Rijetko o ovome razgovaram, nadovezat ću se na oskotoka i Kapetana.
Rođen sam sredinom rata, prošao sam svega i svašta, a da se ne sjećam ničega. Saznaš sitnice kroz priče bližnjih... Moram reći da sam bio prilično ravnodušan u vezi svega toga, kao što kaže oskotok. Rekao bih da je stvar u neinformiranju. Jednostavno nisam znao što se sve događalo, kako ni zašto.
A kako dolazi do te opće neinformiranosti? To je ono što me najviše zanima. Većina o ratu i svim tim stvarima samo šuti i ponavlja neke floskule tipa "bilo pa prošlo", "nećemo o tome", čak i one "bilo je bolje prije" u smislu omalovažavanja i neopravdavanja rata... E sad, kako je bilo prije - ne mogu komentirati, no sumnjam da je bilo upola ovakve slobode govora i kretanja kao što je danas. Danas svaka budaletina može reći što god poželi. Meni paše, radije nego da strahujem da me netko lažno optuži da sam nešto samo rekao, kamoli učinio, te da me se zato sankcionira ili što već. Možda ulazim u ekstreme, ali shvaćate što hoću reći.
Allene, istina, tko nije nikoga izgubio niti doživio tako nešto, teže će shvatiti. Bitno je da - može shvatiti. Ako želi. Držim da svim mladima, posebno nadolazećim generacijama, moramo pružiti šansu da shvate. Objasniti sve što se i kako se dogodilo, neka dalje sami procijene. Naglasak na "sami".
Hrpa diletanata sluša cajke, to stoji. Sve oke, slušaj što hoćeš, ali nemoj mi odmah nakon toga lomit čaše i plakat i skakat na Thompsona ili Škoru.
U srednjoj školi su nas vodili u Vukovar i Jasenovac na isti dan. Vjerovali ili ne. Ne razumijem tu praksu. Prije mi to nije budilo neke osjećaje, kamoli neko nerazumijevanje. Onda su mi se starci lagano pobunili i malo razvezali jezik o cijeloj priči. Javilo se zanimanje i cijenjenje. I tako, odemo mi do Jasenovca, slušamo bajke o apsurdnim brojkama od tko zna koliko stotina tisuća žrtava, da bi kasnije završili u Vukovaru, bolnici, groblju, Ovčari... Neću zaboraviti taj posjet bolnici. Pokrenuli su nam onaj kratki memorijalni filmić i jednostavno vrijeme stane. Da ne spominjem tjeskobu i gnušanje na daljnjem razgledavanju. Muka je gledati sve one krevete, skučene hodnike i sobice, razrušene zidove, slušati priče o granatama od ljudi koji su tada bili unutra, gledati ona imena na zidovima... Nemoguće je ostati ravnodušan. Posjet Ovčari neću ni spominjati, nešto prestrašno... Eto, još ovo pišem s povećom knedlom u grlu.
Putem tamo ekipa (dobar dio srednje) je pila i pjevala cajke u busu. Pri povratku - ista stvar. Nevjerojatno kako ljudi nemaju nikakvog suosjećanja. Mnogi čak i nakon što saznaju sve iz prve ruke. Tih par dana (taj i par poslije) značilo mi je zaista previše. Nakon što sam se pozanimao za jedan od najvećih vojnih pothvata (simpatična usporedba s Termopilom u jednom prethodnom postu), to mi je potpuno promijenilo poimanje (S)Lijepe naše, posebno žrtvi koje su uzete da bi nam se omogućilo sve ovo, čak i ovaj forum.
Tražio sam sada klip na YT o jednom posjetu HRT-a bivšoj srednjoj i ispitivanju učenika o Domovinskom ratu (i to onih s dodatne iz povijesti pri predavanju Ante Nazora), no nisam našao. Svi se nešto smijulje, nitko ne zna 2 riječi reći, čak ni što je Krvavi Uskrs.
Boli me ravnodušnost većine sunarodnjaka u pitanju 20. obljetnice masakra.
Boli me kada vidim udžbenik koji svemu tome posveti dvije stranice.
Boli me kada klinci kao muhe bez glave skaču na pjesme Arkanove žene.
Boli me kada sam državni vrh radi kontra svih domoljubnih uvjerenja i prodaje one koji su nas spasili.
Boli me kada se te iste ljude ocrnjuje po svim mogućim medijima.
Boli me izjednačavanje obrane i napada u svim događanjima prije 20 godina.
Boli me Yusipovićevo pozivanje Tadića na Oluju.
Boli me nekažnjeno uništavanje svih tih spomenika.
Boli me hrvatska stvarnost i stav hrvatske stvarnosti.
Boli me kada vidim da jedan Francuz prepozna veličinu Vukovara nauštrb naših "patriota".
Boli me opraštanje i zaboravljanje.
Boli me nezahvalnost i nepoštovanje.
Boli me podanički mentalitet.
Opće je poznato da Hrvati najbolje reagiraju u daleko najtežim situacijama. Opće je poznato da smo ratnički narod koji nikome nije ostao dužan (iako se uporno trudi prikazati dužnim). Harali smo Europom u vrijeme seobe naroda i onih divljaka, tukli smo Turke prije 500 godina i prije 5 dana.
Želim da se probudi ta trunka hrvatske krvi u svakome i da se jednom počne cijeniti ono što imamo. Ono što jesmo. Dug je to i gotovo nemoguć proces, no zaista se iskreno nadam da će jednom početi. Makar to bilo kada stanje bude nepodnošljivo i kada nam bude višestruko teže nego sada.
Jučer je u Jutarnjem izašao jedan putopisni tekst o Vukovaru prije 20 godina. Ispod njega je bio komentar autora kako se sve to kad tad zaboravi ("...ali i Vukovar će ovakav, brončan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit će Domovinski rat, druga će teoretski pamtiti tek smiješne filmove o njemu, treća će ga smatrati relativnim, četvrtu odavno više neće biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako već, iskreno – neće imati pojma")
Veliko hvala svim (palim) borcima koji su nam omogućili našu zemlju i našu domovinu. Potrudimo se da Vukovar živi s nama i u nama. Da se taj ponos prenosi s koljena na koljeno. Da se ne oprosti i da se ne zaboravi.
Hvala!
...uz jednu prigodnu
[uredio šef - 19. studenog 2011. u 13:03]
Growing up means choosing how you're gonna live your life.