Operacija ZIMA 94 29.11. - 24.12.1994.

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH.

CILJ OPERACIJE

Posredno, oslabiti pritisak bosanskih Srba na zaštićeno područje Bihaća; potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine; posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj. Neposredni cilj operacije bilo je osigurati cestu koja iz Livanjskog polja vodi preko Rujana vodi k Sinju i napraviti prodor istočnom i zapadnom stranom Livanjskog polja kako bi se prostor proširio bočno i na taj način osiguralo djelovanje HV kroz Livanjsko polje.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara.

POSTROJBE

Hrvatska strana

126. dp, 4. gbr, 7. gbr, 6. dp, 114. b, 5. gbr, 1. HGZ, HRZ i PZO (helikopterske snage iz baze Divulje). Sa strane HVO u akciji su sudjelovale 1, 2, i3 gbr. HVO, 80 domobranska pukovnija Zbornoga područja HVO Tomislavgrad i specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg Bosne.

POVOD IZVOĐENJA OPERACIJE

U studenome 1994. Bihać postaje ključ rata kako za RH tako i za BiH. Naime, Srbi su pokrenuli snažu ofanzivu prema Bihaću, u koordinaciji s postrojbama SVK i Abdićevim autonoomašima iz Velike Kladuše. Operacije je bila toliko snažna da je izgledalo da će Bihać pasti svakog časa - vojni milje međunarodne zajednice, pa i SAD, smatrao je pad Bihaća gotovim činom. Pad Bihaća pitanje je sata, a ne više dana, govorile su povjerljive obavještajne informacije. Tijekom rata u BiH Hrvatska je zračnim mostom intenzivno pomagala obranu Bihaća, dostavom oružja, streljiva i svih drugih potrepština. U slučaju eventualnog pada Bihaća u ruke bosanskih Srba, Hrvatska bi se našla izravno ili neizravno u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno više ne bi imali nikakva smisla. Nestajanjem Bihaćke enklave tzv. Republika Srpska Krajina i Republika Srpska bile bi čvrsto povezane, otvorila bi se jaka prometna komunikacija Beograd-Banja Luka-Knin, stvorio bi se ogroman kompaktan srpski prostor koji bi dopuštao Srbima veliku operativnu dubinu, vjerojatnost njihovog ujedinjenja bi bila vrlo velika. Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve uvjete Martića, Karadžića i Mladića. To bila konačna i definitivna pobjeda Srba. Osim toga, pad Bihaća vjerojatan bi donio novi težak zločin srpskih snaga i humanitarnu krizu nesagledivih razmjera, znatno veću od one koja se nepunu godinu kasnije dogodila u Srebrenici.
Stoga je hrvatski vojni vrh razmatrao moguće vojne opcije pomoći Bihaću. Jedna opcija je bila totalni napad na RSK, međutim, toj opciji Amerikanci nikako nisu bili skloni. Stoga se odlučilo Bihaću pomoći neizravno - HV i HVO napast će vojsku bosanskih Srba tamo gdje najmanje očekuju - u Livanjskom polju i na planini Dinari.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Problemi u planiranju operacije bili su: dovođenje u pitanje Zagrebačkog sporazuma (potpisan 30.3.1994.), izbor postrojbi za djelovanje u zimskim uvjetima, kako osigurati legalnost akcije.
Akcija je počela 29.11.1994 ustrojavanjem 7 skupina od 3. bojne 126 dp. Te skupine su tijekom 29 i 30.11. neprimjetno ušle u pozadinu neprijatelja i zauzele što više uzvišenja (kota) s kojih su u trenutku frontalnog napada na neprijatelja trebale djelovati u pozadini i na taj način iznenaditi neprijatelja.
30.11. počeli su i napadi na neprijatelja. Tijekom sljedećeg dana 01.12. nastavljeno je potiskivanje neprijatelja.
01. i 02.12.u napad se je uključila i satnija 114. brigade smjerom Rujani - Provo, na zapadnoj strani Livanjskog polja. Na smjeru 3. bojne 126 dp. uvedena je i 1. bojna te dijelovi 6. dp i 72. bojne VP HV, dok su dijelovi postrojbi koje su počele akciju (3. bojna 126 dp) izvučeni radi odmora. Manja skupina 4. gbr uključena je u borbe na Vještić - gori, u smjeru prema Crnom vrhu.
04.12. na dostignutu crtu je uključena 80. dp ZP HVO Tomislavgrad.
07.12. u borbe je uvedena 7. gbr HV koja je zamijenila 4. gbr HV i 126 dp. na liniji prema Sajkoviću te prema Velikom i Malom Troglavu. Borbe na tom području je 7. gbr. vodila do 13.12. kad se je na Dinaru vratila 4. gbr HV te nastavila prema Gornjim Kazancima, Pržinama, Ninkovićima i prema kotama na Skarpinu vrhi i na Batu.
Nakon tih borbi i uspjeha na zapadnom dijelu Livanjskog polja, počele su akcije HV na istočnom dijelu i to napadom 5. gbr HV na smjeru Vrbica - Šegrti. Tijekom borbi u više navrata agresor je odgovarao kontranapadima, međutim crta bojišnice je bila stabilna. Do kraja 12. mjeseca 1994. postignuta je konačna linija bojišnice. U teškim zimskim uvjetima ostvareno je oslobađanje gotovo cijelog Livanjskog polja i područja istočno i zapadno od Livanjskog polja. Ti su dijelovi bili uski i duboki klinovi koji su bili vrlo osjetljivi na eventualne bočne kontranapade agresora. Neprijateljska vojska ostala je na svim većim uzvisinama na Dinari i Staretini.
Nakon te akcije uslijedila je duga zima i proljeće 1995. tijekom kojeg bojišnica nije do kraja mirovala. U 4 mj 1995 snage 4. gbr HV i 3. bojne 126 dp. u jednom kontranapadu uspjele su osvojiti neke od uzvisina na Dinari (Presedlo, Jankovo brdo, Klek, Glavice i Katića grede) čime je poboljšan strateški položaj HV pred sljedeću akciju koja se je zvala Skok 1.

ZAKLJUČAK

Ključna uloga helikopterskih snaga HRZ koje su u teškim zimskim uvjetima omogućile redovitu oskrbu snaga. U osobito teški zimskim uvjetima niskih temperatura i visokog snijega snage HV i HVO pokazale su visoku borbenu vrijednost.
Međutim veliki psihofizički napori kojima su bili izloženi vojnici zahtjevali su često povlačenje i odmor upotrebljenih postrojbi, što je imalo utjecaja na sporo napredovanje u dubinu bojišnice.

Ovom značajnom operacijom Hrvatska vojska ovladala je planinskim visovima oko Livanjskog polja, čime su stvoreni uvjeti za pripremu i provedbu operacije Oluja. Operacija Zima '94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnoj oluji i uz vrlo niske temperature i do -20 celzijevih stupnjeva. Zbog neprekidnog boravka i borbenog djelovanja u takvim vremenskim uvjetima mnogi su hrvatski vojnici u ovoj operaciji pretrpjeli smrzavanje pojedinih ekstremiteta (ruku i nogu) koji su im morali biti amputirani. Zbog toga je operacija Zima 94 u povijest Domovinskog rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija. U konačnici, napadi Srba na Bihać su oslabili i Bihaćki branitelji su dobili značajan predah. U narednim danima i tjednima Armija BiH i HVO Bihaća povratit će okupirana sela i odbaciti neprijatelja dalje od Bihaća. Time je sačuvana presudna Bihaćka enklava u dramatičnim trenucima Domovinskog rata i rata u BiH.