U ratu smo bile ravnopravne s muškarcima
Među gotovo pola milijuna hrvatskih
branitelja u Registru hrvatskih branitelja su i 22.244 braniteljice dok
su u Domovinskom ratu poginule njih 133. Popis braniteljica s područja
naše županije nije posebno izdvojen pa nije moguće reći točnu brojku
koliko ih ima, no prema procjenama bilo ih je više od tisuću.
Braniteljice s područja naše županije odlučile su se po uzoru na neke
druge županije organizirati i javnost upoznati s tim da su i žene dale
značajan doprinos obrani Republike Hrvatske pa su nedavno osnovale
udrugu Braniteljice Vukovarsko-srijemske županije, a predsjednica je dr.
Mirjana Rutko Semenić. Želja im je i da neke braniteljice izađu iz kuća
i druže se, razmjenjuju iskustva, razbijaju predrasude o ženama u ratu
te javnosti dadu do znanja da postoje.
Od saniteta do puške
Violeta Grdić (45) umirovljenica, priključila se obrani Borova naselja,
točnije Mjesne zajednice Nikole Demonje čije je sjedište bilo u
istoimenoj ulici, današnjoj Kralja Petra Krešimira IV.
- Nisam mogla sjediti kod kuće dok se okolo pucalo. Takva sam osoba da
sam morala znati što se događa pa sam se priključila susjedima
braniteljima i osobama koje sam poznavala. Bilo je to u vrijeme masakra
hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. Ranije nisam pojma
imala o oružju, no brzo sam uz dečke naučila rukovati automatskom
puškom, bombom, doznala na kojim je dijelovima tenk najosjetljiviji,
kako se puškom može gađati zrakoplov… U početku nisam imala oružje jer
oružja nije bilo dovoljno ni za muškarce pa je moja uloga bila da
organiziram sanitet. Skupljala sam ranjenike i vozila ih u bolnicu kada
je to bilo moguće, a kada nije, previjali smo ih, pružili prvu pomoć u
podrumu mjesne zajednice gdje je bio sanitet i zapovjedništvo, a potom
čuvali u kućama u naselju dok ih ne prebacimo u Borovo Commerc. Pušku
sam dobila tek neposredno prije pada kada su braniteljski redovi bili
prorijeđeni, no nisam išla u akcije, nisam sudjelovala u borbama ni
držala stražu. Puška mi je ipak poslužila u proboju iz grada - priča
Grdić koja opovrgava da je bila diskriminirana kao žena među
braniteljima jer oružja nije bilo dovoljno, no ipak priznaje da bi pušku
dobila ranije da je bila muškarac.
- Na žene se tradicionalno gleda kao na glave obitelji, kuhamo, peremo,
spremamo, odgajamo djecu i brinemo za muževe pa su nas muškarci tako
doživljavali i u ratu, postavili su se zaštitnički prema nama –
nastavlja Grdić koja je na raspolaganju imala vozilo Hitne pomoći, no
ono nije bilo dovoljno za prijevoz ranjenika pa su ranjenici do bolnice
svakodnevno dovoženi i osobnim automobilima. Grdić se nije imala namjeru
predati neprijateljskoj vojsci pa je sa skupinom od 30 branitelja iz
naselja krenula u proboj. Na Budžaku je većina krenula uz kanal prema
Bogdanovcima, a s Grdić su ostali Mladen Dugorepec iz Marije Bistrice i
Damir Pučak iz Kutine koji nisu poznavali lokalne putove.
Ranjena u proboju
- Kanal smo 19. studenoga pregazili kod mosta i s druge strane u visokoj
travi preležali cijeli dan jer je već bilo svanulo. Navečer smo puzali
do šume i krenuli dalje. Već na kraju šume sve nam se nekako okrenulo,
no ugledali smo silos, prešli cestu do njega kako bismo zaobišli
Bršadin. Naletjeli smo na poteznu rasprskavajuću minu i svi troje smo
ranjeni, ja u desnu nogu, stopalo, potkoljenica i natkoljenicu.
Nastojali smo što dalje otići od Bršadina pa smo stigli do Orlovače. Kad
sam shvatila gdje smo, vraćali smo se prema Lipovači i tamo se u slami
osušili i proveli jedan dan da nas neprijatelji ne pronađu. U Pačetinu
su jurili tenkovima za nama, bili smo toliko blizu da su nas noževima
vijali. Tako je naš proboj do Vinkovaca trajao 10 dana, stigli smo 30.
studenoga u Malu Bosnu, a kako smo izgledali, najbolje govori podatak da
kolege u Vinkovcima nisu prepoznale da sam žena – priča Grdić koja je
danas 20-postotni invalid i napominje da je veća skupina do Vinkovaca
stigla za svega dva dana.
- S ranom sam hodala 10 dana, noga mi je bila nateknuta i ogromna, kao
balon. U Vinkovcima nisam dala da mi operiraju, nego sam samo dobila
tablete da ne dođe do sepse. Htjela sam prvo doći do Čakovca gdje su
bili moja 7 godina stara kći Ninoslava i moja majka Slavica koje su iz
Vukovara izašle kukuruznim putom. Od vinkovačkoga patera dobili smo sto
njemačkih maraka da imamo za put pa smo vlakom stigli do Kutine gdje mi
je liječnik opet previo ranu, a potom sam stigla do Velike Gorice gdje
su mi u ratnoj bolnici sestara milosrdnica operirali nogu i zadržali me
tri mjeseca. Potom sam došla do Zagreba i u Španskom privatno stanovala i
tu sam se našla sa svojima – priča Grdić koja je nakon oporavka morala i
na operaciju žuči, no već u kolovozu 1992. u Rakitju se priključila
204. vukovarskoj brigadi te s njom stigla do Vinkovaca, no uglavnom je
radila administrativne poslove. Priključila se i 5. brigadi s kojom je
išla na teren u zadarsko zaleđe, a u prosincu 1999. umirovljena je. Iako
je u Vinkovcima otkupila vojni stan, tamo nije ostala, nego je stan
prodala i dobivenim novcem izgradila obiteljsku kuću u Vukovaru gdje i
danas živi. Prije početka Domovinskoga rata razvela se od muža, a danas
živi sama. Njena jedina kći udana je u Nuštar, ima jedno dijete i
očekuje drugo pa baka Violeta ima koga dadiljati.
Vojna policajka s Lušca
Irena Đuđar (38) početkom rata živjela je u obiteljskoj kući na Lušcu i
bila mlada radnica na Poliju koja je na posao odlazila do srpnja iako je
tvrtka već bila propala. Kako joj je kuća bila na kraju Lušca,
neprijateljski tenk s brda imao ju je na nišanu. Otac Mihajlo uključio
se u obranu, odlazio na stražu na bojišnicu gdje su branitelji imali
samo jednu pušku i predavali ju jedan drugome na straži.
- S majkom i maloljetnom sestrom uspjela sam izaći iz Vukovara, no
sestru smo poslale u Njemačku, a mi se vratile na Lužac. Nisam htjela
bespomoćno sjediti kod kuće, nego sam od oca tražila da me uključi u
obranu što on nije mogao jer ni sam nije imao oružje. Tako sam otišla u
grad, dobila na čuvanje stan novinara Romana Varenice, a kako mi je maka
Nada Đuđar radila na sudu i poznavala suce, otišla sam u zapovjedništvo
obrane u sadašnjoj zgradi Ureda za obranu gdje sam radila
administrativne poslove te obilazila mjesne zajednice jer telefoni nisu
radili, a radio veza bila nepouzdana jer se mogla prisluškivati. S
Damirom Bosancem razvozila sam pozive za sastanke i koordinacije. U
zgradi s nama bio je interventni vod i svi njegovi pripadnici izginuli
su u borbi u Bogdanovcima - priča Đuđar koja se potom priključila Vojnoj
policiji. Među dvadesetak muškaraca bile su još dvije žene s njom u
policiji i obavljale su sve poslove policije, najčešće su išle
mobilizirati muškarce u skloništima koji su se opirali jer „brane svoje
žene“. Način opskrbe grada tada je bilo i avionsko dostavljanje
streljiva i sanitetskoga materijala pa je Đuđar s kolegicama palila
vatre kao znakove pilotima gdje trebaju iskrcati teret, potom kupila
pakete i nosila u bolnicu. Danju je držala i stražu, a pomagala je i
braniteljima koji su došli iz Varaždina i Slavonskoga Broda budući da se
nisu snalazili u gradu i zbog toga nepotrebno stradavali, a Vukovarci
ih nisu baš objeručke prihvatili.
U proboj s mitraljezom
- Od naoružanja ima sam dva AK 47, jednu sam naslijedila od ranjenoga
kolege. Sama sam naučila kako rastavljati pušku i čistiti, kako pucati,
nitko mi nije pokazao. Imala sam i pištolj i njim sam vježbala gađanje –
nastavlja Đuđar koja se spasila u proboju sa skupinom Varaždinaca,
ukupno oko 50 osoba.
- Izašli smo preko Adice, potom između Bogdanovaca i Petrovaca, tom
dolom, obišli Marnice, na Henrikovcima odležali jedan dan te sutradan
stigli do Vinkovaca, na Žankovac. Imali smo jednoga ranjenika, Mato
Prce, koji je izašao u Nuštru. Triput smo kretali u proboj i treći put
uspjeli. Na tom putu kolega je nosio mitraljez i imao pun ranac
streljiva. Ranac i mitraljez nosili smo ja i on naizmjence, nitko se od
50 muškaraca nije ponudio da pomogne – nastavlja Đuđar i dodaje da joj
se majka spasila kroz tranzitni logor, a otac je nakon pada Lušca pošao u
proboj i izašao. U prognaništvu je bila u Zagrebu, a već 1991. počela
je raditi u borongajskoj vojarni te radila na formiranju 204. vukovarske
brigade. Radila je i u odjelu za skrb u Vlaškoj ulici, a u prosincu
1993. prebačena je u 5. brigadu u Vinkovcima gdje je radila
administrativne poslove u Odjelu za političke djelatnosti. Nakon
preustroja otišla je u oklopnu bojnu u Đakovo odakle je i umirovljena
2007. kada se i vratila u Vukovar pa danas živi u vlastitom stanu u
Borovu naselju s trinaestogodišnjim sinom. Slobodno vrijeme provodi
plešući u KUD-u „Osif Kostelnik“, a kaže da joj je žao što se zbog
zdravstvenoga stanja ne može više rekreativno baviti odbojkom.
- U ratu su među muškarcima i ženama braniteljima bili ljudski odnosi,
bili smo u svemu jednaki. Raslojavanja je bilo kasnije kada smo se
vraćali obiteljima. Nisam nikada ništa ružno doživjela od kolega
muškaraca, samo sam čula priče kako su pojedinci u stanju na sve žene
gledati isto pa neko svoje jedno vlastito loše iskustvo pripišu svim
ženama. Mi žene moramo se jako puno boriti i dokazivati za ono što
muškarci lako dobiju. Muškarci su nas trebali u ratu kao što nas trebaju
i u miru i teško funkcioniraju bez žena – završava Đuđar.
Jedna žena s 80 muškaraca
Ružica Mokoš za vrijeme rata bila je u Civilnoj zaštiti na željezničkom
kolodvoru u Vukovaru. U podrumu je vodila brigu o građanima u skloništu
nebodera kod restorana Mornar. Od svih osoba u skloništu preživjela je
njih nekolicina.
- Nastojali smo živjeti, poticati nadu, maštali o velikoj proslavi kada
porazimo četnike. Pekli smo meso između padova granta, izlijetali ga
okretati da ne izgori. Zapečeno smo meso zalijevali u mast u kante jer
nismo imali hladnjak pa je tako meso moglo ostati jestivo. Vodu je
donosio jedan stariji gospodin iz svoga bunara, nikome drugom nije dao
da ide tamo. Kasnije smo donosili vodu iz bunara u blizini bolnice. Išli
smo noću oko tri sata. Prokuhavali smo i vodu iz Dunava. Kruh smo same
mijesile i pekle dok je bilo kvasca, nešto smo dobivali iz mlina. Nismo
bili gladni, čak nam je hrane ostalo jer smo pažljivo raspoređivali da
dulje potraje. Bilo je i lijepih trenutaka, čak smo znali zaigrati i
nogomet u trenutcima zatišja – priča Mokoš i dodaje da su ih
neprijatelji gađali s lijeve strane Dunava otkuda su ih dobro vidjeli, s
Petrove gore, kasnije s Lušca.
- Otišla sam van raširiti deke da se prozrače i par minuta kasnije tamo
je udarila granata i raznijela ih. Znači da su me vidjeli kada sam bila
vani. Jedan je čovjek bio dva dana mrtav u fići nedaleko nas, ali ga
nismo mogli izvući jer su granate počele padati čim bi netko krenuo.
Najteže mi je bilo što na vrijeme nismo mogli pomoći ranjeniku kome su
se vidjela crijeva. Umro je na putu do bolnice – kaže Mokoš koja je i
sama ranjena pa je posljednjih 15 dana opsade bila je u bolnici, a iz
okupiranoga grada izašla je s konvojem do Mitrovice i Šida gdje je
provela sedam dana te preko Bosne stigla do Hrvatske, Zagreba i Opatije,
no ubrzo se priključila Hrvatskoj vojsci, Desetoj domobranskoj
pukovniji, i četiri godine radila kao vezist, bila zapovjednik desetine
za što je završila i tečaj u Osijeku kao jedina žena među 80 muškaraca.
- Bila sam odličan strijelac i nosila sam pušku. Sama sam morala naučiti
rukovati oružjem. Kao vezist obožavala sam krpati žice, spajati i
odvajati telefone, raditi na centrali – nastavlja Mokoš i dodaje da joj
je u vojsci bilo prekrasno raditi s muškarcima, bolje negoli sa ženama.
Nitko od muškaraca nije očekivao da kuha kavu, za to su postojale
kuharice. Demobilizirana je 1997. i godinu dana kasnije vratila se u
Vukovar te počela raditi kao konobar u restoran Povratnik budući da je
taj posao radila i prije rata.
- Htjela sam raditi u svojoj struci, ne kao neki konobari i trgovci koji
su počeli raditi u policiji. Nije me sram moga posla – završava Mokoš
koja živi sama kao udovica jer joj je muž Andrija Mokoš ubijen na Ovčari
kao pripadnik Civilne zaštite, a djece nisu imali. Do travnja ove
godine radila je, a odnedavno je u vojnoj mirovini. I danas bi jednako
postupila kao u ratu i priključila se vojsci, tvrdi Mokoš.
Iz rodilišta na kirurgiju
Ružica Đurić i Blanka Maslov medicinske su sestre Odsjeka za
neonatologiju Opće bolnice Vukovar gdje su radile i u vrijeme
Domovinskoga rata do kolovoza kada su sa svim sestrama povučene na
kirurgiju i radile s ranjenicima dok su s novorođenčadi ostale dvije
časne sestre jer djeca su se rađala sve do sloma obrane, čak je dvoje
bilo u inkubatoru jer su bili nedonoščad teška tek nešto više od
kilograma, a danas su živi i zdravi.
- Bio je šok nakon deset godina rada u rodilištu raditi s ranjenicima i
ratnim ranama koje prije nisam vidjela. Bilo je teško, nas malo, radile
smo i po 24 sata. Uvjeti rada bili su teški. Kada nije bilo vode, nismo
mogli ruke prati, nego smo ih potapali u jedan lavor s dezinfekcijskim
sredstvom. Nije bilo dovoljno ni hrane, lijekova, sanitetskoga
materijala… Sa mnom su u bolnici bila i moja malodobna djeca, sin Siniša
star 7 godina i kći dvije godine starija. I muž mi je bio na ratištu
gdje je i ranjen – priča Đurić koja je s obitelji izašla konvojem preko
Sremske Mitrovice i BiH te se u prognaništvu smjestila u Bjelovaru gdje
je radila u struci u tamošnjoj bolnici do 1999. kada se vratila u
Vukovar.
- Najteži mi je trenutak kada smo ostali bez hrane u bolnici, dobili su
samo ranjenici, a mi smo dobili po pola šalice graha. Sin je također bio
gladan, brzo je pojeo svoj grah i tražio od mene. Dala sam mu, ali me
zgrozila dvojba koja mi je u sekundi prošla glavom, da dadem ili ne, jer
i ja sam gladna. Pojavio se neki animalni osjećaj preživljavanja za
koji nisam bila svjesna da uopće postoji i zaprijetio majčinskom
osjećaju. I danas me proganja kako sam tako nešto mogla pomisliti, makar
i na sekundu, i vjerujem da ću s tim i umrijeti – završava Đurić koja
također ima status braniteljice, ali taj joj je status manje važan,
važnijim smatra svoj doprinos ozdravljenju pacijenata i tome da se dobro
osjećaju u bolnici. Nikakva poseban prava kao braniteljica nije
ostvarila i radi u svojoj struci.
Blanka Maslov proživjela je što i Ružica, a svoju kćer jedinicu Anu tada staru 5 godina ostavila je u Nuštru kod bake.
- Krajem rujna u kamionu za dostavu sanitetskoga materijala kroz
kukuruzni put preko njiva izašla sam iz Vukovara i došla u Nuštar,
obećala kćeri Ani da se više neću vraćati u Vukovar. Vjerovala sam u
obećanje, tako sam rekla i kolegicama na poslu. Sutradan je Nuštar
granatiran, dan kasnije bilo je mirno i odlučila sam se vratiti u
Vukovar jer sam znala koliko posla ima u bolnici i da sam tamo
potrebnija. Nisam popustila ni kćeri koja me podsjetila na obećanje,
rekla da sam ju slagala i ostavljam ju. Bilo mi je teško jer nisam znala
hoću li ju i kada ću ju opet vidjeti. Opet sam kroz granatirani
kukuruzni put došla u Vukovar. Smatrala sam da je moja obveza vratiti se
jer tko bi pomogao ranjenicima kada bi svi otišli. Zavidjela sam Ružici
što su njena djeca s njom, a pri padu grada bila sretana što je moje
dijete otišlo na sigurno u Njemačku. S pacijentima smo živjeli kao
obitelj, sve smo dijelili, od hrane do cigareta i nitko od pacijenata
nije bio zahtjevan – rekla je Maslov koja je u prognaništvu bila u
Zagrebu, radila kao medicinska sestra u Traumatološkoj klinici, a bila
je i u Desetoj domobranskoj pukovniji. U Vukovar se vratila raditi 1997.
u Dom zdravlja, a putovala je na posao iz Nuštra. Od 2000. opet radi na
ginekologiji u bolnici, živi u stanu u Borovu naselju s mužem, kćerkom
Anom koja je završila studij kraotistike i sinom koji je rođen prije 18
godina.
U Vukovaru su postojali logori za silovanja
„Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena
koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici,
i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja udana za Hrvata
također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo
mjesto brutalnog silovanja.
Seksualni napadi zbivali su se i izvan
logora. Pred kraj studenoga 1991. Kapetan je silovao dvije djevojčice
stare tek 14 godina i to pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U
listopadu mlade hrvatske djevojke, koje su služile srpske dobrovoljce,
bile su prisiljene na seksualni odnos. Muškarac je prijetio da će ubiti
njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati
uzastopce ispitivala i silovala skupina JNA vojnika. U drugom slučaju, u
prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Počinitelj
je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac
uzastopce je silovao Hrvaticu odvodeći ju navečer i vraćajući ujutro. U
idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su ju terorizirali i
silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Dodatni izvor
kaže kako je član srpske paravojne grupe optužen od Hrvatske vlasti za
ubojstvo 150 osoba i silovanje 30 žena. Optuženi je priznao sudjelovanje
u skupnom silovanju." - samo su neki od iskaza pohranjenih u Hrvatskom
društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora.
Tukao ju je i silovao
U studenom i prosincu 1991. Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je
bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavala su na seksualni čin
dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu
1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1.
studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je
od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo
joj je zabranjeno razgovarati s drugim ženama. U neko doba došlo je
nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih
ju je svakodnevno dva tjedna odvodio u svoju spavaonicu. Nije se
usudila povjeriti ni časniku JNA koju ju je ispitivao i za koga je rekla
da se prema njoj odnosio korektno. Nije rekla ni drugim zatvorenicama.
Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko
tjedana, stražar prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i
silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo,
čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su ju prebacili u ćeliju
gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica, koja ju je tjedno
pregledavala, očito je gledala samo leđa jer nije vidjela povrede na
prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s
nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći prigodu u
kojoj je stražari ne bi mogli čuti, plašila se da bi oni mogli
obavijestiti počinitelja.
Tek dvije presude
Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin,
za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude, doznajemo u
udruzi Žene u Domovinskom ratu. U jednom slučaju počinitelj je dobio tri
godine zatvora zato jer „zločin nije ponovio“, a u drugom slučaju je
sudjelovalo više počinitelja koji su osuđeni na sedam godina zatvora dok
je jedan i oslobođen budući da je silovana žena za njega izjavila da
se, zbog stanja u kojem se tada nalazila, više ne sjeća je li ju i on
silovao. Inače, ista je silovana žena svoj iskaz morala davati čak šest
puta što ju je dovelo do psihičkog sloma pa se na kraju osjećala kao
zločinka, a ne da je nad njom počinjen tako strašan zločin.
Tabu tema
Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu
tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe.
Jedna je takva priča i ona iz okupiranoga Vukovara iz travnja 1992. u
kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a
druga samo šest godina. Počinitelji su dobili po sedam godina zatvora, a
njihova brutalnost i svirepost očitovala se i u spolnom zlostavljanju
mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. Danas ove žrtve doslovno
vegetiraju i preživljavaju uz pomoć lijekova. Prije četiri godine na
Županijskom sudu u Vukovaru otvoren je i postupak protiv "srpskih
teritorijalaca" iz Vukovara, Radeta (53) i Dušana Ivkovića (45) koje je
optužnica vukovarskog teretila da su u jesen 1991. silovali tada
23-godišnju sugrađanku Snježanu M. Zlostavljanje je potrajalo više od
mjesec dana, do pada Vukovara.
- Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju, a ne da mi
čine to što su činili –najčešće su izjave žena koje su preživjele
silovanje, a koje nakon godina šutnje ipak odluče progovoriti.
- Ni 19 godina nakon silovanja žene nad kojima je počinjen ratni zločin
ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i
psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na
nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da
pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog
lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove -
tvrdi Marija Slišković, predsjednica
udruga Žene u Domovinskom ratu.
Silovanja su se odvijala na okupiranom području i u logorima na
teritoriju Srbije i to sustavno. Žene su izvođene iz zatvorskih soba,
odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke
prostorije. Svjedoka silovanja tako nema.
Rođeno 240 djece
Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od
200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima
Vukovarki.
Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz
Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15
kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih
tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i
samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15
predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području
Vukovara. Podatci iz državnog odvjetništva ponešto se razlikuju od onih
iz udruge, ali su svejedno poražavajući. Od Miroslava Dasovića,
zamjenika županijskog državnog odvjetnika, doznajemo da su dva kaznena
predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama počiniteljima,
odnosno zatvorskim kaznama od 10 i 14 godina. Pet spisa nalazi se u fazi
optuženja i u tijeku je glavna rasprava na Županijskom sudu u Vukovaru
dok su u osam spisa počinitelji nepoznati i državno odvjetništvo
poduzima radnje s ciljem utvrđivanja njihova identiteta.
Treba iznijeti istinu
Sigurno bi više počinitelja bilo pronađeno i osuđeno kada bi više
silovanih žena progovorilo o onome što su preživjele. Međutim, one za to
nemaju hrabrosti jer društvo je u našoj zemlji potpuno ravnodušno prema
toj vrsti zločina i one nemaju hrabrosti za daljnju borbu za pravdu.
Jedna od onih, koje su smogle snage progovoriti o zločinu koji je nad
njom izvršen i boriti se za prava žena silovanih u ratu, Jadranka je
Cigelj koja je svoje svjedočanstvo pretočila u knjigu Apartman 102. Bila
je zatočena u logoru Omarska kao jedna od tek dvije katolkinje u tom
logoru.
– Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po
dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo
više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno
prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu - izjavila je tijekom
posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora
vodila samo mržnja.
– Iz logora sam izašla kao zvijer, mržnja me držala dvije godine i
vodila me samo želja za osvetom. Sada sam u Vukovaru nakon višegodišnje
pauze po prvi put progovorila o ovome jer me ubija ravnodušnost
vlastitoga naroda prema ratnom zločinu silovanja -poručila je Cigelj i
pozvala sve žene koje su doživjele silovanje u Domovinskom ratu, da daju
iskaze kako bi se ratni zločinci konačno počeli kažnjavati.
Trebamo iskaze
- Počinitelj na sudu izjavi da se silovana žena nije protivila tom činu i
njega to odmah oslobađa odgovornosti, a kako se ona trebala protiviti,
kada su joj zaprijetili da će joj ubiti osmomjesečnu kćer i nju samu? -
pita se Jadranka Cigelj i dodaje da je psihička tortura žena prije i
nakon silovanja bila neizdrživa.
- Imamo slučaj u kojem su četnici silovali trudnicu koja je zbog toga u
petom mjesecu trudnoće izgubila bebu, jedva preživjela pobačaj i oni su
ju nakon nekog vremena ponovno nastavili silovati. Kako se ona njima
mogla ili trebala usprotiviti? - pita se Danijel Rehak, predsjednik
Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koje je od
1995. prikupilo 40 iskaza silovanih žena.
- Jedna mi je žena pet dana zaredom prepričavala što su joj radili. Ona
je do rata bila vrlo atraktivnoga izgleda, a danas je to bolesna žena
polomljenih kostiju lica i vilice. Uništena je. Svaki put, kada bi
završili sa silovanjem, oni bi ju iscipelarili po cijelom tijelu, po
glavi, licu, gdje su dohvatili i tako iz dana u dan. Dnevno ju je
silovalo 5 do 10 muškaraca - iznosi samo djeliće iz iskaza silovanih
žena Rehak uz tvrdnju da su u Vukovaru nakon okupacije postojali logori
za silovanje. Jedan od njih bio je u Bateksu, a drugi u Veleprometu.
Osobe uništenog zdravlja
- Te su žene uništene psihički i fizički, a što smo mi njima kao društvo
pružili? Baš ništa. Država nam je neorganizirana, institucije
nesposobne i od njih ne možemo očekivati da će tim ženama pružiti bilo
kakvu zaštitu. Kao društvo moramo omogućiti tim ženama da se ne osjećaju
kao četničke kurve kako ih neki i nazivaju. Moramo se potruditi da
istina izađe na vidjelo – zaključuje Rehak te najavljuje kako njegovo
društvo priprema knjigu Žene silovane za vrijeme srpske agresije.
- Silovane se žene vrlo teško vraćaju uobičajenom životnu. Čak i kod
ginekologa odlaze ne govoreći mu što su prošle jer bi to značilo da
svaki pu ponovno moraju proživjeti strahotu. Nismo uspjeli u cijeloj
zemlji otvoriti jednu jedinu ambulantu za silovane žene gdje bi radili
ginekolozi specijalizirani za pristup ovim žrtvama - smatra Marija
Slišković. Njoj nije jasno kako je prostrijelna rana dovoljna za stupanj
invalidnosti, a silovanje nije. Žene su na okupiranom području i u
srpskim logorima uz silovanja prolazile razne fizičke i psihičke torture
i sigurno su zaslužile status invalida budući da je nad njima izvršen
ratni zločin.
Žrtve ratnog zločina silovanja imaju status civilnih žrtava rata i
primaju novčanu naknadu u iznosu 2.400 kuna, hrvatske institucije su
nesposobne kazniti počinitelje, a civilno društvo potpuno ravnodušno
prema patnjama žrtava, moglo se čuti na tribini o silovanjima u srpskim
koncentracijskim logorima održanoj u Pastoralnom centru sv. Bone.
Tribinu je organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu - Zagreb čija je
predsjednica Marija Slišković istaknula da je silovanje u Domovinskom
ratu bilo planski organizirano i sustavno provođeno, a do sada su
donesene tek dvije presude i to na tri, odnosno sedam godina zatvora za
počinitelje.
Da se u Hrvatskoj o ovom obliku ratnog zločina do sada zaista brinulo
samo površno, dokazuje i podatak da nije obavljeno niti jedno
kvalitetnije istraživanje o ratnom zločinu silovanja. U Ministarstvu
obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nemaju nikakve
podatke o ratnom zločinu silovanja. Kažu da nešto podataka imaju, ali
nam ih nisu mogli proslijediti iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog
centra Domovinskoga rata.
- Postoje brojna svjedočanstva o silovanjima, međutim s obzirom na
sudske postupke koji se vode, ne mogu vam dati precizne podatke. Tek
mogu spomenuti da su slučajevi silovanja zabilježeni na Veleprometu
odakle su žene odvođene u posebne prostorije "na ispitivanje" i tamo su
silovane od većeg broja pripadnika srpskih snaga (4, 5, 15 vojnika).
Zabilježeni su i
primjeri silovanja nakon okupacije. Zlostavljane su i djevojčice -
navodi Ante Nazor, ravnatelj centra. Civilne udruge, od kojih se neke
bave i problemom silovanja žena, također nemaju podatke o ratnom zločinu
silovanja tako da su silovane žene doista prepuštene sebi samima. Iako
silovanja predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva i ne mogu zastarjeti, protekom vremena sve je manja realna
osnova da će zločini biti procesuirani i počinitelji osuđeni.
– Broj prijavljenih silovanja tijekom Domovinskog rata zasigurno je
manji od stvarnog broja počinjenja tih kaznenih djela, najviše zbog
emocionalne boli žrtava i stigme koja je povezana sa silovanjem te
potiskivanja ove traume budući da je riječ o iznimno teškoj povredi
psihičkog i fizičkog integriteta žrtve. Zato žrtve o toj traumi ne
progovaraju, a kamoli prijavljuju nadležnim institucijama - navodi
Dasović ističući da dodatna saslušanja o svim detaljima događaja u
najmanje tri navrata pred policijom, istražnim sucem te tijekom glavne
rasprave uzrokuju žrtvama i dodatnu traumu.
Hrvatsko društvo, posebice državne institucije čija je primarna zadaća
zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, trebali bi se s puno
više odgovornosti i poštovanja odnositi prema žrtvama seksualnog
silovanja u koncentracijskim logorima. Da je ratni zločin silovanja
zaista tabu tema hrvatskog društva, dokazala je i tribina Ratni zločin –
silovanje u srpskim koncentracijskim logorima koju je u Pastoralnom
centru posjetilo točno 14 posjetitelja iako je Vukovar grad u kojem je
silovano najviše žena u Domovinskom ratu.
Mjesta stradanja Vukovaraca u Domovinskom ratu posjetilo više od milijun posjetitelja
Oko 200.000 turista godišnje posjeti Vukovar
i obiđe mjesta stradanja u Domovinskom ratu. Spomen dom Ovčara godišnje
bilježi posjet oko 180.000 osoba. Uglavnom su to ljudi kojima savjest
ne dopušta da, bez obzira na razlog dolaska u Vukovar, zaobiđu to mjesto
na kojem su nemilo stradali nedužni ljudi, a mnogi među posjetiteljima
dolaze redovito, svake godine, i pale svijeće za žrtve. Najčešća su
mjesta obilaska Spomen dom Ovčara, Memorijalno groblje žrtava iz
Domovinskog rata i Mjesto sjećanja –vukovarska bolnica 1991.
U vukovarskoj vojarni postavljenom izložbom
posjetitelji mogu upoznati s Bitkom za Vukovar i sjećanjima na
Domovinski rat. Tu je i izložba o samostalnom zrakoplovnom vodu, a dio
podrumskih prostorija uređen je po sjećanjima bivših logoraša na
Stajićevo i Begejce tako da posjetitelji mogu vrlo jednostavno stupanjem
u taj prostor zamisliti u kakvim su uvjetima bili zatočeni logoraši.
Posebnu pozornost kod posjetitelja izaziva izložba pješačkoga naoružanja
korištenoga u Domovinskom ratu gdje je među izlošcima i pješačko
naoružanje ručne izrade.
Realni prikaz bojne situacije
Uz navedene izložbe posjetitelji vukovarske vojarne imaju prigodu na
četiri hektara površine vidjeti i simulaciju bojnog polja s prikazom
uređenja i ukopanim skloništima za ljude i streljivo od protuzračnog
naoružanja do topničkog i protuoklopnog naoružanja. Tu se nalazi i Aleja
topništva s topovima, zrakoplovima i tenkovima te drugom vojnom
tehnikom korištenim u Domovinskom ratu.
– Imamo i malu, ali dosta realnu situaciju minsko-eksplozivnih sredstava
s poučnim panoom gdje ukazujemo na opasnost od minsko eksplozivnih
sredstava jer kod nas dolazi dosta djece, a znamo da je jedna trećina
Hrvatske bila minirana pa na ovaj način djelujemo i edukativno
upozoravajući ih na postojeću opasnost i obavještavajući ih kako u
takvoj situaciji trebaju postupiti - pojašnjava Petar Čavar, načelnik
muzejskog multimedijalnog odjela Domovinskog rata Vukovar. Domaći i
strani vojnici obično se začude kada dobiju informaciju s kojom
količinom i kakvim naoružanjem su se branitelji Vukovara usprotivili
srpskom agresoru.
– Ova je vojarna bila pod neprijateljskim nadzorom, samo nešto malo
više od kilometra zračnom linijom udaljena od Dunava i stranim je
časnicima, koji ovamo dođu, vrlo čudno kako agresorka vojska taj
kilometar, neka bude i kilometar i pol, nije mogla savladati tako dugo, a
protiv sebe je imala gotovo goloruke ljude s priručnim naoružanjem. Tu
dolazi do izražaja čovjek, prava vrijednost Vukovara. Čovjek koji je
imao svoju obitelj, svoju povijest, koji je branio svoj dom i budućnost i
zato je podnio žrtvu. To je ono što fascinira sve vojne pripadnike koji
dođu u vukovarsku vojarnu -navodi Čavar dodajući da ovaj memorijalni
centar upravo i prenosi poruku da je Vukovar samo htio živjeti.
– Najviše posjeta imamo u listopadu i studenome jer, kako se i sami
Vukovarci osjećaju tih dana, tako i senzibilitet državljana Hrvatske
raste prema stradanju grada u ove dane. Veći posjet bilježimo početkom
školske godine, a moram naglasiti i da imamo organizirane posjete
braniteljskih udruga i pripadnika vojske i Hrvatske vojske, ali i iz
međunarodnih krugova - navodi Čavar. Veći se broj posjeta bilježi i
dolaskom proljeća što je opet povezano sa školskim ekskurzijama, a i
inače je među ukupnom brojkom posjetitelja najviše djece od predškolske
dobi do studenata.
– Redovito nas posjećuju studenti Fakulteta političkih znanosti iz
Zagreba i Ljubljane, ali broj djece u ukupnoj brojci posjeta je oko 60
%, više nego svih drugih kategorija posjetitelja - kaže Čavar.
Prezentiramo istinu o Vukovaru
Vukovar zbog ratnog turizma godišnje posjeti gotovo 200.000 ljudi, a u
vojarnu dođe manji dio. Razlozi su višestruki, a jedan od njih je
svakako i duljina obilaska cjelokupnog postava vojarne kao i nedostatak
bilo kakve reklame. Za obilazak svih sadržaja vojarne treba do sat i pol
vremena, sve se odvija uz stručnoga vodiča jer u vojarni je od 15
zaposlenika njih sedam obučeno za rad sa posjetiteljima tako da je
obilazak vojarne uvijek stručno odrađen.
– Naš je zadatak da ljudima prezentiramo istinu o Domovinskom ratu i o
obrani Vukovara što se ne može odraditi u kraćem vremenskom razdoblju.
To je dosta zahtjevan postupak pa posjetitelji, pogotovo oni mlađi,
uglavnom dolaze već pripremljeni za informacije koje ovdje mogu čuti -
navodi Čavar.
Radno vrijeme vojarne je od 8 do 16 sati s tim da se zaposlenici vojarne
prilagođavaju skupinama koje dolaze i kasnije, ali se pritom moraju
najaviti. Također se moraju najaviti i za dolazak vikendom tako da ni u
takvim slučajevima nema problema sa stručnim vodstvom.
Nerijetko vojarnu posjećuju i pojedinačni turisti, odnosno Vukovarci
koji dovode goste u obilazak vojarne i muzejskih postava i sve je to
moguće izvesti uz prethodni dogovor, a takvih je posjeta u ukupnoj
brojci oko 15 %.
– Posjetitelji dolaze i u ponovljeni posjet jer su prvi put ponijeli
pozitivne dojmove i sada to žele prenijeti svojim prijateljima ili
rođacima pa ih dovode u Vukovar. Tako smo imali posjetitelje iz
Strizivojne, Đakova, Vrpolja i Perkovaca, to je bilo nekoliko obitelji
koje su s djecom došle i ovdje boravile tri sata u obilasku - doznajemo
od Čavara.
U posljednje tri godine rada Muzejsko multimedijalnoga odjela
Domovinskog rata Vukovar, ovo je mjesto posjetilo blizu 100.000 ljudi o
čemu se vodi i evidencija potkrijepljena i fotografijama posjetitelja.
Inače, svi se posjetitelji mogu upisati u knjigu dojmova pa su tako do
sada ispunjene već tri knjige.
- Moram naglasiti da smo u protekle tri godine uspostavili iznimnu
suradnju s drugim spomen mjestima stradanja, s braniteljskim udrugama u
čijoj organizaciji turisti često i dolaze k nama te sa svim gradskim
poduzećima i institucijama s kojima kontaktiramo. Među nama nema
nikakvog rivalstva, već samo zajednička želja da posjetiteljima
prikažemo istinu o Vukovaru - zaključio je Čavar.
Za sada se ulaz u vojarnu ne naplaćuje, a kada cijeli centar bude
dovršen, tada će posjetitelji moći za 30 kuna noćiti u vojarni i tako se
zadržati u obilasku grada više dana bez prevelikih financijskih
troškova. Kada memorijalni centar bude dovršen, a prostirat će se na 12
hektara površine, ovdje će se moći pratiti cjelokupan razvoj od
stvaranja samostalne države do procesa mirne reintegracije.
Spomen dom Ovčara
Najveći broj posjetitelja, koji žele odati počast žrtvama Domovinskog
rata, posjećuje Spomen dom Ovčara. Godišnje ovo mjesto posjeti oko
180.000 ljudi, a najviše ih dođe u dane kada se obilježava Dan sjećanja
na žrtvu Vukovara 1991.
– Tih dana, znači od 10. do 20.studenog, ovdje nam dođe oko 30.000
ljudi - doznajemo od Vinka Čatalinca iz Hrvatskog društva logoraša
srpskih koncentracijskih logora. On u spomen domu dežura svaki peti
tjedan u jednoj smjeni, dan je podijeljen u dvije smjene tako da svatko
može posjetiti dom i dobiti stručne informacije. Radno vrijeme Spomen
doma je od 10 do 17 sati, a najave nisu potrebne.
– Ljudi nam dolaze pojedinačno i organizirano i to nikada nije bio
problem - napominje Čatalinac. Ulaz je i ovdje besplatan, a u
suvenirnici posjetitelji mogu kupiti suvenire ili uzeti besplatne
brošure u kojima je kratak opis događaja na Ovčari uz popis imena
ubijenih branitelja i civila.
Spomen dom Ovčara radi četiri godine i za to vrijeme je kroz njega
prošlo 720.000 ljudi, napominju iz Hrvatskog društva logoraša srpskih
koncentracijskih logora, što znači i da se toliko ljudi upoznalo s
događanjima na Ovčari i zvjerstvima koje je ovdje srpski agresor činio
nad zarobljenicima.
– Kada posjetitelji izađu van, izrazito su potreseni onim što su vidjeli
i čuli, mnogi i plaču, to budu i odrasli muškarci. Jednostavno rečeno,
vidi se da im nije svejedno zbog onoga što su Vukovarci ovdje doživjeli i
na taj način možemo biti sigurni da naša žrtva neće biti zaboravljena -
napominje Čatalinac.
Pišu osmu knjigu dojmova
Kada je riječ o kategorijama posjetitelja, godišnje Spomen dom Ovčara
posjeti oko 40.000 učenika osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske dok
su ostatak posjetitelja ljudi starije životne dobi koji su i sami ili
sudionici Domovinskog rata ili samo žele doznati više o ovom zloglasnom
mjestu. Za djecu je program prilagođen bez teških potresnih detalja koji
nisu ni primjereni njihovom uzrastu. Ondje postoji i knjiga dojmova u
koju su se osim domaćih posjetitelja upisali i brojni posjetitelji iz
azijskih i arapskih zemalja, Južne Amerike, SAD-a i gotovo svih
europskih zemalja. Upisuju uglavnom svoje zgražanje nad nedjelima
počinjenim nad nedužnim žrtvama i riječi podrške ljudima koji su to
preživjeli. Do sada je ispisano sedam takvih knjiga, a u neke su upisana
i poznata imena poput one Carle del Ponte, nekadašnje glavne
tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše
Jugoslavije, Paula Vandorena, veleposlanika EU u RH, svih visokih
hrvatskih dužnosnika i brojna imena običnih ljudi kojima je zločin
počinjen na Ovčari još uvijek neshvatljiv. Nakon posjeta spomen domu
ljudi obično odlaze na mjesto masovne grobnice gdje zapale svijeće u
spomen na sve žrtve koje su upravo na tom mjestu pobacane u zajedničku
grobnicu.
Pola milijuna posjetitelja na Memorijalnom groblju
Na putu iz grada prema Ovčari posjetitelji zastanu na Memorijalnom
groblju žrtava iz Domovinskog rata koje je status memorijalnoga dobilo
prije točno deset godina i do sada je kroz njega prošlo blizu 600.000
ljudi. Točnije, evidenciju je resorno Ministarstvo branitelja počelo
voditi od svibnja 2001. i do kraja listopada ove godine memorijalno je
groblje posjetilo točno 545.550 osoba. Samo je u studenom prošle godine
bilo 33.350 posjetitelja. Porast posjetitelja iz godine u godinu postao
je stalan, a najmanje je posjetitelja u zimske dane tijekom siječnja i
veljače kada ih bude tek nekoliko stotina. Posjetitelji su uglavnom
učenici osnovnih i srednjih škola, umirovljenici, članovi udruga iz
Domovinskog rata, sportski klubovi, razna društva, hodočasnici, službena
izaslanstva županija, gradova ili općina, političke stranke,
iseljenička društva i slične organizacije.
- Povremeno se bilježe i posjeti stranaca, uglavnom osoba na studijskim
putovanjima i seminarima, a uočavamo i konstantni porast heterogenih
grupa (klasični turisti) u organizaciji turističkih agencija - doznajemo
od Marije Alvir, glasnogovornice Ministarstva obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti.
Skrb ministarstva
Sredstva za održavanje, čuvanje i zaštitu groblja osiguravaju se u
državnom proračunu preko Ministarstva obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti, a te poslove obavlja vukovarski Komunalac
dok održavanje reda i mira te protokolarnu skrb na groblju provode za
to ovlaštene osobe iz Službe protokola. Svaku skupinu posjetitelja
dočekuje djelatnik službe na ulazu u groblje te ih, nakon upoznavanja,
vodi u obilazak groblja i pritom ih upoznaje s činjenicama vezanim za
osnivanje i gradnju groblja, ekshumacije i identifikacije žrtava iz
masovne grobnice, značenju bijelih križeva, alejama i broju pokapanih
osoba, uređenju groblja, spomeniku i svim ostalim detaljima vezanim za
objekt a po potrebi i prema iskazanom zanimanju i pobliže informacije o
pokopanim osobama.
Posjetitelji Memorijalnog groblja ne moraju se najavljivati, a budući da
se Služba protokola nalazi na objektu tijekom cijeloga dana, najave su
potrebne samo za izaslanstva koja polažu vijence. Radno vrijeme je u
ljetnom razdoblju do 7 do 20, a u zimskom 7-18 sati.
Mjesto sjećanja – bolnica
Kako doznajemo od Nevenke Soldo, voditeljice muzeja Mjesto sjećanja -
Vukovarska bolnica 1991., kroz njihove je podrumske prostorije, u kojima
je muzej smješten, tijekom prošle godine prošlo 37.500 posjetitelja.
Broj posjetitelja po mjesecima varira, ali se može uočiti kako ih
najviše u proljetnim mjesecima te u jesen kada se cijela Hrvatska
prisjeća vukovarske tragedije.
– Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., naš muzej
u samo nekoliko dana posjeti oko 13.000 posjetitelja i to su sve
organizirani posjeti. Turisti se i inače kod nas moraju najaviti i
najavu potvrditi pisano, a mi pripremimo prezentaciju o događanjima u
bolnici koja traje oko 45 minuta - navodi Nevenka Soldo dodajući kako
posjetitelje najviše zanima cjelokupna priča o ranjenicima i osoblju,
odnosno svih 90 dana opsade grada. U muzej vukovarske bolnice najčešće
dolaze učenici, studenti, umirovljenici i hodočasnici, a u sklopu muzeja
otvorena je i suvenirnica gdje se može nabaviti prigodna literatura te
suveniri specifični za Mjesto sjećanja –Vukovarska bolnica 1991.