Međunarodni dan nestalih osoba spomendan je kojim se 30. kolovoza svake godine obilježava sjećanje na osobe koje se smatraju nestalima. U Hrvatskoj se istoga nadnevka obilježava i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu. Prema posljednjim podacima u Republici Hrvatskoj još uvijek se traga za 1832 osobe nestale u Domovinskom ratu, od toga u Vukovarsko-srijemskoj županiji 518, a iz samog Vukovara, za 385 osoba.
Harllan Von Bassinger, 20 godina, pripadnik Tigrova, zarobljen nakon ulaska četnika i pripadnika JNA u vukovarsku bolnicu te odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag.
Sestra Sanja: "Sklanjala sam se od ljudi da ne slušam priče da je u istražnom zatvoru u Beogradu, pa u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje ga muče… Drago mi je da ne znam gdje su ga mučili, kako su ga mučili i kako je umro. Jedino čemu se nadam je da će jednom pronaći njegove kosti i da ću ga jednom, ipak, dostojno pokopati. Onako, kako je on to kao čovjek, kao hrvatski branitelj i kako je to svojom dobrotom, zaslužio".
Boris Rapčak, 24 godine, zarobljen na Jakobovcu i odveden u Negoslavce gdje mu se gubi svaki trag.
Kći Sandra: "Kažu kako će s vremenom biti lakše, ali to nije istina. Kao djevojčica, imala sam jedan grozan strah. Svaki put kada bih hodala našim selom, Ovčarom i Vukovarom, bojala sam se da gazim po očevim kostima. Prolazila sam pokraj tuđih bunara misleći da se u njima kriju njegovi ostaci. U tim šetnjama sam susretala susjede, Srbe koji su možda znali očevu sudbinu. Mislila sam kako mi se smiju jer hodam po posmrtnim ostacima svojega oca…".
Karlo Fituš, 27 godina, zarobljen nakon ulaska četnika i pripadnika JNA u vukovarsku bolnicu, izdvojen od strane prijeratnih prijatelja te odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag.
Ljiljana Alvir: "Karlova majka Ana razgovarala je s mnogim ljudima koji su u to vrijeme imali golem politički utjecaj. Druge majke pričale su mi koliko je snažno komunicirala. Ona je vikala, zahtijevala, molila, tražila, radila baš sve da pronađe sina, ali i ostalu djecu tih majki. Ana je na sve moguće načine pokušavala doći do istine o sinu i ta bol ju je dovela do teškog emotivnog stanja. Još dok je Vukovar bio pod srpskom okupacijom, znali su je pronaći na putu prema Vukovaru, kamo se uputila da bi tražila svog sina, a onda bi je vratili. Završila je u domu za starije i nemoćne osobe, gdje je i umrla".
Damir Kutrovac, 31 godina, nakon sloma obrane Vukovara, u blizini farme Henrikovci nestao u pokušaju proboja.
Supruga Jasna: ''Kada imate sve, a mi jesmo imali sve, jer voljeli smo se jako, čekali smo dijete, sve je išlo dobro… A onda vam netko nasilno otme to vaše sve… To je ogromna bol i s tom boli ću umrijeti… Naše nerođeno dijete bilo je moja posljednja spona s Damirom, posljednja stvarna veza koju smo imali…''.
Branko Lukenda, 30 godina, zarobljen nakon ulaska četnika i pripadnika JNA u vukovarsku bolnicu te od strane poznanika Bogdana Kuzmića koji mu je prije rata popravljao automobil, odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag.
Supruga Anica: "Nakon što je o Branku objavljen tekst u jednom magazinu, počela sam dobivati anonimne SMS poruke od osobe koja je tvrdila da zna gdje je Branko i što se s njim dogodilo. Skoro sam povratila, pozlilo mi je, ali sam na nagovor nećakinje odgovorila. Uslijedila je prepiska iz koje sam zaključila da se radi o osobi koja je moga muža odvela iz bolnice. Kroz te poruke, priznao mi je da je mog supruga izveo i odveo na Velepromet gdje su bili ljudi koji su, navodno, ubili Branka. Rekao je da kao moralna osoba ima obvezu meni i djeci reći gdje je Branko pokopan, ali se nakon te poruke više nikada nije javio…".
Mirabel Matičić, 24 godine, nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Commerce zarobljen kao ranjenik, posljednji trag vodi u Trpinju…
Majka Spomenka: "Otišla sam tražiti taj Vupikov hangar i kada sam ga pronašla, sjela sam pored njega i dugo plakala. Probala sam zamisliti posljednje misli moga sina, njegove osjećaje. Onda sam otišla na Bobotski kanal. Bila je zima, siječanj, sve je bilo mokro i blatnjavo, nisam znala gdje bih ga tražila, hodala sam gore dolje, okolo, ni sama ne znajući što tražim. Mislila sam kako je moj Miru tu negdje, a ja ga ne vidim…".
Jean-Michel Nicolier, 25 godina, Slom obrane grada i ulazak JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Jean-Michel Nicolier dočekao je živ, što je neosporno dokazao snimak intervjua koji je s njim napravila novinarka francuske televizije Agnes Vahramian.
Majka Lyliane: "Ponekad sanjam Jean-Mia. Kao dijete, tinejdžera. Ili muškarca. Radimo stvari koje mogu raditi sin i majka. Raspravljamo, čavrljamo, zafrkavamo se. I ujutro, kad se probudim, pomislim: Ali on je ovdje. Bio je to samo ružan san pomisliti da ga više nema…".
Vladimir Urban, 60 godina, dragovoljac, vojni umirovljenik iz Zagreba. Smatrao je kako još uvijek može biti koristan i donio je neopozivu odluku da se prijavi u Zbor narodne garde. Nakon sloma obrane Vukovara, pri pokušaju proboja, nestao u vukovarskoj park-šumi Adica.
Sin Davorin: "Bio sam na mjestu na kojem je moj otac posljednji put viđen, s ljudima koji su ga zadnji vidjeli. Sad se još samo nadamo kako ćemo mu ipak, jednom, pronaći kosti. Dao je svoj život za Hrvatsku, nesebično, zaslužio je da bude dostojanstveno pokopan…".
Stjepan Bali - Pišta, 36 godina, zarobljen na Ristićevom Salašu 18. studenog 1991. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Posljednje informacije vode u Negoslavce…
Sestra Marija: "Nakon reintegracije, po povratku u Vukovar, sve sam obišla, mjesto na kojem je zarobljen i gdje je posljednji put viđen, čak i bunare za koje sam pretpostavljala da bi u njih mogli biti bačeni… Nikada nikakvog traga. Naša je majka i umrla plačući za njim. Njegova ga odjeća još uvijek čeka…".
Marko Mandić – Gipser, 38 godina, 19. studenog 1991. iz vukovarske bolnice izvodi ga bivši djelatnik bolnice, portir Bogdan Kuzmić, nakon čega mu se gubi svaki trag.
"… Među ranjenicima i braniteljima u trenutku se pronio tjeskobni šapat: 'Odveli su Marka'''.
Robert Majić, 20 godina, odveden iz vukovarske bolnice, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Majka Katica: "Godine su prošle, od moga Robice nema nikakvog traga, niti jedne, jedine informacije. Svaki put kad čujem ime Robert srce mi zalupa…".
Marijan Bošnjak, 29 godina, dragovoljac iz Koške, posljednji put viđen u vukovarskoj bolnici.
Supruga Irena: "Deset godina sam čvrsto vjerovala da je živ. Nisam odustajala, tražila sam ga na sve načine na koje sam znala. Teško je bilo, nije bilo kao danas interneta, ne znaš koga da pitaš, kome da se obratiš. Prvih je godina bio rat, a kasnije informacije nismo ni dobivali. Nikako nisam mogla 'otpustiti' od sebe to kako će Marijan ipak doći kući, nisam se mogla pomiriti s tim da se neće vratiti. Pala sam u duboku depresiju, završila sam u bolnici".
Tadija, 41 godina, Martin, 39 godina i Ivan Došen, 33 godine, braća zarobljena u vukovarskoj bolnici 19. studenog 1991. Posljednji trag vodi u Negoslavce.
"…Pet autobusa s hrvatskim zarobljenicima iz vukovarske bolnice stiglo je u vojarnu tzv. JNA u Vukovaru. Odmah po dolasku autobusa pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po autobusima. U tom metežu, do autobusa su došla dva srpska vojnika i iz jednog autobusa izveli su braću Došen i teško ih pretukli, trećega brata koji je bio ranjen izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli, od tada se braći Došen gubi svaki trag…".
Mladen Čupić – Haš, 24 godine, dragovoljac iz Vinkovaca, kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, posljednji trag vodi u Negoslavce.
"…Ako vam se učini kako negdje u daljini čujete grmljavinu motora, to možda nekim nebeskim cestama juri Hush i sluša pjesme Ramonesa…".
Marinko Dragičević, 28 godina, nestao 19. studenog 1991. iz Borovo Commercea, posljednji iskazi svjedoka vode u Trpinju…
Roditelji , Vinko i Luca Dragičević, umrli su ne dočekavši da pokopaju Marinkovo tijelo, otac do posljednjeg dana odbijajući povjerovati u njegovu smrt.
Miroslav Gojun, 28 godina, posljednji trag gubi se u Trpinji.
"…Prolazile su godine, a onda, čini mi se da je to bilo 1995., gledali smo TV, bila je neka emisija o Vukovaru, kad je majka vrisnula, skočila i poljubila televizor… Vidjela je Miroslava kako sjedi uz Vjekino tijelo i puši i to joj je opet dalo nadu da je ipak negdje živ. Ali, ja sam znao…".
Jelena Pančić, 20 godina, posljednji put živa viđena u učionici osnovne škole u Borovu selu.
"...Jelena je također ušla na stražnja vrata, ali je sjela po sredini autobusa. Stariju sestru Soldo je u međuvremenu jedan od četnika ošamario jer je imala 'ustaške čizme', a mi smo prestrašeno spustile glave izbjegavajući njihove poglede. Netom prije negoli će autobus krenuti, na stražnja je vrata uletio jedan od njih i povikao - 'Gdje je ona gardistkinja, rekao sam da ona ne može da ide!'".
Tomislav Lojdl, 33 godine, posljednji put viđen u hangaru na Ovčari.
''…Optuženik je rekao da je hodao između leševa, kada se naglo ispred njega podigla jedna od žrtava, nakon čega se on ukočio, šokirao, povukao se nazad. Čuo je da su pucali u toga čovjeka. Od toga trenutka više se ne sjeća, ne zna, niti kako se vratio pred hangar, niti sa kim je išao nazad. Ispred hangara je bilo 50 – 60 ljudi, među kojima Zvonko Vulić i njegov otac Ivan Vulić, Čaleta, Bodrozić Ante, Križan Ivica ili Drago i Lojdl Tomislav, kojega nema niti na jednom spisku žrtava…''.
Prethodno navedeno potvrđuje u još jednoj izjavi, na pitanje suca ''je li siguran da je to bio Toma Lojdl'', potvrdnim odgovorom, jer je s njim prije rata bio ''dobar drugar''.
Damir Kovačić-Kole, 21 godina, posljednji put viđen na Ovčari.
Jasna Perak, Damirova sestra: "Kada je pročitala iskaze o tome što su radili Damiru, mami je pozlilo. Doživjela je šok i nakon toga više nikada nije bila ista. Ja sam joj rekla: 'Mama, prošlo je 17 godina, nije moguće da još uvijek vjeruješ kako je Damir živ?'. Tiho mi je odgovorila: 'Ja se još uvijek nadam'. Pa ipak, nakon toga, počela je kopnjeti, gubiti se u svome svijetu i ubrzo je umrla".
Damjan Samardžić – Veliki Bojler, 45 godina i Zorislav Gašpar – Gašo, 18 godina, očuh i posinak, posljednji put viđeni na Ovčari.
Supruga i majka, Vida: "Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, a ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili, a onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir".
Drago Križan, 34 godine, zarobljen u vukovarskoj bolnici, posljednji put viđen u hangaru na Ovčari.
Majka Katica: "Posljednji put sam ga vidjela tri mjeseca prije negoli je ubijen. Sada još samo jedno želim, da barem jednu njegovu kost mogu sahraniti dok sam živa".
Dražen Tuškan, 25 godina, zarobljen u vukovarskoj bolnici 20. studenog 1991., posljednji put viđen na Ovčari.
Dragica Tuškan, 59 godina, za sinom ušla u autobus kojim su deportirani na Ovčaru, gdje im se gubi svaki trag.
"Iz autobusa u koji je već bila smještena (iskaz svjedokinje M.P.) kako bi bila evakuirana iz okupiranog grada, ugledala je sina kako stoji s ostalim izdvojenim muškarcima, ustala je i izašla te se odbila odvojiti od njega".
Milan Grejza, 32 godine, djelatnik MUP-a zarobljen u vukovarskoj bolnici, deportiran na Ovčaru gdje mu se gubi svaki trag.
"…Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženih, Ivica Husnik, koji je promijenio ime u Ivan Atanasijević, izjavit će kako se iz hangara sjeća Milana Grejze, obučenog u traperice i bijelu majicu s kapuljačom, što odgovara opisu kojeg su dali svjedoci iz bolnice, a koji su Milana vidjeli prije zarobljavanja. Izjavit će kako ga je vidio i po povratku 's rupe', gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, ponovo u hangaru, među posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će kako ga je dobro zapamtio 'jer je bio dobar s njim, jer su bili gotovo komšije'. Izjavit će da je tu vidio i neke druge ljude s kojima je također bio "dobar drugar".
Ivan Senčić – Cai, dragovoljac iz Vinkovaca, kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, posljednji trag gubi se u Negoslavcima.
Damir Sertić: "Puno je godina prošlo od rata. Neke stvari čovjek zaboravi, potisne… Kad se prisjećam mojih suboraca, osobito onih kojih više nema, nastojim im prizvati lica, sjetiti se njihovih dobrih osobina, pa ih vidim, onako, s osmijehom…".
Jadranko Anić Antić – Šnicla, 32 godine, pripadnik HOS-a kojem se posljednji trag gubi u Negoslavcima.
Supruga Milica: "…Iako smo svjesni svega, ni dan danas, nakon trideset godina, ne možemo se pomiriti s tim da ga nema, da se više nikada neće vratiti… Naše su rane stalno otvorene. Više nam nije važno da se krivci kazne, važno nam je da se naši voljeni pronađu i pokopaju, osobito dok su živi oni koji ih tako bolno traže… Dajte nam tijela! Dajte nam njihove kosti, to je svaki čovjek zaslužio!".
Stjepan Bestrcan, 18 godina, posljednji put viđen u Negoslavcima.
"…Moj sin je bio živ kada su ti zlikovci ušli u bolnicu. Postoje ljudi koji su mi rekli da su ga vidjeli u Negoslavcima, u prijepodnevnim satima 20. studenog. Ne samo njega nego i druge ranjenike te da su ih nakon nekog vremena ukrcali u vojni Pinzgauer i odvezli u nepoznatom smjeru. Nakon pola sata, vratili su se bez njih. Također, prepoznali su neke osobe koje su također bile tamo. Ja sam to sve prijavio policiji, jasno, onaj koga sam imenovao, sve je negirao. Preko posrednika, nudio sam i novce, samo da kažu gdje su ih bacili i pokopali, približno mjesto, barem. Ali, i oni koji to znaju, boje se reći. Ne žele da im netko noću pokuca na prozor… A mi još čekamo, tražimo, nadamo se kako će savjest nekome proraditi…".
Ivan Oreški, djelatnik MUP-a iz Čakovca, posljednji put viđen u Negoslavcima.
Prisjećajući se zlostavljanog ranjenika iz podruma u Negoslavcima gdje je nakon Ovčare odveden, a koji bi po ozljedama mogao biti Ivan Oreški, Hajdar Dodaj će reći: "Kada su nas četvoricu uveli u podrum, ranjeni Varaždinac je već bio tamo. Mi smo tada imali povezane oči, ali njegove su patnje bile velike, grozno ga je bilo slušati. Tijekom zlostavljanja, pitali su ga što je on, Varaždinac, radio tu i strašno su ga mučili, jedan od njih ga je tukao po glavi s nožem za pušku.
Nesretnik je molio da ga ne udara po ranjenom oku, a ovaj mu je, ljut što mu je nož pukao, rekao: 'Sad ću ti ga izvaditi cijelo!' Mi smo slušali skamenjeni. Ne znam koliko je to moglo trajati, ni koje je bilo doba kad su došli po njega. On je jaukao i hroptao dok su ga pokušali iznijeti na nosilima uz stepenice koje su išle u koso, no onda su odustali pa su ga nekako podigli i izgurali kroz prozor".
Radovan Radić – Ratko, 43 godine, poznanik ga izdvojio na Veleprometu.
Supruga Ružica: "Čim su nas u Veleprometu stjerali s kamiona, počelo je izdvajanje. Ratku je odmah prišao jedan čovjek, poznavala sam ga, Cvjetičanin se prezivao, uhvatio ga je za podlakticu i odveo".
Miroslav Blašković, 32 godine, djelatnik MUP-a, zarobljen i mučen na Veleprometu gdje mu se 20. studenog 1991. gubi svaki trag.
"Bilo mi je strašno, žene su plačući trčale, grabile su svoju djecu i muževe, a moga Miroslava nije bilo. Naposljetku, odlazila sam na ekshumacije. Pregledavala sam stvari i plakala, ali ni tamo ga nije bilo", kroz suze je ispričala Romana Blašković.
Josip Lovrić, 35 godina, djelatnik Hrvatskih telekomunikacija, nakon zarobljavanja, posljednji put viđen na Veleprometu.
"Zapalili smo posljednju cigaretu, a onda su pozvali njegovo ime…".
Josip, 29 godina i Vladimir, 27 godina, Jurčić, nakon zarobljavanja, posljednji put prozvani na Veleprometu…
"…Prema riječima njihovih roditelja, nakon što je slomljena obrana grada, te se proširila vijest kako će se Mitnica predati, otac Jurčićevih donio je pogrešnu odluku koja će ga mučiti do kraja života, a uzrokovana je tragičnim obiteljskim naslijeđem iz Drugog svjetskog rata, kada su brojni članovi obitelji, kao pripadnici hrvatske vojske pobijeni ili odvedeni, te im se sudbina nikada nije saznala. Naime, kada su se okupili u obiteljskoj kući, inzistirao je da svi zajedno odu u veliko sklonište s civilima koje je bilo u nekadašnjoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor, te se zajedno predaju, ne razdvajajući se, naivno vjerujući kako će agresor prema zarobljenicima i civilima postupati civilizirano i sukladno onome što su preko razglasa obećavali".
Pal Horvat, 37 godina, posljednji put viđen živ na Veleprometu.
"Pal je morao stajati odmah ispred vrata jer su ga stalno dolazili gledati. U jednom su ga trenutku izveli, izudarali su ga nogama i nekuda odvukli. Ljudi su se bojali izlaska, vidio sam kako su neki stariji mokrili u gaće, samo kako ne bi morali izaći van. Kod moga ujaka pronašli su mali češljić, rekli su mu: 'A tim' si, znači, kopao oči'. Sve je bio dobar razlog da te životinjski prebiju. Ni dandanas ne volim proći pored Veleprometa''.
Ivan Černok, 35 godina, zarobljen u proboju.
Goran Cvijan ispričat će: ''U logoru, zarobljeni dečki koji su bili na kamionu kojim je prevožen i Ivan Černok ispričali su kako je on sjedio prvi, odmah iza vojske u pratnji. Iza njih je išlo vozilo s četnicima koji su vikali da im vojnici 'dobace' jednog, i da su Ivana, jednostavno, budući da je bio prvi, samo gurnuli van, nakon čega su ga ovi ubili''.
Poginuli branitelji za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga
Josip Osvald, 34 godine, poginuo 25. kolovoza 1991. u centru Vukovara, tijekom prvog, općeg napada JNA i četnika na grad.
"…U 12 sati, mama i tata su se popeli u kuću da bi poslušali podnevne vijesti. Tada je počeo naš pakao. Objavili su kako je teško ranjen Miroslav Fabri, a što su rekli za Josipa i Franju, moguće – ništa, jer su izgorjeli u vozilu, možda ih do tada nisu ni identificirali, nikada nisam saznala, jer je mama počela vrištati i jaukati: 'To je moj Miro, to je moje dijete!'''.
Siniša Lojdl, 20 godina, poginuo 26. kolovoza 1991. tijekom napada pješaštva iz Borova Sela na položaje branitelja kod Doma tehnike i prema tzv. Internatu.
Josip Balaž, 51 godina, ubijen 15. rujna 1991. u dvorištu Veleprometa.
"…Nažalost, netko je odao kako se nalazimo tamo i zarobljeni smo, a moj je suprug iz podruma prvi izveden. Čuli smo kako ga tjeraju da kaže gdje je sakrio oružje, gdje su nam sinovi, a kada smo napokon izvedene i majka i ja, majka je njegovo mrtvo tijelo vidjela pored portirske kućice, neposredno uz ulaz u dvorište Veleprometa".
Nikola Živković, 25 godina (na fotografiji) i Nenad Sinković Legija, 26 godina, poginuli 17. rujna 1991., tijekom upada četnika na Mitnicu. Obitelj još uvijek traga za njegovim posmrtnim ostacima.
"Sredinom rujna 1991. godine nekoliko neprijateljskih vojnika neprimjetno je, pod okriljem noći, prošlo između obrambenih položaja branitelja Mitnice u blizini Dudika i ušlo u jednu od kuća u današnjoj ulici Franca Prešerna, danas ulica Fabijana Šovagovića, odakle su snajperima pucali po braniteljima i osobama koje su se kretale u blizini ne znajući za njihovu prisutnost".
Jovica Strunja, 22 godine, poginuo 2. studenog 1991. Pri povlačenju nakon sloma obrane Lušca.
"Kada sam ga okrenuo licem prema meni, bio je mrtav, ali izgledao je kao da se smiješio. Bilo mi je strašno, želio sam ga nositi na leđima, ali napad je bio strahovit i to je u tome trenutku bilo neizvedivo. Morali smo ga ostaviti, s nadom, kako ćemo se po njega vratiti kasnije. Nažalost, izgubili smo Lužac i to je bilo nemoguće".
Nikola Brindzej, 44 godine, ubijen 18. studenog 1991. tijekom pregovora o predaji Mitnice.
"Nikola Brindzej ubijen je samo zato jer se jednome od četnika koji su ih zarobili nije svidjelo što hoda po suhom dijelu zemlje, a ne 'vagašu' s vodom i blatom, tragom koji su ostavile tenkovske gusjenice. Kako Nikola nije na mjestu preminuo od dva metka zadobijena u trbuh, tjerali su ga da još neko vrijeme hoda, dok se nije, potpuno onemoćao, srušio. Preživjeli Vukojević ispričao je kako su mu u sjećanju ostale urezane Nikoline posljednje riječi koje je prkosno izgovorio jednome od četnika na njegovu prijetnju neka se ustane ili će u njega ponovo pucati: 'Pucaj tri puta!'".
Ante Korač, 59 godina, odveden iz svog doma na Jakobovcu, posljednji put viđen u podrumu MZ u Negoslavcima, koji je služio kao jedan od brojnih zatvora u tom selu.
Unuk Igor: "Više ne tražim krivca, ne zanima me ništa drugo, samo neka mi kažu gdje su njegove kosti, sam ću ga rukama iskopati. Samo to tražim. Nadao sam se kako će nekome od njih proraditi savjest, da će makar anonimno javiti gdje su ga bacili. Ali nije. Neka onda barem gledaju u lice čovjeka, starog čovjeka, kojeg su nemilosrdno ubili. Moj djed odavno ne može govoriti, ali njegov glas sam ja. I govorit ću sve dok ga ne pronađu, sve dok sam živ. Nakon mene, govorit će moj sin. Pa njegov sin".
