A sad ako se tebi ne sviđa činjenica da je u proljeće 1991. začetak ZNG krenulo od članova HDZ i naklonjenih ih im pojedinaca, ne znam. Ovo presvlačenja dobrovoljačkih naoružanih odreda u ZNG je bilo jer su po nekim mjesnim zajednicima tadašnji zapovjednici dobrovoljačkih odreda nisu htjeli biti pod kontrolom HDZ-ovih tutora iz ureda za obranu i slično. DA, HOS je jedan od takvih, koje nije kontrolirao HDZ, ali ih se toleriralo i na kraju legaliziralo. Ali Tuđman nije bio sklon takvim samozvanim vođama dobrovoljačkih odreda koji su bili npr iz HNS-a , SDP-a, HSS-a, HKDS-a, HSLS-a i zbog toga je Tuđman odlučio sve objediniti pod istu kapu, a to je bio ZNG jer je tu HDZ držao kontrolu.

Ima istine. Mi smo kod nas bili organizirani u Narodnu zaštitu. Dobio si traku crven bijeli plavi sa natpisom narodna zaštita a oružje kakvo si imao. To je bilo nakon Borova Sela i sve do osvajanja vojarni diljem Hrvatske. Nakon toga se osim u Zagrebu dalje osnivale jedinice i brigade ZNG-a. A mogao si se prijvit i u rezervni sastav MUP-a

Slava i cast Blagi Zadri.Pocivao u miru.

[SJEĆANJE] Na današnji dan živote su izgubila dva hrvatska velikana i borca za slobodnu Hrvatsku, Blago Zadro i Bruno Bušić. Vječna im slava!

BLAGO ZADRO (31. OŽUJKA 1944. - 16. LISTOPADA 1991.)
Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici "Borovo" i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom.
Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borovog Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borovog Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana "Groblje tenkova", zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju.
Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto 1998. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.

BRUNO BUŠIĆ ( 6. LISTOPADA 1939. – 16. lListopada 1978.)
rođen je 6. listopada 1939. u zaseoku Bušića Dragi u Vinjanima Donjim kod Imotskog. Već kao gimnazijalac, 1956. godine, došao je pod povećalo Udbe kada je u nepotpisanoj školskoj zadaći ustvrdio da vjeruje u Boga te kritizirao Jugoslaviju. "Dok se Tito voza po Indiji, Velikoj Britaniji itd. teški fizički radnik nije u mogućnosti kupiti obični bicikl. Dok Titova žena Jovanka kupuje vile po inozemstvu, seljak, radnik i službenik ne mogu dobiti jednu jedinu sobu gdje bi se smjestili. To se zove jednakost? Titova žena sigurno nije zaposlena pa odakle njoj novac? Ja Tita smatram običnim diktatorom", napisao je Bušić.
Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog "širenja neprijateljske propagande". Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, kazna mu je preinačena u uvjetnu. Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina - osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovo zbog širenja propagande. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci.
Bušić je 10. ili 11. rujna doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. 16. listopada 1978., prije 35 godina, Bruno Bušić je ubijen.
Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".
U međuvremenu se pojavilo ime mogućeg ubojice Brune Bušića. Udbaš Blagoje Zelić za isto je optužio Vinka Sindičića koji je bio poznat pod kodnim imenom Pitagora. On je u to vrijeme bio na 15 godina zatvoren u Škotskoj. Istraga je pokrenuta, ali je 1994. završena jer Sindičić nije bio dostižan državnim tijelima. Optužnica je podignuta 1999., no Sindičić je 2000. oslobođen.
Nakon što su njegovi ostaci iz Pariza prenešeni u Hrvatsku, Bruno Bušić je 16. listopada 1999. pokopan na zagrebačkom Mirogoju.

Neka im je laka hrvatska zemlja.

'Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći'

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

"Da ima grob, došla bih mu, zapalila svijeću. I rekla bih mu: Sine, čekaj me. Živa ne mogu k tebi na nebo." 

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.  Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak - Blago Zadro. Staša se ne sjeća glasa i lika svog oca, ali se sjeća kako ju je nosio na ramenima i šetao s njom uz Dunav - Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. - priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi - priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.  Hill je po zanimanju bio pravnik a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara. - Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! - govori nam Staša.

Zna da bi njezin otac najviše na nju bio ponosan zbog toga što voli svoj grad i što je ostala živjeti i raditi u njemu. 'Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!' Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge  te je iskrvario. 

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže nam da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost - Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem - ističe Doktor.  Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ' Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći'. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.   - Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno - prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi. Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju. Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

"Noćas su iz vedra neba pale dve bombe stotinjak metara dalje od kuće u kojoj boravimo. Jutro smo dočekali u podrumu. Šljivančanin kaže da su hrvatski poljoprivredni avioni bacili dva bojlera napunjena eksplozijom, što zvuči neubedljivo, jer sam bio sve vreme budan i sem hrkanja Tome Peterneka ništa se drugo nije čulo. Kasnije nam je jedan raketaš objasnio da su naši nevešto gađali Vukovar raketama zemlja-zemlja. Potpuno su mi nejasni sastavi nekih jedinica, ne znam ko su im komandanti, ko koga mora da sluša, šta je čije zaduženje... Sve je, izgleda, stvar dogovora. U jednoj četi, na primer, ima najmanje vojnika JNA a najviše dobrovoljaca, teritorijalaca, šešeljevaca, raznog drugog ološa. E, sad, ko može, na primer, bilo šta da naredi grupi pripitih dobrovoljaca zakrvavljenih očiju i s metkom u cevi automatske puške? Gledao sam pre neki dan kako maltretiraju dvojicu oficira JNA. Malo je trebalo da ih iz čista mira pobiju. Ovde se za ubistvo ne odgovara, a u pohod, odnosno napad, ide se samo kad se svi slože. Obavezno sa nekom flašom rakije. Više je nego izvesno, bar kada je reč o jedinicama smeštenim u Ulici novoj, da je jedini i osnovni motiv njihovog nazovi ratovanja najobičnija pljačka. Više puta se događalo da se pri podeli plena međusobno poubijaju."
Autentične bilješke srpskog novinara Jovana Dulovića, zapisane 14. studenog 1991. u 4.30 sati. Objavljeno u časopisu Vreme 20. studenog 1995. godine pod naslovom "Krvava priča".

Autor fotografije - Alexandra Boulat

18.11.1991-18.11.2019.

Iz krvi i bola niknut ce cvijece i nikada narod zaboravit nece

VUKOVAR