Ne može se riječima opisati herojstvo tih ljudi, kada god gledam intervje uvijek se sjetim serije Band of brothers i rečenice izgovorene od strane Wintersa da nije heroj, već je služio u postrojbi heroja.

Često kažu da je to bio instinkt za obranom, no on može trajati najviše dan, dva ili tjedan dana. BIti tamo u tom paklu borbi na prvoj liniji preko 3 mjeseca i ne željeti napustiti grad, ne samo od branitelja, već i bolničkog osoblja do običnih civila koji su pomagali je herojski čin nemjerljiv ljudskim izražajem. Osobito što je većina njih bila došla iz drugih gradova, od Vinkovaca, Varaždina, Zagreba do Imotskog pri tome su ostavili svoje obitelji, žene, djecu i roditelje.

Na kraju vrhunac herojstva dolazi do završnih dana kada shvaćajući da se sprema pad grada bez oružja, hrana i municije umjesto da naprave proboj prema van odlučuju da će svoje živote zamijeniti za živote civila i ranjenih znajući da ih čekaju logori, premlaćivanja i na kraju smrt. Pomisao na to je zastrašjujuća, a kamoli pristati tako nešto za nekog drugoga, drugoga kojeg nikad nisi upoznao, drugoga koji će imati šansu zagrliti svoju obitelj dok ti to nećeš imati. 

To je ljubav, to je žrtva i to je herojstvo koje se ne da opisati. 

Imena pripadnika HOSove štafete smrti:

Poginuli:

Žarko Manjkas

Stjepan Katić

Josip Knežević

Antun Petričić

Marko Knežević

Zoran Antunović

Anto Šarić

Teško ranjeni:

Ramo Hrbatović

Tihomir Iveta – Piđo

Đuro Kovačević

Ivica Jurčan

Poslije su umrli još Iveta i Hrbatović od posljedica ranjavanja.

Štafetu smrti su preživjeli Kovačević i Jurčan, koji je ostao bez obje noge.

https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/metle-zamijenili-puskama-neispricana-prica-o-dvojici-mladica-koji-su-poginuli-u-stafeti-smrti--bili-su-gotovo-tinejdzeri/101020

Priča o dvojici dječaka, velikog i hrabrog srca, sudionicima HOSove štafete smrti.

Vječna im hvala i slava!

Stvarno je bilo lijepo vidjeti mnoštvo hrvatskog naroda danas u Vukovaru kako iskazuje počast najboljima među njima, a između ostalog i njihov odgovor svim dušebrižnicima koji dobiju slom živaca na spomen HOS-a.

Hrvatski navijači zajedno za Vukovar 

Stipo Mlinarić

Moj brat

Kraj se bliži. To znamo svi. Svjesni smo da nas čeka pakao kada uđu zvijeri u odorama JNA i četnika. Puno smo ih namučili da bi očekivali bombone.

Brat Mile već nekoliko tjedana leži u bolnici. Ranjen je u predjelu oka 23.10. na Trpinjskoj cesti pri razminiravanju jednog malo oštećenog transportera kojega smo htjeli osposobiti i koristiti. 

Četnici su u međuvremenu presjekli put na Priljevu i odvojili nas od Vukovara. Našao sam se u dvojbi. Što da napravim? Da odem po njega u bolnicu? To je bila večer kada se sve slomilo u meni. Da budemo zajedno ili da ga ostavim tamo? Morao bih se probijati noću kroz njihove redove. Ali taj rizik bi prihvatili, jer je posljednjih dana i tako sve rizično. Robo vidi da sam na mukama i ja mu kažem o čemu se premišljam. Prijateljski mi je rekao da se odmaknem na samo i da razmislim u miru sat vremena. Rekao mi je ako budem odlučio da idem po njega da će i oni ići sa mnom. Mile je isto bio pripadnik Turbo voda, zamjenik zapovjednika Roberta Zadre.

Nikad dužih sat vremena u mom životu. Kakva teška odluka na mladiću od 22 godine. Odlučivati o sudbini svoga brata. Mislim da sam u tih sat vremena ostario 10 godina. Sve scenarije sam vrtio po glavi. Volio bi da je sa mnom skupa da budemo blizu kad bude kraj, to mi srce govori. S druge strane mozak mi govorio da je trenutno u paklu Vukovara bolnica najsigurnije mjesto gdje možeš dočekati bradate spodobe. Iznutra sam se lomio poput velikog stakla koje puca na tisuću komadića i bode te po svim organima.

Nakon sat vremena dolazim kod Robe i kažem mu da sam prelomio i da ću ga ostaviti u bolnici i da mislim da je to najsigurnije u ovome trenu. Rekao sam da je veća šansa da će barem jedan od nas dvojice preživjeti ako smo razdvojeni. Bio sam siguran da će mene ubiti kada me uhvate s puškom u ruci, a on je ipak ranjenik koji leži u krevetu, bespomoćan.

A tako je u mojoj glavi tada bilo posloženo, bolje da Mile preživi jer je imao kćerkicu Doris koja je rođena u prvom mjesecu 1991. godine, a ja nisam bio oženjen. Robert mi je na to rekao samo da bi i on na mom mjestu isto napravio i da mi to nije htio prije govoriti da mi ne sugerira. 

Sigurno bi danas isto postupio, milijun puta u ovih 30 godina pomislio sam što bi bilo da sam otišao po njega. Jesam li donio krivu odluku? U tom trenutku svi argumenti su bili da je to racionalna i prava odluka. 

O kako sam pogriješio.

Ponekad priča, baš kao ova, nema nikakvu drugu svrhu, nego da podijelim s vama bol. Plakao sam dok sam ovo pisao, premda je prošlo 30 godina. I nikad neće proći. U neke scene se ni danas ne usudim uživjeti, teško je. 

Ali, znam i siguran sam, da moj brat Mile nije žalio umrijeti za Hrvatsku. S njim sam na neki način umro i ja… A opet, znam da je živ, gore na nebesima za kojima i ja čeznem. 

Dragi mladi, cijenite i do kostiju poštujte žrtvu branitelja, i gradite Domovinu. Zbog vas samih. Ta, za vas se umiralo!

Na današnji dan prije 32 godine, došao sam u desetodnevni posjet Starom Grabovcu. Za neupućene, to je prvo selo istočno od Novske. Predbladansko raspoloženje su upotpunili komšije iz Paklenice. Bilo je tu haubica, tenkova, a za pičkice je bilo i snajpera. Ruku na srce, nismo ni mi ostajali dužni  Naš T 55 bi ispalio svakih par dana koji hitac. 

Pročitao sam prije 2-3 godine knjigu Pakleni kontrapunkt, baš opisuje Stari Grabovac, ali u listopadu. Dvije scene su mi ostale najupečatljivije. "Komšije" su helikopterom na kojemu je bio crveni križ izvidili položaje pa su sljedeći dan točno znali gdje gađati što su neki platili životom, a helikopter nisi smio rušiti (pi*da se u njemu rugala pokazujući na krst) jer bi naše optužili da rušimo "humanitarce". Druga scena je ako se dobro čekam iščekivanje napada, lijeva kiša, naboj na vrhuncu, napada ljudstvom i tehnologijom nadmoćan protivnik i krene s jedne strane od jednog "Za dom!" S druge odgovor "Spremni!" i proširi se kao požar. Filma scena. Po meni najbolji opis konteksta tog pozdrava u kontekstu Domovinskog rata na koji sam naišao i kako je služio za podizanje borbenog morala.