Ispovijest vojnika mobiliziranog u JNA koji je nakon zarobljavanja na ratištu Vukovara promijenio stranu i s hrvatskim gardistima nastavio braniti grad koji je do jučer napadao.

Legendarnoj protuoklopnoj postrojbi iz Borova naselja Žutim mravima jutro 26. rujna 1991. ni po čemu nije bilo posebno. Iz pravca Trpinje, po istoimenoj cesti, prema njima su krenuli tenkovi i transporteri JNA. Do tada su ih uništili desetke i «posao» koji se našao pred njma nije ih posebno uzbuđivao. Kad je jedan stari T 52 prošao križanje s Lipovačkim putem i ušao u područje poznato kao «groblje tenkova», Marko Babić podigao je portuoklopni raketni bacač Osa i pogodio iz prve. Iz tenka se nekoliko metar uvis podigao plamen i precizni strijelac mogao je zarezati još jednu crticu na oružje.

I ovoj bi priči u tom trenutku vjerovatno došao kraj da za nišaniskim spravama uništenog tenka nije sjedio tada 24-godišnji S. (podaci poznati redakciji) mobiliziran samo nekoliko tjedana prije iz jednog mjesta u središnjoj Srbiji. Nakon što je pobjegao iz tenka i sakrio se u kuću uz cestu, S. su dva dana kasnije zarobili branitelji Vukovara. Isti dan odlučio je uključiti se u obranu grada na hrvatskoj strani u postrojbi Žutih mrava i sotao je s jnima sve dok ga JNA nije teško ranila!

S. je za Jutarnji lsit, 14 godina od događaja koji mu je promijenio život, pristao ispričati svoju priču. Inzistirao je na anonimnosti jer njegova obitelj još živi u onom istom gradu u Srbiji, a tamo je za ovakve ispovijesti teško očekivati razumijevanje. Također, tražio je da priču posvetimo Žutim mravima jer, kaže, nema filma koji bi mogao opisati njihove pothvate.

– Taman sam se bio vratio s odsluženja vojnog roka kada mi je stigao poziv za mobilizaciju. Kao tenkist sam raspoređen u Novosadski korpus.

Trpinjska cesta

Prebacili su nas preko Dunava, a da nismo znali gdje idemo. No, kad smo dovezeni u Trpinju i tamo vidjeli gomile uništenih tenkova, sve smo shvatili – počeo je svoju priču. S. se prvidan zgrozio prizorima rata.

– Sve je bilo konfuzno. Kad smo taj dan usmjereni na Trpinjsku cestu, vrlo brzo kod Lipovačkog otvorili smo otvor na tenku i htjeli pobjeći. Preko veze su nam naređivali da nastavimo i u jednom trenu nas je «stigla osa». Počeli smo bježati, ali su s položaja JNA počeli pucati po nama – prisjetio se S.

U tom trenutku on se odvojio od ostalih i sakrio u jednu srušenu kuću uz cestu. U rukama je stiskao automat Škorpion, sjeo u sobu i čekao. Tko zna koliko bi tako ostako da u jednom trenutku baš ta kuća braniteljima Trpinjske ceste nije zatrebala za poziciju s koje su namjeravali uništiti nove tenkove. Tomislav Jakovljević i sin Blage Zadre, pokojni Robert iz postrojbe Turbo čuli su da se u kući netko nalazi.

Promjena dresa

– Uperili smo puške, grunuli unutra i vidjeli tog čovjeka kako u rukama drži Škorpion, ali ne uperen u nas nego u zrak. To ga je i spasilo jer nitko nije zapucao. Odveli smo ga u zapovjedništvo i nismo pogriješili – ispričao je Tomica, koji je zarobio S.

Kada ga je odveo u tadašnje zapovjedništvo i predao nadređenom Blagi Zadri, S. je naišao na odnos koji ga je zapanjio. Nakon što je iz džepa izvadio i pokazao poziv za mobilizaciju, Zadro se sažalio nad njim i počeo razmišljati kako da ga izvuče iz Borova. Nudio mu je opciju odlaska u inozemstvo, jer povratak prema Trpinji nije dolazio u obzir i Zadro ga je tada upitao želi li «promijeniti dres».

– U prvi tren sam odgovorio da nisam htio uopće pucati, jer nisam taj tip čovjeka, no ipak sam se predomislio. Zadro me dodijelio legendarnom Andriji za pomagača na Osi. Odmah su mi dali oružje. Kada sam vidio te dečke i spoznao da su u tom sukobu oni zapravo na pravoj strani, razmišljanja više nije bilo – zaključio je. Još istog dana, 28. rujna, kasnije će shvatiti u posljednji čas, S. je s grupom Žutih mrava otišao u Vinkovce. Kako je komunikacija Vukovar – Vinkovci prekinuta nekoliko dana kasnije, oni su nastavili borbe u Nuštru, Ceriću, Marincima i selima s druge strane opkoljenoga grada.

– Ne znam točno koliko smo tenkova i transportera uništili, ali je sigurno da su Žuti mravi među najzaslužnijima što neprijatelj nije ušao u Vinkovce. Išli smo i u nekoliko proboja prema Vukovaru, ali, nažalost, nismo uspjeli – objašnjava S. O mogućnosti da ga u nekoj od operacija zarobi JNA kaže da nije razmišljao, iako se samo može pretpostaviti kakva bi ga zastrašujuća osveta dočekala s druge strane. Umjesto toga, čak je jednom prilikom sudjelovao u akciji u kojoj je uspješno eliminiran konvoj komandanta 252. oklopne brigade JNA, prilikom ečga su zarobljeni opsežni planovi akcija. Ubrzo nakon toga, 9. studenoga S. je teško ranjen.

– Bili smo u akciji kod Jarmine i pogodila nas je granata. Bilo je i poginulih, a meni su doslovno raznesene obje noge. Liječio sam se skoro godinu dana, ali sam se oporavio – kaže.

S. je kasnije radio u 5. brigadi na obučavanju u rukovanju protuoklopnim raketama, a sudjelovao je i u operacijama na južnom bojištu te akciji Maslenica. Kasnije je kao 80-postotni ratni invalid umirovljen i danas živi u Zagrebu, gdje se i oženio. Njegovi suborci su sugalsni u tome da je riječ o čovjeku koji se dokazao u najtežim situacijama i zbog toga ga smatraju «čistim kao suza» te jednim od ljudi koji su za Hrvatsku napravili puno. – Na dane kada sam sa Žutim mravima branio Vukovar uvijek ću biti ponosan – zaključio je S.

Izvlačio ranjenog Vjeku Čuljka

Tijekom borbi koje su Žuti mravi protiv JNA vodili u Nuštru i selima okruženja S. je jednom prilikom sudjelovao i u izvlačenju teško ranjenog Vjeke Čuljka, danas kontroverznog poduzetnika i suvlasnika diskoteke The Best. Iako si ne želi pripisivati nikakve zasluge, činjenica je da je S. možda i najzaslužniji što je Čuljak preživio ranjavanje. – Bili smo u akciji uništavanja tenkova i Vjeko je nagazio na minu koja mu je raznijela nogu. Skinuo sam pancirku i podvezao mu nogu iz koje je liptala krv. Uspjeli smo ga izvući i čovjek je, nasreću, spašen – ispričao je S.
Napisao: Krešimir Raguž