Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske tvrdi da su Hrvati prvi počeli i da je sve bilo „dogovoreno sa Miloševićem“
Josip Boljkovac
Od našeg stalnog dopisnika
Zagreb, 12. februara – Prvi Tuđmanov ministar unutrašnjih
poslova Josip Boljkovac prekjuče je svedočio u procesu protiv Branimira
Glavaša i njegovih saradnika optuženih za ratne zločine počinjene nad
srpskim civilima u Osijeku početkom proteklog rata, što je izazvalo
veliku pažnju domaće javnosti. Međutim, nezadovoljan je kako su
hrvatski mediji o tome izveštavali, pa u intervjuu današnjim „Vestima”
iz Frankfurta tvrdi da su ga „pedantno cenzurisali”. Navodi o tome i
konkretni primer:
„Kada me je Glavaš za vreme svedočenja optužio da sam ga gonio zbog
rušenja mosta na reci Dravi u Osijeku, s obrazloženjem kako je to
uradio da bi se Osijek zaštitio od tenkova JNA, ja sam rekao da je JNA
tog momenta bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a
Hrvatska – koja tada još nije bila priznata – deo Jugoslavije. Potom
sam obrazlagao ko je tada počeo sa oružanim sukobima u tom delu
Slavonije”, objašnjava Boljkovac i navodi: „Rekao sam da su napadnuti
Srbi i Jugoslavija, a ne Hrvatska. To je deo mog svedočenja o napadu
koji su organizovali Gojko Šušak, Branimir Glavaš i Vice Vukojević
protivtenkovskim oružjem, ambrustima, na Borovo selo. Kao što su tada
napali Srbe u tom selu da bi isprovocirali rat, iz istog razloga su
srušili i most u Osijeku.”
Boljkovac u nastavku ponavlja svoje još pre više godina izrečeno
uverenje da je „to bio građanski rat koji je nastao kao posledica
dogovora između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o podeli Bosne i
Hercegovine i razmeni stanovništva pomoću etničkog čišćenja”. Zatim
dodaje: „Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević
njemu pomogao da se reši Srba u Krajini. Imam materijalne dokaze da je
bivši general JNA i kasnije general hrvatske vojske Milivoj Petković
organizovao povlačenje Hrvata iz Bosanske Posavine.”
Na pitanje da li ima dokaze i o navodnom dogovoru Miloševića i
Tuđmana, Boljkovac je odgovorio da će navesti samo dva: „Kad je u
Osijeku ubijen šef policije Josip Rajhl-Kir, odmah sam doneo odluku o
hapšenju ubice i onih koji su to ubistvo organizovali, ali sam istog
tog trena smenjen. I gledajte sada kako je Franjo Tuđman objasnio tu
moju smenu: 'Joža, Slobo takođe misli da ti više ne bi smeo biti na
čelu MUP-a.' Mene je zapravo Tuđman smenio u dogovoru s Miloševićem”,
napominje Boljkovac. Podsetimo, Rajhl-Kir je ubijen 1. jula 1991, a
Boljkovac smenjen sutradan, 2. jula.
„Evo vam i drugog dokaza”, nastavlja Boljkovac: „Kada sam u junu
1991, nešto pre nego što je ubijen Kir, bio na razgovorima u Bačkoj
Palanci sa tadašnjim srpskim ministrom unutrašnjih poslova Radmilom
Bogdanovićem i Mihaljem Kertesom, Bogdanović mi je rekao: 'Šefovi su se
dogovorili.' Uostalom, šta je kod Miloševića celi rat radio najbliži
Tuđmanov saradnik Hrvoje Šarinić? Bio je kod njega najmanje 40 puta.”
Boljkovac takođe napominje da je Tuđman „želeo rat po svaku cenu” i
objašnjava: „Rat nije bio nužnost već namera. Po tom njegovom konceptu
Srbi su trebali nestati iz Hrvatske.” Za sebe kaže da je bio protiv
rata i to argumentuje podatkom da nijedan Srbin nije bio otpušten iz
hrvatske policije dok je on bio ministar, zbog čega je bio i na udaru
ekstremne hrvatske emigracije koja je nameravala da ga likvidira.
Za prvog predsednika samostalne Hrvatske Boljkovac tvrdi i da je bio
kukavica: „Da, bio je, i on i sva ta bulumenta oko njega”, kaže on i to
ilustruje događajem kada su se uoči samog rata na zagrebački aerodrom
spustili „niški specijalci”. „Poslao sam na ’Pleso’ svog čoveka da mi
dogovori sastanak sa komandantom te jedinice. Proširila se vest da će
specijalci JNA nakon ’Plesa’ zauzeti i TV Zagreb i gradsku toplanu. U
dogovoru s državnim vrhom otišao sam na taj sastanak i sa njega se
vratio jedino uveren da je aerodrom stvarno zauzet.”
Kada je posle sastanka otišao u sedište HDZ-a imao je šta da vidi:
„Okupilo se oko 300 članova familija hrvatskih političara. Svuda
koferi, torbe, ranci, saksije sa cvećem... vidim, sprema se bežanija.
Čim sam izašao iz automobila, sa udaljenosti otprilike 50 metara,
obratio mi se prodornim glasom Stipe Mesić: 'Jooožaa, jesu li se
spustili specijalci?' Jeeesuu, odgovorim mu ja. Kad li masa krenu,
pravi stampedo. Padaju žene i deca preko torbi, glinene saksije pucaju,
a zemlja iz njih i cveće posvuda pršte. Jedva nekako zaustavismo te
izbezumljene ljude. Dobro da žrtava nije bilo...”
R. Arsenić