Tekst je od mog prijatelja sa kojim sam sudjelovao u VRO OLUJA
ČEŠKO SELO 04, O5 i 06.O8.1995 GODINA (ULAZ U PETRINJU)
Dan prije nas 18 ušlo je u jednu veliku kuću iz koje su iskakavši kroz prozor izašli pripadnici gromova,i nas 18 nije moglo dalje,prva naša grupa ne znajući ušla je direktno među četnika i tu su naši dečki imali direktne okršaje na svega par metara izvlačili mrtve i ranjene,a pojedinim dečkima su ranjeni gardisti rešetani dok su ih naši dečki nosili na leđima.Mi smo ušavši u tu kuću svatili da ne možemo dalje i tek kada smo ušli u kuću svatili smo zašto je garda iskakala van iz kuće.
Meni vrag nije dao mira istrčao sam na hodnik i iz papovke koju sam tada dužio ispucao desetak metaka a više nije stalo u okvir u smjeru neprijatelja,a za nagradu smo dobili dva direktna pogotka u čošak kuće,sjeo sam pod zid uzeo tromblon stavio na pušku istrčao na hodnik i ispalio,opet dvije granate,pa nakon toga opet ja njima tromblon a oni nama dvije granate,vele dečki Lovro nemoj više vidiš da će nas sve pobit ovi ne promašuju.Nisam više niti pucao jer imao sam samo dva tromblona,ali oni nisu prestajali ,tada smo nedaleko nas na kekoj livadi ispod velikog drveta uočili tenk koji nas je gađao ali nismo mu ništa mogli a naša kuća bila je granatirana non stop,jedino nam je preostalo ležati na podu i povremeno viriti kroz prozor da nam neprijatelj ne upadne u kuću i ne pobije nas.Tada sam vidjevši da nije mojim dečkima svejedno počeo sa zezancijom.
Ma dečki ne bojte se mi smo četvrta linija neće nama ništa bit.
Ma kako četvrta linija jesi lud vidiš da ovi stalno i sa svim pucaju po nama,a žbuka je stalno curjela po nama.
Pa lijepo dečki tri reda kukuruza,a ispred nas je stvarno bio mladi zeleni kukuruz,oni pa mi jel nismo četvrta linija.Tom izjavom sam nasmijao dečke.
Onda mi sinula ideja da je najsigurnje za vrijeme granatiranja stajati pod štokom od vrata,međutim kad je jedna granata šubeknula mene je ko lutku diglo u zrak,udario sam sa glavomu štok,šljem je zazvonio a i meni u glavi je nastao neki mrak a ja sam se ko u crtiću našao na podu,dečki su se valjali od smijeha,ali vjerujte mi meni baš nije bilo smiješno.
Čujemo kako na cesti pod prozorom netko jauče i vidimo ranjenog gardistu,netko od dečaka je krenuo da iskoči kroz prozor da ga spasi ali u taj tren granata direktno pogađa čovijeka i jednostavno ga je raznjela.Mi ne možemo glavu pomolit,a cijelo vrijeme preko veze čujemo neprijatelje kako govori imenima i prezimenima čije kuće se trebaju gađat,znali su za svaku kuću gdje smo i bili su jako precizni.Pa koliko samo imaju municije,oni ne prestaju pucati.
Pada noć a mi se na smjenu raspoređujemo na straže ,pratimo prozore i vrata i gledamo granate koje kao užarene kugle lete oko nas.Počinje padati kiša i puhati vjetar a mi u kratkim rukavima zima,tresemo se ,nismo jeli jer nam nitko ne može dovesti hranu,a ne vidimo prst pred nosom.Čujem svo sadašnjeg kuma Vladu ili ti brkatu mambu kako diše,spava čovijek kao top,napipam nešto u mraku a on ima deku i pokrio se,ukradem mu deku i pokrijem se a meni toplo kao u raju,aliđaba probudi njega zima,uzme deku a ja se pravim da spavama tresem se ko šiba,po disanju čujem kada je zaspo i opet ukradem deku i tako par puta.Oko tri u noći dolazi red na mene za stražu onako bunovan izlazim na hodnik kad na jedno dva tri metra ispred mene rafal i sjeva vatra,sine mi kroz glavu evo ih,ma nečete mene živog pucam u smjeru rafala,ali pucaju i drugi,nakon par minuta vatra prestaje a nama nikom nije do spavanja,na kraju ispalo da se smiri situacija da se netko od naših popiknuo i pucao ali preblizu je to bilo da bi me netko uvjerio u to i do jutra pucnjava ne prestaje .Ujutro nastaje zatišje,nitko ne puca mir,imaš osječaj da možeš izaći van i trčati jutro svježe,čak mi se čini da čujem cvrkut ptica u kuću ulaze nekakvi gardisti,a ja ne mogu vjerovat jedan na leđima ima 6 tromblona ja mu prilazim i čupam tromblone,šta radiš jesi normalan buni se čovijek,ma šuti to tebi ne treba.Sjećam se došli i neki naši dečki iz specijalne i tada sam od jednog dobio neku voćnu tablu uh smazo sam je u tren.Uzimam tromblone i jednog po jednog podijelim sa neprijateljima ja i dečki počnemo pucat u smjeru neprijatelja,a za čas svi naši počnu pucati prema neprijatelju,ali kada su oni počeli vračati,pucaju iz tenkova,topova,haubica ne znaš iz čega sve ne.dečki ljuti na mene Lovro jesi lud,jesi ih morao dirat,a morao nego šta pa rat je.Žbuka curi na sve strane kuća se trese kao kutija šibica i dečki odlaze u druge kuće tu je preopasno,ostajemo samo ja i Kroupa Roberto -Caco ,ležimo pod zidom i povremeno virimo van više smo bijeli od žbuke nego neki moleri i odjedanput se počnemo svađat koja je nova a koja stara rupa na zidu.Ma što nam može neprijatelj posvadili se mi ko pravi neprijatelji,vadi caco kemijsku pa malo on ,a malo ja šaramo rupe po zidu,a sad vidiš ova je nova ova stara svadimo se i dalje,e nije ovu nismo stigli križati ta je bila od prije i tako nam prolazi dan,a ovi tuku nemilosrdno.Negdje popodne začuje se strahovita eksplozija i neka strašna vika,virimo van ali ništa ne vidimo nije nam do zajebancije više jer ne znamo hoće li nam netko prić i potuć nas.Nakon jedno pola sata,već je sunce oslabilo a sata nemamo ulaze nam u kuću dva specijalca i vele dečki izgleda da je gotovo,ne vjerujemo im i tad kroz prozor ugledamo mali minobacać od 60 mmuzimamo ga i namještamo da pucamo iz njega,kad odnekud trči jedan mršavi i visoki grom i viče ne dirajte dečki to je moje,skoro smo ga natukli sad je tvoje a dva dana nisi pitao za njega,pa kad nisam mogao doć po njega opravdava se dečko uzima minobacač i nestaje.
Pada mrak a mi ostali u našoj kući cijelu noć nitko ne puca,a nas dvojica malo drijemamo i na smjenu stražarimo ne znamo gdje je neprijatelj,počelo se razdanjivat kad netko viče pokret ,izlazimo van a ja trčim po grabama i uzimam tromblone,mislim si trebat će mi,,kad idemo prema glavnoj cesti ono hrpa vojske,policije,vidim nekakav đip,Milankovića i Brodarca i velim ja dečki gotovo je Petrinja je naša,a dečki ne vjeruju kak znaš,pa lijepo šta misliš da bi se zapovjednici šepurili u đipovima,prolazimo prema Petrinji,viđamo napuhnute leševe neprijatelja,prolazimo ciglanu i na ulazu u Petrinju na plotovima i ogradama vidimo civile i bijele zastave,a mi napuštamo Češko selo i kuću sa kojom smo se družili petak,subotu i nedelju.
Kad smo u napasti samo nas Riječ Božja može osloboditi. (Papa Franjo).