Branko Borković: Jadranka Kosor se izgubila u vremenu i prostoru

Posljednji zapovjednik obrane Vukovara, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i nekadašnji dugogodišnji predsjednik Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata, Branko Borković - Mladi Jastreb progovorio je za naše novine o slučaju Tihomira Purde, kojemu je bio zapovjednik u 204. brigadi, o premijerki Jadranki Kosor koja je izjavila kako se nada da do Purdina izručenja Srbiji neće doći, te o nizu stvari koje tište njega i braniteljsku populaciju. Objasnio nam je zašto istodobno podržava i predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića i osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa, koji je nedavno uhićen zbog ratnog zločina u Zagrebu i Pakračkoj Poljani.

04.02.1990.

LJUBLJANA

- SK Slovenije donio je odluku da SKJ za njih više ne postoji, te dalje nastupaju kao samostalna politička stranka.

- Pilot Danijel Borović sa zrakoplovom jugovojske MIG-21 prebjegao je s bihaćkog aerodroma u HV.

KARLOVAC

- U 06.00 sati u Karlovcu eksplozivna naprava uništila kuću u Splitskoj ul. na Drežniku. Neprijateljski zrakoplovi prelijetali na velikim visinama. Iz pješačkog naoružanja neprijatelj pucao prema Šišljaviću i Turnju.

VOJVODINA

- Iz Vojvodine se dosada pod prisilom iselilo oko 12 000 Hrvata, a svaki dan ih još oko 150 stiže u Hrvatsku, izjavio predsjednik Zajednice izbjeglih Hrvata dr. Milan Bićanić.

BEOGRAD

NEW YORK

GOSPIĆ

- Tijekom siječnja na ličkom bojištu neprijatelj 90 puta narušio primirje.

---

04.02.1994.

NEW YORK

BANJA LUKA

SARAJEVO

BiH

- Prva američka žrtva u BiH: od eksplozivne mine u sjevernoj Bosni poginuo narednik Donald Dougan iz Ohija.

Presuda krajiškom "vampiru": Munjesu devet godina zatvora za mučenje civila

Benkovački Srbin Nikola Munjes (42) u petak je na Županijskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na devet godine zatvora zbog ratnog zločina nad civilima hrvatske nacionalnosti u Perušiću 1991. godine, čime mu je potvrđena presuda istog suda kojom je ranije osuđen u odsutnosti.


Optužen je da je kao krajiški milicajac 22. rujna 1991. godine pio krv hrvatskom državljaninu Duji Pešutu izudaravši ga prethodno kundakom i nogama. Govoreći da će mu se "napiti ustaške krvi", Pešuta je vojničkom bajunetom tada zarezao po vratu, te ga je otpivši mu krv nastavio udarati kundakom po glavi.

Kada je Grgo Pešut, kojeg su taj dan zajedno sa Dujom vodili u stanicu milicije zbog sumnje da surađuju sa hrvatskom vojskom, Munjesu prigovorio da će "ubiti pravedna čovjeka", on mu je odvratio da se "ustaše i zmije mogu samo tako uništiti".

- Zadati nenaoružanom čovjeku teške ozlijede vrata i nosa, kao i više karate udaraca, i štoviše piti mu krv samo zato što je druge nacionalnosti teško je zvjerstvo - kazao je sudac Boris Radman u obrazloženju presude kojom je Munjes 9. listopada 1995. godine u odsutnosti pravomoćno osuđen na devet godina zatvora zajedno s 45-godišnjim Brankom Botom i 61-godišnjim Savom Šarićem koji su tada dobili po sedam godina zatvora.

Bili su optuženi da su kao pripadnici policije SAO Krajine u studenom 1991. godine u Perušiću mučili mještane hrvatske nacionalnosti, a jednu osobu su fizički zlostavljali i oduzeli joj osobni automobil.

Iako je od početka tvrdio da nije kriv, Munjes je tek na prethodnom ročištu kazao kako je zločin za koji se on tereti počinio drugi krajiški milicajac Željko Ležaja karakteristična piskutava glasa, što je sudac uzeo kao nevjerodostojan iskaz.Kazavši kako je u obnovljenom kaznenom postupku potvrđena optužba koja se inkriminira Munjesu, sudac Radman je pojasnio kako shodno tome nije bilo razloga da se ranija pravomoćna presuda stavi izvan snage.

- Svjedoci su jasno i egzaktno potvrdili sve činjenice i okolnosti postupka koje se inkriminiraju optuženom Munjesu. U ovom obnovljenom postupku svjedočio je i Ante Pešut, brat oštećenog Duje, koji je Munjesa u policijskim prostorijama prepoznao, a svojim je svjedočanstvom samo potkrijepio činjenični opis optužnice - naveo je sudac naglasivši kako je Munjesova obrana bila usmjerena isključivo na izbjegavanje kaznenog postupka.

Munjesov odvjetnik Slaven Dmitrović najavio je žalbu na presudu kazavši kako do danas nije utvrđen točan datum inkriminacije, odnosno je li to bio 21. ili 22. rujna, te da ni Duje, a niti Grgo nisu prepoznali Munjesa kao osobu koja ih je mučila u prostorijama policij, a Duje čak nito onda kada mu je u sudnici predočena fotografija iz vremena inkriminacije, te da su i jedan i drugi tvrdili kako je riječ o osobi "žute, kratke kose" a Munjes je imao crvenu kosu i "beatles frizuru".

Do pravomoćnosti presude Munjesu je produljen pritvor u kojem se nalazi od 25.rujna prošle godine kada je uhićen u Crnoj gori na temelju međunarodne tjeralice.

Francuzi uhitili pripadnika ‘Škorpiona’ kojeg traži i Hrvatska

ZAGREB - Milorada Momića (47), bivšeg pripadnika zloglasne paravojne jedinice Škorpioni, a koji je uhićen u nedjelju u Grenobleu, traži i Hrvatska.

Tjeralicu zbog ratnih zločina počinjenih protiv civilnog stanovništva na području istočne Slavonije za njim je raspisao Županijski sud u Vukovaru , što je potvrdio Krunoslav Borovec , glasnogovornik MUP-a. Momić je u Francuskoj živio pod lažnim imenom Guy Monniet, radio je za tvrtku koja je izvodila građevinske radove, a uhićen je kad je išao na posao i nije pružao otpor.

Osim Hrvatske koja ga traži zbog zločina u istočnoj Slavoniji, Momića se sumnjiči da je počinio ratne zločine i nakon pada Srebrenice u srpnju 1995. Snimka zločina koji su počinili Škorpioni, zloglasna paravojna postrojba koja je djelovala od 1992. do 1995. godine, dospjela je u javnost i dosad su već četvorica pripadnika te jedinice u Srbiji osuđena na po 20 godina zatvora.

05.02.1990.

ZAGREB

Prvih 8 stranaka: Hrvatska demokratska stranka (HDS), HDZ, Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), HSLS, Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države, Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH), Savez komunista Hrvatske (SKH) i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH).

05.02.1992.

NOVSKA

- Pripadnici 1. bataljuna 1. A brigade ZNG "Tigrovi" na položajima u Starom Grabovcu.

NEW YORK

SLAVONSKI ŠAMAC

KARLOVAC

- Vođa plavih kaciga UN puk. John Willson boravio u 4.OZ gdje je razgovara s puk. Isidorom Češnjejem.

CAVTAT

- U okupiranom Cavtatu kretanje stanovnika ograničeno na strogi gradski dio. Crnogorski rezervisti razorili i opljačkali konavoska sela. Zaposlenici aerodroma Tivat u Crnoj Gori opljačkali dubrovački aerodrom Ćilipi.

LIPIK

- U Lipiku počelo iskopavanje lešina čistokrvnih lipicanera iz lipičke ergele, koje su četnici pobili u listopadu prošle godine.

---

05.02.1993.

ZAGREB

MUNCHEN

- U Münchenu, u sklopu 32. konferencije o sigurnosti, razgovarali ministri obrane Hrvatske i SAD, Gojko Šušak i William J. Perry, a Šušak razgovarao i s članovima američkog izaslanstva koje je vodio predsjedatelj Konferencije o Federaciji BiH Richard Holbrook.
- München bio i domaćin Konferencije o Federaciji Hrvata i Muslimana u BiH, hrvatsku delegaciju predvodio dr. Mate Granić, a bosansku premijer Haris Silajdžić i predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak.

Priznajem, pišem ovaj tekst pod dojmom potresne izjave Tihomira Purde koji sucima u BiH pokušava objasniti da nije kriv, da je na priznanje krivnje bio prisiljen u srbijanskom logoru u kojem su ga devet mjeseci mučili i da zbog toga mučenja i danas ima zdravstvenih problema. No sve i da nisam po tim dojmom, sve i da emocije potpuno stavim na stranu i dalje mi je, priznajem, cijeli taj 'slučaj Purda', zapravo potpuno neshvatljiv. Da bi to čovjek prihvatio, nije dovoljno zatomiti emocije, potrebno je puno više od toga – potpuno se odreći zdravoga razuma.

Svi apsurdi 'slučaja Purda'

Jer, kako uopće shvatiti slučaj u kojemu jednoga hrvatskoga branitelja i državljanina zbog navodnog zločina nad vojnicima države koja više ne postoji (SFRJ), tereti država koja tvrdi da u cijelom tom ratu zapravo i nije sudjelovala (Srbija) i to za navodni zločin koji se dogodio izvan njenih granica, u Vukovaru, u Hrvatskoj, čiji pak pravosudni organi tvrde ne samo da osumnjičeni nije kriv, nego da navedenoga zločina uopće nije niti bilo?! Da cijeli taj apsurd, koji nam u ovom tekstu valja pokušati razmrsiti, bude još i veći, izručenje bi trebala izvršiti jedna druga država (BiH) na čijem je teritoriju, u Srebrenici, po pravomoćnoj presudi Međunarodnoga suda pravde u Haagu ona prva država (Srbija) počinila genocid. I uza sve to, predstavnici naše države tvrde da za uhićenog Purdu čine 'sve što je u njihovoj moći'. Kajgod!

Najmanje pet pitanja traži svoje odgovore

Pitanje prvo: tko je Srbiju ovlastio da se proglasi nadležnom za pravosudno gonjenje osoba koje nisu njezini državljani za zločine počinjene izvan njenog teritorija? Nitko. Preciznije, ovlastila se sama – Zakonom o organizaciji i nadležnosti u postupku za ratne zločine iz 2004, koji srbijanskim pravosudnim vlastima omogućuje progon kaznenih djela 'koja su izvršena na teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve' - prekršivši time jedno od najstarijih pravnih načela o mjesnoj nadležnosti sudova (Actor sequitur forum rei). Je li Hrvatska zbog toga prosvjedovala ili negodovala? Nije. Ni onda, kao ni sad. Dapače, moglo bi se smatrati da je sporazumom o suradnji DORH-a i Tužiteljstva Srbije iz 2006. Hrvatska na to pravno presizanje zapravo i sama pristala.

Pitanje drugo: što je Hrvatska učinila kad je 2007. zaprimila međunarodnu tjeralicu protiv Purde? Po priznanju glasnogovornika policije Krunoslava Borovca, nije se poduzelo ništa, odnosno održan je sastanak MUP-a, DORH-a i Ministarstva pravosuđa na kojem je zaključeno da se ne poduzima ništa. A zašto se još onda nije mogla provesti istraga, poput one koja je na brzinu provedena nakon što je Purda uhićen? Pa ako zločina nije bilo, kao što je to sad utvrđeno, od Beograda zatražiti da odustane od kaznenoga progona. Zašto policija barem nije pozvala Purdu na razgovor na kojem bi utvrdila njegov identitet i državljanstvo, kao što je to primjerice učinila policija BiH kad je Hrvatska zatražila izručenje Branimira Glavaša? Toga se, valjda, tada nitko nije sjetio ili, što je još vjerojatnije, nikome zapravo nije bilo stalo.

Pitanje treće: kako je moguće da Srbija ne priznaje postojanje logora na svome teritoriju, ali kao temelj za progon priznaje iskaze koji su u tim logorima iznuđeni? Nije li, uostalom, međunarodnim konvencijama (npr. onom trećom Ženevskom iz 1949) zabranjeno iznuđivanje iskaza od ratnih zarobljenika? I ne bi li Sud za ratne zločine u Beogradu, nakon što zaprimi zapisnike o takvim saslušanjima iz Niša, Stajićeva ili Sremske Mitrovice, trebao podići optužnicu protiv onih koji su ta ispitivanja provodili, umjesto protiv onih koji su ih trpjeli?

Pitanje četvrto: kako to sad tužiteljstvo BiH tvrdi da ih, zapravo, ne zanima je li Purda kriv ili nije i jesu li dokazi protiv njega valjani ili ne, nego samo jesu li se ispunili formalni uvjeti za izručenje Srbiji. Nije li upravo prošloga ljeta, kad je Srbija tražila izručenje jednoga BiH državljanina – Ejupa Ganića – sud u Velikoj Britaniji to odbio uz obrazloženje suca kako mu iz Beograda nisu predočeni 'valjani i pouzdani dokazi' te kako postoji sumnja u 'političke motive' optužnice. Nije li i taj britanski sudac pred sobom imao istu Europsku konvenciju o ekstradiciji? Ili će za pravosudne vlasti u BiH logorski iskazi stvarno biti 'valjani i pouzdani dokazi'?

I, na kraju, pitanje peto: kako vjerovati u kompetentnost hrvatskoga ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića koji je u vezi s ovim slučajem dao toliko kontradiktornih tvrdnji, da vjerojatno više ni sam ne zna kojoj od njih treba vjerovati? Pa tako u jednome trenutku tvrdi kako nema zakonske osnove da se osobe s popisa koji mu je dostavio Beograd obavijesti o tome da ih se traži, a već nekoliko dana kasnije poziva branitelje da se više ne javljaju u ministarstvo, jer će dobiti obavijest ako se na tome famoznome 'spisku' nalaze. Da bi na kraju, kao šlag na tortu, uznemirenim stranačkim kolegama, zabrinutima što cijeli slučaj šteti HDZ-u, poručio kako moraju birati između Purde i Poglavlja 23, odnosno Europske unije! Teško se normalnome čovjeku, uistinu, odlučiti što mu se više gadi: tolika briga za stranački ugled, nakon i naspram tolike nebrige za čovjeka i građanina Purdu ili pak ponovno posizanje za tim čarobnim štapićem kojim se vlastita nesposobnost rješavanja problema još uvijek, kao i toliko puta dosad, pokušava prebaciti na leđa Europe koja, jel'te, mora biti kriva baš za sve.

'Slučaj Purda' još jednom pokazuje da ova država za svoje građane ne mari

Slučaj još nije gotov, pa bi bilo pametno suzdržati se od konačnih zaključaka. No prema svemu što smo vidjeli dosad, neke su stvari ipak i više nego jasne. Ova država za svoje građane, čak i kad su u pitanju oni koji su je stvarali, zapravo ne mari. Kršenje njihovih osnovnih prava postaje predmetom interesa vlasti tek onda kad time postanu ugroženi političkih interesi nje same. Da se za Purdin slučaj nisu zainteresirali mediji i pojedini internetski blogeri, on bi vjerojatno već bio izručen Srbiji, njegova bi se trudna žena i djeca i dalje smrzavali bez struje i plina, a svekoliko verbalno unaprjeđenje odnosa Zagreba i Beograda moglo bi biti nastavljeno bez ikakve potrebe da se između dvije zemlje napokon počnu uklanjati, a ne ignorirati, i neki stvarni problemi.

Zbog svega bi toga, predstavnici hrvatskih vlasti, umjesto ponavljanja prazne fraze kako 'čine sve što mogu', uhićenom Purdi trebali ponuditi nešto konkretnije: barem iskrenu ispriku njemu i osnovnu brigu njegovoj obitelji. Kad već nisu znali ili htjeli učiniti sve ono što su svih ovih godina trebali.

KOMENTAR ANTE MIKIĆA

LJUBLJANA

NOVSKA

- Pripadnici 4. satnije 1. bataljuna 1. A brigade ZNG "Tigrovi" na položajima u selu Stari Grabovac.

 

NOVA GRADIŠKA

- Izveden topničko pješački napad na Novu Gradišku koji je odbijen.

GRAČAC

KNIN

ZAGREB

ANKARA

ZAGREB

- U Hrvatskoj nema stranih plaćenika, već samo dobrovoljaca, zaključak je posebnog izvjestitelja UN Enriquea Bernallesa Ballestrosa.

KARLOVAC

BRUXELLES

- Belgija odlučila preuzeti zapovjedništvo nad 5.000 pripadnika "plavih kaciga", koji će biti raspoređeni u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.

SARAJEVO

- Ukinute vize za državljane Federacije BiH, priopćilo veleposlanstvo Republike Hrvatske u Sarajevu.

PURDIN SUPATNIK 'U zatvorskoj ambulanti pronašao sam 40 leševa'

U zatvoreničkom logoru u Nišu tijekom rata u Hrvatskoj, JNA je držala između 700 i 1200 hrvatskih civila i vojnika, a ne 400, kao što je objavljeno u srbijanskim medijima, tvrdi Zadranin Milan Palada (56) koji je četiri godine proveo robijajući u srbijanskim logorima.

Najprije dvije godine u kaznionici u Nišu, a zatim dvije godine u Sremskoj Mitrovici, iz koje je krajem 1993., čak godinu dana nakon što je ta zloglasna kaznionica “službeno” prestala djelovati, uspio spektakularno pobjeći!

Palada nam se obratio nakon što je Balkanska regionalna istraživačka mreža (BRIN) objavila da je nekadašnja JNA u Nišu držala zatočeno 400 hrvatskih civila i vojnika te da je najmanje jedna osoba pritom preminula.

Špalir batina

 - Jedne noći sredinom studenoga 1991. u niški su zatvor počeli stizati autobusi sa zarobljenim Hrvatima iz istočne Slavonije i Vukovara. Bilo je deset do petnaest autobusa.

Gledao sam ih s prozora, bilo je žena, djece, tek tu i tamo pokoji mlađi muškarac. Na izlazu iz autobusa dočekao ih je uobičajeni “špalir” psovki, udaraca i batina. Svaki dan su prolazili saslušanja i mučenja, prisjeća se Milan iako se, kaže, ne voli vraćati u taj “film”.

 - Nakon što su žene i djecu odvojili od muškaraca, jedan čuvar je stao pokraj vrste u kojoj su bile žene, okrenuo se prema zatvorenicima na prozorima i povikao: “Evo vam hrvatskog mesa da se ‘ispraznite’.” Ne znam koliko je zarobljenika likvidirano i gdje su ih vodili, ali se po zatvoru govorilo da su završavali na poligonu niških specijalaca, kazuje Milan.

Ubrzo je iz Niša prebačen u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici gdje je opet svjedočio dolasku zarobljenih Hrvata nakon pada Vukovara. I sam je prolazio užasne torture i mučenja, no to je, kaže, bilo ništa prema onome što su prolazile zarobljenice, a među njima vukovarska heroina Manda Marić i liječnica Vesna Bosanac.

Silovane žene

 - Često smo puta slušali čuvare i zatvorenike Srbe koje bi čuvari noću puštali da upadaju u te sobe i siluju, iživljavaju se. Bilo je tužno gledati sve te žene, djevojke, neke možda još samo djevojčice, kako u dronjcima stoje na prozorima. Nikakvu odjeću nisu dobivale, govori Milan.

Dok je mogao, dodaje, pomagao je doktorici Bosanac čija je soba bila u zgradi iznad njegove. Ona bi noću spuštala konop do njegova prozora, a on bi joj tako slao cigarete, žigice, komprese od gaze koje bi ukrao u ambulanti, lijekove, pa i hranu kad bi se došlo do nje. Ipak, najteže se sjeća razdoblja kada je bio raspoređen na poslove čišćenja prostorija u kojima su bili saslušavani hrvatski zarobljenici.

Zašto su baš njega izabrali za taj posao, ni danas mu nije jasno.

 - Nakon saslušavanja, najprije sam s poda sobe morao oprati krv. Krvi je uvijek bilo. Ponekad bismo u lokvama krvi nalazili komade kostiju lubanje, dijelova mozga. Jednom sam usred sobe za saslušanje naišao na četvrtinu ljudske glave, s kosom, i gotovo cijeli mozak.

Užas, zgrozio sam se. Jednog je dana tako bio poslan da čisti ambulantu. Zidovi ambulante bili su često obloženi smotuljcima od deka. Iako je naslućivao što bi moglo biti unutra, jednog je dana iskoristio trenutak dok je čuvar bio na hodniku i odmotao jednu deku. Iz nje je ispao ljudski leš.

 - Izbrojio sam ukupno 40 leševa, kazuje Milan Palada, kojemu hrvatske vlasti nisu nikad priznale status civilne žrtve Domovinskog rata.