Sotin – zločin bez kazne

Između 14. i 20. listopada 1991. srpske su vojne postrojbe nakon okupacije Sotina veći broj nesrpskih mještana nasilno odvele iz svojih domova, a potom u logor u Negoslavcima gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima i ispitivanjima.

Nakon toga odvedeni su u logore u Srbiji, najviše u Begejce. Preostale Hrvate u Sotinu okupatori su držali u pritvoru, radnim logorima, tjerali na prinudni rad i postupno ih ubijali. Njih 13 ubijeno je uoči protjerivanja, zapravo se još vode kao nestali, a ostali su protjerani 27. prosinca. Nakon povratka posmrtni ostatci dijela stradalih nađeni su na mjesnom groblju i u masovnoj grobnici kod vučedolskih vinograda.
- Prema prijavama članova obitelji u Sotinu su nestale i nasilno odvedene 43 osobe. Na području Sotina pronađena je jedna masovna grobnica u vučedolskim vinogradima koja je ekshumirana 1998. i u kojoj su pronađeni posmrtni ostatci 12 osoba stradalih u listopadu 1991. Identificirano ih je 8 i predano obiteljima. Pronađeno je i 14 pojedinačnih grobnica na mjesnom groblju. U Sotinu su do sada pronađeni posmrtni ostatci 26 žrtava, 20 ih je identificirano, među njima i dvije žene, a trudimo se identificirati i preostalih 6. Među identificiranima i 4 su osobe starije od 60 godina – rekao nam je pukovnik Ivan Grujić, predsjednik Vladina povjerenstva za zatočene i nestale i pomoćnik ministra obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, i dodao da je još uvijek nepoznata sudbina 23 osobe nasilno odvedene iz Sotina te da su obavljena iskapanja na tridesetak lokaliteta za koje su postojale naznake da bi tamo mogla biti pojedinačna ili masovna grobišta.
Na naše pitanje hoće li biti skoro novih pokusnih iskapanja i ima li novih saznanja o mogućim grobištima, Grujić kaže da u ovom trenutku nema novih saznanja niti planova iskapanja, ali ako dobiju kvalitetnu informaciju iz bilo koga izvora, provjerit će ju i vrlo brzo izaći na teren te obavijestiti Međunarodni kazneni sud.
- Naš je najvažniji zahtjev u procesu pregovora sa Srbijom dostava podataka o mjestima masovnih i pojedinačnih grobišta na nekada okupiranim hrvatskim područjima – kaže Grujić i dodaje da je dio informacija o grobištima obijen preko otvorenoga anonimnoga telefona.

Optuženi pobjegli u Srbiju

Igor Matijašević (33), ekonomist zaposlen u Vupiku koji živi u Sotinu sa suprugom, traga za ocem Ivicom, nekadašnjim radnikom Vupika, hrvatskim braniteljem. Matijašević kao razloge sporoga pronalaska posmrtnih ostataka žrtava navodi kašnjenje potrage za nestalima u svim okolnim mjestima pa tako i u Sotinu. Da je potraga pokrenuta prije dok su sjećanja svjedoka bila svježa, bilo bi i više rezultata, negoli sada kada je dio svjedoka umro jer se radi o starijim osobama, tvrdi Matijašević koji je sa skupinom članova obitelji stradalnika pokušao i prije podizanja optužnica za ratni zločin kontaktirati sa Srbima iz Sotina ne bi li dobio kvalitetne informacije, no na dva sučeljavanja, organizirana uz pomoć predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića, nije bilo rezultata.
- Na sastanku su bile i osobe koje su se poslije našle na optužnici, a bile su tu za vrijeme okupacije. Sada su ti optuženici u Srbiji jer su 2006. doznali da se priprema optužnica. Nikada nismo dobili od Državnoga odvjetništva odgovor zašto je medijima otkrilo da je optužnica za Sotin podignuta, a naknadno su, za nekoliko dana, došli privoditi osumnjičenike koji su imali dovoljno vremena pobjeći u Srbiju. Bio sam tada i na razgovoru s državnim odvjetnikom Bajićem i njegovim zamjenikom za ratne zločine Antunom Kvakanom i stekao dojam da i oni shvaćaju kako je optužnica loše napisana te su obećali da će poraditi na tome da se ispitaju dodatni svjedoci i preuredi optužnica – priča Matijašević i dodaje da su članovi obitelji županijskom državnom odvjetniku i njegovu zamjeniku dostavili imena dvadesetak svjedoka koje treba ispitati, no to nikada nije učinjeno.

Susret sa zločinom

Kontaktirali su i Natašom Kandić i Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, a potom su samoinicijativno otišli u Srbiju i dogovorili sastanak s nekoliko optuženih osoba i o tome izvijestili državnoga odvjetnika Mladena Bajića kao i onome što su doznali jer su htjeli ubrzati pronalazak nestalih osoba, a ključno je što su neke osobe upletene u zločine spremne pred srpskim sudom, ako dođe do procesa, progovoriti o sudbinama nestalih, zapravo su spremni na nagodbu s tužiteljstvom.
- Dali smo odvjetništvu nekoliko sugestija što se može napraviti, no ništa nije poduzeto pa su dvojica osumnjičenih, Živko Opačić i Milan Bjedov, u procesu na Županijskom sudu Vukovar oslobođeni zbog nedostatka dokaza, a jedino su njih dvojica i bili nazočni suđenju dok su ostali osumnjičeni u bijegu – tvrdi Matijašević koji se obratio za pomoć i srpskom Tužiteljstvu za ratne zločine. Tamo se sreo s Veselinom Mrdakom, zamjenikom tužitelja, i rekao mu da se svi osumnjičeni nalaze u Srbiji te da mogu provesti istragu i podignuti optužnice, a nada se skorom početku istrage jer se radi o pripadnicima iste vojne postrojbe koja je činila ratne zločine u Tovarniku i Lovasu, a u Srbiji je upravo i tijeku suđenje.
- Nezadovoljni smo i pravosuđem i našim Državnim odvjetništvom kao i Uredom za zatočene i nestale jer u 8 godina nijedno tijelo u Sotinu nije pronađeno. Mislim da nema dovoljne suradnje sa Srbijom gdje mogu dobiti informacije jer ključ je u Srbiji, a i dio mještana Sotina zna gdje su i kako žrtve stradale, ali ne znamo kako ih uvjeriti da je potrebno reći istinu – nastavlja Matijašević i dodaje da ni na anonimnom telefon za dojave nije bilo kvalitetnih informacija, ali su mu se javili ucjenjivači i ponudili da će za stanovitu količinu novca dati informacije, no na to nije pristao i podatke je proslijedio nadležnim službama.

Žele svjedočiti u Beogradu

Sotin još uvijek traga za 31 nestalom osobom, a do sada su pronađeni posmrtni ostatci 33 osobe, tvrdi Matijašević i u pozivnici za obilježavanje navodi imena svih nestalih i smrtno stradalih Sotinjana. Županijski sud u Vukovaru za ratni zločin u Sotinu sudio je 17 optuženih, a kako je optužnica bila napisana, najbolje govori podatak da je jedna optužena osoba bila pokojna. Zato su dvojica oslobođena, a jedini osuđeni Željko Mijaković, dobio je 14 godina, slobodno živi u Srbiji.
- Prošlo je 20 godina, a još nismo ni posmrtne ostatke pronašli. Treba li čekati još 20 godina? Dođu sa strane 14. listopada u Sotin, poklone se žrtvi i odu. Zašto nisu formirani specijalizirani lokalni istražni centri za ratni zločin koji bi mogli brže i efikasnije raditi? Ratnim se zločinima ne bi trebalo baviti Državno odvjetništvo, nego posebni centar – smatra Matijašević i nastavlja kako je ratni zločin u Sotinu bio dobro pripremljen i isplaniran tako da nema svjedoka, no postoji zapovjedna odgovornost, zna se tko je bio zapovjednik Teritorijalne obrane (Biserko Kovačević, op.a), tko je bio nadležni časnik JNA, tko je bio odgovoran za život u selu, postoje popisi naoružanja koje su imali pripadnici postrojbi.
- Obitelji su spremne ići na suđenje u Beograd svjedočiti jer važno je da krivci budu kažnjeni, to smo dužni očevima – kaže Matijašević dodajući kako su stariji ljudi izgubili svaku nadu u pronalazak nestalih i kažnjavanje počinitelja. Matijašević kaže i da se stradalničke udruge ne trude dovoljno, da slabo vrše pritisak na odgovorne, slabo se angažiraju, iako je lakše djelovati udrugama nego pojedincima. U Sotinu danas živi oko tisuću stanovnika, prije rata bilo ih oko1.500.

Državno odvjetništvo istražuje događaje u Sotinu

U Državnom odvjetništvu doznali smo da je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 5. svibnja 2006. pred Županijskim sudom podiglo optužnicu protiv 17 osoba okrivljenih za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske na štetu mještana Sotina.
Navedeni kazneni postupak nalazi se u raspravnoj fazi pred spomenutim sudom s tim da je prethodno razdvojen u odnosu na optužene Živka Opačića i Milana Bjedova koji su, presudom Županijskog suda u Vukovaru od 19. srpnja 2007., oslobođeni optužbe. Povodom žalbe Državnog odvjetništva na navedenu presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje kojim je postupak protiv Živka Opačića, zbog smrti imenovanog, obustavljen dok je u odnosu na Milana Bjedova potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda. Županijski sud 5. srpnja 2006. obustavio je kazneni postupak protiv optuženoga Veljka Vasiljevića jer je umro.
- U cilju utvrđenja osoba odgovornih za počinjenje navedenog kaznenog djela, kako neposrednih počinitelja tako i osoba odgovornih po zapovjednoj odgovornosti, Državno odvjetništvo i dalje poduzima odgovarajuće radnje u smislu prikupljanja podataka o zločinima i žrtvama zločina u čemu, među inim, na temelju Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, zaključenog 13. listopada 2006. između Državnog odvjetništva RH i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, ostvaruje suradnju sa Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije kao i sa časnicima za vezu državnog odvjetništva i Ureda tužiteljstva Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U suradnji s Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH Uredom za zatočene i nestale poduzimaju se radnje u cilju utvrđenja sudbine nestalih osoba – rekao nam je Miroslav Dasović, zamjenik županijskoga državnoga odvjetnika u Osijeku na radu u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru.

Beograd prikuplja dokaze

Iz srpskoga Tužiteljstva za ratne zločine doznali smo da je „predmet Sotin pri samom kraju faze predkrivičnoga postupka. U suradnji s nevladinim organizacijama iz Republike Hrvatske i tužiteljstvom Tribunala u Haagu do sada su prikupljeni dokazi i obavljeni razgovori s potencijalnim svjedocima“, a budući da se radi o predkrivičnom postupku, tužiteljstvo nije moglo javnosti dati detaljnije informacije, napisala nam je Jasna Šarčević – Janković, koordinatorica za odnose sa javnošću Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije. Odgovor smo protumačili na način da prikupljeni dokazi i iskazi svjedoka poslužiti za podizanje optužnice.

VOJNA PRIZNANJA I ODLIČJA IZ DOMOVINSKOG RATA PREPLAVILA OGLASNIKE I SAJMOVE

Spomenice Domovinskog rata, kao i ratna vojna odličja i oznake svakodnevno su ponuđeni na prodaju u raznim oglasnicima. Slična je situacija i na osječkom Sajmu antikviteta - u subotu je prodavač nudio Spomenicu Domovinskog rata!
Još jednog očajnika pronašli smo u oglasniku. “Posla nemam i prijavljen sam na Zavodu za zapošljavanje više od dvije godine. Imam troje djece i suprugu s plaćom na m inimalcu i prisiljen sam prodati Spomenicu. Tražim za nju 600 kuna. Mnogi koji žive u neimaštini prodaju razna odličja, poput mene, a čini mi se da to neće biti sve što ću biti prisiljen prodati jer mi djeca gladuju”, priča branitelj.
I dok se neka od njih prodaju po nekoliko desetaka kuna, ima i onih za koje se traže tisuće kuna. Nesumnjivo je da je kod dijela prodavača razlog neimaština, no prema riječima sudionika Domovinskog rata i predstavnika ratnih udruga, većina ih prodaje u inat i zbog ogorčenja zbog svega što se događa u vezi s ratom i braniteljima. Miljenko Kolobarić, predsjednik osječke HVIDRA-e, tako kaže da mnogima činovi i odličja ne vrijede ništa. Osobno je dobio ponudu za zlatnu značku koju mu je darovao prvi hrvatski predsjednik, čak 20.000 tadašnjih njemačkih maraka, što je odbio!
- Odličja su mi sveta i čak da trebam novac za liječenje neke teške bolesti prije bih novac posudio nego što bih prodao odličja. Mislim da se odličja prodaju iz revolta - zaključuje Kolobarić.
Đuro Glogoški, predsjednik Udruge stopostotnih invalida, također kaže da ni u kojem slučaju ne bi prodao brojna dobivena odličja. Štoviše, nije mu poznata ni jedna osoba koja bi odličja dala za bilo koje novce, a za neke koji odličja i spomenice ipak prodaju smatra da je riječ o ogorčenim osobama zbog negativne slike prema hrvatskim braniteljima. Među poznanicima ima i onih koji nisu u mogućnosti pronaći posao, no svoja su odličja ipak zadržali. Damir Buljević, predsjednik Društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Osječko-baranjske županije, smatra da samo izuzeci prodaju odličja zbog neimaštine, dok drugi to čine iz nezadovoljstva i bunta.

sta je taj radio na bojisnici, cudo jedno

u Dubrovniku je farbao one stare JNA tenkove T 34 ili kako vec, da izgledaju ko njemacki Leopardi, pa su se Srbi ukenjali a TV Beograd javljao o ustaskim snagama naoruzanim najsuvremenijim tenkovima Leopard, kasnije su se njegovi tenkisti i nazvali Leopardima.

On je bio nas Guderian.

interesantno,čul sam za tu priču o našim "Leopardima" ali nisam znal da je to taj slučaj bio...e da smo imali njih za stvarno