Marijan koji radi kao unapređivač prodaje u jednoj zagrebačkoj tvrtki.