Digao ruku na sebe jer mu vojnička čast nije dopustila da ubija Hrvate

Hrvatski branitelji smatraju da bi jedna od dalmatinskih ulica trebala nositi ime čovjeka koji je na jedinstven način postao jedan od njih

Bio je konac rujna 1991. godine na otoku Visu. Vjetrovi rata već su zapuhali: borbe za Zadar traju, Šibenik je zasipan granatama. Admiral JNA Vladimir Barović toga je jutra preuzeo dužnost načelnika stožera splitske vojno-pomorske oblasti, no nemir ga je sustigao već uvečer. Brzim koracima mjerio je zgradu vojnog kompleksa, potom izišao udahnuti svježi otočki zrak, no duboko u sebi znao je da povratka nema. Ušuljao se u ambulantu, prislonio pištolj na sljepoočnicu i opalio. Imenovanje na novu dužnost značilo je i njegovu suglasnost za svako borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana. A njegova vojnička čast to mu nije dopuštala.

Radije odabrao smrt

Bile su mu 52 godine, iza sebe je ostavio obitelj. I oproštajno pismo u kojem je prije suicida napisao da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati protiv “bratskog hrvatskog naroda”. Kao razlog samoubojstva Barović je naveo i agresiju JNA na Hrvatsku koja je njemu predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti. Digao je ruku na sebe u vrijeme kad je dobar dio njegovih sunarodnjaka podržao politiku iz Beograda i sudjelovao u granatiranju Dubrovnika.

U pismu je još napisao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio.” Naveo je i svoju nemoć u sprečavanju djelovanja Jugoslavenske ratne mornarice protiv Hrvatske, a iz pisma je razvidno i da se nije slagao s politikom tadašnjeg vojnog vrha, posebno s planovima Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića.

Točno 25 godina nakon ovog tragičnog događaja, te krvave uvertire u još krvaviji rat koji će uslijediti, Crna Gora simbolično se odužila svome sunarodnjaku. Ovoga ljeta, sredinom srpnja, crnogorski predsjednik Filip Vujanović u povodu Dana državnosti admiralu Baroviću posmrtno je dodijelio orden za hrabrost. U obrazloženju odlikovanja, dodijeljenog obitelji na inicijativu nevladine organizacije Građanska alijansa, navodi se kako je Barović “časno i svjesno životom platio hrabru odluku u danima kada je euforija konačnog obračuna s ustaškim bojovnicima bila dominantan sentiment u Crnoj Gori”.

Međutim, što o ovome čovjeku znaju Hrvati za koje je tako časno izgubio život? Malo, nedovoljno, uglavnom ništa.

Iz oficirske obitelji

Vladimir Barović ponikao je u oficirskoj obitelji: njegov otac Petar Barović također je bio general JNA i prvi vojni komandant Prištine 1945. godine, no ubrzo je smijenjen jer se protivio teroru nad tamošnjim albanskim stanovništvom. Njegov sin Vladimir Barović dugo je bio u službi u Boki Kotorskoj, a onda je nakon završene Više političke škole 1987. došao na dužnost zapovjednika Komandno-štabne škole u Lori. Bio je iznimno susretljiv i komunikativan, govorili su kasnije njegovi kolege. Lako se uklapao u društvo, nikad se nije svađao, ali je “često glasno raspravljao”. Ubrzo je premješten u Pulu gdje je 1991. imenovan komandantom 5. vojno-pomorskog sektora. Tadašnji gradonačelnik Pule Luciano Delbianco s admiralom Barovićem postigao je sporazum da će jugoslavenska vojska mirno napustiti Pulu. Barović je tada izjavio: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti.” Jugoslavenska narodna armija i ratna mornarica uskoro su napustile Pulu, gotovo bez ijednog incidenta. Napuštajući grad prije odlaska na Vis, predstavnicima hrvatske strane je poručio: “Moje je vrijeme prošlo, a vaše dolazi.”

– Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dopustilo izdati zapovijed floti za bombardiranjeprimorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno – zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.

Nedavno je pokrenuta inicijativa da jedna ulica u Cetinju dobije ime Vladimira Barovića, a prije nekoliko godina Slovenci su izrazili želju da Barovića uvrste i u svoje generale zbog slovenskog podrijetla njegove majke. Vrijeme je da se ovom časnom čovjeku makar simbolično oduže i Hrvati. Paradoksalno, jedini koji se u ovo doba godine sjete njegova imena hrvatski su branitelji koji drže da bi jedna od dalmatinskih ulica trebala ponijeti i ime Vladimira Barovića koji je na jedinstven način postao jedan od njih.     

"Predsjedništvo SFRJ 19. studenog 1991. godine majora Milana Tepića je „za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja prilikom njihovog napada na kasarnu JNA u Bjelovaru“ posthumno odlikovala Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i proglasilo narodnim herojem Jugoslavije."

U Srbiji naravno tvrde da je tom prilikom poginulo 200 branitelja.