Napetost i iscekivanje je najgori dio rata, po psihu covjeka.
Noc prije akcije, u iscekivanju napada neprijatelja, iscekivanje granatiranja, osluskivanje ispaljenja, ko to nije dozivio ne zna sta je nervoza i strah.
A samo se budale ne plase.
Dosta puta sam gledao pjesake koji pred zoru krecu u akciju, ne spavaju oni pa ne spavas ni ti, dobar zapovjednik i docasnik (zato su Sepurine nama donijele pobjedu, Gotovini i Ilicu hvala) priprema svoje vojnike po stotinu puta prolaze detalje, pravce kretanja, koncentraciju vatrene moci, djelovanja i slicno. Mi kao podrska smo takodje morali prolaziti dril sa njima, da ne pobijes svoje, popisati i nauciti silne sifre kota, cuka i ostalih istakuntih objekata, onda gledas ljude i znas da ce netko od njih poginuti, ili biti ranjen. Mozda i ti, to sto si iza ne znaci da si neranjiv, neprijatelj najvise voli tuci direktnu podrsku. Indirektna im je malo "nevidljiva". Imas prednost samo u tome sto su bofors ili praga mobilne makine, pa mijenjas poziciju, tu treba imati mudrog zapovjednika.
Ali granatiranje grada, dok sjedis u nekoj rupi, podrumu, to je definitivno najgore. Lakse je biti i napolju, iako je opasnije, tesko objasnjivo.
Srbi su najvise voljeli tuci do besvjesti, svjesni svoje artiljerijske nadmoci. Kako su uzivali u izivljavanju, cudo jedno. 95 smo vec bili jaci od njih, onda smo mi tukli. Ali ne kao oni, taktikom spaljene zemlje, to je bila omiljena taktika Mladicevog generalstaba. Nasi su tukli preciznije, ubojitije, jos kad su dosli Hindovi, sta su im radili ruzno bilo pogledati srpski artiljerijski polozaj. Mljeveno meso, asanacija samo ubacuje dijelove tijela u kamion.
Nedaj Boze nikome, rat je sranje. I onaj smijeh vojnika koji uhvati kamera, precizno je ociscen svakog drugog detalja u reziji, vise je to neki histericni smijeh uzrokovan adrenalinom. Mada je bilo budala koje vole ratovati, kao i uvijek svijet je pun budala.
[uredio dimnjacar - 16. rujna 2016. u 18:24]