28. srpnja 1993. Muslimansko-bošnjačka tzv. "Armija RBiH", "MUP RBiH" i mudžahedini izmasakrirali su 39 Hrvata na prostoru naselja Doljani (općina Jablanica). Nakon zločina 185 mještana Hrvata je odvedeno u zloglasni logor "Muzej" u Jablanici.

Očevici su zatekli tijela masakriranih osoba, nad kojima su se pripadnici tzv. "Armije RBiH" iživljavali, mučili i masakrirali, većina lubanja bila je smrskana, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela bila su nagorjela.

Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu sakupljali i pokapali. Nakon oslobođenja sela, kamerom su zabilježene snimke nemilosrdnih egzekucija pa i ritualnog iživljavanja nad tijelima.

U zloglasni logor Muzej odvedeno je 185 mještana Hrvata, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica. Kroz logor Muzej u Jablanici prošlo je 69-ero djece, a broj zatočenih civila bio je 623 Hrvata. Od toga je osam Hrvata ubijeno, a dvije žene su silovane.

Do danas za zločin nad Hrvatima u Doljanima (općina Jablanica), kao i na širem prostoru općine Jablanica, nitko od Muslimansko-bošnjačkog vojnog i političkog vrha nije odgovarao.

Tko god ima i mrvicu domoljublja i nacionalnog zanosa u sebi, ponosi se 'Olujom'. Čak i oni koji su potpuno 'hladni' po tom pitanju, ali su dovoljno objektivni i zdravim razumom obdareni, nikad neće dovesti u pitanje legitimnu vojnu operaciju kojom je Hrvatska oslobodila okupirani teritorij. Nažalost, po starom lošem običaju, dok se većina hrvatskog puka priprema za proslavu i prisjećanje na jedan od najvećih dana u svojoj povijesti, neki pojedinci i udruge izvode 'Antiratne akcije' kojima nastoje baciti sjenu na ove dane ponosa.
Oni se ograđuju od 'Oluje', oni se 'Oluje' stide. Naglašavaju kako to nije njihov dan, a sve, kako kažu, zbog nevinih ljudi koji su izgubili živote u toj vojnoj operaciji. Njima su na srcu poginuli, svaki ljudski život za njih je svetinja, i oni jednostavno ne mogu biti dio proslave koja slavi ubijanje. Koliko je ova teza apsurdna i promašena, ne mora se posebno ni naglašavati. Dovoljno je po tko zna koji put reći kako nitko ovih dana ne slavi ubijanje, nego slavi veliku pobjedu hrvatske vojske i hrvatskog naroda općenito. A da je svatko normalan protiv rata, to je pogotovo glupo isticati. Da se Hrvatsku pitalo, rata ne bi bilo, pa ne bi bilo ni 'Oluje', to je valjda neka elementarna logika. Toliko o nazivu 'Antiratna akcija'.
Javne nastupe ovakvih udruga još bi mogli i smatrati iskazima empatije i iskrene žalosti zbog izgubljenih ljudskih života, kad ne bismo znali o kome se radi i kako one inače djeluju. Rekao bi narod: „Tko ih ne zna, skupo bi ih platio“, i tu onda dolazimo do jednog velikog apsurda. Mi ih, naime, itekako dobro znamo, ali ih svejedno skupo plaćamo. Sve te udruge koje ovih dana prosvjeduju zbog 'Oluje' samo su dio 'napredno-progresivne' lepeze čiji je modus operandi poznat i onima koji površno prate političku i aktivističku scenu Hrvatske. Ta lepeza obuhvaća širok spektar zanimanja, epiteta i aktivizama, ima tu zaista svega. Od antifašizma, ateizma i agnosticizma, feminizma, sekularizma, profesionalnih Židova i Srba, preko rodne ideologije, uključivosti, LGBT (dalje ne znam više) pokreta, vječne borbe protiv rasizma, pa sve do ovih najnovijih trendova, poput klimatskog aktivizma. Uglavnom, sve će oni istaknuti, svime će se podičiti, samo neće iskreno reći ono najvažnije. Ono što je u srži njihovog djelovanja. Neće reći kako, ovo je teški eufemizam, ne gaje pretjerane emocije prema državi u kojoj žive (i to vrlo dobro, što je još jedan paradoks), neće otvoreno priznati animozitet (i ovo je eufemizam) prema Crkvi, ukratko, neće reći kako im smeta sve ono što na neki način određuje hrvatski narod. Ako malo odemo izvan nacionalnih okvira, neće otvoreno reći kako im smeta sve što je prirodno, tradicionalno i normalno.
Postoje, doduše, u toj 'napredno-progresivnoj' kliki i oni koji nisu toliko uvijeni, koji direktno kažu ono što im je na srcu. Jednom je tako jedan saborski zastupnik u napadima iskrenosti izjavio kako 'posao 1945. nije odrađen kako treba'. Osobno, volim takve istupe i takve osobe općenito, jer s njima bar znaš na čemu si. I koliko god takve izjave, pogotovo u Hrvatskom državnom saboru, bile skandalozne, dobro je s vremena na vrijeme čuti i što većina 'napredno-progresivnih' stvarno misli. A to onda baca i malo drugačije svijetlo na ovakve 'performanse', danas uoči 'Oluje', a sutra uoči nekog drugog velikog dana ili blagdana koji se u Hrvatskoj slavi.
Jer, da su njima samo žrtve na pameti, da oni samo odaju iskrenu ljudsku počast zbog izgubljenih života, onda bi ti njihovi moralni principi vrijedili i u mnogim drugim slučajevima. A ne vrijede, uvjerili smo se u to puno puta. Komemorirati žrtve 'Oluje' na ovaj način, a istodobno slaviti jednog od najvećih zločinaca u povijesti? Tugovati zbog poginulih u 'Oluji, a ne posjetiti mnogobrojne masovne grobnice i stratišta u kojima su zakopane na tisuće ljudi, odati počast tim žrtvama hrvatskog naroda? Biti ovih dana silno empatičan, a otvoreno veličati režim koji je sustavno i na najsvirepiji mogući način ubijao ljude? Zbog nevinih žrtava 'Oluje' dovoditi u pitanje legitimitet i baciti ljagu na cijelu ovu veličanstvenu operaciju, a istodobno jednu od najvećih tragedija hrvatske povijesti okarakterizirati nečime što se može donekle razumjeti i opravdati? Konačno, ako ćemo se maknuti malo od ratnih zbivanja i prebaciti u civilno društvo, gdje su ovakve udruge itekako aktivne; naricati zbog žrtava 'Oluje', a istodobno podržavati ubojstvo nerođene djece?
Eto, zbog ovakve dvoličnosti i prijetvornosti istupe poput ovih kojima iz godine u godinu svjedočimo uoči Oluje ne smatram iskrenim iskazima žalosti, nego političko-ideološkim igrokazima. Naravno, nisu svi pripadnici 'napredno-progresivnog' pokreta neiskreni i proračunati; dapače, smatram kako među njima ima dosta onih koji djeluju u dobroj namjeri, ali siguran sam kako onima koji vuku konce ljudska žrtva nije na prvom mjestu. I kako je njihova namjera daleko od plemenite. Zato, iako sam osobno uvijek bio i bit ću protiv rata, iako cijenim svaki ljudski život i žalim zbog svake smrti, nikad neću bio dio ovakvih 'Antiratnih akcija'. Njihovim rječnikom rečeno: „Ne u moje ime“.

Nazor: Za tragediju Srba 1995, i odlasku Srba iz Hrvatske odgovorno je isključivo vodstvo Srba u Hrvatskoj i Srba u Beogradu

Brojkama i analizom oslobodilačke operacije ”Oluje” i tijekom postupka generalima Gotoviniju, Markaču i Čermaku u Haagu bavio se i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Ravnatelj Ante Nazor na upit o konkretnim brojevima o odlasku Srba prije, tijekom i nakon 'Oluje' podsjeća kako je odlazak Srba tijekom Oluje u skladu s izjavama njihovog političkog vodstva iz devedesetih, piše dnevnik.hr”

U svakom slučaju nije riječ o 200 ili 250 tisuća. To je preuveličano, jer su brojni Srbi otišli i prije 'Oluje' zbog gospodarskog stanja na tom području. Tu su izvori vrlo jasni. Međutim, što se tiče izjave i predsjednika Srbije i saborskog zastupnika koji je bio na komemoraciji , ovo nije prvi put da se prešućuje preuveličavanje koje srpski političari donose, ne samo vezano za 'Oluju' nego i za Jasenovac i ostale žrtve rata.

Mogu reći da je to skandalozno, a nakon svega rekao bih da je i bezobrazno, jer je to stvarno zamjena teza, jer je za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom 'Oluje' odgovorna isključiva i beskompromisna srpska, odnosno velikosrpska politika. Pa upravo srpski izvori potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske 4. kolovoza 1995. godine naredilo evakuaciju stanovništva iz Dalmacije i Like”, objašnjava Nazor.

”A kad govorimo o tome, ne treba zanemariti niti jedan podatak koji srpski političari prešućuju kada govore o odlasku Srba iz Hrvatske tijekom 'Oluje', da je u srpnju 1995. u Hrvatskoj bilo 374.664 prognanika koji su najvećim dijelom prognani već 1991. godine, na početku srpske agresije na Hrvatsku i svi su oni čekali povratak kući koji im je bio onemogućen upravo zbog takve isključive politike srpskog vodstva koje je odbilo čak i plan Z4 koji im je ponudila međunarodna zajednica. Dakle za tragediju Srba 1995, i odlasku Srba iz Hrvatske odgovorno je isključivo vodstvo Srba u Hrvatskoj i Srba u Beogradu”, ističe Nazor.

https://www.youtube.com/watch?v=DmUUv-Hg1LU

https://www.youtube.com/watch?v=SWkW0m9AfIA

https://www.youtube.com/watch?v=mgRpDL4nsZ0

https://www.youtube.com/watch?v=c1ooYapkiHE

sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Crven-bijeli-plavi sve se više krije

Muškarci nikad neće razumjeti žene, žene nikad neće razumjeti pravilo zaleđa (sve ga manje, doduše, uslijed svih ovih silnih naputaka i tumačenja, razumiju i muškarci), a ja osobno nikad neću razumjeti logiku nekih ljudi. Znamo svi kako izgledaju ulice američkih gradova kad se slavi Dan neovisnosti i kako Francuska diše kad se obilježava njihov nacionalni praznik, Dan pada Bastilje. Zastave vijore s prozora i balkona, ponos i nacionalni zanos mogu se nožem rezati. Barem taj jedan dan svi su ujedinjeni, a problemi se ostavljaju po strani. Za njih uvijek ima vremena, njima se može baviti 'običnim' danima.

Nažalost, takve prizore rijetko ćemo vidjeti u Hrvatskoj. Ne može se, naravno, generalizirati, puno je onih koji su istaknuli nacionalna obilježja za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, no sveukupno gledajući, sve je to nekako stidljivo, usiljeno i suzdržano. Jednostavno, nije to - to. I onda tako malo slušaš komentare i 'logiku' onih koji baš iz inata neće istaknuti zastavu, pa ti na pamet neminovno dođe onaj poznati stih, one tri riječi koje nas tako dobro kao narod opisuju. U kojima je na neki način sažeta cijela naša povijest. E, moj narode…

Kažu takvi 'logičari' kako neće izvjesiti zastavu zbog toga što je država opljačkana i osiromašena. Zbog toga što su na vlasti nesposobni lopovi. Neće, nastavljaju dalje, izvjesiti zastavu zbog tisuća i tisuća mladih koji su iselili iz zemlje. Zbog nezaposlenosti, korupcije, lošeg pravosuđa… Ukratko, zbog svih onih stvari koje se i inače papagajski ponavljaju kad se govori o problemima i lošoj strani hrvatske svakodnevice.

Da Hrvatska ima problema na svim razinama, to je svima jasno, to nitko ne može osporiti. Da ima puno prostora za napredak, i  to je činjenica. E sad, je li baš toliko loše kao što se često potencira? Ja mislim da nije, no to je samo moje mišljenje (znamo svi onu poslovicu o mišljenju) koje nije bitno za ovu priču. Recimo čak i da je stanje u Hrvatskoj zaista toliko loše kao što neki naglašavaju. Hoće li se ono promijeniti nabolje zašto što nismo izvjesili zastavu, jučer za 'Oluju', a sutra za neki drugi veliki državni praznik ili blagdan? Ja mislim da neće. Štoviše, može biti samo lošije, jer ovakvim stavom dodatno rastačemo nacionalni zanos i optimizam, a potenciramo apatiju. A ona, barem koliko ja znam, nikad nije bila zamašnjak promjena nabolje.

Zar u SAD-u  i Francuskoj nema problema, cvjetaju li tamo samo ruže? Naravno da nije tako, obje države suočavaju se s mnogim problemima, a i kao nacije imaju dosta epizoda iz prošlosti zbog kojih bi se proslave njihovih velikih pobjeda mogle dovesti u pitanje. No, oni ne daju na sebe, a posebno ne daju dirati u svoje svetinje. Zašto onda mi, koji možda nismo savršeni, ali imamo puno manje putra na glavi od njih, imamo takav stav? Kao da ne možemo punim plućima slaviti svoje pobjede, kao da se stidimo svoje prošlosti, bliže i dalje. Toliko, da se nekad  gotovo čak i ispričavamo zbog situacija u kojima se ispričavati treba nama.

Fascinantni smo ponekad mi Hrvati. Nekad, u puno težim vremenima od ovih današnjih, s ponosom smo isticali svoj identitet i vrijednosti. nekad čak i iz inata. Danas, pak, neki od nas baš iz inata neće izvjesiti zastavu za veliki državni praznik. Baš fascinantno. Hoćemo li otići korak dalje i, recimo, savjetovati sportašima da okrenu leđa zastavi na svojim natjecanjima? Da, recimo, odbiju pjevati himnu? Ili da kleknu dok se ista intonira? To će sigurno vratiti naše iseljene mlade, a političari će preko noći postati sposobni i pošteni.

Meni je jasno da u svakoj državi, pa tako i našoj, postoje oni koji ne gaje pretjerane osjećaje prema njoj, i potpuno ja razumljivo što takvi ljudi nemaju potrebu izvjesiti zastavu. Isto tako, jasno mi je da u svakoj državi postoje i oni kojima je ona odbojna (s njima pogotovo imamo iskustva) i koji, ne da nemaju potrebu izvjesiti njezinu zastavu, nego bi vrlo rado istaknuli  neku svoju. Kažem, takve ljude shvaćam i njihovi razlozi su mi jasni., oni samo koriste pravo koje im je ova država omogućila.

Međutim, nikad neću shvatiti ljude koji, kako oni kažu, iskreno vole Hrvatsku i ponose se njome, ali zbog nezadovoljstva stanjem u kojem ona je, ne žele izvjesiti  zastavu kad se obilježava veliki državni praznik ili blagdan. Mislim kako ću prije shvatiti što je kažnjiva ruka u šesnaestercu, a što nije, nego takve ljude. Koja je to logika, što se time želi postići, to će mi ostati vječna enigma. Smatram kako se iza takvog bunta kriju malo veći problemi i kako bi se takvi ljudi trebali malo preispitati. I ako je stanje u Hrvatskoj baš toliko loše kao što tvrde, za početak vidjeti čime oni konkretno mogu doprinijeti da se ono popravi, jer 'bojkotiranje' zastava za 'Oluju' i druge velike dane sigurno nije rješenje.

Ovo je samo moje mišljenje, možda sam u krivu, ali rekao bih da dio tih ljudi koji kao silno vole Hrvatsku, ali zbog razočaranja ne mogu izvjesiti zastavu, ipak nije (do kraja) iskren. Mislim da njihovi osjećaji prema ovoj državi nisu baš toliko jaki, i da su im svi ti problemi koje spominju samo dobra izlika za ne učiniti ono što i inače nemaju potrebu i želju učiniti. I prilika da patetičnim komentarima malo dignu rejting. Politički, društveni ili neki treći. No, kao što sam već rekao, to je samo moje mišljenje.

Etnomazohizam je siroko rasprostranjen u Hrvata.

U Pakostanama svaka kuca svaki stub ima hrvatsku zastavu.

8.8. '95. 

''Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam HV-u na pobjedi.''