Domovinski rat

1 2 3

...

252253254

...

556 557 558

Obrisan korisnik

Pristupio: 12.05.2008.
Poruka: 50.334

18. studenog 2010. u 22:53

slažem se,odličan film o Glavaševiću a prije tog na drugom dokumentarac o proboju iz grada dan prije pada

Obrisan korisnik

Pristupio: 22.10.2010.
Poruka: 7.130

18. studenog 2010. u 23:02

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 00:04

19.11.1988

- Na Ušću u Beogradu Slobodan Milošević drži govor pred oko milijun okupljenih gdje kaže: "Jugoslavija je velikom borbom stvorena, velikom će se borbom braniti". To okupljanje je bio samo vrhunac demonstracija koje se zovu zajedničkim imenom "antibirokratska revolucija" koja su počela tijekom ljeta 1988. Takva su okupljanja tijekom 1988 godine održana u praktički svakom većem gradu Srbije i Crne Gore. Danas se zna kako su okupljanja bila dobro organizirana i dirigirana od strane ljudi odanih Miloševiću, unaprijed najavljivana u režimskom časopisu "Politika", a svrha im je bila rušenje pokrajinske vlasti Vojvodine i Kosova, te Republike Crne Gore. Zajenička parola najčešće isticana na tim skupovima bila je "Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela". Na tim su se skupovima po prvi puta nakon II. svj rata vidjele četničke kape šajkače kao i otvoreno pokazivana četnička ideologija.

19.11.1990.

BEOGRAD

- U “Sava centru” u Beogradu osnovan je “Savez komunista - pokret za Jugoslaviju” (SK -PJ) čiji su članovi uglavnom umirovljeni i aktivni pripadnici JNA. Vodeći su ljudi generali i admirali: Branko Mamula, Veljko Kadijević, Stevan Mirković, Mile Babić, Vojo Radović, Žika Mirčetić, Aleksandar Vasiljević, Blagoje Adžić, Andrija Rašeta, Simeon Tumanov, Jovan Popović… te pukovnici Boško Todorović, Slobodan Rakočević (poznat iz akcija “Opera” i “Labrador”)

- Cilj osnivanja stranke je da “ona bude oslonac Armiji da sačuva Jugoslaviju”. SK - PJ je osnovao zaštitarsku tvrtku “Komet” (danas Protekt) čiji je direktor Milivoje Tomašević, a kasnije Ratko Krsmanović, glavni tajnik JUL-a. Tvrtka je bila uključena i u ilegalnu kupovinu oružja.

19.11.1991.

NOVSKA

- Pripadnici 1. A brigade ZNG "Tigrovi" na položaju u Bairu.

- Kod osvajanja srpskog terorističkog uporišta u Bairu poginuo je hrvatski branitelj - pripadnik 117. brigade Stevo Kovač, rođen 7. studenoga 1955. godine u Javorovcu sa prebivalištem u Glogovcu. Početkom listopada 1991. javlja se u 117. brigadu. Pokopan je na mjesnom groblju u Glogovcu.
- Osvojeno je četničko uporište u motelu "Trokut".

VUKOVAR

- U okupiranom gradu civili iz podruma izlaze van. Paravojska i JNA pali i žari gradom, ubijeni su mnogi ljudi koje su prokazali dojučerašnji "kolege" iz podruma zato jer im je netko iz obitelji u HV. Branitelji su također streljani na raznim mjestima u gradu. Sva ta tijela bila su pokopana na vukovarskom groblju. Nakon reintegracije istočne Slavonije, tijela su ekshumirana, identificirana i dostojno pokopana. Radilo se ukupno o oko 920 tijela.

OSIJEK

- Poslijepodne minobacački i topnički napad na grad. Petaestak granata pogodilo je Donji grad i industrijsku zonu, a ispaljeni su iz tenkova stacioniranih kod Klise. VBR-ima gađan je grad iz smjera Baranje. Iz Baranje tukli su i Podravlje i Tvrđavicu, a iz Tenje Laslovo i Antunovac. Poginula su dva civila, a 6 ih je teže, a 10 lakše ranjeno.

GOSPIĆ

- Po razrušenom gradu u jutarnjim satima počela je paljba iz topničkog oružja. U niskom letu grad su nadlijetali zrakoplovi, koji su s više desetaka projektila bombardirali grad, naselje Brušane i rubna gradska područja. Nakon toga grad je iz zrakoplova mitraljiran. Do podneva na grad je palo oko 1000 projektila. U popodnevnim satima topnička paljba osuta je po Novom Ličkom Osiku, Perušiću i naselju Budak. Na 36 kilometara dugoj bojišnici pokušan je i pješačko tenkovski napad koji je odbijen, a u kojem je agresor izgubio 4 tenka, a jedan tenk je zarobljen. Protuzračna obrana oborila je jedan neprijateljski zrakoplov.

DUBROVNIK

- S uporišta u Podbrežju i Petrovu Selu otvarana je vatra iz pješačkog oružja u smjeru naselja Nuncijata i Kantafiga. S uporišta na Žarkovici povremeno je otvarana vatra iz teških strojnica u smjeru grada. U Staroj Mokošici branitelji s druge strane promatraju pljačku i palež privatnih kuća.
U napadima na Dubrovnik do današnjeg dana poginulo je 76 osoba, od kojih 46 civila. Među poginulima je i sedmero djece u dobi od 4 do 15 godina. Među 630 ranjenih svaki treći je civil.

- Brod s prognanicima iz Dubrovnika stiže u Brindizi.

ZADAR

- Neprijatelj je napao Nadin, u nastavku operacije kojom je dan ranije osvojena Škabrnja. Dva dana pred napad na Škabrnju u Nadinu su ostali sami mještani s puškama koji su se našli u poluokruženju i pod snažnim artiljerijskim napadom. Pješaštvom je napadnut Nadin iz smjera Škabrnje - Ivkovića, ojačani jednim vodom tenkova i drugim smjerom prema zaseoku Batovići. Zbog velike nadmoći neprijatelja i prijetnje okruženjem te siline napada, organizirano su izvučeni civili uz neprestanu borbu s neprijateljem. Cijelo izvlačenje u pravcu Gorice trajalo je tri dana, uz neprestanu borbu, bez hrane, vode i odmora. Na dostignutoj crti agresor se ukopava i prelazi u obranu. Na taj način je komunikacija od Benkovca do Zemunika Gornjeg u potpunosti pala pod kontrolu JNA.
Istovremeno napada se Zadar i zaleđe. Pod napadom artiljerijom i minobacačima nalaze se sela Galovac, Prkos, Debeljak, Sukošan, Dračevac a projektili padaju i po Slivnici, Poličniku, Starigradu. Ponovno je pogođena katedrala sv. Stošije i crkva sv. Krševana. Pogođeno je i sjemenište "Zmajević" sa svećeničkim domom, nadbiskupska palača, precizno je gađan cjeloviti lokalitet episkopskog kompleksa prvorazrednog kulturnog i spomeničkog značaja.

ZAGREB

- U koncertnoj dvoranani "Vatroslav Lisinski" održan dobrotvorni koncert kojeg je organizirao Odbor za pomoć Karlovcu.

[uredio Vilenjak - 19. studenog 2010. u 00:04]

Domovine sin

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 00:30

1991. - 2010.

Na Ovčari su ubijeni i Srbi, ali i francuski i njemački dobrovoljci

Siniša – zaustavljeni glas, dokumentarac Višnje Starešine i Ivana Maloče o noći punog mjeseca na 21. studenoga 1991., ?donosi posve nepoznatu vukovarsku priču, razotkriva 19-godišnje mitove te raskrinkava organizirani zločin.

Na Ovčari su ubijeni i Srbi, ali i francuski i njemački dobrovoljci

povećaj slova normalna slova manja slova

Sretna je okolnost da su autorica Višnja Starešina, publicistica i novinarka, i producentska kuća “Interfilm” Ivana Maloče, poslije godinu dana snimanja shvatili da posjeduju još neviđene podatke o Siniši Glavaševiću, Ovčari i Vukovaru. Bilo je zamišljeno snimiti “običan” dokumentarac od pola sata, no ovako je nastao cjelovečernji, dug sat i pol. Nakon projekcije u vukovarskom Hrvatskom domu film se prikazuje i u udarnom terminu 18. studenog u 21.10 sati na HTV-u 1. Premda okosnicu filma “Siniša – zaustavljeni glas” čini priča o Glavaševiću, legendarnom ratnom izvjestitelju Radija Vukovara, film sadržajem, činjenicama i porukama sigurno nas, koji smo živjeli ranih devedesetih podsjeća na tugu, ali i otpornost napadnute nacije, a onima koji su tada još bili premladi otkriva zašto je točno kada čuju da su to bila vremena ponosa i slave.

Organizirane likvidacije

– Kad sam skupila snimljeni materijal, zaprepastilo me koliko je u međuvremenu stvoreno mitova vezanih uza sam zločin na Ovčari, koliko su ove teme u proteklih 19 godina ostale neistražene i stoga uzrokuju kolektivnu frustriranost i potiskivanje – kaže autorica filma Višnja Starešina. Objašnjava još nešto što je većini možda promaklo:

– Ovčara je i leksički preoblikovana pa javnost sada čuje i čita da su ondje “pokopani” ili “tragično stradali”, a malo se rabe pravi izrazi “pobijeni” i “likvidirani” – kaže V. Starešina. U filmu autorica pokazuje da su zločini, naprotiv, bili unaprijed i dobro organizirani. Donosi se cijela organizacijska struktura obavještajnog, KOS-ova aparata JNA, složena radi likvidacija branitelja i civila, a uza svako konkretno ime izvršitelja navodi se i njegova “zadaća” u organiziranju zločina. Navodi se da je na vrhu te strukture bio Aca Vasiljević, šef KOS-a, godinama poslije svjedok haaškog tužiteljstva, ali i, kako su pisali srpski mediji, i – vojni savjetnik u Kanadi. Spominje se i Miroslav Radić, oficir JNA, kojega je Haag oslobodio, a u strukturi zločina bio je zadužen za koordiniranje paravojskom i četnicima.

– Umiranje Ovčare u nas nije istraženo, nego je benevolentno prepušteno sudovima u Haagu i Beogradu, da bismo na kraju dobili da je to bio zločin paravojski i četnika, a da je JNA samo napravila “propust”, što nije točno. Ljude je iz bolnice odvela obavještajna struktura JNA, koja je unaprijed pripremila egzekutore, iskopala jame – kaže V. Starešina. Javnosti možda nije do kraja poznato da svi likvidirani na Ovčari nisu pronađeni. Barem šezdesetak tijela nedostaje, dakle, pokopani su u druge jame. Još se ne zna ni gdje su bačeni u zemlju ranjeni i civili, njih 108 iz Borovo commercea (52 su bili medicinsko osoblje). Film o toj noći, sa 20. na 21. studenog 1991. govori kao o noći velikih organiziranih likvidacija, što je u našem kolektivnom pamćenju neosviješteno.

– Bila je to noć punog mjeseca. Kao što će to biti i ovogodišnja, kada će HTV emitirati film – ističe simboliku autorica. Javnost također nije dosad znala i da na Ovčari nisu pobijeni isključivo Hrvati. Likvidirano je i više Srba branitelja grada, više Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac. Čak je ubijen i nećak generala JNA Andrije Rašete, koji nije nosio to prezime, a u bolnici je izdavao lijekove.

– Prljava je perverzija sada prebrojavati je li neki gips bio na zdravoj nozi, bijeli ogrtač na nekome tko nije bio medicinsko osoblje..., kao da se time opravdava što je JNA organizirano likvidirala ljude – kaže V. Starešina. Film donosi još jednu, pomalo zaboravljenu priču – onu da su hrvatska strana i JNA, uz posredovanje i svjedočenje europskih promatrača potpisale dva sporazuma o koridoru i evakuaciji ranjenika iz bolnice.

Zločinac postavlja kriterije

JNA je potpisala i odredbu da neće i da nema pravo uopće ulaziti u bolnicu. No JNA je izigrala potpise i zabranila humanitarni koridor. – To svaka vojska inače dopušta i radi, osim ako ne planira zločin – ističe V. Starešina.

– U 19 godina došlo se do istog paradoksa, kao u svim likvidacijama koje provode totalitarni režimi, da se žrtva sada mora opravdavati pred krivcem i da je zločinac onaj koji postavlja kriterije – dodaje autorica. Ovaj je dokumentarac zapravo i hrvatsko-francuska priča jer donosi posve nepoznate činjenice o ulozi nekolicine Francuza koji su tada bili zauzeli ispravnu, hrvatsku stranu. Široj je javnosti posve nepoznato da je na Ovčari likvidiran i jedan Francuz. Tada 25-godišnjak iz francuskog gradića Vesoula, zaljubljenik u pjesništvo, a potaknut TV snimkama i nepravdom prema braniteljima, stigao je kao dragovoljac u Vukovar. Jean-Michell Nicollier pogubljen je na Ovčari. Film pokušava proniknuti i u tajnu o tome kako je pogubljen sam Siniša Glavašević te njegov kolega i prijatelj Branko Polovina. Tajna nije do kraja otkrivena, no čini se da je Glavašević likvidiran među prvima, metkom u potiljak, dakle na “oficirski” način, vrlo vjerojatno osobno od ruke visokog oficira JNA. – Nadam se da će ovaj film otvoriti vrata drugim istraživačko-dokumentarnim projektima, jer su mnoge priče, ne samo o Vukovaru ostale neispričane, a manipulacije i krivotvorine polako postaju “opće poznate istine” – upozorava Višnja Starešina.

Istini o likvidaciji Vukovaraca osobno je svjedočilo četvero Francuza

Osim francuskoga veleposlanika u Zagrebu, Georges-Marie Chenua, koji u dokumentarcu svjedoči o vrlo važnoj činjenici da je JNA s hrvatskom stranom potpisala dva sporazuma o evakuaciji ranjenika te da JNA neće ući u bolnicu, u filmu svjedoči još troje Francuza. Oni su se tada iznimno angažirali u nastojanju da se vukovarska tragedija spriječi ili su pomogli da se dozna istina i rasvijetle uzroci. Agnes Vahramian, novinarka, bila se uputila u Vukovar 1991. i bila je novinarka početnica. Ostala je u gradu, što je apsolutno nepoznato našoj javnosti, gotovo do samog pada. Vratila se poslije pada, sa srpske strane, te je sa svojim kolegama Herveom Gheskhierom i Michelom Angladom poslala u svijet slike razrušena Vukovara. Snimali su i u zauzetoj bolnici, a te su snimke poslije postale i dragocjenim sudskim dokazom. Danas je A. Vahramian urednica poznate emisije “L’envoyé spécial” na francuskoj nacionalnoj televiziji TF2.

U filmu svjedoči i dr. Louise Lambrichs, spisateljica i povjesničarka, koja je tada bila među prvim francuskim intelektualcima koji su se 1991. angažirali na strani Hrvatske, zahtijevajući vojnu intervenciju i razotkrivajući velikosrpsku agresiju. I dalje se bavi proučavanjem uzroka, korijena i posljedica velikosrpske politike. Svjedoči i Florence Hartmann, tada dopisnica Le Mondea iz Beograda. Ona je bila prva novinarka koja je otkrila grobnicu na Ovčari i o tome obavijestila svijet.

Domovine sin

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 09:23

18.11. JE POGREŠAN DATUM?

Matić: Vukovar je pao dva dana kasnije

'Već devetnaest godina govorim da Vukovar nije pao 18., nego 20. studenoga, premda je, u tehničkom smislu to gotovo nevažno', kazao je danas za tportal jedan od sudionika tihe povorke u Vukovaru Predrag Matić Fred, ratnik s Trpinjske ceste – nekadašnji zapovjednik šačice preostalih hrvatskih branitelja što su u Vukovaru srpskoj vojsci pružali otpor i kad su drugi odustali

'Ipak, povijesne istine radi, na taj je detalj važno upozoriti. Osim toga, moji suborci i ja smo na današnji dan prije devetnaest godina itekako pružali otpor', kaže Matić, dodajući da je ogorčen na pojedince koji su se, otišavši s položaja kad je bilo najteže, hvalili po Zagrebu da su 'u Vukovaru ostali do kraja'.

'Zamjeram i nekadašnjem glavnom vojnom zapovjedniku Vukovara koji je dva dana prije ovoga dana napustio grad. Bi li se ono što je uslijedilo dogodilo i da je ostao i vojnički ga predao ostaje pitanje, ali njegova je dužnost bila ostati', rekao je Matić.

Prema službenoj statistici u Vukovaru, koji je branilo oko 1.800 pripadnika tadašnjeg ZNG-a, Policije i dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga, poginulo je oko tri i pol tisuće ljudi. Prognano je oko 22 tisuće žitelja, u logorima je završilo sedam tisuća hrvatskih branitelja, o čijem iskustvu, jer je i sam to proživljavao, pisao je i Predrag Matić u svojoj knjizi 'Ništa lažno'.

[uredio Vilenjak - 19. studenog 2010. u 09:23]

Domovine sin

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 09:24

TUŽNA OBLJETNICA

Torcida posvetila grafite i stihove Vukovaru

Na 19. obljetnicu pripadnici Torcide vukovarske žrtve dovršili su i objelodanili javnosti veliki grafit sa stihovima posvećenima Vukovaru te još jedan ispod kojeg je spomen-ploča za stradale Vukovarce

Hrvatski navijači i ove se godine spominju žrtve Vukovara, svih poginulih, nestalih, ranjenih i mučki ubijenih branitelja i civila čija se golgota događala prije punih 19 godina. Na križanju Vukovarske i Merzove ulice u Splitu nacrtan je veliki grafit s pjesmom posvećenom gradu heroju. Dirljiva je to gesta Torcide koja se tako pridružila navijačima koji su dan ranije u Zagrebu na Maksimirskom stadionu izvjesili veliki transparent sa slikom vukovarskog vodotornja, jednog od simbola stradanja grada.

Torcida iz Solina također je bila aktivna, pa je ispod novog velikog grafita posvećenog Hajduku i Domovinskom ratu u ulici Marka Marulića postavila spomen ploču u znak sjećanja na vukovarske žrtve.

Nikola Vilić / CROPIX

Domovine sin

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 09:26

GRAD HEROJ

Pogledajte Kolonu sjećanja u Vukovaru

U Vukovaru - gradu koji simbolizira otpor, stradanje, žrtvu, ali i hrvatsku slobodu - na 19. obljetnicu sloma obrane malobrojnih i slabo naoružanih branitelja simbolično se okupila cijela Hrvatska

Kolona sjećanja Pogledaj cijelu fotogaleriju

Predvođeni stjegonošama koji su nosili zastave Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, 204. vukovarske brigade te Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vukovarci i prijatelji Vukovara prošli su istim onim putem kao i prije 19 godina – od bolnice, Županijskom i Strossmayerovom, kroz središte grada, Radićevom i Jelačićevom, sve do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata. U koloni su se našle i povijesne postrojbe iz cijele Hrvatske, članovi braniteljskih i stradalničkih udruga, a ove godine zamijećen je i velik broj mladih.

U Vukovaru se okupio i cijeli državni vrh – troje predsjednika, ministri, saborski zastupnici, brojni političari… 'Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara moramo se prisjetiti onih koji su dali najvrednije – svoje živote. S njihovim smo obiteljima danas, ali tu smo i sa svim Vukovarcima koji su podnijeli žrtvu. Vukovar je bio velik u svojoj žrtvi, a bio je velik i da oprosti. Ipak, Vukovar i Hrvatska se okreću budućnosti, okreću se Europskoj uniji i zasigurno su poruke mira koje iz Vukovara idu u cijeli svijet one poruke za europsku Hrvatsku. Na kraju, žrtva Vukovara je nešto što će hrvatski narod zauvijek imati u svom sjećanju', poručio je predsjednik Republike Ivo Josipović.

I za premijerku Jadranku Kosor 'uspomena na sve civile i hrabre hrvatske branitelje koji su branili Vukovar jest obaveza koja nas poziva da se okrenemo budućnosti'. 'Danas se sjećamo 1.700 poginulih branitelja i civila u obrani Vukovara, ali i 4.000 ranjenih, 500-tinjak njih koje tražimo i koji su na popisu zatočenih i nestalih. Tu žrtvu ne smijemo zaboraviti', rekla je premijerka Kosor te istaknula da se 'svakodnevno svatko od nas mora pitati – što smo učinili za Vukovar i što činimo da taj grad ima europsku perspektivu'. 'Sve ono što Vlada u ovom trenutku radi – od borbe za gospodarski oporavak, do velikog posla za ulazak u EU, ali i borbe protiv korupcije, jest i odgovor na mnoga pitanja što još moramo raditi. Moramo se i dalje boriti za Hrvatsku koja će u punom smislu riječi biti pravna država. To dugujemo Vukovaru, Vukovarcima, ali i svim braniteljima Hrvatske', rekla je Kosor.

Tuga i ponos na Dunavu Pogledaj cijelu fotogaleriju

Predsjednika Hrvatskog sabora Luku Bebića posebno je obradovao velik broj mladih ljudi u Koloni sjećanja, za čiju je budućnost rekao da se 'mora razmišljati u smislu – koliko god učinili za njih, malo smo učinili'. 'Kad govorimo o Vukovaru nakon 19 godina, moram reći da nismo zadovoljni napretkom, obnovom, izgradnjom, niti ćemo ikad biti zadovoljni zbog svega onoga što Vukovar zaslužuje, jer je pretrpio veliku žrtvu, razaranja, brojni su ljudi ovdje poginuli, a pojedinci i obitelji imali teške sudbine', zaključio je Bebić.

Među braniteljima koji su predvodili Kolonu sjećanja, odmah iza stjegova, bio je Branko Borković – Mladi Jastreb, jedan od zapovjednika obrane Vukovara. 'Kolektivno sjećanje hrvatskog naroda je danas ovdje, u Vukovaru. Na jednom velikom hodočašću svi prepoznaju žrtvu i očuvali su spomen na Vukovar za sve buduće generacije', rekao je Borković.

Nakon dolaska na Memorijalno groblje, državni je vrh položio vijence podno središnjeg spomen-obilježja, a potom su to učinili i pripadnici 204. brigade, vukovarske Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, gradova Vukovara, Dubrovnika i Zagreba te svih hrvatskih županija. Dok su oni polagali vijence, hodočasnici su ostavili po ružu na svaki od grobova poginulih hrvatskih branitelja, ali i uz svaki od 938 bijelih križeva koji čuvaju uspomenu na isto toliko žrtava ekshumiranih iz velike masovne grobnice na Novom vukovarskom groblju.

Domovine sin

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 09:27

Potresna ispovijest Vukovarke

Dok su me sedmorica silovala, molila sam da puste sestricu

Potresna ispovijest Vukovarke: S djecom živi u podstanarstvu, nema za knjige, vrtić i ogrjev. Prije no što je smogla hrabrosti ispričati nam strahote koje je proživjela, 37-godišnja Vukovarka napisala nam je pismo.

Dok su me sedmorica silovala, molila sam da puste sestricu

Te krvave vukovarske jeseni s jedva navršenih osamnaest bila je na pragu života, a već je ostala bez muža s kojim je imala petomjesečnu djevojčicu. Poginuo je u prometnoj nesreći dok je išao na stražu. U podrumu je dočekala pad grada, i nju i bebu odveli su u bolnicu, pa u Velepromet, gdje su joj već bili mama, brat i šestogodišnja sestra. Muškarce su razdvojili, brat je završio u logoru u Stajićevu. Majku su, jer je bila u Civilnoj zaštiti, odveli u Mitrovicu, a ona, dijete, ostala se brinuti za dvoje još manje djece. Autobusom su je otpremili put Šapca, gdje je radila u selu u okolici, muzla krave, brinula se o svinjama... U štali je dojila i bebu i sestru, da se spase i prežive. Onda su je vratili u Vukovar, grad koji je bio baš poput nje. Ruševina.

Utočište je potražila kod sestre oca svojeg djeteta, ali za tri dana došli su po nju, kćerku i sestricu:

– Ne znam tko me izdao. Možda njezin muž, pravoslavac – tiho će.

Spasio je srpski oficir

Bio je početak ožujka 1992. godine. Njih sedmorica, garsonijera na Olajnici... Četvoricu je poznavala, pa bili su joj susjedi u ulici u kojoj joj je, kad je pakao počeo, na ulazna vrata netko napisao njezino ime i HDZ. Tko joj je što radio, ne može se sjetiti jer je, veli, bila polumrtva. Bio je među njima i dječarac, star 15-16 godina, pa 50-godišnjak koji je na sudu pričao da se nije opirala i da je bila mirna k’o janje... Jedan je davao naputke kojim će redom ići, za jednog se ne sjeća je li je silovao, pa je valjda zbog toga on i “ispao” iz optužnice...

– Trajalo je dva, tri dana. Polusvjesna, čula sam seku da zapomaže da je boli, da joj je čiko stavio prst... Hlače su joj bile krvave. Preklinjala sam ih da je ostave – priča.

Kćerkica se tih dana razboljela, pa je od svojih mučitelja tražila da joj dopuste s djetetom i sestrom otići u bolnicu. Jedan joj je kazao da će je čekati u gostionici, a ona je, umjesto u bolnicu, odjurila u srpski štab:

– Saslušao me jedan oficir, dao djeci slatkiše i odveo me u vojarnu, da ponovim iskaz. Sve sam ih prijavila. Taj oficir kazao mi je u koji stan da se odselim, dok ne vide što će biti. Ali jedan od zlostavljača našao me i svaku večer ponavljao isto, sve dok oficir nije došao vidjeti kako sam. Moj je mučitelj pričao da sam mu žena, da ne želim iz Vukovara. Sreća da oficir nije povjerovao, već se vratio s pojačanjem pa su ga odveli. Za nekoliko dana bila sam s djecom u autobusu za Osijek. Dok sam, zajedno s ostalim sretnicima, čekala da nas izvuku iz tog pakla, jedan mi je Srbin vikao: “Ti ostaješ ovdje. Dosta si rađala ustaše, sad ćeš rađati četnike.” I opet me isti oficir spasio – izgovara.

Sedam godina zatvora

Liječničku pomoć i dijagnozu PTSP-a dobila je u Zagrebu. Njezinoj sestri, djevojčici punoj nepovjerenja prema ljudima, a osobito muškarcima, tu su dijagnosticirali teži oblik PTSP-a. Malena je u početku crtala pucnjavu i razaranje, a kad je, u nešto boljoj fazi, počela crtati ljude, narisala je i sestru kako leži na krevetu uz koji u redu stoje četnici:

– I ona i kći bile su u prostoriji gdje su me mučili i tjerali da im, nakon silovanja, gola kuham kavu – izgovara.

Nakon prognaničkog smještaja, prije šest godina s djecom se vratila u Vukovar. Prije tri godine, kad su njezinoj kćerki, svjedokinji silovanja, priprijetili da će proći kao mama, pokupila je djecu i otišla iz grada u koji je, kaže, i danas “nešto vuče”. Optužnica protiv njezinih i sestrinih mučitelja podignuta je još 1996. godine, postupak se ponavljao, bilo je tu presuda u odsutnosti, da bi 2007. godine bio okončan postupak za dvojicu, koji su sada na izdržavanju sedmogodišnjih kazni. Bila je to prva presuda u Hrvatskoj prema kojoj je silovanje ratni zločin. Nju i sestru ispitivali su pet-šest puta, u hodniku se sretala s okrivljenima, u sudnici su joj sjedili iza leđa:

– Jedan mi je dobacio da je dobro da mi nije usta razvalio nakon što me silio na oralni seks. Na jedno svjedočenje policija je mene i sestru privela – kaže.

U sudsku je presudu ušlo da ona i sestra od svojih mučitelja mogu tražiti naknadu štete u parnici. No, u sljedećem je stavku navedeno da su okrivljeni bez primanja pa trošak njihova suđenja ide na teret proračuna.

S djecom živi u podstanarstvu, nema za knjige, vrtić i ogrjev..

Djeca me pitaju zašto se toliko bojim, a ja 19. godinu ne spavam mirno, čim padne mrak, zaključavam se i bojim se da će me, makar sam stotinama kilometara daleko, oni pronaći... Imam kćeri, što ako im se osvete? – prevrnula je po tko zna koji put po mislima ova Vukovarka i zaplakala. S djecom živi kao podstanar, što plaća 1300 kuna.

Za invalidnost prima 2400 kuna, nešto manje dobije za doplatak. Kćerki maturantici nije kupila knjige jer nema novca, baš kao što nema ni za vrtić za najmlađeg ni za drva. APN joj prijeti tužbom jer je kuća koju je dobila na korištenje u Vukovaru uništena – u nju je provaljeno kad se selila.

Domovine sin

Vilenjak

Moderator

Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952

19. studenog 2010. u 09:30

Intervju Mile Dedaković Jastreb

Jastreb: Vukovar se mogao spasiti da su srušeni mostovi na Dunavu

Mile Dedaković Jastreb: Da je Vukovar pao za dva dana, ovo bi bila Srbija. Slavni zapovjednik obrane Vukovara otkriva nepoznate detalje o obrani grada, broju žrtava i gubicima s neprijateljske strane, odnosu s Tuđmanom...

Jastreb: Vukovar se mogao spasiti da su srušeni mostovi na Dunavu

Piše: Tihomir Dujmović

povećaj slova normalna slova manja slova

Izgleda kao prije 20 godina, premda ga muče noge pa se i manje kreće. No, jednako vedar, ponosan i pun elana! Takav je i danas zapovjednik povijesne obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb, s kojim smo se podsjetili slavnih dana vukovarske epopeje.

Imate li dojam da je s jedne strane Hrvatska sve svjesnija kapitalne uloge Vukovara u stvaranju države, dok s druge strane traje proces potpunog obezvređivanja, rekao bih, posljednjega hrvatskog ratnog mita?
Da, s jedne strane iz godine u godinu sve je grandioznija istina i žrtva Vukovara i sve je jasnije da nije bilo Vukovara da ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje. Znate zašto to mislim? Zato što je baš na Vukovaru slomljena glavnina srpskih snaga. Oni se od te bitke nikad nisu oporavili. Vidite, Srbija i tadašnja JNA u prvim su planovima zacrtali slomiti Hrvatsku sa 13 brigada. To su bile njihove početne procjene. Međutim, JNA je samo na Vukovaru angažirala 25 brigada!

Neki vam zamjeraju da su vaše ratne procjene pretjerane i da nisu precizne...
To mogu govoriti samo oni koji ne poznaju ustroj JNA i koji ne znaju što su još mobilizirali na nas kao paravojne snage. Međutim, ni jedan relevantni vojni analitičar ni u Hrvatskoj niti u Srbiji, a koliko znam niti u svijetu, nije demantirao brojke koje iznosim i u knjizi. Brojke kojima ja baratam su brojke koje se temelje i na ustroju JNA, ustroju njihovih brigada i vojne operative.

Koje su to brojke?
Za napad 18. studenoga, na dan pada Vukovara, JNA i Srbija angažirali su 85.000 vojnika protiv nas. Tu imate vojnike JNA i sve moguće paravojne jedinice. Na završni udarac obrani grada angažirali su tisuću tenkova, cijelo ratno zrakoplovstvo djelovalo je po Vukovaru, cijela ratna flotila i oko tisuću topova. Posve precizne podatke, osim Srba, nema nitko, to je jasno, no koliko ja poznajem ustroj JNA i kad vidite koje su brigade sve angažirali, a znate što je sve u sastavu tih brigada, to su vam te brojke. Moja knjiga već godinama kola i po Beogradu, analizirali su je i brojni stručnjaci u Europi, nikad nitko nije rekao da su moje procjene netočne. Nitko osim jednog! To je povjesničar Marijan, koji piše povijest onako kako misli da bi bilo poželjno za konkretnu vlast. Jedini on problematizira moje brojke, čak se usudio reći da ja ne poznajem ustroj oklopnih brigada. Meni je zapravo ispod nivoa razgovarati s čovjekom koji meni, koji sam profesionalni vojnik od 15. godine, kaže da uopće ne znam što je to oklopna brigada. I on analizira moje bitke, a da pritom nema niti jednu moju pisanu zapovijed, jer takvih nema.

Što bi se u vojnom smislu dogodilo da je Vukovar pao dva tjedna nakon prvog napada?
Pa, u prvom redu, mi danas ne bismo ovdje sjedili i razgovarali. Ovo bi bila Srbija! Beograd je imao za plan rasjeći Hrvatsku na četiri dijela, tako da jedan drugome ne može pomoći, i onda lomiti dio po dio. Za Vukovar su imali tri plana: pad za jedan dan, jer je prvi dan bio žestoki napad, pa novi plan, pad za osam dana, i onda su napravili plan u kojem nisu planirali datum. Dakle, opći napadi i ofenziva do kraja. Osijek su planirali zaokružiti, ali ne i napadati, jer su planirali da padne vremenom, i žurili bi se spojiti sa srpskim snagama u zapadnoj Slavoniji, s Uzelčevim korpusom koji je tamo već bio. Tamo su imali oko 250 tenkova, ovdje ih je bilo oko tisuću, dakle kad sve skupe negdje oko 1300 tenkova bi krenulo prema Zagrebu. S tim što prvi plan generalštaba nije bio s tim snagama ući u Zagreb, nego izbiti na liniju talijanske i austrijske granice, dakle da vrate i Sloveniju natrag. Međutim, oni su imali strahovite gubitke na Vukovaru, pa su planove reducirali. Na Vukovar su dovukli sve što su imali. Njihova udarna brigada, gardijska oklopno-mehanizirana divizija, ta udarna pesnica JNA koja je kompletna stigla na Vukovar 14. listopada, imala je za samo dva sata bitke 36 izgubljenih tenkova. Zbrojite tenkovsku posadu pa ćete vidjeti i gubitke u dva sata!

Srbima je na Vukovaru poginuo i jedan general...
Da, na Vukovaru im je poginuo general Bratić, zapovjednik Novosadskog korpusa. I to u tenku! Znate, cijeli vojni vrh JNA na čelu s Ađićem dolazio je do Vukovara, bili su u Negoslavcima. Ti su njihovi proboji išli jako teško, pa su oni, da podignu moral, slali tamo cijeli vrh generalštaba. Došli su da oni sami riješe taj problem. Kao primjer su stavili Bratića u tenk i tako su izgubili zapovjednika.

Nakon što godinama nisu ni sudjelovali u mimohodu, sada njihov predstavnik Stanimirović tvrdi da zapravo rat u Vukovaru nisu započeli!
Ma mene ne zanima što govori Stanimirović, nego što su naši na to odgovorili. Dakle, taj je čovjek, kako znamo, bio dio vlade 'republike srpske Krajine', bio je u pravosuđu, dakle bio je tamo gdje se odlučivalo o sudbinama ljudi. Od takvog čovjeka ne očekujem ništa. Vidio sam reakcije Hebranga i Šeksa, ali sam očekivao da će glasno nastupiti vrh države, jer je to navodno pred njima rekao!

Kako gledate na Tadićev dolazak na Ovčaru?
O samom dolasku imam pozitivan stav, tim prije jer je rečeno da je to službeni stav države Srbije. Čovjek se, dakle, ispričao, i to je važno u kontekstu činjenice da mi sa Srbijom moramo surađivati, jer susjeda ne možemo birati. Ono što me strašno smeta je činjenica da nije rekao tko je bio agresor na RH. Da je to precizirao, sve što Stanimirović ili Pupovac na tu temu kažu bilo bi besmisleno! Zato to Tadiću zamjeram.

Jeste li dobivali pomoć u Vukovar?
Jesmo, stizali su i dragovoljci i naša vojska, dobivali smo i oružje. No, mi smo očekivali više i nadali se da će doći više. Znate, meni je danas kristalno jasno ono što tada nisam percipirao: da tada jednostavno nismo imali. Ja, uvjeren da hrvatska vojska stasava, pišem nadobudno pismo Tuđmanu i kažem mu - ne šaljite mi vojnike koji nisu krv vidjeli, jer se ovdje gine svaki dan. Kasnije shvatim da takvih praktički nije bilo!

Pitanje koje će trajati koliko i hrvatska država: je li se Vukovar mogao spasiti?
Kad smo Borković i ja došli u grad, 29. kolovoza, tada više nije bilo spasa. Naime, da su srušeni mostovi na Dunavu u sedmom ili osmom mjesecu, Vukovar se mogao spasiti. Osim toga, tada se još mogla uspostaviti obrana na relaciji Ilok - Šid. Očito nije bilo hrabrosti da se, recimo, u srpnju 1991. sruše mostovi na Dunavu, a to bi, odgovorno tvrdim, spasilo Vukovar. Kad smo mi došli moglo se samo ono što se dogodilo: dati častan otpor i pružiti ostatku Hrvatske tri mjeseca da se pripremi za rat. To se i dogodilo, jer je u ta tri mjeseca stvoreno 56 brigada. To je spasilo i stvorilo hrvatsku državu. Za to vrijeme branitelji Vukovara nisu samo stvorili to vrijeme, već su i uništili glavninu snaga JNA. Tamo je ostalo više od 400 srpskih tenkova, tamo su pali deseci zrakoplova. Osobno sam naredio da se, recimo, sruši most na Gunji, premda nisam imao odobrenja za to, ali je to spasilo ostatak istočne Slavonije. Da taj most nismo srušili, Tuzlanski korpus ojačan brigadama iz Srbije udario bi bočno, i to ne bismo izdržali. Vinkovci, Županja i Vukovar pali bi za koji dan borbe. U ratu morate imati hrabrosti donositi odluke koje možda sutra neće biti idealne, nije bilo izbora. Zvao me Tuđman tada...

Što vam je rekao?
Tuđman me pitao je li točno da se planira srušiti taj most. Ja sam mu rekao da, ako on zapovjedi da ga se ne sruši, da ću ga ja poslušati, ali sam mu objasnio zašto je to nužno. Saslušao me i nije mi zapovjedio da ne rušim.

Kakvu ste komunikaciju imali s Tuđmanom?
S Tuđmanom sam se iz Vukovara čuo svaki dan više puta, ali baš svaki dan. Imao sam izravnu vezu preko Stožera za Civilnu zaštitu u Saboru. Razgovarali smo o svemu, kako teče obrana, kakav je moral, imamo li oružja, držimo li se ili ne, krajnje praktične stvari, ali nije to bio razgovor u smislu organizirajte obranu tako i tako napadnite tu i tu. Sa Šuškom sam imao puno manje kontakata, ali sam se zato čuo s Tusom i Agotićem dosta često, naravno kasnije i sa Stipetićem.

Tuđman je, dakle, shvatio što se sve tamo događalo?
Da, i moram reći da se držao vrlo korektno, sve je shvatio, pomagao je koliko je god mogao, ja sam tek kasnije shvatio da više nismo imali ni vojske niti oružja, i baš zato što je komunikacija bila korektna iznenadilo me kako se prema meni ponašao kad sam izašao iz Vukovara.

Kako ste sami u sebi riješili dilemu - ima li oružja pa ga ne šalju, ili ga uopće nema?
Dosta teško, jer sam mislio da oružja ima. Znate, meni nikad nitko nije rekao 'oružja nema, snađi se kako znaš'! Nego, stalno je bilo: stići će! I stizalo je nešto, nešto izvana, nešto svaki put kad bi pala kakva vojarna, ali nikad dovoljno. To nas je činilo bijesnima i zato smo bili dešperatni i optuživali. Danas znam da nam se nije moglo pomoći koliko je trebalo. Da mi je netko rekao da oružja nema i da ga neće biti, Vukovar ne bi doživio onaj pokolj, jer bismo mi vjerojatno organizirali vojni proboj i izvukli ljude. To se moglo sve do pada Marinaca.

To je ključna točka, pad Marinaca, zar ne?
Da, 1. listopada padaju Marinci i mi smo u okruženju. Njihova 252. oklopna brigada punom snagom kreće u Marince, ulaze unutra i sijeku nam sve veze s Hrvatskom. Nakon toga ne stiže više oružje. Dva tjedna kasnije izlazim iz Vukovara da organiziram napad izvana, jer nam je kapitalno važno da vežemo Bogdanovce sa snagama Nuštra i onda se događa nešto što zovem svjetskom podvalom.

Što se događa?
Vidite, u Đakovo dva tjedna prije pada Marinaca stižu Liječnici bez granica, i premda je pomoć liječnika potrebna svaki dan i sat istočnoj Slavoniji, oni ne rade ništa nego sjede u Đakovu. Na dan i u sat našeg proboja u Marince, koji je vojnički išao odlično, oni kreću iz Đakova i kao klin ulaze između nas i Srba, i mi zbog konvoja dobivamo zabranu daljnjeg napredovanja. Oni tobože idu pomoći Vukovaru, a faktički Srbi tu u pola naše akcije dobivaju vrijeme da se pregrupiraju i naš proboj propada. To je 13. listopada 1991. To je prava istina i ja sam uvjeren da nam te snage jednostavno nisu dale da obranimo Vukovar.

Je li u Vukovaru bilo pete kolone?
Da, i bila je iznimno snažna. Evo samo nekoliko primjera. Imali smo stotinu velikih požara. Čim dečki krenu gasiti, rade snajperi! Čim izlazimo iz zapovjedništva svaki dan rade snajperi! I to malokalibarski, oni koje i ne čujete! Zatim, curile su informacije, pogotovo iz općinskih struktura, to smo sve slali sudu u Osijek...

Je li u obrani bilo Srba?
Je, negdje između jedan i dva posto hrvatskih Srba je branilo Vukovar. Ja ih do neba cijenim, ali sad se i taj broj napuhuje, pa po nekima ispada da su glavninu obrane činili Srbi. To je glupost!

Obrana Vukovara ušla je u vojnu literaturu, ali sam čuo da ne volite kad se izdvaja neki dio te obrane, primjerice Trpinjska cesta, iako je baš ona poznata kao groblje srpskih tenkova.
Da, ne volim ta izdvajanja. Recimo, u Bogdanovcima je Zvonko Manjkas uništio 12 tenkova, Zdenko Horvat na Buđaku je uništio 14 tenkova! Tu su Pero Janjić i brojni drugi... sve vam je to jedna te ista Trpinjska cesta...

Kako je obrana grada funkcionirala unutra u logističkom smislu?
Sjajno. Imali smo cijelo vrijeme struju jer nam je inženjer Mravak genijalnim rješenjima to omogućio. Imali smo stalno hrane, nikad je nije manjkalo.

Jeste li imali neke dojave o kretanju agresora?
Jesmo, ali moram reći ne od naših službenih obavještajaca. Imali smo dojave iz Srbije i BiH, tako da smo znali čim se formira veća kolona oklopnih vozila da to kreće prema nama, i po tome smo slagali obranu. Recimo, za povijesnu kolonu, gdje Beograđani bacaju cvijeće na tenkove koji idu na nas, znali smo i kad kreće i koliko ih je.

Vukovarska bolnica?
Mjesto heroja! To je bila bolnica! Šest katova bolnice izmjestili su u podrum, a imali smo takvog neprijatelja da je jednom bomba od 250 kilograma pala na bolnicu, probila šest katova i završila u krevetu jednog borca! Zamislite mozak i savjest tog pilota? Koliko je tamo bilo divnih ljudi, svi znate za dr. Bosanac i dr. Njavru, ali su i drugi doktori bili sjajni, a tek medicinske sestre, ti brojni neznani heroji...

Jeste li znali da ćemo se vratiti u Vukovar?
Da, apsolutno, ali znate, uz ostalo, zbog čega? Zato jer su se sami Srbi držali kao da će svaki dan otići...

Kako to mislite?
Pa, Srbi su sve samo opljačkali u Vukovaru i okolici, a baš ništa nisu sagradili! Oni su UNPROFOR primili samo zato da legaliziraju svoju pljačku. Pa nema veće sramote za agresore Vukovara od slike tog grada 1998. Tuđman me imenovao u jedan odbor 1998. za pregovore o reintegraciji, pa sam gledao te pregovarače: jedva su čekali kraj rata! Što se tiče razine okupacije, moram reći da su moji Nijemci izgledali kao da su svinje tamo živjele. Pa onda ona sramota u Šidu! Oni su u Šidu godinama organizirali sajam opljačkane robe! Televizori, traktori, vozila, dijelovi kuća, sve što se dalo pokrasti! Nikad ništa nije vraćeno. Samo u mojoj obitelji procijenjena je šteta deset milijuna kuna...

Pa kolika je onda, po vama, ukupna šteta u tom području?
Uzmete li obzir koliko je vukovarska regija bila bogata prije rata, mislim da je ratna šteta u istočnoj Slavoniji veća od deset milijardi eura.

Da se sutra povijest ponovi, što bi radio Jastreb?
Sve bih ponovio, samo bih bio puno žešći prema petoj koloni. Sve bih napravio da nastane hrvatska država i zato ne volim ovu malodušnost danas. Ako tko ima pravo na nju, onda smo to mogli biti mi u Vukovaru. Nismo bili ni tada, a ja vam danas kažem da će za deset godina Hrvatska biti bogata zemlja ponosnih ljudi. Vjerujte mi, jer ja sam u Hrvatsku vjerovao i kad mnogi nisu.

Vodili smo evidencije, poginulo je 15.000 Srba

Kakve su vaše procjene o srpskim gubicima?
Srbi su na Vukovaru imali oko 15.000 poginulih i oko 45.000 ranjenih. Postoji knjiga jednog gospodina iz Australije koji je cijeli rat bio na srpskoj strani, bio je s njima baš u okolici Vukovara, i to cijeli rat, i on u svojoj knjizi navodi da su Srbi imali više od 30.000 poginulih samo na Vukovaru.

Odakle vama brojka od 15.000 poginulih Srba samo na Vukovaru?
Mi smo svaki dan vodili evidenciju o ratnim događajima, o ranjenima i ubijenima na našoj i njihovoj strani. Ako imate pješački napad pa ga odbijete, konstatirate poginule na našoj i na njihovoj strani, ako imate tenkovski napad znate koliko ste uništili tenkova i koliko je ljudi unutra, itd.

No, niti taj podatak koji navodim u knjizi nikad nitko nije demantirao. Jedini podatak koji je iscurio sa srpske strane objavljen je u crnogorskom časopisu Monitor; oni su naveli da su Srbi imali osam tisuća poginulih na Vukovaru. To je jedina brojka koja je od njih došla, mislim da je definitivno premalena.

Domovine sin