Domovinski rat

123
...
143144145
...
556557558
Dejan NS
Dejan NS
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 26.01.2005.
Poruka: 24.360
18. srpnja 2008. u 07:52
madmax17 je napisao/la:
Ma dobra kazna bude krepao u zatvoru od nečega što bi još htjeli.
Vidi cijeli citat

Teško....
U pritvoru je od 2001., a to mu se računa u visinu kazne...znači nije mu baš puno "prdekane" ostalo.....
Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 29.01.2006.
Poruka: 4.454
18. srpnja 2008. u 08:35
pašalić desničar! hahahaha isto kao čačić ljevičarLOLLOLLOL
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 11.07.2006.
Poruka: 751
18. srpnja 2008. u 08:38
Dejan NS je napisao/la:

U pritvoru je od 2001., a to mu se računa u visinu kazne...znači nije mu baš puno "prdekane" ostalo.....
Vidi cijeli citat


6 mjeseci.Nakon 2/3 odležane kazne može van.
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
01. kolovoza 2008. u 15:43
Dalj: Obilježena 17. obljetnica masakra

Foto: Davor Javorović


DALJ - Paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca ispred policijske postaje Dalj, obilježena je 17. obljetnica masakra, ubijenih u velikosrpskoj agresiji na tom mjestu 1. kolovoza 1991. godine.

Za 20 ubijenih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri Civilne zaštite, do danas nitko nije odgovarao.

Državni tajnik MUP-a Ivica Buconjić kazao je kako je napad na Dalj označio početak otvorene agresije na Hrvatsku i provođenja zločinačkog plana etničkog čišćenja Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva iz istočne Slavonije i Baranje jer su, nakon masakra u policijskoj postaji, počeli progoni i ubojstva civila.

Ocijenio je kako je nedavno uhićenje Radovana Karadžića "pokazalo svu apsurdnost pravde" jer, kako tvrdi, za zločine u Dalju, Aljmašu, Ćelijama i Škabrnji nitko nije odgovarao, dok je Hrvatska bila izložena teškim pritiscima da procesuira "sve branitelje koji su možebitno prekršili zakon".

Izrazio je nadu da će uskoro biti kažnjen i Goran Hadžić za sve zločine koje osobno i putem paradržave u Hrvatskoj koju je stvorio, počinio na ovome području.

Predsjednik osječkoga Gradskog vijeća Anto Đapić ocijenio je kako 17 godina nakon zločina u Dalju "Hrvatska još živi u blokadi vlastite memorije", ustvrdivši kako se u medijima rijetko viđaju prizori koji bi mladima prikazali djelić hrvatskog herojstva i stradanja, a uglavnom se čita i sluša o "navodnim hrvatskim zločinima".

"Nekoliko razbojstava nad srpskim civilima u Osijeku ili drugdje postaju protuteža za zločine nad tisućama hrvatskih branitelja i civila", rekao je Đapić, koji drži da je paradoksalno da se govori o hrvatskim zločinima dok se dnevno otkrivaju masovne grobnice s hrvatskim žrtvama i identificiraju ubijeni hrvatski branitelji i civili.

Vijence su, uz ostale, položila izaslanstva Ministarstva unutarnjih poslova i osječko-baranjske Policijske uprave, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracije solidarnosti, Hrvatske vojske, Osječko-baranjske županije, grada Osijeka, općine Erdut, i udruga proizašlih iz Domovinskog rata,

Misu za poginule branitelje u daljskoj crkvi i molitvu kod Policijske postaje predvodio je generalni vikar vojnog ordinarijata u RH msgr. Josip Šantić.

00
undying
undying
Dokazano ovisan
Pristupio: 05.11.2005.
Poruka: 14.023
02. kolovoza 2008. u 19:17
'Nisam pozvan u Knin, no pobjedu mi ne mogu uzeti'
 
Antu Gotovinu kao vojnika jako cijenim. Vrlo je sposoban, ali kako on ipak nije školovani vojnik, nisam siguran da je za generala. No, neki visoki čin, jasno, zaslužuje.

General Petar Stipetić, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, živi svoje umirovljeničke dane između svog stana na zagrebačkoj Sigečici i vikendice kod rodnog Ogulina. Voli šetnju te se katkad uputi pješice sve do centra Zagreba. Strastveni je pušač pa smo i razgovor vodili u miru obližnjeg parka. Školovani vojnik od karijere proveo je punih 47 godina u efektivnoj službi. U JNA je postao general 1989. godine, a u rujnu 1991. prešao je na stranu HV-a te postao zamjenik načelnika tada tek osnovanoga Glavnog stožera HV-a, generala Tusa.

- Kada sam s predsjednikom Tuđmanom u kolovozu 1991. razgovarao o prelasku na hrvatsku stranu, što smo radili u strogoj ilegali, čak je od mene tražio da preodjeven u ženu dolazim na sastanke! Ali nisam se, naravno, prerušavao - smije se Stipetić.   

Bio je i pregovarač s pobunjenim Srbima 1995. godine oko famoznog plana Z-4, zapovjednik Zbornog područja Zagreb, zapovjednik slavonskog bojišta, sudjelovao je u akciji oslobađanja zapadne Slavonije, a bio zapovjednika Sjevernog sektora u operaciji Oluja. No, danas ipak nije dobio pozivnicu za svečano obilježavanje 13. godišnjice akcije u Kninu.

- To je svakako jedna briljantna i velika vojna operacija, odnosno pobjeda koja je udarila temelje suvremenom razvoju Hrvatske. I to kažem bez patetike. Stanje kakvo smo imali 1995. za Hrvatsku je bilo neizdrživo i nepodnošljivo. Jednostavno smo morali nešto poduzeti. Država nije mogla funkcionirati.

Ta tzv. Krajina bila je stalna prijetnja, ne samo politička nego i fizička, odnosno vojna, mnogim našim gradovima, neprestano je visjela opasnost od presijecanja Hrvatske kod Karlovca i Zadra, pobunjeni Srbi vodili su razgovore o sjedinjenju s Republikom Srpskom, a međunarodna zajednica tražila rješenje koje bi prekinulo rat, i nisu baš vodili računa o hrvatskim interesima.

Njihovi prijedlozi poput Z-4 zakomplicirali bi buduće stanje i dugoročno onemogućili funkcioniranje Hrvatske kao normalne države. No, da stvar bude jasna, mi smo već od 1992. godine na sastancima s predsjednikom Tuđmanom razmatrali i razgovarali o vojnoj akciji kojom bismo oslobodili naše krajeve.

• Kada je donesena odluka o Oluji?    

- Početkom 1995. godine bilo je jasno da se pitanje “Krajine” ne može riješiti drugačije nego vojno i tada su počele završne pripreme. Mi u Stožeru na tome smo radili dugo i onda kada se nije znalo kada će i hoće li uopće vojne akcije biti. Konačno, to je bio naš posao. Potkraj 1994. sve je bilo operacionalizirano. Razradili smo smjerove napada, odredili brojnost ljudstva i tehnike i sve druge vojno-taktičke stvari.

Kao uvod u Oluju bila je izvedena i akcija Bljesak. Bilo je dogovoreno da se na dijelu teritorija UNPA sektora Jug i Sjever izvede napadna operacija po temeljnom načelu da se na više odabranih pravaca angažiraju najelitnije gardijske brigade i izvrše prodori te u najkraćem roku izbije na granicu s BiH. Istovremeno, na istočnom dijelu, prema okupiranom dijelu Podunavlja, bile su predviđene obrambene operacije jer se računalo na to da bi se Srbija mogla uplesti na tom sektoru te izvesti napad
Daljnji plan akcije bio je da se nakon uspješno obavljenih operacija na sektorima Jug i Sjever i na sektoru Istok krene u ofenzivu! Naime, operacija Oluja uključivala je i oslobođenje Podunavlja. No, ubrzo su se ratne operacije prebacile u BiH te zbog pritiska međunarodne zajednice i nekih ružnih stvari koje su se dogodile nakon vojne operacije to se na kraju nije ostvarilo.

• Je li vam možda, kao vojnku, žao što se vojno nije oslobodio Vukovar?

- Ne, naprotiv, jer sam, iako sam ja vojnik, svjestan da bi ondje palo još više žrtava, bilo bi razaranja, a politička bi se situacija dodatno zakomplicirala. Ovako je taj dio vraćen mirnim putem, što je najvažnije.

• Vi ste, koliko se zna, bili u srpnju 1995. godine na Brijunima gdje se raspravljalo o vojnoj akciji protiv Krajine?

- Da, bio sam na prvom sastanku 16. srpnja. Svi smo referirali o stanju vojske. Govorio sam o borbenoj spremnosti HV-a. Tada je Tuđman smijenio generala Bobetka s mjesta načelnika GS-a i postavio generala Červenka. Zatim je nas dvadesetak generala poslao van tako da ja ne znam što je bilo na sastanku kasnije. Na sastanak 30. srpnja mene nisu zvali.

• A kakav je bio sastanak uoči Oluje?

- Iako sam sudjelovao u razradi plana, osobno sam tek dan prije akcije saznao da će ona započeti iako sam tada bio pomoćnik načelnika Stožera za borbeni sektor. Osim toga, dan prije operacije, 3. kolovoza, bio sam član hrvatske delegacije u Ženevi na razgovoru s Milanom Babićem i ostalim vođama pobunjenih Srba. Imali smo zadatak da okončamo te razgovore na način da Srbi pristanu na mirnu reintegraciju te da dobiju široku autonomiju.

Na sreću, Srbi nisu pristali, a mislim da im na tome moramo zahvaliti jer su zapravo odbijanjem zeznuli sebe, a da su pristali, Hrvatska bi dugoročno bila nestabilna i u sebi bi sadržavala latentnu opasnost od novih sukoba i političkih kriza. Nakon povratka u Zagreb, oko 20 sati, referirali smo predsjedniku Tuđmanu da su pregovori propali i on je tada rekao: “Dobro, onda ujutro krećemo s operacijom!”
Poslao me da se javim u Stožer generalu Červenku koji me odmah uputio u Slavoniju da zapovijedam obrambenim sektorom Istok. Nakon toga, 5. kolovoza ujutro, nazvao me predsjednik Tuđman i rekao mi da preuzmem zapovijedanje sektorom Sjever. Naime, kod Petrinje je došlo do zastoja operacije. Ondje je zapovjednik u zadnji čas promijenio pravce napada te neke postrojbe poslao na sektore u kojima nikada nisu bile te im je teren bio neopoznat. Recimo, zagrebačka 101. brigada poslana je kod Komareva gdje nikada nije bila, umjesto na Šestanj brdo gdje su stalno boravili.

Zatim, u planovima nije bio pravac napada prema Pokupskom prema Glini. A tamo su poslane dvije brigade. Nisam bio oduševljen da usred akcije preuzimam zapovijedanje, ali Tuđman je inzistirao i rekao da moram uvesti red na bojištu. I 6. kolovoza sam postrojbe poslao na njihove pozicije te zapovijedio napad na cijelom bojištu prema postojećim planovima. Rezultata toga je bio da smo već sutradan ujutro ušli u Petrinju, zatim oko podne u Kostajnicu i na večer u Glinu.

• Tada je zapravo rat na tom području bio gotov, ali tim su se područjem prema BiH povlačile velike kolone srpske vojske i civila?

Da. Nakon oslobođenja Gline obratio mi se general Peters iz UN-ovih snaga viješću da se srpska vojska namjerava predati te da zaustavimo napredovanje.

Nisam vjerovao tome te sam naše napredovanje samo usporio. Cijeli 7. kolovoza potrošio sam u očekivanju srpske delegacije, no oni nisu stizali, pa smo konačno dogovorili da do službene predaje dođe 8. kolovoza u 10 sati u bazi UN-a u Glini.

No, kada se ni tada nisu pojavili, zaprijetio sam da u 13 sati počinjem topničku pripremu za daljnji napad iako smo do tada već ušli u Dvor. I na kraju, oko 14 sati kod Topuskog dolazi zapovjednik srpskih snaga pukovnik Čedo Bulat na predaju.

• Iako je Oluja neupitno značajna akcija oslobođenja zemlje, ipak je, na žalost, na nju pala sjena zbog nekih zločina, paleži i pljački koji su se dogodili nakon završetka vojnih operacija?

- Dobro ste rekli - to se dogodilo nakon završetka vojnih djelovanja. To treba reći i stalno napominjati. Zadovoljan sam svojim sudjelovanjem u operaciji, pogotovo što u njoj nije bilo ni ubojstava civila i zarobljenika, ni paleži ni pljački ni ičega takvog zbog čega bi mi bilo neugodno ili sram. No, na žalost, ružne stvari su se dogodile.

• Kada ste vi vidjeli ili čuli za zločine i ostale ružne stvari?

- Nekoliko dana nakon završetka operacije išao sam u Knin i već tada sam vidio spaljene kuće. No, tko je to radio i po čijem naputku, ne znam niti mi je na to pitanje dan odgovor.

• Jeste li nekog obavijestili o onome što ste vidjeli?

- Svog nadređenoga generala Červenka, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera.

• A Tuđmana ili Šuška?

- Do njih tada nisam mogao doći.

• Sada se na suđenju generalima Gotovini i Čermaku u Haagu spominje i prekomjerno granatiranje Knina.

- Ne, on nije bio razoren. Vidio sam vrlo malo materijalne štete! Knin je izgledao vrlo očuvano. I svakako mogu posvjedočiti da nikako nije bilo prekomjernog granatiranja.

• Pratite li suđenje generalima u Haagu i kako biste ga ocijenili?

- Pa, znate, zapovjednik jest odgovoran, ali uvijek ima ono “ali”. Ne želim prejudicirati suđenje, ali zbog intencije Suda da ipak dijeli krivnju među svim sudionicima sukoba, bojim se da će ih osuditi. Ne bih to volio. Nije hrvatska i srpska krivnja ni ista ni usporediva. Krivnja će, bojim se, biti podijeljenja premda je to nepravedno.

No, smeta mi da je jedna tako velika i značajna vojna pobjeda ocrnjena takvim nepotrebnim ponašanjem. Nedopustivo je da se jednoj pobjedničkoj vojsci pripisuju takva djela, pogotovo ako ih ona nije učinila. Mi smo pobijedili. Oni su pobjegli. I ubijati starce i paliti kuće bilo je, jednostavno govoreći, posve glupo. No, smeta mi da se te stvari nisu sankcionirale odmah, i to od naše strane. Ja sam svim zapovjednicima naredio da prije početka napada kažu vojnicima, da osveta ne dolazi u obzir i da paze kako se ponašaju prema zarobljenicima i pogotovo civilima. I oni su to poštovali.

• Hoćete li biti svjedok na suđenju?

- Još nije bilo nikakvih službenih kontakata, ali pretpostvaljam da će me zvati obrana generala Markača.

• Što mislite o generalu Anti Gotovini?

- On je profesionalac. Vrlo sposoban. Legionar. No, ipak nije školovani vojnik. On zaslužuje imati visoki čin, ali nisam siguran, možda sam staromodan, da je trebao biti general. Kao vojnika ga izuzetno cijenim.  

• Jeste li o svemu tome imali prilike razgovarati s predsjednikom Franjom Tuđmanom?

- Na žalost nisam. Vratio sam se u Zagreb 10. kolovoza i postavljen sam na novu dužnost. Sa mnom nitko nije ni kavu popio! General Basarac, kojeg sam zamijenio tijekom akcije, vratio se na svoju dužnost, a ja natrag u Stožer. Nikada nikomu nisam predao prijavak o svom sudjelovanju u Oluji, a ipak sam bio zapovjednik Sjevernog sektora. Nikog nije zanimalo ništa ni o Bulatovoj predaji niti je ikada itko od mene tražio pismeni zapisnik o tome. Kada sam odlazio u mirovinu, taj sam zapisnik predao arhivi! Oni su ga zaprimili i to je sve. To nikoga nije zanimalo.

• Kako to tumačite?

Nikako. Ne znam što bih uopće rekao. Zato se bojim da su neke stvari koje su se događale nakon Oluje bile namještene i da će to Sud u Haagu koristiti protiv naših generala.

• Tumačite li to i nepovjerenjem prema vama kao bivšem oficiru JNA?

- Može se tako reći. Mi koji smo došli iz JNA nikada nismo uživali povjerenje iako smo obavljali mnoge teške zadatke u ustrojavanju HV-a te prilikom ofenzivnih i obrambenih akcija. General Tus i ja jedini smo bivši oficiri JNA kojima je u Beogradu bilo suđeno, u odsutnosti, zbog veleizdaje i dezerterstva. Oduzeti su nam i činovi!

• I vi ste bili osumnjičeni od Haaga?

- Da, ali nisam se bojao, jer nisam učinio ništa što bi njih zanimalo. Osim toga, kada sam dobio poziv za razgovor, odmah sam pristao iako me tadašnji potpredsjednik Vlade Goran Granić stalno odgovarao od toga. Govorio je da se ne žurim. No, nisam ga poslušao. Nisam imao što tajiti. I dobro je što sam to učinio. 

• Često se govori o umiješanosti SAD-a u Oluju te da su njihovi zrakoplovi bombardirali prije početka akcije srpske odašiljače i telekomunikacijske veze.

- Drago mi je da ste to pitali. Amerikanci ni malim prstom nisu sudjelovali u izradi planova za Oluju. Osim toga, ambasador Peter Galbraith je bio protiv vojne akcije i to je nekoliko puta kazao osobno predsjedniku Tuđmanu. Koliko znam, Washington je prije same akcije, kada se znalo da ona kreće, dao svoju suglasnost uz napomenu da sve mora biti gotovo u nekoliko dana.

Osim toga, treba skinuti tu mistifikaciju o američkim zrakoplovima koji su raketirali srpske radare. Treba jasno reći, to su učinili naši zrakoplovci. Oni su živi. Znaju se imena svih tih pilota koji su sredili tornjeve i radiorelejne čvorove na Ćelavcu, Petrovoj i Zrnskoj gori, koji su tukli po neprijateljskim tenkovima na hrvatsko-bosanskoj granici. Zašto se inzistira da su to učinili Amerikanci, ne znam. Nije mi jasno.

• Vama, kažete, do danas još nije stigao poziv za svečanost u Kninu povodom obljetnice Oluje. Je li to propust ili nemar?

- Ne znam što da mislim. Premijer Sanader je, koliko znam, pozvao neke generale na proslavu. Pitam se samo čiji sam onda ja general!? Osjećam se zaboravljen i odbačen. Razočaran. Ne želim preuveličavati svoju ulogu u Oluji, ali činjenice su činjenice. No, svakako da sam ponosan na svoje sudjelovanje u toj velikoj pobjedi. Oni mi ovakvim ponašanjem to ne mogu uzeti
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
03. kolovoza 2008. u 14:58
Oluja: Nepoznati junaci

Na trinaestu obljetnicu vojne operacije Oluja u kojoj su Hrvatska vojska i policija od 4. do 7. kolovoza ‘95. oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba donosimo trinaest ratnih priča nepoznatih heroja Domovinskog rata


1. Andrija Živković: Kovač koji je u ratu postao topnik
SLA­VON­SKI BROD -  An­dri­ja Živ­ko­vić (1967.) iz Ra­stušja, je­dan je od onih skro­mnih lju­di ko­ji je pri­je ra­ta ži­vio mi­ran obi­telj­ski ži­vot ra­de­ći kao ko­vač u Đu­ri Đa­ko­vi­ću. Ka­da je po­sta­lo ja­sno da bez bor­be ne­će bi­ti ni­ti Hr­vat­ske, osta­vio je su­pru­gu i kćer Ma­ri­nu, mir­no Ra­stušje, ro­dno mje­sto pje­sni­ka Dra­gu­ti­na Ta­di­ja­no­vi­ća, i pri­stu­pio je­di­ni­ci spe­ci­jal­ne po­li­ci­je PU brod­sko-po­sav­ske.

Prošao je te­re­ne od Ba­no­vi­ne, Ve­le­bi­ta, Sla­vo­ni­je kao i oslo­bo­di­la­čke akci­je Blje­sak, Olu­ja i Lje­to '95., a u me­đu­vre­me­nu je po­stao za­po­vje­dni­kom Ra­ke­tno to­pni­čke bi­tni­ce Spe­ci­jal­ne je­di­ni­ce PU brod­sko-po­sav­ske. Čim je rat završio i Hr­vat­ska oslo­bo­đe­na do­bio je si­na Fi­li­pa (13) i kćer An­dreu (2,5 go­di­ne). Ostao je akti­van u po­li­ci­ji gdje ra­di kao in­stru­ktor in­ter­ven­tne je­di­ni­ce PU brod­sko-po­sav­ske.

- Naša Ra­ke­tno-to­pni­čka bi­tni­ca bro­ja­la je 36 lju­di i iza se­be smo ima­li niz ra­tnih dje­lo­va­nja i isku­sta­va. Ima­li smo akci­ju Blje­sak gdje smo od­ra­di­li do­bar po­sao, a to isku­stvo nam je do­bro došli u Olu­ji. Bi­li smo sta­ci­o­ni­ra­ni na Ve­le­bi­tu, ispod Sve­tog br­da, a u svom sa­sta­vu ima­li smo dva RAK-a (višeci­je­vni ra­ke­tni lan­se­ri ), šest teških mi­no­ba­ca­ča od 120 mm i 8 mi­no­ba­ca­ča od 82 mm. Se­da­mna­est da­na pri­je Olu­je iz ba­ze Še­pu­ri­ne pre­ba­če­ni smo na Ve­le­bit, a dva da­na pri­je upo­zna­ti smo s akci­jom Olu­ja. Do­bi­li smo pre­ci­zne za­po­vi­je­di, a ve­čer uo­či akci­je lju­di su bi­li sre­tni što će na­po­kon za­po­če­ti akci­ja oslo­bo­đe­nja oku­pi­ra­nog di­je­la Hr­vat­ske. U ju­tro 4. ko­lo­vo­za 1995. po­če­li smo dje­lo­va­ti po Lo­vin­cu i Me­tku i se­dam pu­ta smo mi­je­nja­li po­lo­ža­je jer su nas ten­ko­vi­ma tu­kli iz obro­va­čke Tvor­ni­ce gli­ni­ce. Pra­ti­li smo pješaštvo i na pu­tu do odašilja­ča Če­la­vac gdje su Sr­bi pru­ža­li jak otpor. To­pni­čku po­tpo­ru da­va­li smo svim po­stroj­ba­ma ko­je su to od nas tra­ži­le. Dru­gog da­na Olu­je, na­kon što su pro­bi­je­ni nji­ho­vi re­do­vi, spu­sti­li smo se s Ve­le­bi­ta na po­dru­čje Gra­ča­ca i ta­da nam je ra­njen Jo­sip Jer­ko­vić iz Za­du­bra­vlja, ali na sre­ću po­gi­nu­lih ni­smo ima­li. Ka­da smo se spusti­li u Gra­čac i ka­da je bi­lo ja­sno da sve nji­ho­ve li­ni­je u ra­su­lu jer smo na­di­ra­li iz svih pra­va­ca, po­tre­be za to­pni­čkim dje­lo­va­nje više ni­je bi­lo - ka­že An­dri­ja. Pješaštvo su pra­ti­li sve do gra­ni­ce s BiH, a na­kon to­ga su su­dje­lo­va­li i u čišće­nju Pe­tro­ve Go­re od če­tni­ka ko­ji ni­su uspje­li po­bje­ći. (Želj­ko Mu­že­vić/EPE­HA)

Pripadnici Raketno-topničke bitnice PU brodsko-posavske nakon što su drugog dana Oluje s Velebita sišli u Gračac. Živković stoji peti u gornjem redu  

2. Nino Musulin: Sa zapovjednikom do posljednjeg trena
PE­TRI­NJA  - Ra­tni put umi­ro­vlje­no­ga na­tpo­ru­čni­ka Ni­ne Mu­su­li­na obi­lje­žen je dvoj­ka­ma. Od ruj­na 1991. pa do kra­ja Do­mo­vin­skog ra­ta pri­pa­dnik je 2. gar­dij­ske bri­ga­de „Gro­mo­vi“, je­dne od na­je­li­tni­jih po­stroj­bi HV-a. Ti­je­kom ra­ta dva­put je ra­nja­van. Pr­vi put teško je ozli­je­đen na po­dru­čju Li­vna, a dru­gi put lakše u akci­ji Olu­ja. Do 1993. bio je u izvi­đa­čkoj di­ver­zant­skoj sa­tni­ji, na­kon če­ga po­sta­je po­mo­ćnik za oba­vještaj­ne po­slo­ve 2. pješačke boj­ne i de­sna ru­ka po­koj­no­ga le­gen­dar­nog za­po­vje­dni­ka „Gro­mo­va“ pu­ko­vni­ka Pre­dra­ga Ma­ta­no­vi­ća ko­je­ga se i da­nas s no­stal­gi­jom pri­sje­ća.

- Ma­ta­no­vić je bio je­dan od za­po­vje­dni­ka ko­ji je do po­slje­dnjeg tre­nu­tka bio uz svo­ju voj­sku. On je istin­ski he­roj Do­mo­vin­skog ra­ta ko­ji, na ža­lost, ni­je više s na­ma. Bio sam s njim ka­da je ra­njen, ka­zao nam je 41-go­dišnji umi­ro­vlje­ni na­tpo­ru­čnik Mu­su­lin. Pu­ko­vnik Ma­ta­no­vić stra­dao je pr­vog da­na „Olu­je“ u Mošće­ni­ci za vri­je­me pro­bo­ja pre­ma Pe­tri­nji.

- Pr­vo je ra­njen snaj­pe­rom u de­snu ru­ku. Pre­vi­li su ga i on je s na­ma na­sta­vio da­lje. Sli­je­dio je jak ne­pri­ja­telj­ski ar­ti­lje­rij­ski na­pad te smo se sklo­ni­li u obli­žnju ku­ću. Pa­la je gra­na­ta či­ji je ge­ler po­go­dio pu­ko­vni­ka u pr­sa. Odnio sam ga do sa­ni­tet­skog vo­zi­la i to je bio po­slje­dnji put da sam ga vi­dio ži­vog. Na ža­lost, dru­go ra­nja­va­nje ni­je pre­ži­vio, pri­sje­ća se do­ga­đa­ja Ni­no Mu­su­lin, ko­ji u mi­ro­vi­ni da­ne pro­vo­di u lo­vu ili u društvu pče­la. Do­nio nam je ne­ko­li­ko fo­to­gra­fi­ja iz da­na po­no­sa i sla­ve, a ka­že da ih ne­ma mno­go jer nje­go­vi de­čki ni­su išli na ra­tište sli­ka­ti se. Uspo­me­ne s bo­jišta Ba­no­vi­ne, du­bro­va­čkog za­le­đa, bo­san­ske Po­sa­vi­ne, Li­ke, Li­vna, Ku­pre­sa kao i akci­je Olu­ja na­la­ze se u nje­go­vim mi­sli­ma kao i svi nje­go­vi stra­da­li su­bor­ci. (Sanja Blažević/EPEHA)

U Oluji je  Musulin (na slici drugi slijeva) bio do zadnjeg trena sa zapovjednikom Matanićem koji je poginuo prvog dana akcije  

3. Dr. Oriano Bulić: U Oluji smo operirali bez anestezije
PULA - Dr. Oriano Bulić je od prije desetak dana specijalist interne medicin. Dok go­vo­ri o da­ni­ma ko­je je prošla nje­go­va sa­ni­tet­ska po­stroj­ba "Mr­vin­ci", či­ji je bio za­po­vje­dnik, ti­je­kom  Do­mo­vin­skog ra­ta i za vri­je­me Olu­je, uvi­jek spo­mi­nje svo­je ko­le­ge, ne že­le­ći isti­ca­ti se­be. “Mr­vin­ci” su 5. ko­lo­vo­za 1995. uspje­li sa­ni­tet­skim vo­zi­lom pr­vi pre­ko Li­čkog Pe­tro­vog Se­la i Že­rja­ve sti­ći do Bi­ha­ća, uspo­sta­vlja­ju­ći ve­zu s ta­mošnjom bol­ni­com, gdje se u kraj­nje ne­ljud­skim uvje­ti­ma spašava­lo ra­nje­ne, ope­ri­ra­ju­ći ih bez ane­ste­zi­je. "Naša sa­ni­tet­ska eki­pa naj­više je zbri­nu­la ra­nje­nih i mr­tvih. U sa­mo je­dnom da­nu, pod da­no­no­ćnom ne­pri­ja­telj­skom palj­bom, uspje­li smo izvu­ći 40-ak lju­di, što ra­nje­nih, što mr­tvih. Mo­ja eki­pa ni­ka­da slu­žbe­no ni­je pri­mi­la ra­tno odli­čje, prem­da su svi nje­zi­ni čla­no­vi bi­li istin­ski ra­tni he­ro­ji. Uo­pće ni­smo ra­zmišlja­li o svo­jim ži­vo­ti­ma jer nam je je­di­ni cilj bio spa­si­ti sva­ki ljud­ski ži­vot" isti­če dr. Bu­lić.

Na­kon Bi­ha­ća dr. Ori­a­no Bu­lić vra­tio se u pul­sku bol­ni­cu. Na ju­žnom bo­jištu iznad Du­bro­vni­ka, ti­je­kom spašava­nja ra­nje­ni­ka 1992. godine bio je ra­njen u no­gu i ru­ku.

Bo­li ga što je nje­gov su­bo­rac, vo­zač Zvje­zdan Bo­žić, na­kon ra­ta di­gao ru­ku na se­be, a  ni­je pro­glašen he­ro­jem Do­mo­vin­skog ra­ta, prem­da je to za­slu­žio. Fran­ko Ivić obo­lio je od PTSP-a, da­nas  skro­mno ži­vi umi­ro­vlje­ni­čke da­ne, Šan­dor Sla­cki je i da­nas  in­že­njer ra­di­o­lo­gi­je u pul­skoj bol­ni­ci, nje­gov brat Ka­rolj ra­di u osi­gu­ra­nju Pred­sje­dni­ka RH,  Bran­ko Vo­di­ne­lić, na­rušena zdra­vlja i s egzi­sten­ci­jal­nim pro­ble­mi­ma, po­vu­kao se u sa­mo­ću, Ve­dran  San­drić, ostavši bez po­sla, za­hva­lju­ju­ći in­ter­ven­ci­ji dr. Bu­li­ća, ra­di na pul­skom gro­blju i dovršava zbir­ku po­e­zi­je. Ve­ći­na njih su ti­pi­čni, kako kaže naš sugovornik, stradalnici Domovinskog rata.

Dr. Bulić je PTSP liječio "štrebanjem" za specijalizaciju. (Branka Žužić/EPEHA)

S članovima svoje sanitetske postrojbe Mrvinci dr. Bulić (prvi slijeva) prošao je sva ratišta
 

4. Jesenko Barić: Probijali smo prve crte bojišta

RIJEKA - S ne­pu­nih 30 go­di­na Ri­je­ča­nin Je­sen­ko Ba­rić kre­nuo je bra­ni­ti svoj kraj, uzeo je pušku u ru­ke te po­stao je­dan od do­bro­vo­lja­ca kao član ri­je­čke 111. bri­ga­de Zbo­ra na­ro­dne gar­de. Te 1991. go­di­ne bo­rio se na li­čkim ra­tišti­ma, izgu­bio su­bor­ce či­ja ime­na spo­mi­nje s ve­li­kim pošto­va­njem, a go­di­nu ka­sni­je “ski­nuo” se ka­ko bi za­sno­vao obi­telj. Ože­nio se ro­dio mu i sin, no ‘93. se vra­ća u voj­sku.

- Pri­stu­pio sam u osmu do­mo­bran­sku pu­ko­vni­ju i Olu­ju  sam prošao kao za­po­vje­dnik pr­ve boj­ne te pu­ko­vni­je- pri­ča nam Je­sen­ko isti­ču­ći ka­ko do­brog za­po­vje­dni­ka či­ne izvr­sni voj­ni­ci.

- Dio po­stroj­be kre­nuo je iz se­la Ko­sinj pre­ma Ra­mlja­ni­ - ma. Bi­lo je to 4. ko­lo­vo­za u pet uju­tro i bi­li smo u sa­sta­vu onih ko­ji su bi­li za­du­že­ni za pro­boj pr­ve cr­te bo­jišni­ce. Na­pa­da­li smo pre­ma Tu­ranj­skom po­lju i osvo­ji­li to po­dru­čje do 18 sa­ti. Dru­gi dio po­stroj­be bio je u akti­vnoj obra­ni isto­čnog di­je­la Go­spi­ća. Ina­če, tog pr­vog da­na Olu­je, pod pr­vim je gra­na­ta­ma po­gi­nuo na­čel­nik sa­ni­te­ta dr. Ju­ri­ca Iv­ko, ne­ka se zna da su i li­je­čni­ci bi­li na pr­vim cr­ta­ma- go­vo­ri nam te na­sta­vlja ka­ko je po­stroj­ba dru­gog da­na na­sta­vi­la ne­pre­do­va­ti.

-Tre­ćeg da­na izvršili smo svo­ju bor­be­nu za­da­ću i isto­vre­me­no s Pr­vom gar­dij­skom bri­ga­dom izbi­li na Pli­tvi­ce- sje­ća se Ba­rić ne kri­ju­ći po­nos.

Pri­ča nam i ka­ko je nje­go­va “osma” u pu­nom sa­sta­vu ima­la 2583 voj­ni­ka, na po­ziv su se oda­zva­li ama baš svi, a došli su čak i ra­nje­ni­ci. Dva su čo­vje­ka, Opa­tij­ce, izgu­bi­li na­kon akci­je, ubi­je­ni su 16. ko­lo­vo­za.

Je­sen­ko Ba­rić i da­nas, kao i pri­je ra­ta ra­di u T-co­mu na istom po­slu no “po­kri­va” ve­ći te­ri­to­rij. Vo­di­telj je te­ren­ske gru­pe za isto­čni dio Ri­je­ke, oto­ke i ko­pno do Ja­blan­ca, a na­kon ra­ta ni­je isko­ri­stio ni je­dnu po­vla­sti­cu za bra­ni­te­lje.

Sa su­pru­gom i si­nom ži­vi u 39 če­tvor­nih me­ta­ra grad­skog sta­na. Je­di­na že­lja ve­za­na uz  bra­ni­telj­ske da­ne jest da se u Ri­je­ci osnu­je klub pri­pa­dni­ka 8. do­mo­bran­ske pu­ko­vni­je i po­zi­va sve pri­pa­dni­ke da se ja­ve. (Iva Ba­len/EPE­HA)

Barić (desno) sa zapovjednikom protuoklopnog voda 8. domobranske pukovnije Valentinom Česnikom; snimljeni su na rijeci Uni, nakon Oluje, na ostacima mosta koji je neprijatelj srušio samo nekoliko minuta prije dolaska izvidnice
 

5. Denis Ikić: Odmah smo pričali o normalnom životu
ZADAR - Sve da­ne na ra­tištu, a po­se­bno da­ne pro­ve­de­ne u akci­ji Olu­ja, ui­sti­nu sam, una­toč stra­hu i osta­lim te­go­ba­ma, osje­ćao kao da­ne po­no­sa i sla­ve. Bio sam stu­dent kad smo oslo­ba­đa­li za­dar­sko za­le­đe.

Svi smo bi­li svje­sni da smo dio ne­čeg gran­di­o­znog i da je sva­ki ‘kotačić’ naših po­stroj­bi vr­lo va­žan, a Olu­ja je zna­či­la okon­ča­va­nje ago­ni­je i po­če­tak nor­mal­nog ži­vo­ta - ka­že 41-go­dišnji Za­dra­nin De­nis Ikić, ko­ji je u rat na po­dru­čje No­vi­gra­da kod Za­dra kre­nuo kao stu­dent tre­će go­di­ne za­gre­ba­čkog Agro­nom­skog fa­kul­te­ta. Ka­da je kre­nuo u Olu­ju, već je bio ože­njen i imao kćer.

   - U Olu­ji sam bio pri­pa­dnik Dru­ge boj­ne 112. bri­ga­de. Bio sam obi­čan voj­nik, sa stroj­ni­com u ru­ka­ma, pre­la­zi­li smo cr­tu ra­zgra­ni­če­nja oko min­skih po­lja na po­dru­čju Pri­dra­ge. Na­kon Olu­je išli smo u akci­ju u Bo­snu. Ta­mo smo svi po­če­li ra­zgo­va­ra­ti o nor­mal­nom ži­vo­tu ko­ji nas če­ka u Za­dru - ka­že De­nis ko­ji je da­nas za­po­slen kao taj­nik u Go­spo­dar­skoj ko­mo­ri u Za­dru. (La­da Kal­me­ta/EPE­HA)

U rovu sa suborcem (desno).

U Oluji je Denis bio običan vojnik i prelazio crtu razgraničenja oko minskih polja kod Pridrage  
 

6. Mi­lan Ma­lo­ča: Oslobodio rodno mjesto Kijevo
KNIN - Po­no­san sam na Olu­ju i na sve dru­ge po­bje­de hr­vat­ske voj­ske u Do­mo­vin­skom ra­tu, ko­je ni­kad ne smi­je­mo za­bo­ra­vi­ti. Kad bih po­no­vno mo­rao pro­la­zi­ti svoj ra­tni put, ništa ne bih mi­je­njao - ka­že Mi­lan Ma­lo­ča, 42-go­dišnji umi­ro­vlje­ni pu­ko­vnik HV-a iz Ki­je­va, ko­ji se sa svo­jim su­bor­ci­ma spre­ma obi­lje­ži­ti 13. oblje­tni­cu Olu­je u sve­ča­nom mi­mo­ho­du hr­vat­skih bra­ni­te­lja u Kni­nu.

Ma­lo­ča je ži­vio mir­nim ži­vo­tom u Ki­je­vu, na­dao se za­po­sle­nju na­kon završetka Više eko­nom­ske ško­le u Spli­tu, a ni na kraj pa­me­ti ni­je mu bi­lo da će ci­je­li ra­dni vi­jek pro­ve­sti u voj­noj uni­for­mi. Čim su po­če­le ba­ri­ka­de i sr­pska po­bu­na na knin­skom i ki­jev­skom po­dru­čju, Mi­lan ni­je dva pu­ta ra­zmišljao da se pri­klju­či hr­vat­skim re­dar­stve­ni­ci­ma.

- Upra­vo 5. ko­lo­vo­za 1990. go­di­ne otišao sam u Za­greb u Voj­no-po­li­cij­sku aka­de­mi­ju, a na­kon završene obu­ke pri­pa­dnik sam spe­ci­jal­ne po­stroj­be MUP-a Tuška­nac. Tri mje­se­ca bio sam u oso­bnoj pra­tnji ta­dašnjeg mi­ni­stra obra­ne RH Mar­ti­na Špe­ge­lja - pri­sje­ća se Ma­lo­ča.

Ka­sni­je se pri­klju­čio 4. gar­dij­skoj bri­ga­di ZNG-a s ko­jom obi­la­zi ra­tišta u za­le­đu Dal­ma­ci­je. Do ko­lo­vo­za 1994. bio je za­mje­nik za­po­vje­dni­ka Knin­ske boj­ne, a ta­da pre­la­zi u za­po­vje­dništvo 126. sinj­ske bri­ga­de. Od akci­je Zi­ma 94 do kra­ja ra­ta Ma­lo­ča osta­je za­po­vje­dnik 1. boj­ne 126. bri­ga­de, s ko­jom je su­dje­lo­vao i u Olu­ji.

- Dje­lo­va­li smo na prav­cu Uništa - Ki­je­vo - Po­la­ča, a li­je­vi su­sjed bi­la nam je 7. va­ra­ždin­ska gar­dij­ska bri­ga­da. U Ki­je­vo smo ušli 5. ko­lo­vo­za 1995. nešto pri­je de­set sa­ti, gdje smo do­če­ka­li i vi­jest o oslo­bo­đe­nju Kni­na - sje­ća se Ma­lo­ča.

U pu­stom ro­dnom Ki­je­vu do­če­ka­le su ih za­pa­lje­ne i po­rušene ku­će, no  bi­li su sre­tni što su se vra­ti­li do­ma.

- Osje­ćao se za­nos i slo­bo­da. Da­nas je Ki­je­vo obno­vlje­no, ra­tne ra­ne su za­ci­je­li­le, a je­di­na je za­mjer­ka što ima ma­lo lju­di u se­lu - ka­že Mi­lan ko­ji  ži­vi na re­la­ci­ji Ki­je­vo - Knin.

Na­kon Olu­je ostao je u dje­la­tnom sa­sta­vu HV-a, a pri­je dvi­je go­di­ne umi­ro­vljen je u či­nu pu­ko­vni­ka. Ože­nio se i sa su­pru­gom Ta­tja­nom po­di­že če­tve­ro dje­ce, če­ka da­ro­vni­cu za dr­ža­vni stan u Kni­nu u ko­jem ži­vi već 13 go­di­na.

- Na­sto­jim se ma­ksi­mal­no so­ci­ja­li­zi­ra­ti u Kni­nu, gdje sam je­di­ni ži­vu­ći umi­ro­vlje­ni pu­ko­vnik pješaštva - ka­že Ma­lo­ča.

Pred­sje­dnik je Udru­ge bra­ni­te­lja Knin­ske boj­ne, ko­ji se sva­ke go­di­ne oku­plja­ju na Di­na­ri sla­ve­ći oblje­tni­cu po­stroj­be. (Živana JU­RAS/EPE­HA)

Nekoliko dana uoči Oluje u pripremi akcije sa suborcima iz 126. brigade (Maloča je u sredini)   

7. Ivica Grbić: Čistili smo teren prema Golubiću
DUBROVNIK - Kada je krenula akcija Oluja u kojoj je su­dje­lo­vao kao pri­pa­dnik 4. gar­dij­ske bri­ga­de, ta­da 32-­go­dišnji Ivi­ca Gr­bić iz Žu­pe du­bro­va­čke kod kuće je osta­vio su­pru­gu Đur­đi­cu i šesto­mje­se­čnog sin­či­ća.  Ne­ma u nje­mu ni ka­pi gor­či­ne, ia­ko je na­kon 13 go­di­na slu­že­nja do­mo­vi­ni kroz du­bro­va­čku 163. bri­ga­du, po­tom dje­la­tnu 4. gar­dij­sku te slu­žbo­va­nje u Ure­du za obra­nu, pro­glašen viškom ko­ji se našao na popisu za - otkaz.

Tro­ji­ci svo­jih si­no­va, od ko­jih su naj­mla­đe­mu tri go­di­ne, ispri­čat će s vre­me­nom, ka­že, svo­ju ra­tnu pri­ču. Akci­ju Olu­ja u ko­joj je su­dje­lo­vao kao dje­la­tni pri­pa­dnik 4. gar­dij­ske bri­ga­de pam­ti po izni­mnoj pri­pre­mlje­no­sti. Nje­go­va boj­na ni­je išla u Knin, bi­li su za­du­že­ni za čišće­nje te­re­na pre­ma Go­lu­bi­ću, sre­dištu spe­ci­jal­ne po­li­ci­je Re­pu­bli­ke Sr­pske, pa da­lje pre­ma Sr­bu. Te­ren je bio za­ht­je­van i opa­san, no izgu­bi­li su sa­mo je­dnog čo­vje­ka ko­je­mu je pu­ca­no u le­đa iz je­dne od ku­ća. (Lidija Crnčević )

8. Vedran Kovačević: U rat kao jedva punoljetan
DUBROVNIK - Kad se susretnem sa suborcima, ne pričamo o ratu. Razgovaramo o sadašnjosti. Ako se i prisjetimo ratnih dana, onda su to većinom nekakve anegdote  - kaže tridesetdvogodišnji Vedran Kovačević, voditelj zaštitarske službe u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli. U Domovinski rat je krenuo mlad, kao golobradi mladić od nepunih osamnaest godina, koliko je imao kada je započela Oluja, u kojoj je sudjelovao kao minobacačka potpora pješaštvu u okolici Knina. Tada je iza sebe imao završenu Ugostiteljsku školu i nekoliko mjeseci rada u Hotelu Libertas. Krasio ga je i sportski duh kojega je izgradio kao odličan atletičar.

- Zbog godina su me jedva primili u 4. gardijsku brigadu, ali bilo je to vrijeme kada se ‘gledalo kroz prste’ nekome tko je bio na pragu punoljetnosti - navodi Kovačević. Roditelji su bili u šoku kada su im obojica sinova, Vedran i njegov tri godine stariji brat Đuro, tada dvadesetjednogodišnjak, krenuli na put hrvatskih branitelja. Zapovjednici im nisu dozvolili da se bore u istoj postrojbi.

- To se pokazalo kao ispravan potez, jer mi je brat teško ranjen u jednoj akciji prije Oluje. Trenuci u kojima sam roditeljima trebao javiti da je ranjen te ih uvjeravati da će preživjeti najteži su mi u životu dosad - kazao je Vedran. To ga nije pokolebalo, s 4. gardijskom je kao potpora s minobacačem ‘krčio’ put zapadno od Knina, u vrijeme akcije Oluja. Vojničku uniformu je skinuo 2003. godine.

- Bio sam profesionalni vojnik i na to danas gledam kao na čast. Nikada mi nije palo na pamet pokrenuti postupak umirovljenja niti sam želio medicinsku dokumentaciju kojom bih mogao steći privilegije. Nakon vojničkih dana vratio sam se u Dubrovnik i trebalo mi je, iskreno, određeno vrijeme da se priviknem na civilni način života. Zadovoljan sam poslom, imam djevojku s kojom sam u ozbiljnoj vezi, živim  s planovima za budućnost i prošlošću iza sebe - kaže Kovačević. (Lidija Crnčević )

Jedva punoljetni?Vedran u rat je otišao s tri godine starijim bratom. Zapovjednici nisu dopuštali
da se dva brata bore na istom bojištu. Na slici (u sredini) sa suborcima na jednom od položaja 
 

9. Ivica Franić Srna: U euforiji ja sam patio za Vukovarom
VUKOVAR - Ulazak u Knin bila je euforija, kod svih branitelja prevla­da­le su emocije. I me­ne su ‘pukle’, ali ja sam toga da­na 1995. godine patio za svo­jim Vukovarom. Želio sam ući i u svoj grad - prisjeća se Ivica Franić, Vukovarac koji je prije 13 godina, u odori profesionalnog hrvatskog vojnika, i sam bio sudionik akcije Oluja.

Nakon pakla Vukovara, iz kojeg se 1991. spasio u proboju, ponijevši i ratni nadimak Srna, završio je u Zapovjedništvu Zbornog područja Split pa je na teren 5. kolovoza 1995. krenuo iz smjera Sinja.

- U okršaj s neprijateljem upali smo pred tunelom kod sela Biskupija nadomak Kninu, zarobili im jednu grupu, poslije i drugu te ih do večeri predali vojnoj policiji u kninski zatvor - kaže Srna te dodaje da je među nekoliko kamiona “krajinske” arhive u podrumu netom napuštene kninske vojarne pronašao iskaznicu MUP-a Roberta Zadre poginulog 1992. na kupreškom ratištu, sina legendarnog vukovarskog zapovjednika Blage Zadre s Trpinjske ceste. Iz Knina nema fotografije, sjeća se samo boce Jelen piva.

To što je bio sudionik desetak “olujnih” sati ratnik Srna - kojem je Arkan 1991. prijetio da će od njega praviti srneći paprikaš - ponosan je jednako kao i na dane obrane Vukovara jer, kaže, da se ne ponosi onim što je činio, “otišao bih k vragu”.

- Nisam htio imati taj PTSP, tako sam odlučio iako je bilo teških i kriznih trenutaka - priznaje Franić. Njegov se život nastavio u Vukovaru, u iznova sagrađenoj kući na Mitnici i na Dunavu. (Sanja Butigan/EPEHA)

Ova fotografija snimljena je 5. kolovoza 1995., za vrijeme akcije Oluja. Srna je treći slijeva
 

10. Karlo Pezelj: U vrijeme Oluje ne mogu spavati
GOSPIĆ - Sje­ća­nje na Olu­ju ure­za­no mi je u pam­će­nje, pa sva­ke go­di­ne u isto vri­je­me ne­ko­li­ko no­ći ne mo­gu spa­va­ti. Ta­da vra­ćam film naj­va­žni­jih da­na u mom ži­vo­tu. Po­no­san sam što sam bio su­di­o­nik oslo­ba­đa­nja svo­je ze­mlje - re­ći će Kar­lo Pe­zelj (52) iz Go­spi­ća, da­nas umi­ro­vlje­ni po­ru­čnik 9. GBR HV-a, ko­ji je u voj­noj akci­ji Olu­ja imao spe­ci­fi­čan za­da­tak - odr­ža­va­nje ten­ko­va na tvr­doj li­čkoj bo­jišni­ci.

- Imao sam za­da­tak sa svo­jih pet obu­če­nih lju­di u što kra­ćem ro­ku vra­ti­ti na bo­jište tenkove koje je neprijatelj onesposobio. Sedam tenkova je stradalo i brzo smo ih popravili - prisjeća se Pezelj, koji kaže da nikada neće zaboraviti kada je na početku akcije BVP pogodila četnička zolja, od koje su tri vojnika iz Rijeke u borbenom vozilu poginula.

 - Neću nikada zaboraviti kada je naša artiljerija toga jutra zapucala, mi smo pljeskali i međusobno si čestitali od sreće jer smo jedva čekali taj dan.

Jedan mi je suborac govorio: ‘Bit će krvavo, ali imat ćemo slobodnu domovinu’ - ispričao je Karlo Pezelj . Željko Popović/EPEHA)


Luka Bakota: U oštrim borbama prsa u prsa
OSIJEK - Hr­vat­ski dra­go­vo­ljac Lu­ka Ba­ko­ta, da­nas 55-go­dišnji umi­ro­vlje­ni po­ru­čnik Hr­vat­ske voj­ske, je­dan je od ri­je­tkih Sla­vo­na­ca ko­ji su su­dje­lo­va­li u bor­be­nim akci­ja­ma Olu­je i oslo­ba­đa­nju Kni­na.

- Bio sam dio 114. split­ske bri­ga­de ko­joj sam se pri­klju­čio na po­ziv za­po­vje­dni­ka Mar­ka Ske­je. Naša po­stroj­ba bi­la je na br­du kod Gra­ho­va gdje se na­la­zio i gla­vni sto­žer, a to je uje­dno bio i naj­te­ži po­tez za pro­bi­ja­nje jer je ri­ječ o pra­voj di­vlji­ni, prašumi - ka­že Ba­ko­ta, ko­ji je u Osi­je­ku ta­da osta­vio 18-go­dišnju kćer Anu, 14-go­dišnjeg si­na Iva­na i da­nas bivšu su­pru­gu Dra­gi­cu.

- Ni­sam ta­da ra­zmišljao o po­slje­di­ca­ma, a i da­nas ka­da se sje­tim tog do­ba ja­vlja se sa­mo po­nos i sre­ća što sam imao pri­vi­le­gi­ju bi­ti izra­vni su­di­o­nik Olu­je.

Bi­la je to po­vi­je­sna akci­ja ko­ja nas je sve po­di­gla i to je nešto što je za me­ne i iznad ži­vo­ta - pri­ča Ba­ko­ta, ko­ji o bor­ba­ma u Olu­ji ne vo­li pu­no pri­ča­ti.

Sa­mo će kra­tko re­ći da su pr­vo­ga da­na pro­bo­ja osvo­ji­li 10 ki­lo­me­ta­ra pro­sto­ra i da su bor­be bi­la pra­kti­čki pr­sa u pr­sa. Vr­lo br­zo na­kon Olu­je, u ruj­nu 1995. po­ru­čnik Ba­ko­ta umi­ro­vljen je, a da­nas ži­vi sam u ku­ći po­koj­nih ro­di­te­lja. Još je je­dnom po­stao otac i ima 4-go­dišnju kćer. Slo­bo­dno vri­je­me i uspo­me­ne iz ra­ta no­si sa so­bom na Dra­vu i Du­nav. (Nikola Patković/EPEHA)


Zoran Buzdovačić: Knin i danas vidim kao u Oluji
SPLIT - Ra­no ju­tro če­tvr­tog da­na ko­lo­vo­za 1995. go­di­ne, ta­da 30-go­dišnji Zo­ran Bu­zdo­va­čić, za­je­dno sa svo­jim su­dru­go­vi­ma iz 4. gar­dij­ske bri­ga­de, kre­nuo je s Di­na­re pre­ma Kni­nu. Cilj je bio do­ći do Cr­nog Lu­ga i Gra­ho­va i osi­gu­ra­ti po­za­din­ski dio de­snog kri­la, ka­ko bi se mo­glo kre­nu­ti u oslo­ba­đa­nje po­dru­čja.

- Pr­vi put u po­vi­je­sti ra­to­va­nja na na­dmor­sku vi­si­nu od više od ti­su­ću me­ta­ra izve­de­na je ci­je­la ten­kov­ska bri­ga­da, pr­vi put je lo­gi­sti­ka bri­ga­de bi­la na pr­voj cr­ti bo­jišta - prisjeća se Zo­ran.

Ka­že da se ni­je mo­gao ra­do­va­ti oslo­bo­đe­nju svo­jeg ro­dnog gra­da jer je pod na­po­rom, ka­ko tje­le­snim, ta­ko i psi­hi­čkim, bio spo­so­ban mi­sli­ti sa­mo na sbe i onog do se­be i na  izvršenje za­da­tka. Še­stog je da­na ko­lo­vo­za ušao u Knin - prošeta­o se do­bro po­zna­tim uli­ca­ma svo­jeg dje­tinj­stva.

- Pra­zan, pust grad, bio je to ne­ki dru­gi, me­ni stran pro­stor, i da­nas ka­da do­đem u Knin ne­mam u se­bi sli­ku gra­da pri­je ra­ta, već upra­vo ona­kvog ka­kvog sam ga vi­dio u Olu­ji - tu­žan je Bu­zdo­va­čić jer još ne zna ka­ko je bi­lo mo­gu­će da nje­go­vi škol­ski ko­le­ge pu­ca­ju po nje­mu. Zo­ran, ia­ko fo­to­graf po zva­nju, ne­ma svo­jih fo­to­gra­fi­ja iz Olu­je.

- Ra­tni­ci ni­su no­si­li fo­to­a­pa­ra­te sa so­bom, ni­smo mi ima­li vre­me­na fo­to­gra­fi­ra­ti se po ču­ka­ma - na­vo­di Zo­ran. (Milena Budimir/EPEHA)

V. Milavec: Me­đu pr­vi­ma u slo­bo­dnom Kni­nu
VA­RA­ŽDIN, PE­TRI­JA­NEC - Nje­go­vi si­no­vi no­se ime­na Zvo­ni­mir i Krešimir, u spo­men na dva gra­da, Knin i Ši­be­nik, u ko­ji­ma je ta­ta, ne­ka­dašnji de­čko iz Tr­nskog, po­di­gao za­sta­vu na sta­ru Tvr­đu i odra­dio ve­ći dio ra­tnog pu­ta. Vla­di­mir Mi­la­vec 8. će ko­lo­vo­za pro­sla­vi­ti 46. ro­đen­dan i sa­da 13. oblje­tni­cu akci­je Olu­ja u ko­joj je kao ča­snik HV-a, pri­pa­dnik 1. boj­ne 7. gar­dij­ske bri­ga­de, me­đu pr­vi­ma ušao u Knin i dr­žao za­sta­vu Pu­ma vi­so­ko iznad oslo­bo­đe­nog Zvo­ni­mi­ro­va gra­da.

mi­ro­vlje­ni na­tpo­ru­čnik da­nas ži­vi u Pe­tri­jan­cu kraj Va­ra­ždi­na, sa su­pru­gom i nje­zinim ro­di­te­lji­ma, s mi­ro­vi­nom od 5,5 ti­su­ća ku­na. Olu­ja je sa­mo je­dna od akci­ja u nje­go­vu 11 go­di­na du­gom sta­žu u Oru­ža­nim sna­ga­ma RH.

Na po­če­tku Olu­je bio je za­po­vje­dnik bi­tni­ce 1. boj­ne 7. gar­dij­ske. - U pet uju­tro 4. ko­lo­vo­za kre­nu­la je Olu­ja sa svih pun­kto­va.  Odmah smo naišli na ve­li­ki otpor, ali već slje­de­ći dan u 10 sati mi smo na ten­ko­vi­ma ušli u Knin - prisjeća se. Na po­lo­ža­ju ko­ji su dr­ža­li po­gi­nu­la su dvo­ji­ca pri­ja­te­lja, Mar­tin Se­ge­di i Stje­pan Šaško. 

- Pe­ti ko­lo­vo­za uju­tro po­gi­nuo je Zvon­ko Si­mon. Mi smo ima­li lu­đa­čku sre­ću kad smo ušli u Knin jer su nas tu­kli sa svih stra­na. Ni­smo bi­li svje­sni opa­sno­sti, htje­li smo sa­mo što pri­je oslo­bo­di­ti ulaz u Knin  - na­sta­vlja Mi­la­vec. Ra­njen je 9. ko­lo­vo­za 1995. u Mr­ko­nji­ću dok je s pri­ja­te­lji­ma iz­vla­čio teško ra­nje­nog Ni­ko­lu Pe­ter­li­ća. Po­gi­nuo je mla­dić iz Ze­ni­ca, njih tro­ji­ca su pri iz­vla­če­nju ra­nje­na. Nje­govu pr­vom sinu ta­da je bilo de­vet da­na.

- Tre­nu­tak pri­je nego što ­je na nas pa­la gra­nata iz 120-i­ce, znao sam da nas ne­će pro­mašiti. Mi­slio sam da ni­ka­da ne­ću vi­dje­ti svog si­na - ka­že.

Na­tpo­ru­čnik Mi­la­vec ni­je do­bio odli­čje za ra­nja­va­nje i za su­dje­lo­va­nje u Do­mo­vin­skom ra­tu od pr­vo­ga da­na. No, i bez dva naj­že­lje­ni­ja odli­čja, Vla­di­mir Mi­la­vec istin­ski je he­roj.
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
04. kolovoza 2008. u 09:55
ImageI ove će se godine, 5. kolovoza u Čavoglavama održati proslava u čast Dana domovinske zahvalnosti i 13. obljetnice redarstvene akcije Oluja. Proslava u Čavoglavama postala je dio narodne tradicije i okuplja sve veći broj Hrvata iz svih krajeva Hrvatske i svijeta.
U cjelodnevnom glazbenom, sportskom i etno programu sudjelovat će brojni sportaši, glumci, pjevači i druga poznata imena iz javnog života. Kao i svake godine nakon Svečane mise zahvalnice planiran je posjet Kninu, a u poslijepodnevnim satima započinje finale malonogometnog turnira Čavoglave 2008.
Istovremeno svoje programe bazirane na bogatoj hrvatskoj narodnoj baštini izvest će mnogobrojne etno skupine, KUD-ovi, limena glazba i ostali sudionici iz svih hrvatskih krajeva.
U večernjem, glazbenom dijelu programa sudjeluju: Tiho Orlić, Dražen Zečić, Mate Bulić i Thompson.

Dođite u Čavoglave i zajedno proslavimo Dan Pobjede!
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
04. kolovoza 2008. u 09:59
Image Godišnjica Oluje, redarstveno-vojne akcije, slavljene, ali i osporavane, uvijek je prilika podsjetiti se na tijek kojim je oslobođen Knin. Ante Kotromanović, stožerni brigadir Hrvatske vojske, bio je tamo i njegovo prisjećanje ima snagu dokumenta.
- Knin je oslobođen iz smjera juga. Oluja je po općem uvjerenju trajala samo dva dana, ali mi koji smo je pripremali znamo da su potezi za tu završnu brzu i uspješnu oslobodilačku akciju, koje ne bi bilo bez Zbornog područja Split, na čelu s generalima Antom Gotovinom i Rahimom Ademijem, započeli još 30. studenoga 1994. godine. Toga dana pokrenuli smo Zimu 94. i tom akcijom na Dinari, u ekstremnim vremenskim uvjetima na minus 20 stupnjeva Celzijevih, razbili smo neprijatelje i na padinama planine zauzeli sve visove nadomak Kninu. Ja sam bio zapovjednik te akcije. Odlučio sam u toj bitki primijeniti partizansku taktiku. U dubinu prostora pod kontrolom neprijatelja uputio sam 130 diverzanata. Kada smo mi krenuli u napad s Vrdova i Vještić gore, naši diverzanti istodobno su napali neprijatelje sleđa i među njima izazvali kaos, strah i natjerali ih u bijeg glavom bez obzira – kazuje Ante Kotromanović, općepriznati junak Domovinskog rata i bivši alkarski vojvoda. - Poslije Zime 94. proveli smo akcije Skok 1 i Skok 2 kojima smo se na Dinari približili Kninu, a zaokruživanje Knina i konačno stvaranje preduvjeta za završnu operaciju okončali smo akcijom Ljeto 95. u kojoj smo, na osnovi Splitskog sporazuma Tuđmana i Izetbegovića, u suradnji s Armijom BiH oslobodili Bosansko Grahovo i Glamoč.

Sve vrijeme Kotromanović je zapovijedao sinjskom 126. brigadom i ujedno Operativnom grupom Sinj u kojoj su bile 6. domobranska pukovnija i 144. brigada. Te postrojbe vodio je i u Oluji. - Ja sam vodio Operativnu grupu i izvršavao zadaće po zapovijedi generala Gotovine. Operativno su 126. brigadu vodili Ivan Jenjić i Ante Podrug, 6. domobransku pukovniju Mirko Klarić, a 144. brigadu Vlado Čondić. Zadaća nam je bila sa snagama 6. domobranske pukovnije izbiti na prijevoj Lemeš između Vrlike i Drniša i presjeći neprijateljskim snagama tu komunikaciju, 126. brigada imala je zadaću zauzeti planinu Kozjak iznad Kijeva, a 144. brigadi zadaća je bila potiskivati neprijatelje s Dinare i nagnati ih na povlačenje prema Kninu. U akciju smo krenuli 4. kolovoza u 5 sati ujutro. Postrojbe 6. domobranske pukovnije sa Svilaje, a 126. i 144. brigada s Dinare. Pokrivali smo gotovo 50 kilometara dugu borbenu liniju i cijelom njezinom dužinom prvog dana probili smo neprijateljske crte obrane – priča Kotromanović.

U iščekivanju što se događa na drugim pravcima napada hrvatskih snaga, Operativna grupa Sinj 5. kolovoza ujutro uvodi svježe snage, iz pričuve, i nastavlja napredovanje, sada bez otpora jer su neprijateljski vojnici pobjegli. Te noći najzanimljivija su događanja na Dinari. Čim su iz 126. brigade u prvom naletu probili neprijateljske redove, doveli su svoju inženjeriju koja je do svanuća probila 3 kilometra puta kako bi se na nove borbene položaje mogli premjestiti topovi i dovesti tenkovi. - Drugoga dana u ranim jutarnjim satima 126. i 144. brigada i 6. domobranska pukovnija izbili su na zadane ciljeve. Operativna grupa Sinj izvršila je svoju zadaću, a gubici su u odnosu na postignute rezultate bili minimalni. Znali smo da 4. i 7. gardijska krše otpor neprijatelja. Dok smo čekali nove zapovijedi, stigla je vijest da su naše gardijske brigade u Kninu i da je srpski otpor definitivno slomljen, dodaje Kotromanović.

No, akcija Oluja nije okončana oslobađanjem Knina. - Dakako da nije. Moja Operativna grupa 5. kolovoza dobila je novu zadaću: što prije izbiti na granicu s BiH. S razlogom smo očekivali srpski protuudar pa se trebalo pripremiti. Po zapovijedi generala Gotovine ja sam se s Operativnom grupom izmjestio u Sajkoviće i pripremao obranu Bosanskog Grahova. Do očekivanog napada došlo je 12. kolovoza, a osobno ga je vodio srpski general Mladić. U tome naletu Srbi su uspjeli zauzeti dva brda nadomak Grahova, ali su zaustavljeni pa do samoga grada nisu došli. U toj borbi pet naših boraca palo je u neprijateljsko zarobljeništvo. Obješeni su po osobnoj zapovijedi zločinca Mladića.

Mi smo odmah izvršili protuudar i vratili ne samo dva brda koja su nam bili uzeli već smo oslobodili Drvar i potukli Mladićevu vojsku. - Tajna kvalitetne pripreme Oluje bila je inženjerija 126. i 4. gardijske brigade. Oni su na Dinari odmah poslije našeg osvajanja terena napravili više od 200 kilometara putova. Nije to bila asfaltna cesta, ali mogli su prolaziti tenkovi, kamioni i terenska vozila. Zahvaljujući inženjercima na sve dominantne visove doveli smo fiksne topove i tenkove. Kada su s tih položaja zapucali naši artiljerci, kod neprijatelja su izazvali čuđenje, trenutačni šok i trajni strah. Vidjevši na tim visovima naša artiljerijska oruđa, iznenađenje nisu skrivali ni časnici SAD-a koji su nam bili gosti, kaže Ante Kotromanović.
00
smOtto
smOtto
Dokazano ovisan
Pristupio: 17.06.2004.
Poruka: 10.718
04. kolovoza 2008. u 13:14
Na Ovčari ispisano 'Ovo je Srbija'
Foto: hdlskl.hr

VUKOVAR - Nepoznati počinitelj, ili više njih, u noći s nedjelje na ponedjeljak je ispisao poruke "Ovo je Srbija", "Srbija" te četiri ćirilična slova "s" na staklenim vratima i stjenkama Spomen doma Ovčara kod Vukovara, potvrdio je glasnogovornik Policijske uprave vukovarsko-srijemske Krunoslav Žgela.

"Grafiti su ispisani najvjerojatnije flomasterom, slova su veličine 10-tak centimetara dok su četiri ćirilična slova "s" duplo već", rekao je policijski glasnogovornik dodavši da je očevid u tijeku.

Po riječima predsjednik Društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora Danijela Rehaka to je prvi put da je Spomen dom na Ovčari nagrđen porukama mržnje.

Grafiti neprimjerena sadržaja i poruke mržnje inače su razmjerno česta pojava u Vukovaru pa su prošloga četvrtka 20-tak polaznika Međunarodne ljetne škole "Rebuilding the Community" proveli akciju prebojavanja grafita i poruka mržnje na više desetaka vukovarskih fasada.

Tu su školu organizirali Udruga pushLAB iz Zagreba i Rutgers Sveučilište iz New Jerseya (SAD). (Hina)

Shocked Dead
"kažem ja"
00
smOtto
smOtto
Dokazano ovisan
Pristupio: 17.06.2004.
Poruka: 10.718
04. kolovoza 2008. u 13:19
dimnjacar je napisao/la:
Oluja: Nepoznati junaci


Vidi cijeli citat

to mislim da su pravi junaci, ti momci koji su proveli mladost i godine na ratištu a koji ne vole puno pričati o tome i gurati se na neke pozornice i prosvjede! O takvim ljudima bi država trebala povesti računa!
I mislim da bi red bio nazvati neku ulicu po Kati Šoljić i od takvih ljudi napraviti ikone borbe... jer ipak ta je žena dala toliku žrtvu i odgojila tako svoje sinove!
"kažem ja"
00
123
...
143144145
...
556557558
  • Najnovije
  • Najčitanije

Pravila korištenja