Domovinski rat
Hrvatske oružane postrojbe "Planinske lisice“, poznatije kao Bugojanska skupina, odnosno Fenix skupina naziv je za hrvatsku domoljubnu paravojnu skupinu koja je ušla na područje Jugoslavije 20. lipnja 1972., s ciljem da pokrene pobunu i sruši Jugoslaviju.
Nakon gušenja Hrvatskog proljeća, HRB je bio uvjeren da je u Hrvatskoj bila povoljna klima za pokretanje oružanog ustanka. Nakon kratke pripreme, HRB je organizirao ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemačkoj.
OPERACIJA FENIKS 72.
20.06.1972. Hrvatska domoljubna paravojna skupina pod nazivom "Planinska lisica“, ušla je na područje Jugoslavije s ciljem da pokrene pobunu i sruši tadašnji ustavno-pravni poredak.
Skupina je poznata pod nazivom Bugojanska skupina ili Feniks skupina, a organiziralo ju je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija, koja je bila osnovana 1961. u Australiji, a koja je djelovala u Europi i SAD-u.
Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije, a ideja je nastala nakon gušenja Hrvatskog proljeća, kada je HRB zaključio da se u Hrvatskoj stvorila povoljna klima za pokretanje oružanog ustanka.
Nakon kratke pripreme, HRB je organizirao ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine, koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemačkoj.
Kratke završne pripreme bile su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, a u Jugoslaviju se ušlo na području Dravograda u Sloveniji s ciljem da se stigne na Tromeđu, odnosno planinu Radušu na području općine današnjeg Uskoplja. Međutim, već nakon pet dana skupina se sukobila s milicijom, a potom s JNA i Teritorijalnom obranom. Protiv sebe je imala više od 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koji su je pokušale uništiti, što im je i uspjelo 24. srpnja, uz pomoć doušnika i UDBE. Desetorica pripadnika skupine izgubila su živote tijekom sukoba na različitim mjestima u BiH, a osmorica su bila zarobljena i pogubljena strijeljanjem u blizini Sarajeva.
Jedini preživjeli bio je najmlađi član skupine Ludvig Pavlović, koji je osuđen na 20 godina zatvora, a kasnije je poginuo, kao hrvatski branitelj u Domovinskom ratu.
Upad Bugojanske skupine uzdrmao je partijske, vojne i policijske krugove tadašnje SFRJ, što je priznao i sam predsjednik Tito, izjavivši: Dobro smo dobili po glavi“. Zanimljivo je da je temeljem ovog događaja snimljena i TV-serija, "Brisani prostor" a ista je tematika obrađena u romanu Dvadeseti čovjek i knjizi HRB, Hrvatsko revolucionarno bratstvo – Rat prije rata.
Bugojansku skupinu činilo je 19 članova HRB:
Ambroz Andrić, Adolf Andrić, Pavao Vegar, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Viktor Kancijanić (Kocijančić), Petar Bakula (revolucionar), Ludvig Pavlović, Mirko Vlasnović, Ilija Lovrić, Filip Bešlić, Stipe Ljubas, Vlado Miletić, Vinko Knez, Ivan Prlić, Nikola Antunac, Vilim Eršek i Vidak Buntić
https://www.youtube.com/watch?v=RmEPHeET744
https://www.youtube.com/watch?v=k0EHoDRplE8
Njih 19, dobro naoružani i opremljeni, ušli su iz Austrije u Sloveniju 22. lipnja 1972. godine. Kod Dravograda su zaustavili kamion i prisilili ga da ih preveze do sela Gračanice kod Bugojna. Vozača su pustili i on je tek 24. lipnja stao na autocesti Zagreb-Beograd i ispričao događaje. Gerilci su u međuvremenu razoružali i grupu lovaca, koji su policiji potvrdili priču i momentalno je dignuta uzbuna.
Bugojansku skupinu organiziralo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo organizacija osnovana 1961. u Australiji te djelovala u Europi i u SAD-u. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije.
Nakon gušenja Hrvatskog proljeća i sastanka u Karađorđevu, vodstvo HRB-a bilo je uvjereno da se u Hrvatskoj stvorila povoljna klima za pokretanje oružanog ustanka protiv komunističkog režima.
Nakon kratke pripreme, HRB je organizirao oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like iHercegovine. Većina članova skupine i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj.
Sukobi s jugoslavenskim postrojbama
U noći 26. lipnja došlo je do prvog sukoba u kojem je poginulo četvero gerilaca, a dvoje vojnih policajaca je ubijeno i dvoje ranjeno. Sljedeći veći sukob dogodio se u noći 27/28. lipnja kod sela Rumboka kada je poginulo osam pripadnika partizanskog odreda i sedam ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac.
Tada su se gerilci podijelili na tri skupine i otada su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bježanjem. Sljedeća dva mjeseca većina gerilaca je u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena te u Sarajevu osuđena na smrt. Smrtna kazna izvršena je nad trojicom, dok je najmlađi među njima tada 19-godišnji Ludvig Pavlović pomilovan i osuđen na dvadeset godina robije.
Udba i ondašnje službe uhitile su više desetaka Hrvata tijekom istrage oko ove akcije pod optužbom da su pripremali teren za akciju ili pomagali skupini. Dio uhićenih ubijen je tijekom istrage dok je UDB-a nekolicinu hrvatskih emigranata likvidirala zbog povezanosti s Bugojanskom skupinom.
Skupina je u sukobima ubila 13 vojnika i ranila više od 20. U akciji je sudjelovalo više tisuća pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica uz potporu helikoptera. Tito je odlikovao je 389 osoba koje su se istaknule u akciji.
U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane. Desetoro članova Bugojanske skupine izgubilo je život u na različitim mjestima u BiH tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena.
Nova otkrića
U novije vrijeme u povjesničarskim krugovima postavlja se pitanje o tome koliko je moguće da je UDB-a pripremala akciju kako bi hrvatsku emigraciju prikazala kao ekstremističku i opasnu. Nacional je prije nekoliko godina objavio pismo Ružice Andrić, supruge člana Bugojanske skupine Ambroza Andrića, gdje je ona tražila i istragu u vrhu HRB-a. Nakon propasti akcije, novac se prikupljao po hrvatskim klubovima, tobože za njihove udovice i djecu. Dalje mu se gubi trag.
Ružica Andrić 1996. novinarima je rekla kako su je zbog nestalog novca počeli napadati kao Srpkinju te kako je bilo slučajeva gdje su je i fizički napadali. "Moja su djeca bila smještena u dom za siročad. Djeca ‘bugojanaca’ bila su proganjana", rekla je Andrić.
Večernji list došao je 2009. u posjed dokumenata koji nisu bili ranije objavljeni. Riječ o dokumentima zloglasne Udbe i zapisnicima koje je osobno potpisao tadašnji ministar unutarnjih poslova SR-a BiH Franjo Herljević.
Kako se uz pronađenu dokumentaciju pojavio i veliki broj svjedoka čije informacije uvelike mogu pomoći u otkrivanju grobnice u koju su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića, prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, veliki broj kockica u mozaiku Bugojanske skupine prilično je složen, što znači da bi se uskoro mogla saznati i sudbina ostale petorice pripadnika HRB-a, Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antonca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića, o čemu je dosad bilo malo informacija.
Najveće otkriće predstavlja policijski zapisnik iz kojeg je razvidno da je jedan od spomenute petorke držan u zatvoru sve do 1978. godine i tek tada pogubljen. Dostupnih zapisa o tome o kojem je članu Bugojanske skupine riječ, kojem očito nije niti bilo suđeno, kao i o tome kakva je bila njegova uloga, nema. Zahvaljujući jednom živom svjedoku, pronađeno je i mjesto gdje je pokopan.
Hrvatske obrambene snage (HOS) su službeno osnovane na današnji dan 1991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a, tj. u Šenoinoj ulici na broju 13, a kasnije u Starčevićevom domu.
Hrvatske obrambene snage (HOS), ponos hrvatskoga naroda, vojne su jedinice koje su branile Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od velikosrpske agresije. Činile su to na svim najtežim bojištima, od Vukovara, Dubrovnika i Srđa, Škabrnje, Gospića, Vinkovaca, Osijeka, Jasenovca, cijele Dalmacije.
U Zagrebu sudjeluju u borbama s JNA i oslobađanju vojarni Borongaj i Maršalka. Bore se i diljem BiH do Sarajeva, Kupresa, Livna, Mostara i doline Neretve, Jajca, Bosanske Posavine, područja srednje Bosne. Sudjeluju i u oslobađanju doline Neretve 1992.
Tamo gdje drugi nisu htjeli ili smjeli, tamo je išao HOS!
HOS-ovci su među prvima krenuli u obranu napadnute Domovine. Bili su prvi u napadu a zadnji u povlačenju. Više od pet stotina bojovnika HOS-a dalo je svoj život u obrani RH i BiH, dok su mnogi ostali ratni vojni invalidi.
Nakon Drugog svjetskog rata komunisti su joj pobili četvoricu braće. Kata Šoljić trudna je tada preživjela pokušaj strijeljanja. Rodila je četiri sina i dvije kćeri. No, kao što kažu prekrasni i tužni stihovi Velimira Raspudića, „opet su nekom smetali Hrvati”. U Domovinskom ratu Kata je Hrvatskoj dala sve što majka može dati. Sva četvorica sinova, hrabri branitelji Vukovara - Niko, Ivo, Mijo i Mato te zet Ivan, poginuli su. Rekla je da nisu ginuli uzalud. Vukovarska Majka hrabrost preminula je na današnji dan 2008. Nema tih riječi kojima bismo joj mogli zahvaliti na tome što je propatila za slobodu Hrvatske!
Domovine sin
Izvještaj tajne službe JNA otkrio pravu istinu o Arkanu: ‘Nije imao značajnije vojne domete‘
Dokumenti kažu i kako je Arkan ‘postao medijska zvijezda‘ samo zato jer je ‘narodu trebao melem na ljutu ranu‘
Jedan od najopskurnijih gospodara rata na našim prostorima, Željko Ražnatović zvani Arkan, nije tijekom ratnih sukoba u 90-ima imao "značajnije vojne domete", već gotovo samo "poduzetničke", a od "prodaje činova" po Beogradu u džep je spremio tadašnjih 28 milijuna njemačkih maraka, ali je ipak svo to vrijeme bio "navezan na tadašnju srbijansku obavještajno sigurnosnu službu".
To stoji u izvještaju koji je još 1992. godine objavila tadašnja Kontraobavještajna služba JNA (KOS), a ovih vrućih ljetnih dana prenosi beogradski tjednik Nedeljnik.
To da Arkan nije bio vješt "vojskovođa", mada je zapovjedao s paravojnom oružanom formacijom Tigrovi, koji su zapravo bili pod "šapom" Miloševićeve tajne službe, nije neko iznenađenje, jer oni su zapravo bili "zaduženi" za zločine i pljačku, prenosi Jutarnji list.
U dokumentu KOS-a po nazivom "Neka razmatranja u vezi djelovanja Arkana", beogradski Nedeljnik ističe kako u tekstu izvještaja stoji kako je Arkan "postao medijska zvijezda" samo zato jer je "narodu trebao melem na ljutu ranu". KOS ističe kako je svoju poziciju i utjecaj te pokroviteljstvo Službe sigurnosti, kako pišu, spretno i vješto iskoristio za "vlastite ciljeve".
- On je to iskoristio tako što je vlastite ciljeve vješto uklopio u ciljeve narodnog srpskog ustanka, stoji u izvještaju.
- Prvo, takvo ponašanje može biti plod rata kao ekonomskog interesa i drugo, Arkan je prisutan tek onoliko koliko je potrebno za jačanje njegove medijske pozicije u društvu. Iz ove teze je moguće izvući logičan zaključak – da je Arkanova vojna postrojba temelj šireg projekta nasilne borbe za vlast, procenjuje KOS u svojem dopisu.
Nadalje, u KOS-ovom dokumentu stoji kako je evidentno da je Arkan iz "građanskog rata izašao vrlo bogat" te da su njegovi "jataci" postali zaštićeni biznismeni koji su često hodočastili njemu u Erdut, gdje je bila baza Tigrova (tamo se vozio automobilima s oznakama MUP-a Srbije), a da je donja granica za jedan takav posjet bila 50 tisuća njemačkih maraka. Osim toga, Arkanu je rat koristio za bogaćenje, a zločini koje je činio po Hrvatskoj i BiH, bili su mu potrebni vojno-poslovni "garnirung".
Prema izveštaju Saveznog sekretarijata za narodnu obranu od 1. listopada 1991. godine, stoji kako je Arkan sudjelovao u likvidacijama hrvatskih civila u istočnoj Slavoniji, a prema izveštaju KOS-a iz Prve vojne oblasti od 31. prosinca 1991. godine stoji da je strijeljao hrvatske vojne zarobljenike. U KOS-ovom izvještaju stoji da je Arkan kontrolirao 92 posto ilegalno uvezenih naftnih derivata u Srbiju (naftno polje Đeletovci kontrolirao je Arkan), a podsjetimo da je tada Srbija bila pod međunarodnim sankcijama.
Treba napomenuti da je "nominalni šef" Arkanu tada bio Jovica Stanišić, nedavno u Haagu osuđen na 12 godina zatvora.
Inače Haški sud je u protiv Arkana 31.ožujka 1999. podigao optužnicu, ali do izručenje nikada nije došlo jer je ubijen u beogradskom hotelu Internacional 15. siječnja 2000. godine, zajedno s dvojicom pripadnika Službe sigurnosti Srbije, pukovnikom Draganom Garićem i majorom Milenkom Mandićem.
Dnevnik.ba
Domovine sin
Još malo o Arkanu:
https://www.youtube.com/watch?v=ZQI2qMoDzlw
I Gorana Hadžića smo uhitili i pustili.
Nitko nije iznad Hajduka pa ni ja. Vratit ću se. To je tvoj klub, nije moj.
Osnovana je komisija o krivnji za pad Vukovara u kojem su se nalazili Manolić, Perković i Mustač te su Milu Dedakovića Jastreba proglasili krivim, nakon toga su ga četvorica vezanog mlatili usred Zagreba dok su njegove suborce Srbi tukli po srpskim logorima, iste te branitelje koji su do zadnjeg daha branili Vukovar(nikad izgubili položaj) i nisu odlučili pobjeći i napraviti proboj što su mogli, već se dogovorili da svoj život daju u razmjenu za spas žena i djece...
Drugi poznati komunist Slavko Degoricija je pregovarao sa Pupovcem o spasu dr. Ivana Šretera, jednog od najčasnijih i najhrabrijih ljudi iz toga vremena koji je imao jako velik ugled među Hrvatima u svom kraju kao doktor, ali i kao velik humanist te domoljub. Naravno doktor je ubijen, Popuvac pričao lažna obećanja, a Degoricija puštao uhićene Srbe koje je Pupovac tražio, kasnije nakon rata nitko nije pitao što se to dogodilo sa doktorom, već su abolirali Srbe do kraja...
Da ne govorim o Boljkovcu, Lončaru, Šeksu, čije je dokumente Tuđman imao na svom stolu još 1990-te i točno je znao tko je Šeks kreatoru svih mafijaških zakona...
Da ne govorim o J.Kosor koja je 1986 govorila kako treba uništiti katoličku Crkvu jer je ona simbol hrvatskog nacionalizma, a 1995 godine tijekom rata je već postala potpredsjednicom HDZ-a...Ona je inače dovela Plenkovića u HDZ 2011 godine, baš na njen nagovor on ulazi u stranku i odmah je lansiran visoko.
Realno, ti kadrovi su od same neovisnosti bili u samom vrhu i usudim se reći kako umjesto da se provela lustracija, oni su lustrirali sve one koji su bili za istu i na taj način legalizirali kriminal, korupciju i sve ono što dovodi do destrukcije...
4. srpnja 1922. Osijek – krvavi sukobi protiv orjunaša i četnika u Slavoniji između dva rata
U javnosti je malo poznata historiografija prve Jugoslavije, države stvorene po mjeri Srba, kralja i vojske u Beogradu. To je dijelom zbog 45 godina komunističke demagoške jugoslavenske historiografije koja je ovaj problem ignorirala ili pod utjecajem velikosrpskih komunista čak iskrivljavala protiv Hrvata.
Hrvati su u prvoj Jugoslaviji bili u vrlo teškom položaju, a Srbi su se ponašali kao gospodari Hrvatske. Na stvaranje Banovine Hrvatske kao dio Jugoslavije 1939., dvije godine prije NDH, reagirali su pozivima na pobunu, oružje i njeno rušenje pokličima: “Srpstvo je u opasnosti! Srbi na okup!”.
U srpnju 1922. godine organizacija ORJUNA-e (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) je osnovana u Osijeku, čiji su članovi bili opskrbljeni oružjem i pod zaštitom vlasti, započeli sukobima protiv političkih protivnika iz hrvatskih redova, među kojima su bili i pojedinci iz Ðakova. To je zaoštrilo srpsko-hrvatske odnose te je u rujnu 1922. godine u Osijeku osnovana Hrvatska nacionalna omladina (HANAO).
ORJUNA i četnici u borbi protiv hrvatskih domoljuba u Slavoniji
Sukobi između ORJUNA-e i HANAO-a će se intenzivirati tijekom 1923. i 1924. godine, te će dovesti do ubojstva hrvatskog domoljuba i vođe HANAO iz Osijeka Stjepana Veselića.
Četnička organizacija se u Kraljevini SHS/Jugoslaviji od osnivanja 1919. godine pod nazivom “Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine”, uglavnom pod patronatom Demokratske stranke, po programskim gledištima i po političkim akcijama iskazala kao jedan od oslonaca vladajućeg režima. Bila je to poluvojna organizacija, čiji su članovi polagali prisegu, nosili odore sa šubarama i na njima kokarde, na prsima četničku značku, te bili uglavnom naoružani. Nakon reorganizacije 1922. godine u svoje redove, uz stare do 1918. godine aktivne četnike (iz Balkanskih ratova i I. svjetskog rata op.), prima i nove četnike. Prema pravilima udruženja to su svi oni “ispravni građani naše narodnosti” s područja države, posebice mladi, koji su pomagali i pomažu “borbu i ideju našeg oslobođenja i jedinstva”.
U Beogradu je 1924. godine bilo osnovano Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić” za Kralja i Otadžbinu, pod patronatom Narodne radikalne stranke. Cilj je bio uključenje većine Hrvatske, a cijele Slavonije, u sastav velikosrpske države. Stvaranjem ovih četničkih udruženja omogućeno je osnivanje njihovih odbora i na području Hrvatske, posebice u krajevima nastanjenim srpskim žiteljima gdje nije bilo “starih četnika” (iz Balkanskih ratova i I. svjetskog rata op.), ali i u mnogim hrvatskim gradovima i gradićima u kojima je bio mali broj Srba, npr. Zagrebu, Splitu, Osijeku, Bjelovaru, pa i Ðakovu. Taj se proces intenzivira od 1927. do 1929. godine protiv Radićevog HSS-a i Pribićevićevog SDS-a, objedinjenih tada u Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), najjačoj oporbenoj političkoj skupini u zemlji (Pribićević je tada već napravio otklon od Beograda op.).
Četnici i ORJUNA stvaraju strateška uporišta u Osijeku, Brodu i Đakovu
Režimu je bilo stalo da u Ðakovu, kao duhovnom središtu Slavonije, osnuje četničku organizaciju uz one u Osijeku i Brodu, a zbog njegovog položaja, nacionalnog sastava te političkih odnosa, gdje su nosioci unitarističko-centralističke politike s kraljem na čelu (u osnovi velikosrpske), obnašali vlast, i smatrali da je Ðakovština dio “Velike Srbije” te je to srbizacijom trebala postati. Na inicijativu vođa radikala preko Glavnoga odbora udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić” iz Beograda (kojemu je predsjednik bio Dragoljub V. Protić, a 1927.-1928. godine Puniša Račić, ubojica Stjepana Radića op.) nakon dvomjesečnih priprema u kolovozu 1924. godine u Osijeku je osnovano Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju. Počelo se s okupljanjem istomišljenika i s osnivanjem četničkih udruženja. Uslijedilo je tijekom 1924./25. godine osnivanje četničkih pododbora na području Osječke oblasti od Osijeka i Ðakova, Broda do Bjelovara, ali i fizičkih obračuna za obranu “Nj. v. Kralja i Otadžbine” protiv “Radićevaca” i “Hanaovaca”, te komunista i drugih protivnika pri kojima se upotrebljava i oružje.
U tim događajima sudjeluje i ORJUNA.
Kako je, prema tvrdnji uredništva lista („Glas srpskih četnika“ op.), Osijek jedno od glavnih legla tih “neprijatelja”, naglašavajući tu Radićevce, zato je i izabran za mjesto tiskanja glavnog četničkog glasila.
Četnički vojvoda Trifunović-Birčanin na sastanku ORJUNA-e u Osijeku
Pripadnici ORJUNA-e u Osijeku, nakon skupštine u rujnu 1924. godine kojoj je nazočio vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin (kasnije 1941. zapovjednik četničkih odreda za cijelu Dalmaciju sa sjedištem u Splitu op.) , predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. godine predsjednik četničkog udruženja, ubili su 5. listopada 1924. Stjepana Veselića, vođu HANAO-a, čiji se sprovod, kojem je nazočilo više od 2.000 ljudi, među kojima i oni iz Ðakova, pretvorio u političku manifestaciju protiv režima, tako da je vlast izvela vojsku na osječke ulice kojima je povorka prolazila.
Četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa sjedištem u Splitu – što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u ovaj zločinački pokret?
Orjunaši i četnici nastavili su s napadima i incidentima, te rastjerivanjem zborova HRSS-a opravdavajući svoje postupke terorom Radićevaca i HANAO-a te da brane kralja i državu, dok su ih vlasti proglašavale “sporadičnim i slučajnim”.
Na veliku krizu u zemlji kralj Aleksandar odgovorio je vodeći se krilaticom “jedan kralj, jedan narod i jedna država” 6. I. 1929. godine državnim udarom, ukidanjem Ustava, raspuštanjem Narodne skupštine i uvođenjem osobne diktature, čime je osigurao neograničenu izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za što nikome nije odgovarao. To se iskazivalo kroz naziv države koja je nazvana Kraljevina Jugoslavija i bila podijeljena na 9 banovina od kojih je u 6 umjetnim krojenjem granica osigurana srpska većina, čime je hrvatski etnički i povijesni teritorij bio raskomadan. Ðakovački kotar bio je uključen u Savsku banovinu sa sjedištem u Zagrebu. Kroz integralno jugoslavenstvo tj. nametnutu umjetnu jugoslavensku nacionalnost, koji su, prema tvrdnji samih Srba, “… bili kamuflirano velikosrpstvo klike i koterije u Beogradu koji su htjeli da vječno zadre povlašten položaj u zajedničkoj Jugoslaviji”.
Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene!
To oslikava i unitaristička uzrečica: “Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene”, čije se oživotvorenje jugoslavenstva, uz pokušaj brisanja nacionalnih identiteta, nastojalo ostvariti najgrubljom represijom.
Raspuštene su sve organizacije političkih stranaka te zabranjena svaka politička djelatnost koja je po ocjeni organa režima bila uperena protiv državnog poretka, pa tako i na đakovačkom području. Bilo je zabranjeno spominjanje narodnoga imena, isticanje zastava i drugog znakovlja, raspuštena su brojna hrvatska društva i udruženja, ograničena sloboda govora, uvedena cenzura, a pooštreni su i zakoni prema svim građanima Jugoslavije, koji navedene zabrane ne bi provodili ili se na bilo koji način protivili diktaturi.
Na niz nasilja i ubojstava Hrvata koje su u to vrijeme izveli četnici u obračunu s političkim protivnicima, od kojih nekolicinu i na području Slavonije, uključujući i đakovačko, reagirao je i dr. Maček, predsjednik HSS-a.
I dr. Sava Kosanović, jedan od prvaka SDS-a, povodom brojnih sukoba koje su izazvali četnici i žandari, u kojima je samo 1935. godine u Hrvatskoj palo 96 žrtava, ne vidi opravdanost organiziranja četnika i njihove akcije, jer izazivaju širenje mržnje prema Hrvatima i drugim nesrbima.
Novi predsjednik vlade Dragiša Cvetković, uvažavajući okolnosti u zemlji i svijetu, započinje pregovore s dr. Mačekom za rješavanje hrvatskog pitanja, a što je rezultiralo međusobnim sporazumom i stvaranjem Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, nekoliko dana pred početak Drugoga svjetskoga rata. Dok su ostale banovine i dalje bile podvrgnute tijelima središnje vlasti, Banovina Hrvatska dobila je uz bana i bansku upravu, i svoj Sabor, te zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju, koja joj se, dopunom 1941. godine, nije mogla oduzeti ni smanjiti.
Stvaranje Banovine Hrvatske 1939. okuplja ‘ugrožene Srbe’ koji traže Veliku Srbiju
Uspostava Banovine Hrvatske naišla je na žestok otpor gotovo svih srpskih krugova, a poglavito nacionalističkih. Njezinoj uspostavi odlučno su suprotstavile srpske stranke (izuzev SDS-a), nacionalističke i velikosrpske organizacije i udruženja, zatim vojska i Srpska pravoslavna crkva, smatrajući je opasnošću za srpstvo i opstanak države. Ta se pojava nazirala u pokretanju “srpskog pitanja” u Jugoslaviji i posebice u Banovini Hrvatskoj kroz novopokrenute listove i časopise kao npr. “Srpsko ognjište”, “Srpski glas”, “Srbijanstvo”, koji pod sloganom “Srbi u opasnosti” i šireći mržnju i neistine protiv svega što je hrvatsko i katoličko pozivaju sve Srbe u široki velikosrpski pokret “Srbi na okup” radi ujedinjenja svih “srpskih zemalja” i stvaranja “velike Srbije”.
Stvorena Banovina Hrvatska – reakcija velikog dijela Srba bio je šovinistički poklik ‘Srbi na okup!’
Osnivanju se razni odbori s ciljem “obrane i zaštite” srpskog stanovništva, te aktiviraju pojedine organizacije i udruge velikosrpskog usmjerenja. Kako je jedan od glavnih promicatelja te aktivnosti Srpski kulturni klub (SKK, kojega su rukovodeći ljudi bili i dr. Stevan Moljević i dr. Dragiša Vasić, koji postaju glavni ideolozi četništva), a čiji pododbor je osnovan u Vinkovcima 12. X. 1939. godine, od tada tamošnji list “Slavonija” pod sloganom “gdje god je Srba tu je Srbija” postaje glavni promotor te velikosrpske politike, uključujući tu promidžbu među Srbima i u susjednom đakovačkom području, u Vukovaru, ali i dalje prema zapadu i u Podravskoj Slatini.
„Srbi na okup!“ – poklič protiv Hrvata i njihovog prava na državu prije stvaranja NDH
Nakon što je projekt “Krajina” propao, na najširoj osnovi stvara se novi velikosrpski pokret “Srbi na okup”, s nizom skupova i aktivnosti. Srpski nacionalistički krugovi odlučno su zahtijevali ukidanje Banovine Hrvatske, a ako to ne bi uspjelo isticali su da će zahtijevati stvaranje državne zajednice pod nazivom “Srpske zemlje” (područje istočno od crte Virovitica-Bjelovar-Čazma-Sisak-Glina-Ogulin-Senj).
Taj pokret nije mimoišao Slavoniju, posebice njezin istočni dio, gdje članovi pokreta “Srbi na okup” i suradnici (prijašnji članovi Radikalne stranke, JNS-a i JRZ-a, četničkih i drugih sličnih udruženja i svi drugi velikosrbi), uglavnom koordinirano rade pod sloganom “SVI SRBI NA OKUP! SRPSTVO JE U OPASNOSTI!” kako bi se dijelovi Banovine Hrvatske, među kojima dio ili cijelo đakovačko područje, odcijjepili i pripojili Dunavskoj banovini.
U travanjskom ratu 1941. godine mnogi četnički odredi raspali su se, članovi četničkih udruženja pali su u njemačko i talijansko zarobljeništvo, a četnički vojvoda Kosta Pećanac se zajedno s četnicima u Srbiji stavio u službu njemačke okupatorske vojske. Pripadnici četničkih udruženja, samostalno ili u sastavu jugoslavenske kraljevske vojske, počinili su prije kapitulacije na više mjesta zločine nad Hrvatima, a to će doprinijeti radikalizaciji situacije, poglavito nakon uspostavljanja NDH. Tada su u Ðakovu i okolici bili uhićeni pojedini pripadnici četničkih udruženja i društava.
Tako je međuratno razdoblje bilo samo uvod u tragične događaje tijekom Drugoga svjetskoga rata.
Dokumentarni film Hrvatske televizije "Šlep za rasute terete" podsjeća na egzodus Hrvata iz Dalja, Aljmaša i Erduta 1. kolovoza 1991. godine. Svjedoči o nezamislivim patnjama stanovnika hrvatskih sela istočno od Osijeka koji nisu uspjeli pobjeći pred velikosrpskom agresijom. Osim sugovornika koji autentičnim svjedočenjem vode kroz zamršena ratna zbivanja, sliku stradanja upotpunjuju arhivske snimke i tonski zapisi razgovora jugooficira snimljenih za vrijeme žestokih napada na Erdut i Dalj kada je samo u jednom danu poginulo 39 hrvatskih branitelja.
https://www.youtube.com/watch?v=C3kxvUBdi7Q&t=621s
Sretan Vam dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, dan kada smo konacno pobjedili teroristicku paradrzavu na nasem teritoriju, te legitimno i nadasve pobjednicki okoncali velikosprsku agresiju i povratili oslobodili okupirana podrucja.
Hvala svim hrvatskim junacima, palim u Domovnskom ratu, te im vjecna hvala i slava.
[uredio Vilenjak - 05. kolovoza 2021. u 08:07]
Domovine sin
- Najnovije
- Najčitanije
Ronaldo ne dolazi u Split, Martinez četiri zvijezde pušta u klubove
1 sat•Nogomet
Hrvatska bez bodova u Glasgowu, igrač manje i primljeni pogodak u završnici
3 sata•Nogomet
Dalić zadovoljan trudom i igrom, ali nije bilo dovoljno: 'Ostaje žal, potrošili smo se puno za ništa'
2 sata•Nogomet
Luka Sučić: 'Malo nam je sudac zakomplicirao stvar, ali neću se vaditi, okrećemo se Portugalu'
2 sata•Nogomet
Kotarski: 'Bili smo dobri, ali crveni karton je okrenuo tijek utakmice'
2 sata•Nogomet
Žuti karton ipak nije dobio Modrić, kapetan može igrati protiv Portugala
2 sata•Nogomet
Hrvatski ragbijaši u Zagrebu dočekuju vodeću Švedsku
4 sata•Ostali sportovi
Žuti karton ipak nije dobio Modrić, kapetan može igrati protiv Portugala
2 sata•Nogomet
Kronologija: Hrvatska ponovno primila gol u završnici, Škoti slavili u Glasgowu
6 sati•Nogomet
Hrvatska bez bodova u Glasgowu, igrač manje i primljeni pogodak u završnici
3 sata•Nogomet
Kronologija: Gruzija nosi prednost na uzvrat, Hrvatska bez Čavline na Rujevici
10 sati•Nogomet
Hrvatska pokazala vrlo malo i s igračem manje upisala poraz u Tbilisiju
8 sati•Nogomet
Ronaldo ne dolazi u Split, Martinez četiri zvijezde pušta u klubove
1 sat•Nogomet
U-21 Hrvatska ide po Euro, traži se pozitivan rezultat u Gruziji
18 sati•Nogomet
Engleska bez Tuchela i uz brojne izostanke odlazi na gostovanje na kojem nema pravo na kiks
1 dan•Nogomet