09.11.1991. - 09.11.2025.

🇭🇷 34. obljetnica stradanja hrvatskih branitelja na Bosanci iznad Dubrovnika  

Danas smo se s ponosom i tugom prisjetili 34. obljetnice stradanja šestorice hrvatskih branitelja na Bosanci iznad Dubrovnika.

ŽELJKO RAGUŽ 
ANTONIO VATOVIĆ
HAMDIJA KOVAČ
MARIO PEZZI
FRANCI LAZIBAT
VEDRAN IVOŠEVIĆ

U znak zahvalnosti i trajnog sjećanja, položeni su vijenci i zapaljene svijeće za naše hrabre branitelje koji su svoje živote dali za slobodu Dubrovnika i Hrvatske.

Komemoraciji su prisustvovali članovi obitelji poginulih branitelja, predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata.
Molitvu je predvodio policijski kapelan fra Stipa Klarić, a okupljeni su u tišini i molitvi odali počast onima koji su branili i voljeli svoj dom.

U svom obraćanju načelnik Pavličevć je kazao:

„Danas se s tugom, ponosom i zahvalnošću prisjećamo šestor ice junaka - hrvatskih branitelja koji su na ovom svetom mjestu, u najtežim danima obrane Dubrovnika, dali ono najvrijednije što su imali - vlastiti život.
 Svaka izgovorena riječ čini se premalenom pred veličinom njihove žrtve i boli njihovih obitelji.
To su mladići koji su svojim herojskim činom ispisali najčasnije stranice hrvatske povijesti i postavili temelje države koju volimo i gradimo.
Njihova hrabrost, vjera i zajedništvo ostaju trajni putokaz svima nama, ali i obaveza - da čuvamo istinu o Domovinskom ratu, da poštujemo vrijednosti za koje su se borili i da nikada ne zaboravimo njihova imena i djela.
Danas se, paleći svijeće i polažući vijence, klanjamo njihovoj veličini i zahvaljujemo im za mir.
Na nama je da taj mir čuvamo - jedinstvom, poštenjem i ljubavlju prema Domovini.

Prigodnim govorom se obratio i predsjednik Udruge specijalne jedinice policije Grof Nikica Lazarević:

„Kada su se početkom Domovinskog rata priključili hrvatskim braniteljima nisu pitali što će dobiti zauzvrat. Znali su da je Domovina vrijedna svake žrtve, svake boli i nažalost - vlastitog života.
Šestorica sinova, očeva, braće  i prijatelja  dali su živote - kako bi Hrvatska mogla živjeti i zato je najmanje što možemo - čuvati sjećanje na njih.
Dok stojimo okupljeni ovdje, na mjestu njihove pogibije, isprepliću se u nama osjećaji ponosa i tuge.
Ponosa zbog njihove nevjerojatne hrabrosti i tuge zbog prerano prekinute mladosti.
Vaša hrabrost naš je putokaz, a vaša ljubav prema Domovini naš je trajni zavjet.
Posebnu zahvalnost danas želim izraziti njihovim obiteljima - vi ste podnijeli najveću žrtvu i Hrvatska vam to nikada ne smije zaboraviti.

Njihova žrtva i hrabrost zauvijek će biti upisane u povijest našeg naroda i u srcima svih nas.
Neka im je vječna slava i hvala! 🕯️🇭🇷

padom Bogdanovaca, znalo se da Vukovar nece izdrzati

Dns je i obljetnica pogibije Željka Manjkasa Crvenkape, Hosovca, hodajući kroz minsko polje na čelu kolone kako bi spasio druge. 

Počivao u miru Božjem! 

Žarko*, gledao sam neki dokumentarac di se pricalo o njemu, iz Zg dosao u VU, mislim da su rekli iz Dubrave.

na današnji dan oslobođeni su naši generali Markač i Gotovina.

ježenje, suza suzu goni i dan danas kad se gledaju videi

34 godine od strašnog zločina na Ovčari, evo ulomak iz knjige Vilima Karlovića

Put kojim sada idemo jedva je širine autobusa koji ubrzo zastaje. S naše lijeve strane nalazi se neki hangar kod kojeg autobusi skreću udesno. Drugi hangar stoji stotinjak metara od zavoja koji smo upravo prošli, s desne strane.

Opet se budi nemir u meni pa ponovo potajice uzimam križić u ruke preko odjeće i dozivam u mislima Gospu i Isusa da budu uz mene.

Kolona stoji u obliku slova „L“, a dva autobusa i zapovjedno vozilo skreću desno na put. Iz vozila izlaze oficiri, a kapetan se, došavši do vrata našeg autobusa, koja je vozač otvorio, kratko obraća bračnom paru:

-Dođite!

Oni brzo izlaze iz autobusa, a on ih upućuje u smjeru suprotnom od onog kojim smo došli. U autobusu nastaje žamor, svi smo podigli glave, no ni vojnici više ne traže da ih spustimo već drže puške uperene prema nama. Kapetan stoji ispred kolone i rukom pokazuje da krenu. Vojnici izlaze iz kamiona iza nas pa se raspoređuju uz desni put jedan do drugog dok se autobusi lagano pomiču. Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene. Opet zazivam Majku Božju. Ma koliko sam samo puta u ovih nekoliko sati izgovorio to Sveto ime!

Preplavljuje me strah jer mi je sada potpuno jasno da će nas predati u ruke tim krvožednim četnicima. Ne prestajem moliti, ne više u mislima, već riječi izgovaram šapatom tako da me čuje i supatnik kraj mene.

Nakon završenog dogovaranja oficiri i četnici se razilaze, desetak četnika i teritorijalaca ispred ulaza u hangar formira kordon, a ostali ulaze unutra. Desetak oficira udaljuje se i stoje sa strane kao promatrači, a jedna skupina vojnika raspoređena je oko njih. Vojna vozila također se udaljuju i produžuju putem iza hangara. Kapetan, koji je i u vojarni i ovdje sve koordinirao, s nekoliko vojnika dolazi do prvog autobusa, a vojnici drže spremne puške, ali uperene prema zemlji. Kapetan na vratima autobusa nešto objašnjava, nakon čega izlaze dva vojnika iz pratnje i pridružuju se ostalim vojnicima koji su došli s oficirom. Imam vrlo dobru preglednost budući da sjedim sasvim naprijed i mogu dobro vidjeti kako ljudi iz prvog autobusa izlaze te formiraju kolonu jedan po jedan s desne strane puta. Nakon što su svi ljudi izišli autobus produžuje iza hangara kao i vojna vozila prije toga. Nasuprot formiranoj koloni stoje vojnici s oružjem uperenim prema ljudima u njoj. Pomislim kako ću svjedočiti masovnom strijeljanju ljudi te se pitam što znače svi oni četnici i teritorijalci ispred hangara i što čekaju. Nisam dugo čekao odgovor. Koloni je naređeno da krene prema tom koridoru i vojnici puštaju prvu dvojicu, a kako dolaze do njih, dočekuje ih kiša udaraca. Teritorijalci i četnici nemilo udaraju po njima skidajući im jakne, majice, cipele. Udaraju ih gdje god stignu rukama, nogama, palicama, a vojska JNA sve to osigurava dok oficiri mirno promatraju. Sljedeća dvojica ulaze u koridor i iživljavanje počinje i na njima. I prvu dvojicu nastavljaju tući, no oni ubrzo ulaze u hangar.

Na ulazu u hangar grupa četnika preuzima ih dalje i ne želim ni pomisliti što se unutra događa. Kolona se pomalo pomiče, tako da svi prolaze užas batina koje traju dobru minutu. Svi ostaju bez jakni, vesta, trenirki i majica, neke tjeraju da skinu i hlače. Neki ljudi ostaju goli do pasa, jedni ostaju samo u majicama, drugi su skinuti u gaće, a svima iz džepova uzimaju novčanike i otimaju novac, dok osobne dokumente bacaju na zemlju.

Vojnici cijelo vrijeme drže oružje upereno u ljude, a u blizinu tog kordona boli probio se i transporter koji je, zdrobivši granje gusjenicama, također uperio svoj puškomitraljez u kolonu.

Kako sam bio naivan, pomislio sam da je ono u vojarni vrhunac brutalnosti, i da su se izdovoljili na nama, no ovo što sada vidim prelazi sve granice ljudskosti. Ranjenici s prokrvarenim zavojima, bolnim ranama, bez nogu, ruku, prolaze kroz kordon dok se palice nemilosrdno odbijaju od njihovih nemoćnih, ispaćenih i izranjavanih tijela.

O Bože, ima li ovome svemu kraj?

Znam da i mene čeka sve to što gledam ispred sebe, pripremam se psihički i mislim da bih mogao izdržati batine u kordonu; ako mogu ovi ranjenici, mogu i ja, iako mnogi ljudi od batina padaju na tlo. Ne znam što se događa u hangaru jer ništa ne vidim. Čujem samo galamu četnika te udarce, jauke i zapomaganja naših ljudi, a to nikako nije dobro. Uopće, galama je velika, jer svi viču: vojska koja ljude iz kolone tjera u koridor, oficiri koji to koordiniraju, četnici i teritorijalci ispred hangara i u njemu. Prema mojoj procjeni već je dvadesetak ljudi u hangaru, zapomaganje naših sve je jače i glasnije, a meni su u mislima sve one motike, lanci, sjekire i ostalo čime se te batine dijele.

Oprosti mi, Bože, ne vjerujem više u spas!

Bože moj, gubim vjeru da ću iz ovoga izaći živ!

Nitko me ne može spasiti ove strahote!

Gospe moja, molim te da izdržim dostojanstveno sve muke!

Ne molim više za spas nego za snagu i vjeru da izdržim sve muke.

Gruber i ja se pogledavamo, sliježemo ramenima i u nevjerici odmahujemo glavama. Jadna i ponižavajuća situacija, odrasli ljudi bespomoćno čekaju u redu za svoju porciju batina te izljev bijesa i mržnje naših neprijatelja. Hangar se neprestano puni ljudima i sve mi je teže slušati njihova zapomaganja. Nikad u životu nisam čuo kako odrasli ljudi vrište od nevjerojatnih bolova, ispuštaju urlike koji nisu slični ljudskome glasu.

Kako da ti se molim, Bože?

Što da tražim od Tebe?

Da molim za život ili brzu smrt?

Da molim za snagu ili milost, no što je ovdje milost!?

Imajući na umu kakvim oružjem su naoružani naši krvnici u hangaru, jedina milost je brza smrt.

Kako biti spreman na smrt?

U našem autobusu je tiho i mirno, nema komešanja ni žamora, svak je utonuo u svoje misli i čeka svoju sudbinu. Mislim da u nama svima ipak tinja neka nada da nećemo završiti u tom hangaru užasa.

Ispražnjen je i drugi autobus koji također odlazi, a stvorena je nova kolona koja čeka na svoj red. Galama ne prestaje, ali najviše razabirem zvukove udaraca i jauke. Nekolicina četnika s toljagama izlazi iz hangara pa zastaju pored kordona kao da se malo odmaraju. Ostali četnici neumorno mlate ljude psujući pritom, kao da time žele sebe, a i druge, dodatno motivirati za što učinkovitije batinanje. Krici ljudi paraju uši, ne želim više to slušati, ali ne mogu si pomoći.

Na satu u autobusu je petnaest i trideset minuta, križić krunice držim čvrsto u ruci i osjećam kao da mi se urezao u dlan. Rastrgan sam, znam da me sve to čeka, a ipak ne vjerujem da je moguće da ću i ja to proći. Molim se: čas u sebi, čas šapćući, gledajući i slušajući stravične prizore. Da nisam nikada vjerovao u Boga, sad bih vjerovao i molio. Tek sada shvaćam svu svoju slabost i koliko mi Bog sada treba i znači. Molitve mi ne silaze s usana, nikad se predanije nisam molio. Molim Boga da mi da snage izdržati sve muke koje me čekaju.

Bože, samo Ti znaš što me sve čeka i znaš koliko mogu izdržati!

 Dopiru li moje molitve do tebe?

Hoćeš li mi dati snage da sve izdržim, Gospode moj dobri?

Daj mi snage, daj poslušaj moj vapaj!

Ne mogu više gledati kako se iživljavaju nad jadnim ljudima pa spuštam pogled. Znam da ću i ja uskoro doći na red, ali sad želim što dulje ostati ovdje. Krici ljudi nadglasavaju galamu oko hangara, što me tjera da se još intenzivnije molim. Koliko god netko bio hladnokrvan i imao iskustvo ratovanja, s proživljenim patnjama ljudi koje su uz to neminovne, na ovakva mučenja ne može biti spreman. Uza sve tjelesne boli, ovo su boli srca i duše. Ponižavanje ljudskog dostojanstva ovdje prelazi granice. Ovdje je čovjek nitko i ništa, njima ljudsko biće ne vrijedi više od običnog crva ispod kamena. Ljudi, osim odjeće, nakita i novčanika, ostavljaju ovdje i svoje dostojanstvo.

Sad je očito da se ostvarila prijetnja onoga četnika koji je rekao da nas oni preuzimaju. Ne samo da su nas preuzeli, nego imaju potpunu kontrolu nad mukama kroz koje prolazimo. Vojska, teritorijalci i četnici vrlo su dobro organizirani i točno znaju tko što radi.

Nada u preživljavanje polako mi se gasi, ali križić i dalje ne želim ispustiti. Moja molitva se svela na izgovaranje imena Majke Božje, Isusa i Boga, jer ne znam više što da tražim i za što da se molim.

Bože moj, nisi me stvorio da ovdje skončam!

Oprosti mi što ja određujem što je Tebi moguće!

Oprosti mi što ja određujem što su Tvoji planovi sa mnom!

Oprosti mi što gubim nadu, oprosti mi!

Iz hangara još ni jednom nisam čuo rafale pa ne znam je li netko unutra ubijen i to mi daje mali tračak nade, no svi ovi koji nas muče imaju hrpu hladnog oružja. Udarati nekoga toljagama, šipkama, kolcima i sjekirama znači ostavljati vrlo male ili nikakve šanse za preživljavanje. U meni se svako malo rodi nova nada, ali kako pomislim da je moguće izvući se, tako opet ubrzo i umre ta nada, pogotovo kad čujem nove krike, jauke i bolna zapomaganja. Iako ne želim, nešto me vuče da uvijek podignem pogled prema hangaru.

Druga kolona je puna ranjenika, od kojih nekolicina stoji na štakama, a zavoji su im natopljeni krvlju. Na samom ulazu u kordon ostaju bez štaka koje četnicima poslužuju kao sredstvo za mlaćenje. Kako od batina padaju na tlo, puzeći pokušavaju proći kordon, ali i tada udaraju po njima, po njihovim ranama i još svježim rezovima na batrljcima.

Predajem se u Božje ruke jer drugo i ne mogu, jedina nada koju još imam jest skrušena molitva i dozivanje Boga koje ne prestaje. Na mojim usnama najčešće je ime Majke Božje, osjećam se kao djetešce koje u svojoj boli zove majčicu.

Majko moja, Majčice Sveta, spasi me!

Majko Kristova, spasi me, spasi me!

Preklinjem te, Majko, spasi me…!

Prazni se i treći autobus, nova kolona koja ne prolazi ništa manje muke, četnici u kordonu ih spremno dočekuju i zdušno se bacaju na njih udarajući gdje koji stigne. Naš autobus i dalje stoji na mjestu iako bi se mogao pomaknuti prema naprijed. Volio bih da ostanemo tu gdje jesmo, na tom zavoju, da se ne primičemo tom hangaru.

Zna li netko što se točno dogodilo Borisu Matišiću 92-e? 

Naletih na ovaj video jučer, nisam ga vidio nikad pred kamerama ali priča mi je poznata mislim da je on bio jedan od aktivnijih forumaša u temi bitka za vukovar na forumu hr