Prošle nedjelje četrdesetak se ljudi našlo pokraj stonskoga mosta da bi obilježilo tužnu obljetnicu, prisjetilo se jednog obrambenog rata i jednog mladića koji je tu nastradao od minobacačke granate točno prije dvadeset godina braneći slobodu svoga naroda od još jednog, da li posljednjeg,  divljačkog osvajačkog pohoda s istoka.

Foto: Joško Ponoš/ CROPIX

Goran Kliškić, prethodno već ranjen, s neizvađenim olovom u plućima,  izgubio je život spašavajući ranjenog, zapravo već mrtvog suborca Ivicu Vucu i evo im ovdje spomenika, jednog do drugog, jednom su bile dvadeset tri godine, a drugome dvadeset godina, zaslužili su, kao i mnogi drugi, da ih se sjetimo, da se zaustavimo na putu prema jugu i izmolimo očenaš za njihov pokoj.

Simbol divne mladosti

Goran je sin poznatog splitskog tenora Ratomira, kojemu vrijeme ništa ne pomaže, i sudske namještenice Jozice, koja je otputovala za sinom. Slomljen od tuge, Rato je ipak smogao snage otpjevati “Lijepu našu”. I tko bi rekao da će sin jednog velikog umjetnika uzeti pušku na rame? Ali takav je bio naš rat. I Juraj Šižgorić je u ona stara vremena zbacio habit i odložio molitvenik, uzeo mač i krenuo u Šibensko polje kojim su Turci pljačkali i silovali. Rato je pjevao Zrinskoga i Svačića, njegov Goran je poginuo kao Zrinski i kao Svačić, braneći jedan od naših Sigeta i jedna od naših Gvozodova, braneći i obranivši most.

Da su ga osvajači prešli, vele vojni stručnjaci, tko zna gdje bi se zaustavili, možda u Metkoviću, možda u Makarskoj, a možda i u Splitu. Mladi Goran bio je snažan mladić i športaš, uvijek na prvoj crti, neustrašiv i nesebičan. Brzo je postao časnikom Zbora narodne garde i zapovjednikom diverzantske  jedinice Četvrte gardijske brigade, koja je prošla svoj križni put od Kruševa i Zadra preko Unešića do Dubrovnika i na koncu Knina. Ispisan je scenarij za jedan mogući film koji uzalud čekamo.    

Uz Ratu su bili njegovi prijatelji, s kojima sve ove godine ipak lakše podnosi gubitak što se ne da zaboraviti i nadoknaditi. Tu je, između ostalih, maestro Đelo Jusić, i sam autor oratorija o napadima na Grad, Bogdan Kragić, stari nogometaš Hajduka iz Vukasove i Žanetićeve ere, zastupnik Dujomir Marasović, Ante Nosić, potpredsjednik Skupštine Splitsko-dalmatinske županije, nekad važne političke osobe poput Marka Bekavca i Ante Šarića, i drugi. Govorili su Ivo Jelić, prvi zapovjednik, kako je sam rekao, najbolje, najslavnije i nakon rata “ubijene” brigade, Goranov suborac Edo Unković te pjesnički nadahnuto Sineja Kovačević.

Dok su prijatelji i suborci prepričavali događaje i uspomene, more je šumilo, a vjetar lagano njihao grane kao da svjedoče i pričaju neku svoju priču.  Da, Goran Kliškić je istina o Domovinskom ratu i svim onim divnim mladićima koju su branili ne samo dom, domovinu, državu i narod, oni su branili čovječnost, ponos, slobodu i sve one ljudske vrijednosti po kojima čovjek jest čovjek.

On je najbolji i najuvjerljiviji simbol mladosti koja je zanemarila posao, školu i ljubav, koja nije pitala za plaću i za stanove kad je u tenisicama i trapericama, gotovo goloruka i bosonoga, pohitala s “Marjane, Marjane” i s našim barjakom hrvatskim prema vrhovima Dinare i Velebita, prema Vukovaru i Dubrovniku, prema Čepikućama, Stonu i Golubovu kamenu. Ratnicima su postajali mladići i djevojke, mirni i miroljubivi ljudi, vojni amateri, slikari i pjesnici, sportaši i radnici, studenti i učenici, gradska i seoska djeca, oni rođeni u domovini i oni rođeni u tuđim zemljama. Rat nisu mogli izgubiti jer su bili prisiljeni ratovati, jer je njihov rat bio pravedan i jer su ratovali srcem.

I budimo sigurni, bez obzira na omalovažavanja i na žrtve, bez obzira na sumnje i na iznevjerena očekivanja, bez obzira na sve opet bi pošli istim putem kad bi im netko počeo rušiti crkve i gradove, ubijati braću, kad bi čuli plač i vapaj majke.

Jedna druga priča

Puno se toga, što s namjerom što bez namjere, u međuvremenu izvrnulo i izopačilo, a svoj su nemali prilog dali mnogi: sudovi, domaći i međunarodni, pisci i režiseri, političari ljevice i desnice, domaći i strani. Kuju se neki drugi planovi koji nisu dio priče o borbi jednog naroda za nezavisnost. Još će nam zabraniti slaviti Oluju da ne bismo vrijeđali agresore, uklanjat će spomenike i važne državne i nacionalne blagdane, preformulirat će udžbenike, pisat će povijest prema vlastitim željama, uvjerenjima i nakanama, a ne onako kako se ona stvarno dogodila. Još će nas samo neizvađene mine podsjećati na ono što se ovdje događalo  i tko je tko bio u tim događanjima.

Već su pomno razrađene rafinirane metode destruiranja jednog rata koji dovodi i poneke branitelja do očajničkih pitanja: pa gdje sam i zbog čega sam se ja to borio, gdje sam ja uopće bio? Svim se silama nastoje izjednačiti sve strane u ratu po načelu podijeljene odgovornosti i podijeljene krivnje.

O Domovinskom se ratu pretežno govori i raspravlja u kontekstu zločina, a u novije je vrijeme posebno u upotrebi, koliko besmislena toliko nametljiva, teza o dogovorenom ratu ili o velikoj izdaji. Famozna objava registra branitelja ima samo jednu jedinu funkciju, da zapravo sve branitelje učini sumnjivima.
Izvor hrvatske državnosti i nezavisnost čudesnim je hokus-pokus zahvatom premješten iz devedesetih u četrdesete.

Tobože se čudimo što Srbija rehabilitira četnički pokret Draže Mihailovića, a naša politička vodstva su sama rehabilitirala četnički ustanak u Srbu 1941. Pod naletom silne propagande, kojoj nije lako odoljeti, mnogi ljudi, čak i oni čvršćih uvjerenja, zapali su u ozbiljna iskušenja.