Stjepan Stipica Bestrcan bio je teško ranjen (operirao ga je dr. Njavro), ali nedvojbeno još živ u danima okupacije Vukovara i vukovarske bolnice. Izveden je s drugim ranjenicima, ali živ do Ovčare nije stigao. Svatko tko je od njih izveden u zloglasnim Negoslavcima kasnije više nije viđen – ni živ ni mrtav
Otac i brat mladoga Stjepana i danas se nadaju kako će za života pronaći posmrtne ostatke svoga sina i brata i dostojno ih pokopati. Majka to ne će dočekati jer je umrla prije nekoliko godina
Od svih spektara slavonskih boja vukovarska je rana jesen 1991. nebo i zemlju bojila u krvavo. Iako već punih 29 godina spominjemo bitku za barokni grad na Vuki, još uvijek nismo rekli sve. Nismo ispričali priče o onima koji su nas doživotno zadužili da im imena ne mičemo s usana. Jedan od njih je Stjepan Bestrcan. Za prijatelje i suborce poznatiji kao Stipica. Tek punoljetan dječak, umjesto punih mladenačkih snova, u džepove je spremao metke. Poput svojih vršnjaka, a vrijeme će pokazati i maloljetnih vukovarskih dječaka, preko noći izgubivši djetinjstvo, postao je – vojnik, piše Ani Galović za Hrvatski tjednik.
Do ratnih događanja obitelj Bestrcan živjela je u Sotinu, naselju smještenom svega 10 kilometara od Vukovara. Otac Stjepan radni je vijek proveo zaposlen u klaonici Vupika dok je majka Katarina radila na obližnjoj farmi Jakobovac. Stjepan i Katarina su 1966. godine dobili kćer Robertu, godinu kasnije sina Roberta, te 5. prosinca 1972. rodio im se najmlađi sin Stjepan. Skladan obiteljski život naglo je prekinuo veliki gubitak koji su doživjeli 1981. godine kada im je tragično preminula kći Roberta, ne sluteći kako će se samo deset godina kasnije ugasiti i mladi život najmlađega sina.
Stjepan je u rodnome Sotinu završio prva četiri razreda te s vršnjacima nastavio više razrede u tadašnjoj Osnovnoj školi ‘Vladimir Nazor’, današnjoj Policijskoj postaji Vukovar. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Borovu naselju, u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje ‘Edvard Kardelj’, smjer gumarstvo. U slobodno vrijeme rekreativno se bavio karateom. Braća Bestrcan od samih će se početka ratnih događanja 1991. uključiti u obranu Vukovara. Brat Robert kao član Prvoga hrvatskoga redarstvenika i kasnije pripadnik MUP-a Vukovar na položajima na Mitnici i Lušcu. Stjepanov prijatelj iz djetinjstva, Željko Kušić, vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora o svojemu prijatelju Stipici biranim riječima opisuje sjećanja na neprežaljeno prijateljstvo. Ova će dva vukovarska mladića ratna stvarnost zateći već u lipnju 1991. Umjesto maturalne zabave i bezbrižnoga slavonskog ljeta na Dunavu, obojica su odlučili izbjeći odlazak na odsluženje redovnoga vojnog roka u tadašnjoj JNA te se 15. lipnja 1991. priključiti novoosnovanoj postrojbi 4. bojne 3. brigade HV-a, tadašnjoj 4. bojni Vukovarske 3. brigade ZNG Republike Hrvatske na opatovačkoj pustari.
‘Stjepan je bio moj prijatelj iz djetinjstva, zajedno smo išli u osnovnu školu. Volio je prirodu i Dunav kao i ja, ljeta smo provodili kupajući se i pecajući, lovili smo žabe… Kao i većina naše generacije, igrali se kauboja i Indijanaca. Imali smo kulu, kako smo ju zvali, tajno skrovište, iskopano u zemlji na „Popinom brdu” gdje smo planirali tajne akcije i tučnjave sa suparnicima iz gornjeg kraja. Jednom prilikom, negdje 1986. godine, kad je Dunav bio jako zaleđen, propao je kroz led. Inače je bio sitan, lagan kao pero i kamo je on išao, tamo se nitko nije usudio. Sva sreća da sam kod sebe imao jedan dugački štap pa sam mu ga odmah pružio i spasio ga pogibelji, bilo je stvarno gadno jer je na tom mjestu ispod crkve Dunav brz. Tada smo se dogovorili da to nikom ne pričamo jer bi svi „izgorjeli” kod kuće. Oduvijek je bio srčan, a takav je bio i kasnije u ratu. Bio je izuzetno hrabar mladić i dobro se nosio u svim akcijama s obzirom na to da je imao nepunih 19 godina. Zajedno smo prošli akcije u Sotinu, Borovu naselju, Lipovači, đergajskom silosu… Posljednji smo se puta sreli krajem rujna mjeseca 1991. u jeku najžešćih borbi, tada sam bio na minobacačima, a on na položaju na Sajmištu. Malo smo popričali, izljubili se i poželjeli jedan drugome sreću. Nakon toga više ga nikada nisam vidio… teško je ranjen, a ja sam zarobljen…’
Fotografija za vječnost
Bitka za Vukovar 1991. presudna je bitka u povijesti koja je neupitno odredila smjer i budućnost Domovinskoga rata. Stoga su od neprocjenjive vrijednosti fotografije, članci i video-snimke koje su nam danas dostupne. Neke od najupečatljivijih fotografija u vrijeme Bitke za Vukovar napravio je fotoreporter Slobodne Dalmacije Matko Biljak. Tako je u svom opusu fotografija koje su obišle i svjetske naslovnice, poput one novinara Radio Vukovara, Siniše Glavaševića i Alenke Mirković na stubištu, i fotografija jednoga od ključnih ljudi obrane Sajmišta, Ivana Doka Anđelića s dječakom kuštrave kose i blagoga osmijeha. Rijetki su oni koji na njoj prepoznaju osamnaestogodišnjega Stipicu. Prema prisjećanjima, fotografije je Matko Biljak napravio radeći reportažu s kolegom novinarom Zvonimirom Krstulovićem u zadnjim danima rujna 1991. na uglu Zelene ulice ispred tadašnje Šarčevićeve mesnice.
Upravo ga Ivan Dok Anđelić opisuje kao iznimno hrabroga, prerano odrasloga dječaka u kojega je svatko mogao imati povjerenja. U ratnome paklu bitke okupiranoga grada, baš na položaju Sajmište koje i danas slovi za najkrvavije bojište Vukovara, napominje Dok Anđelić, bilo je rijetko i dragocjeno moguće „mirno spavati”, zapravo nemoguće toliko blizu neprijatelju. I onim starijim i iskusnijim braniteljima odlazak na stražu tjerao je strah u kosti. No, ističe Dok, iako tek dječak na pragu mladosti, ispunjavao je sve svoje vojničke zadatke besprijekorno.
‘Sudjelovao je u svim borbenim akcijama od prvog dana, od Borova naselja, Trpinjske ceste, Doma tehnike, silosa Đergaj kod Bršadina. Kada se otvorilo bojište na Sajmištu, naši pripadnici zauzimaju najteže položaje prema selima Negoslavci i Petrovci. Stipica je sa svojom skupinom branio rubni dio grada prema Petrovcima. Tog 5. rujna 1991. uspješno su ga obranili i natjerali neprijatelja na povlačenje, oštetivši im nekoliko tenkova i izbacivši iz stroja dio pješaštva. Dana 14. rujna 1991. uslijedio je opći napad na sve dijelove grada uz avionsku potporu. Tenkovi su napredovali iz pravca Petrovaca uz jaku potporu topništva i pješaštva, a lokalni četnici s Petrove gore „iza leđa”. Cijela naša obrana toga djela našla se u okruženju. Predaja im nije nikada bila na kraj pameti. Odlučili su se na proboj kroz minska polja i između dvije vatre doći u Bogdanovce. Istu večer se vraćaju na pričuvne nove položaje koje smo uspješno branili do sloma obrane grada uz velike gubitke najhrabrijih ratnika. Dana 11. studenoga 1991. Stipica je teško ranjen na položaju te prevezen u vukovarsku bolnicu….’
O Stipici, ponekad i Bestrcaju, kako su mu nadimak dali ostali suborci, s mnogo ponosa i topline govori vukovarska braniteljica s prve crte obrane Sajmišta, Vasilija Tucker.
‘Posljednji put vidjeli smo se 10. listopada, gore na Sajmištu. Bestrcaj je bio nestvarno hrabar, nikada nije pokazivao znakove panike iako smo redovito slušali buku približavanja tenkova, transportera i aviona. Jednom smo, baš u blizini dolaska tenka puzali preko ceste jer nas nije tako mogao vidjeti, kako bismo se uspjeli živi izvući. Često je spominjao i djevojku u koju je bio zaljubljen… Uvijek smo brinuli jedni za druge iako smo donedavno bili stranci. Sjećam se, jednom mi je po povratku iz akcije s drugog položaja rekao: ‘Sve sam nokte zbog tebe izgrizao!’ Takav je bio, hrabar i brižan prema svim suborcima, a mladić tek krenuo u život.
Je li odgovor u Negoslavcima?
Dana 17. studenoga 1991. prije odlaska u proboj, brat Robert u vukovarskoj je bolnici posljednji put vidio teško ranjenoga Stjepana. Težina njegovih ozljeda i netom završena operacija crijeva koju je obavio dr. Juraj Njavro bila je preteška da bi se Stjepan uputio u pokušaj proboja. Kako će vrijeme odmicati, a s njim i potraga za vukovarskim ranjenicima koji nikada nisu stigli u slobodu, budit će bezbroj pitanja – gdje je Stjepan? Tragom izlaska zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora ugasile su se i zadnje nade kako je Stjepan među njima. Ni danas, 29. godina kasnije, nema točne informacije što se sa Stjepanom dogodilo nakon izlaska iz vukovarske bolnice. Iako se većina ranjenika, koji su vjerojatno bili živi 18., 19. i 20. studenoga u tijeku evakuacije vukovarske bolnice, a danas se vode nestalima, najčešće spominju kao žrtve Ovčare, protok vremena ipak daje točnije informacije kako dio njih do Ovčare – nikada nije stigao. Posljednje informacije o nekolicini nestalih vukovarskih ranjenika vode samo u jednom smjeru – u Negoslavce. Zavjet šutnje o ratnim događanjima u kojima su Negoslavci mjesto kroz koje su prošli mnogi vukovarski branitelji, civili i ranjenici, a čiji se trag upravo ondje gubi, traje i danas. Bez svjedoka, hrabrosti i savjesti onih koji znaju o posmrtnim ostatcima ubijenih ostaje samo velika tišina. Znaju li Negoslavčani što se dogodilo Stjepanu onoga trenutka kada je teško ranjen izveden iz autobusa ranjenika i gdje se danas nalaze njegovi posmrtni ostatci? Tek je nekoliko preživjelih svjedoka izvođenja u Negoslavcima svjedočilo o mučenjima, fiktivnim strijeljanjima i torturama kojima su bili izloženi. Složni u jednom – većina onih koje su ondje izvedeni, nikada više nisu viđeni. Ni živi, ni mrtvi…
Postoji li teži uteg savjesti od spoznaje da na duši nosiš saznanje o tijelu osamnaestogodišnjaka koji je teško ranjen, zarobljen, odveden i ubijen? Kakve su savjesti onih koji kategorički odbacuju i financijsku naknadu za informaciju o njihovim posljednjim počivalištima? Postoji li opravdani strah za vlastitu sigurnost i svojih obitelji ili nešto gore od toga, osobna uključenost? Ako postoji i najmanji dio ljudskosti, neka se ona pokaže barem prema ocu i bratu koji se i danas nadaju kako će za života dostojno pokopati svojeg neobično hrabroga sina i brata. Majka Katarina za to nikada ne će imati priliku – preminula je prije nekoliko godina. Gledajući fotografije Matka Biljka, drhtavim glasom, suborac će reći: ‘Ma, shvatio sam, on je još uvijek na straži. Čuva nas…’
Nama ostalima ostaje trajna zadaća kako nikada ne bismo smjeli prestati spominjati vukovarske dječake poput Stjepana.
