Iz razgovora s Katom Šoljić

Hrvatskom majkom žrtvom

 Te jeseni ubijen je jedan grad. Hrvati su branili, svoj grad, svoju domovinu. Ostala je jedna starica na kojoj svaka bora ima svoju priču. Izgubila je četiri sina. A zapravo cijeloga je života bila stradalnikom, žrtvom.

            Njezin križni put počeo je od rođenja a njezina priča zaslužuje mnogo više nego što na ovaj papir može stati. Rodom je iz malog sela kraj Brčkog. U mladosti je doživjela veliku tragediju u obitelji. „Došao je Drugi svjetski rat i moja četiri brata i muž odlaze u rat kao ustaški vojnici. Toga proljeća 1945. desio se neočekivano veliki obrat i Hrvatska je bila uzdrmana. Braća su i dalje u vojsci i kao takvi bivaju zarobljeni od komunista. Dvojica braće ubijena su u Bleiburgu. Jedan brat se vratio kući, ali i on uskoro biva izveden na strijeljanje. Četvrti brat ubijen je negdje oko Našica. Muž se vratio živ, ali je prošao križni put te 1945. g. zajednički život s mužem pratilo je, stalno maltretiranje.

            Ta sad već velika obitelj nije imala svoga mira. Četiri sina i dvije kćeri bilo je teško othraniti i izvesti na pravi put u takvim uvjetima. Potresna je priča ove žene kojoj je smrt mahala kosom iznad glave. Jednom je prilikom s mužem morala kopati sebi raku na komandu nekog srpskog (jugoslavenskog) vojnika.

            „Da nije naišla neka grupa ljudi, i mene i muža pojela bi ta raka“. Muž se često morao skrivati, često je bio u pritvoru samo zato što su u njemu vidjeli neprijatelje jer je bio Hrvat.

            „Odlaze u Sremske Čakovce u nadi za boljim životom. Bogata i plodna zemlja možda bi i njima mogla podariti malo sreće. Iz jednog zla došli su u drugo. Tamo su naišli na još gore komuniste koji su oca Šoljića opet zatvorili i mučili. „Oca nekog Srbina ubili su Hrvati u ratu i zato je moj muž bio teroriziran“. Riječi koje je taj čovjek rekao majci Šoljić govorile su sve: „Ako ga niste vi ubili, jesu takvi kao vi“. Uz takav način života i danonoćni nadničarski rad, ti ljudi prolazili su pakao samo zato što su bili Hrvati. Sa svoja dva para žuljevih ruku othraniše djecu. Ni danju ni noću siguran u svome domu, gospodin Šoljić šutke je nosio svoj križ. Nakon njegove smrti 1981. Kata Šoljić odlazi kćeri u Vukovar. Dolaze krvave devedesete. Trebalo je ustati i braniti svoj dom. Kulminacija Miloševićevih ideja rezultiralo je sukobom na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Znalo se da će Hrvatska biti plijen koji će htjeti osvojiti, ali takvu mržnju dojučerašnjih susjeda i prijatelja Srba teško je tko mogao zamisliti. Iz kuće Šoljić odlazi deset ljudi u borbu. Svoj prag morao se braniti. Grad je te kobne 1991. bio pun tenkova i vojske. „kako su naoružanje imali Hrvati, svi dobro znamo“. Kata Šoljić sjeća se i nemirnih sedamdesetih kada su pojedine hrvatske kuće pretresali u potrazi za skrivenim oružjem … „ … Pa kavo su onda oružje Hrvati mogli imati?!.

            U obrani Vukovara pomagalo se svakako. Kako je tko mogao. Šoljići su počeli s nekoliko pištolja i lovačkih puški, ali što je to bilo naspram sve one siline oružja. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednjoj životnoj borbi. Stjecajem okolnosti našla se u bijelom svijetu kad je rat počeo, a jedina veza s djecom bile su telefonske veze koje su uskoro nestale.

            U toj ratnoj pošasti, u kojoj je i nevine civile čekala smrt, logor, mučenja, zvjerska i luđačka iživljavanja, ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt. Odvođeni iz bolnice, ranjenici, a i ostali, danas se vode kao nestali a za obitelj je to prava muka. Živjeti u neizvjesnosti jednoj majci razdire i dušu i tijelo. „Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. Ali dok je nade, lakše je: možda je ipak živ. Katine sinove zadesila je smrt. Kako i na koji način, danas čuje priče onih koji su nešto možda čuli ili vidjeli. Najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od „Komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stipe Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prolazi pakao Sremske Mitrovice, ali na svu sreću ostali su živi. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

            „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala“.

            Kaže da njezini sinovi svoje živote nisu uzalud dali.

            „Ostali su da brane svoje grad, takvi su bili moji sinovi“.

            Ta žena obišla je cijeli svijet ne bi li pronijela glas vukovarskih majki koje su vapile u potrazi za najmilijima. To je priča bilo koje vukovarske majke. Primjer majke Kate može poslužiti kao najtužniji prikaz majke koja pati, majke kao žrtve. Povijest je uvijek pričala najstrašnije priče kroz ratove, a nama je dio te strašne priče pokušala ispričati ova žena. Pomoću papira može se pokušati prenijeti istina, ali oni koji bi tu istinu trebali spoznati, nikada to neće pročitati. Ova majka ostvarila je veliku žrtvu na oltaru domovine. Stalno moli jer joj snagu za život daje molitva i ostala obitelj.

            Postala je simbolom hrvatske majke, ponosne i tužne. Na pitanje odakle joj sva hrabrost i želja za prenošenjem istine, odgovara: „Vukovar je Hirošima. Svaki komentar je suvišan.“Neka Srbi pričaju što hoće, svi mi dobro znamo što se desilo. Veliki je zločin počinjen nad Hrvatima, mi nismo ni na čije išli, branili smo svoje. Da nismo ustali, pogazili bi nas. Nisam htjela šutjeti. Moja majka u ono doba nije nikomu smjela ništa reći ili pitati za svoje sinove. Mi danas imamo svoju državu. Naši sinovi nisu uzalud pali, istina se zato mora znati. Teško je invalidima i braniteljima koji su sve to prožIvjeli. Nismo svi postali veliki i heroji., ali naša država najveća je nagrada“.

            Ovako završava priča naše Kate jer život ide dalje: „Grad treba izgraditi, a kad se budemo svi vratili, tada će naša pobjeda biti najveća