Prošlo je točno sedam godina od smrti generala Petra Stipetića, čovjeka kojem se 1995. na Baniji kod Topuskog predao jedan cijeli korpus, a pukovnik neprijateljske vojske čestitao mu je pobjedu

Legendarni zapovjednik, general Petar Stipetić umro je posljedica moždanog udara u Zagrebu na današnji dan prije dvije godine. Bio je velik i častan vojnik i zapovjednik, vrhovni vojni profesionalac. Jedan od najpamtljivijih trenutaka iz Domovinskog rata onaj je kad mu se predao pukovnik vojske Krajine Čedo Bulat na Baniji kod Topuskog 8. kolovoza 1995. godine. 

Na pustoj cesti zaustavili su se, jednom oficiri JNA i suradnici, i krenuli jedan drugome ususret.
Posljednjih nekoliko metara Čedo Bulat je stao stupati da bi se naposljetku ukinuo pred neprijateljem, oštro mu salutirao i viknuo: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”.

Umirovljeni general Petar Stipetić u Oluji je zapovijedao Sektorom Sjever. Nakon njegove smrti generala se prisjetio čitatelj koji je 1995. u Oluji bio jedan od običnih vojnika na potezu od Šiška prema Petrinji.

- Mi smo zapravo tada bili klinci kojima je bila puna kapa rata. Željeli smo poraziti četnike i ići ganjati cure. Nastaviti sa životom koji je tek bio pred nama - početak je pisma čitatelja, bivšeg vojnika.

- Znali smo da su glavninu muke prošli Vukovarci, svi gardisti, oni pravi dragovoljci, fakinskim rječnikom - starija ekipa. Dopala nas je Petrinja. Prvog dana Oluje, toga se sjeća sva moja ekipa, jedan od brojnih poginulih bio je i zapovjednik Gromova Predrag Matanović . Kako smo to doznali? Preko zapovjednika. I to 'ispod tiha', da ne padne moral. A moral nam nije mogao pasti jer smo znali da idemo to riješiti da više nitko ne mora ginuti. Da nastavimo - živjeti.

Straha nije bilo. Prije je to bila trema. Strah dolazi mnogo kasnije, kad sve prođe. Kad popusti adrenalin i kad postaneš svjestan situacije - nastavlja svoju priču.

 - Prvo smo bili tužni i ljuti, bijesni, a onda razumni. Jer ako ti pogine zapovjednik Gromova, znaš da nešto ne štima, dok je ekipa cijelu bojišnicu zapravo oslobodila. Dečki su sve linije probili, mi smo haubicama 'Citericama' pogađali u dlaku, ali nije išlo. Ni milimetar. Znali smo da najveće topničke snage neće slati na najslabije nego tamo gdje je najteže. Toga smo bili svjesni. Ali, brate, kad Gromovi ne mogu probit, onda nešto gadno ne valja - prisjetio se bivši vojnik teških dana.

Brojne žrtve

- Onda smo saznali da je došao Petar Stipetić. Najbolja rješenja problema uglavnom budu jednostavna. Nisam general poslije bitke. Ali poslali su nam generala usred bitke. Generalčinu. On je napravio najjednostavniju stvar. Zaobišao je najveće točke otpora, pa smo oslobodili velik prostor. Tako su ostali u poluokruženju, koji po prirodi padaju sami od sebe. Samo je pitanje vremena. Bolje da je pitanje vremena nego pitanje života. Ostavio sam im je koridor za izvlačenje.

Petrinju smo oslobodili. U kamionima smo prolazili tamo negdje prema Gornjoj Bačugi. Vidio sam da naši vojni policajci daju srpskim izbjeglicama hranu, vodu, cjelodnevne suhe obroke, zvane CSO. Stipetić je pustio da se ljudi sklone, da ne pate ako dođe do još gore borbe - stoji u pismu.

- U Gornjoj Bačugi smo čekali. Gromovi su prošli kroz ta mjesta, a nisu takve ni jedne kuće. Ničije. Ako granata slučajno nije razbila staklo na prozoru, onda nije bilo razbijeno. Kokošari su dolazili poslije, nažalost. Mi s njima nemamo veze.

Stali smo na položaj kako nam je rečeno. Preko puta nas šuma, a između kuruza. Oni su bili tamo negdje, u šumi. Samo smo čekali što će biti. Je l' opet ide akcija? Ako ide, opet će nečija jadna mater plakati. A bilo ih je i dotad previše. I sad plaču - piše dalje.

Ušao u povijest zbog vojničke mudrosti

I onda, nakon nekog vremena, u cijelom tom iščekivanju, dolazi zapovjednik i govori: 'Predali se svi. Dečki, dobro je, ali pazite se. Možda ima paklenih naprava'. Još dodajem: 'Petru Stipetiću predao se cijeli korpus'. Ej, ljudi, ne vod, satnija, ne bojna, brigada, nego cijeli jebeni korpus. Moj pokojni frend Ante, moj Sinjanin, reko je: 'Fala kurcu', i sjeo na svoj legendarni šljem na kojem je napisao ime njegova najdražeg benda, Rage Against the Machine, i zapalio cigaretu. Jura, Riječanin koji je vazda bio usporen, sve je radio polako, k'o da nije rat, sjede do njega. Sad ja čekam neku mudrost, a Jura reče: 'Dobro si reko'. Pukli smo od smijeha, što od muke, što od dragosti, što od sreće. 

Slavili smo, naravno. Slavili smo početak mira, slavili smo što smo ostali živi. A mnogi smo ostali živi zahvaljujući Stipetiću. Ne samo mi hrvatski vojnici. 

Stipetić je porazio neprijatelja i ušao u povijest zbog vojničke mudrosti. A to nemaju ovi u Saboru da mu barem minutom šutnje odaju poštovanje. Odradio je sve pošteno i časno. I neka sada počiva u miru, ionako od 1995. godine počiva u povijesti. - zaključak je pisma bivšeg vojnika

Generalčina i ikona pobjede. 

P.U.M.B.

I nadasve Godpodin Bio i ostao 🙏

Fra Ignacije Vugdelija "Crni" (20.3.1938. - 23.6. 1997.) i njegov govor na sprovodu Andrije Matijaša Pauka.

Identificirano još 16 žrtava iz Vukovara na smetlištu na Petrovačkoj doli starosti od 22 do 68 godina od čega nekoliko civila, među njima je i svima poznati sa videa snimljenog tijekom pada Slavko Batik koji sa svojih 48 godina je izgledao kao da ima 70-ak, spaljene kose i pogrbljen hodajući među četnicima. Bio je radio kao prodavač u željezariji, svi su ga znali i poštivali, imao je veliko srce i humor...Nažalost, za ubojice je to bilo premalo jer je imao drugačiju nacionalnost kao i ostali. Na tom istom odlagalištu su pronađena dva brata, treći se traži dok je stradala i sestra, posinak kao još dva člana obitelji...Eto to su samo neke od sudbina. 

Popis indentificiranih: 

Identificirani su hrvatski branitelji Slavko Batik (1943.), Jozo Zeko (1969.), Ivan Došen (1958.), Tadija Došen (1950.), Đuro Erdelji (1963.), Zvonimir Lerotić (1960.), Ivan Mažar (1934.), Franjo Šegec (1948.) i Željko Žilić (1967.), svi pripadnici 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske. Među identificiranima su i civilne žrtve Mihajlo Čizmar (1953.), Janja Dujić (1923.), Adam Kiš (1926.), Vukosava Orlović (1924.), Tona Sekelez-Bobetić (1931.), Rajmund Supric (1927.) i Ivan Škarica (1933.). 

Počivali u miru Božjem, neka Vam Bog podari mir i vječnu radost radi patnje i žrtve koju ste pretpjeli za našu slobodu, pravdu i svoju rodnu Domovinu. 

Otkrivenja 21:4-7 : "I otirat će svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti žalosti, niti vike, niti bola više neće biti, jer je prvo prošlo.

Prije nekoliko dana identificirani su posmrtni ostaci Slavka Batika. Vukovarca, čovjeka kojeg većina nas nije osobno poznavala, ali ga je ipak osjećala svojim. U njegovoj sudbini na neki način sažeti su sudbina cijelog grada, države i hrvatskog naroda te tmurne jeseni 1991. godine. Fotografija koja prikazuje izmučenog gospodina Batika okruženog vojnicima, na putu u nepoznato, svima nam se duboko urezala u pamćenje. Uz 'plavi kaputić', to je prvi prizor koji nam većini pada na pamet kad se sjećamo Vukovara i njegove borbe na početku Domovinskog rata.

Kažu kako fotografija govori više od tisuću riječi, a ova stvarno govori. I dok je naglasak uglavnom uvijek na patnji gospodina Batika i razrušenom Vukovaru, jedna zanimljivost pomalo prolazi ispod radara. U ovom slučaju, mogli bi reći, nišana. Zanimljivo je to. Godinama slušamo iste priče o tome kako Srbija tad nije bila Jugoslavija, kako ne treba miješati srpske paravojne formacije i JNA. Kako su četnici jedno, a partizani drugo. Kako kokarda i petokraka predstavljaju druge vrijednosti. Čak je i jedan bivši predsjednik s ushitom govorio o toj zvijezdi, kojom i danas puna srce mašu pojedinci i udruge u Hrvatskoj.

I onda gledaš ovu fotografiju, i vidiš da tu i nema tolike razlike. Vidiš da su bili na istom zadatku. Vidiš da su to samo lice i naličje iste medalje. To ne kažem ja, to i oni sami priznaju. Pa, oni sami su ispred svog najvećeg stadiona postavili tenk te divne armije. Gdje ćeš većeg priznanja od toga? Oni su svojedobno presvukli uniforme, pa su četnici odjednom postali 'antifašisti', partizani. Postali su ona vojska s kojom su se ponovno udružili 1991. godine.

Svakome koga zdrav razum u potpunosti nije napustio, bilo je jasno i prije. Nije ova fotografija ništa novo dokazala, samo je još jednom podsjetila na tu tajnu vezu između kokarde i petokrake. Na 'petokardu'. Na ljubav koja ne može proć…

Za ovo nisan zna, moran priznat. Zapravo jako dobra praksa, suočit agresora sa nedjelima koja je napravija.