http://www.bka.de/

neka poznata prezimena

E moj Odžo, što se ti voliš zaigrati u svojim konstrukcijama...
Taj "Perković" nije Mesićev Perković. Prvi je Josip, stari "socijalistički" obavještajni kadar, a ovaj Mesićev je Saša, ganc novi hrvatski kadar, a sin starog.

Sto bi se reklo, nece iver daleko od klade.

mesić u verbalnom sukobu sa dodikom izgubio živce pa bi se igrao oružjem.kaže da bi poslao vojsku na bosanske srbe.svašta mu pada na pamet al ovo je previše i od njega,e moj narode...

Gdje si to citao?

Mesic neka sina ili cerku posalje na bosanske Srbe, za njega niko normalan nebi isao ratovati, osim mozda njegovih glasaca. Bas bi i to volio vidjeti, hrvatska levica u jurisu na Dodikove trupe, kokice i kola u krilo, i posmatras.

imaš u jutarnjem listu.to je izjavio na sastanku sa hrvatskim novinarima.je se isto pitam tko bi to išao u rat za njega.nekl idu oni koji su glasali za njega.

Ma kenja kenjac, ovo je jos jedna podrska muslimanskim politicarima sa kojima je Mesic inace u odlicnim odnosima. Od pocetka mandata kenjac radi za interese muslimanske politike vise nego za hrvatske.

Kao sto je njegov odlazak na Kosovo bila podrska albanskim politicarima.

Od pocetka mandata odradjuje poslove za albanske i muslimanske interese, nevjerovatno da je takav kreten dobio dva mandata od hrvatskih gradjana, sto najvise govori o tim gradjanima.

Taj kenjac nista sto je uradio, nije uradio za hrvatske interese.

auuuuu alaj se Srbi raspisaše

Još davno kada sam ga upoznao, tadašnjeg komunista Milana Bandića, bio je neposredan i to me se dojmilo. Sada je ružno kada netko dijeli Hrvate na crne i crvene, to je nedopustivo, moramo vratiti dostojanstvo hrvatskom narodu – dajući podršku predsjedničkom kandidatu Milanu-sto-lica-Bandiću, to je izvalio i ostao živ Tomislav Merčep, čovjek koji je postao simbol ratnog zločina u Hrvata, ali i simbol odnosa hrvatskog pravosuđa prema ratnom zločinu. U Hrvata

Mnogi su posljednjih dana napisali kako je pojavljivanje Milana Bandića u društvu čovjeka koji je tuđom krvlju obilježio svako mjesto u koje je u Domovinskom ratu kročio, čovjeka kojem je od popisa žrtava koje su ostale iza aktivnosti njegovih suboraca duži jedino popis što nižih što viših dužnosnika HDZ-a, MUP-a i HV-a koji su te krvave tragove iza njega brisali, čuvajući valjda famozni dignitet Domovinskog rata ili mantru o tome kako “u obrambenom ratu nema ratnih zločina” ili onu još bolju kako treba razlikovati “zločin u ratu od ratnog zločina”.

Kandidatov čovjek: Zašto je Tomislav Merčep na slobodi? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon Vukovara? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon ubojstva obitelji Zec? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon Gospića? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon Pakračke poljane?

Odgovor na ta pitanja zna jedino Vidoviti Milan, jer odgovor na njih ne može biti normalan. Ne može biti normalno da se čovjek, koji je bio tamo gdje je bio i radio ono što je radio, i dalje smije i žrtvama, i pravdi, i svim normalnim ljudima u ovoj zemlji. Ne može biti normalno da se takav čovjek pojavljuje u društvu predsjedničkih kandidata. Ustvari može, naravno ako je kandidat Milan Bandić, turbovjernik. Ako mu savjetnik za branitelje može biti Miro Laco, kum ratnog zločinca Mirka Norca, koji živi u stanu koji mu je dodijelila nekakva Šuškova komisija, čija je specijalnost bila otimačina vojnih stanova, onda mu podršku može dati i Merčep.

A sama karijera predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Tomislava Merčepa opako liči na karijere mnogih iz tog vremena. I on je, naime, prije rata bio nepoznat. Ne može se reći da je bio nitko i ništa, ali se ne može ni reći da je bio netko i nešto. Bio je, dakle, običan čovjek koji je živio u selu pored Vukovara i vozio “renault 4”. Bio je inženjer građevine i vođa nekakvog gradilišta u nekakvoj građevinskoj firmi. A onda je došao rat i prilika da se oni centimetri, kojima ga je ograničila majka priroda, nadoknade silnom moći koja je proizlazila iz funkcije što ju je uoči Velikog klanja obnašao. Predsjednik vukovarskog HDZ-a, gospodin Tomislav Merčep. Brajko moj, ni manje ni više, a i što će ti više!

Nije teško zamisliti Merčepa kako se svako jutro sprema na posao i gledajući se u ogledalo ponavlja: “Predsjednik vukovarskog HDZ-a, Tomislav Merčep!” Pa se, onako malešan, sve propinje na prste da bi izgledao viši, sve dok nije shvatio da je on sada najveći frajer u šoru…

Još je veći frajer postao kada je shvatio da može raditi što hoće i da mu se nitko ne može suprotstaviti jer ga štiti stranka. Tada je počelo iživljavanje. Naravno, glavna meta bili su Srbi, ali i nepoćudni Hrvati, baš kao i prije pola stoljeća. A prije svega bijaše pljačka. Najprije su napadnuti imućni Srbi i njihova imovina.

Daj vitezita, štapina, kapisli…: Merčep je, kako je kasnije pisao “Feral Tribune”, iz jednog kamenoloma preuzeo 500 kilogarma vitezita, deset metara sporogorućeg štapina, tisuću metara detonirajućeg štapina i 200 inicijalnih kapsula. “Feral” je objavio i dokumente kojima se dokazuje da ga je vitezitom opskrbljivao i Branimir Glavaš koji je, za razliku od njega, danas osuđeni ratni zločinac.

“Pošalji mi 50 kg salame i što više kapisli”, napisao je Tomica jednom prigodom prijatelju Branimiru jer je u Vukovaru, eto, počesto bilo više srpskih kuća i lokala koje je trebalo minirati nego vitezita. U ta “herojska” doba, koja službena nacionalna historiografija preskače kao da se nikada nisu dogodila, pobijeno je nekoliko desetaka građana srpske nacionalnosti. Prema nekim izvorima, broj ubijenih bio je troznamenkast. Bilo je to vrijeme u kojem vođe SDS-a i HDZ-a ništa nisu prepuštali slučaju, jer rata je moralo biti…

Nevjerojatno zvuči, ali o zločinima “vukovarskog Napoleona”, kako su Merčepa zvali ratnohuškački mediji, čulo se i u Zagrebu. Posebno je odjeknulo pismo povjerenika Vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog, u kojem on 18. listopada 1991. piše predsjedniku Tuđmanu i premijeru Franji Greguriću kako se Merčep okružio polusvijetom i bivšim kriminalcima, koji siju teror po gradu, a poznatije i bogatije Srbe odvode na ispitivanja u zgradu Sekretarijata narodne obrane, kojem je na čelo u međuvremenu postavljen Merčep. Nakon ispitivanja mnogi su nestali, a šapuće se i o leševima koji plove Dunavom, stajalo je u pismu.

“Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali ih je bilo manje nego što je moglo biti”, izjavio je kasnije Merčep, valjda očekujući zahvalu rodbine preživjelih Srba. Navodno je i sam Blago Zadro, koji je mnoge Srbe štitio i u vrijeme najžešćih borbi u Vukovaru, jednom uhapsio Marčepa i nekoliko njegovih vojnika. Nažalost, nakon telefonskog razgovora s Josipom Manolićem, Merčep je pušten. Na kraju ga je uhapsio kontroverzni SZUP-ovac Ferdinand Jukić, koji ga je u gepeku izveo iz Vukovara i odveo u Zagreb. Procijenjeno je da se Tomica malo previše zaigrao i preozbiljno shvatio svoju očitu ulogu ratnog huškača.

Teror “nepoznatog počinitelja”: Naravno, ni Franji Tuđmanu ni njegovoj desnoj ruci Gojku Šušku nije palo na pamet da Merčepa uhapse. Dapače, on je unaprijeđen u savjetnika ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Jamačno su Merčepovi savjeti bili dragocjeni jer je “nepoznati počinitelj” u to vrijeme po čitavoj Hrvatskoj među Srbima sijao teror, minirao im imovinu, dijelio otkaze, deložirao ih, ubijao i ponižavao, tjerajući ih van iz vlastite zemlje. U to vrijeme Merčep na Zagrebačkom velesajmu osniva svoju jedinicu, s kojom odlazi na zapadnoslavonsko ratište. Točnije, ne baš na ratište, više pored ratišta, u sela pored Pakraca. Teror koji su tamo zaveli među Srbima samo je djelomično opisan na suđenju Siniši Rimcu i nekolicini merčepovaca koji su osuđeni za nekoliko ubojstava.

Koliko je zapravo ljudi ubijeno u Pakračkoj poljani do danas nije poznato. Poznato je samo da je kroz mučilišta u tom kraju prošao velik broj zagrebačkih i pakračkih Srba, koji su najprije bili opljačkani, a mnogima se tamo gubi svaki trag. U jednoj od uobičajenih akcija merčepovih bojovnika Siniše Rimca, Muniba Suljića, Igora Mikole i Nebojše Hodaka, 1991. stradava i obitelj zagrebačkog mesara Mihajla Zeca. Bogati mesar Zec opljačkan je i ubijen u svojoj kući na Trešnjevci, a njegova supruga i 12-godišnja kći Aleksandra odvedene su na Sljeme, gdje su strijeljane i zakopane. Taj morbidni zločin uskoro je otkriven, a od njega je odvratniji samo način na koji su ubojice, koji su u pritvoru sve priznali, pušteni na slobodu. Glavnu ulogu u toj pravosudnoj svinjariji bez premca, u ionako oštroj konkurenciji u hrvatskom pravosuđu koje se i danas sjeća naputaka Milana Vukovića, odigrao je Vladimir Šeks, u to vrijeme državni tužilac. Pustio ih je zbog proceduralne pogreške jer su navodno bili ispitani bez prisustva odvjetnika!

“Još će nam ti dečki trebati“, izjavio je Franjo Tuđman o merčepovcima nakon njihovog puštanja na slobodu. Smrt je pretekla suđenje Tuđmanu u Den Haagu, na kojem bi sudskom vijeću morao zericu pojasniti tu i slične izjave.

Stan u Zagrebu, vikendica, zemljište…: Te izuzetno plodne 1991. godine Tomislav Merčep obreo se i u Gospiću, gradu koji je imao tu nesreću da ga za centar svog vojno-obavještajno-zločinačkog djelovanja odabere skupina okupljena oko Nikole Štedula i marginalne, ali po život opasne organizacije, Hrvatskog državotvornog pokreta. Nikada nije razjašnjeno koliki je bio udjel merčepovaca u zločinima koje su u Gospiću počinili ratni zločinac Tihomir Orešković i u to vrijeme 23-godišnji konobar iz provincije Mirko Norac, poznatiji kao – koliko je autoru ovih redaka poznato – jedini viši vojni zapovjednik koji je osuđen da je lično ubio nekog civila. Da herojstvo bude veće, Norac je ubio ženu, nečiju majku, koju je izvukao iz stroja od nekoliko desetaka Gospićana i pucao joj u glavu. Šest godina poslije jedan je zločinac progovorio. Miroslav Bajramović nije mogao izdržati pritisak koji mu je u glavi stvarala činjenica da je, prema priznanju izrečenom novinaru “Ferala” Ivici Đikiću, kao član Merčepove jedinice ubio na desetke civila. Nakon njegovog šokantnog iskaza podignuta je i optužnica protiv nekolicine bivših merčepovaca. Ime Tomislava Merčepa ni ovaj put nije bilo na njoj. I to je suđenje završilo fijaskom – svi su bili oslobođeni, unatoč brdu dokaza.

Prije sedam godina hrvatske su tiskovine vrvjele tekstovima kako je haška optužnica protiv Merčepa napisana i kako je samo pitanje dana kada će stići u Zagreb. Kasnije se govorilo da je njegov slučaj prepušten hrvatskom pravosuđu, drugim riječima bačen u zaborav.

U međuvremenu, Tomislav Merčep živi svoj život. Davno je izišao iz HDZ-a, pa je vodio marginalnu Hrvatsku pučku stranku, pa se 2000. kandidirao za predsjednika. I danas prima milione kuna godišnje za svoju udrugu dragovoljaca. Taj uvjereni antifašist, iz partizanske porodice, za vrijeme Račanove vlade posjećivao je domjenke na Dan antifašističke borbe. U jednom intervjuu izjavio je da supruzi kupuje ciklame. I tako, živi se pomalo. Stan u Zagrebu, kuća u Donjem Dragonošcu, vikendica na moru, zemljište u Lukovu Šugarju. Ima se, nije da se nema…

Nije poznato čega se Tomislav Merčep boji. Jedno je sigurno – ne boji se da će se DORH usuditi podignuti optužnicu protiv njega za ratne zločine koje je navodno zapovjedio i koje su navodno izvršili psi rata kojima se okružio. A bilo bi zanimljivo čuti što bi Merčep rekao kada bi ga se posjelo na optuženičku klupu. Što bi rekao o svim tim tuđmanima, šeksima, vekićima, vukojevićima i drugima koji su ga štitili sve ove godine. Ili su zapravo štitili sebe?