Ista ona petokraka koja je je ubijala na križnim putevima, ista ona
petokraka koja je upravljala koncentracijskim logorima u Jugoslaviji,
ista ona petokraka koja je slomila hrvatsko proljeće, lomila je, gazila,
ali nikad slomila i zgazila, Vukovar, U posljednjih sedamdesetak godina
na ovim prostoroma, kako se to kolokvijalno i nakaradno kaže za prostor
bivše Jugoslavije, samo je simbol zla preživio, sve ostalo nestalo je u
prahu i pepelo, uključujući bratstvo i jedinstvo, preživjela je
petokraka sva zlodjela koja su počinjena u njeno ime, sve naše Jazovke,
naše Maceljske šume, naš Bleiburg, Kočevski rog, naš Zagreb, naše
Našice, sve to je preživjela i dočekala nas na istoku Hrvatske -
Vukovaru.
Iluzorno je bilo za očekivati da bi bradate spodobe i drumski razbojnici, poput Šešeljevih ili Araknovih terorista, uspjeli ući u Vukovoar bez JNA na čijim je kapama "blistala" "Titovka." Uostalom, vidjeli smo to i na Plitvicama 1991.
godine, hrvatska policija u samo nekoliko sati "razbucala"je četničku
bandu, isti scenarij primjenjivao se diljem Hrvatske ratne 1991. godine,
drumski razbojnici izazovu incident, zapucaju, naprave pobunu a onda
bježe pod okrilje JNA, sigurne "tampon zone". Zanimljivo da danas, kad
se sjećamo Vukovara, ali i općenito kada govorimo o
početnim danima Domovinskog rata, mediji mahom za sve masakre okrivljuju
neorganizirane pijane bradaolike likove i njihove nimalo bolje vođe,
no, vukovarski masakr "ekskluzivno je nedjelo" takozvane Jugoslavenske narodne armije.
Arkanovi, Šešeljevi sljedbenici bili su obične ubojice, kriminalci,
pljačkaši, lopovi i silovatelji, no, tek bijedna šaka jada, sve one
fotografije, vido isječci, koji ih prikazuju kao neumorne jurišnike
obične su holivudske gluposti u srbijanskoj režiji, drumski razbojnici,
poput Martićevaca, ne bi zauzeli ni kuću ljubavnika
vlastite žene bez intervencije JNA, oficira te JNA koje je uglavnom
školovao i odgojio Titov režim. Dakle, to su Titovi pioniri, Veljko Kadijević,
generalštab JNA, školovani su kadrovi provjereni još za Titova života.
Agresoru je u Vukovaru trebalo tri mjeseca na desetke tisuća vojnika,
odnosno razbojnika, da zauzmu grad, nakon što su ušli u grad dogodio se
pokolj neviđen još od pokolja koji kolokvijalno nazivamo pokoljem na
Bleiburgu.
Često nam pred oči dolazi zastrašujuća snimka i čudesnom mržnjom
zadojena pjesma kada s petokrakom na čelu u Vukovar ulaze vojnici JNA
pjevajući "bit će mesa klat ćemo Hrvate." Onda su čuju svjedočanstva,
pod navodnicima, da su krvopriliće počinili neki prljavi, pijani
divljaci, dok je regularna vojska, također pod navodnicima, bila
suzdržanija, što je zapravo pokušaj da se obrani čast vojske izrasle iz
partizanskog pokreta Drugog svjetskog rata. Kako obraniti čast onih koji
časti nemaju? Potpuno je jasno da se pokolj na Ovčari dogodio u
organizaciji visokih časnika JNA, a oni pak nisu mogli djelovati bez
odobrenja "Vrhovne komande", odnosno generalštaba. Zar
nije zastrašujuće kada danas sami sudionici agresije na Vukovar, a koji
su bili pripadnici JNA, govore o brutalnostima četnika, "onih s
kokardama i dugim masnim bradama", a da nisu poduzeli ništa da zaustave
"kokardaše." Što je još jedan dokaz više da su zapravo "kokardaši" bili
tek dio sveukupnog folklora u svrhu zastrašivanja nesrpskog pučanstva,
"kokardašii" jesu bili najveće ubojice, ali u okviru JNA tek šačica
bijednika, nedovoljna da bi se njihova nazočnost u agresiji na Vukovar
uopće osjetila.
Zvijezda pekoraka, kao simbol zla, preživjela je sedamdeset godina,
nažalost preživjela je i nesalomljivi Vukovar, možete ju vidjeti na
svakom derneku u ljetnim mjesecima kada antifašističke obljetnice
obilježavaju komunisti, dakle, oni koji su antifašizam i antifašistički
pokret iskoristili za komunističku revoluciju i dolazak na vlast. Što im
je ujedno bio i najveći cilj u Drugom svjetskom ratu, baš kao i prije dvadeset godina. Neke stvari nikad se ne mijenjaju.