Na današnji dan 1991. da se ne zaboravi like emotikon

Tzv. Crni petak za dva hrvatska grada: Dubrovnik (biser hrvatske povijesne baštine) te Osijek. Toga su dana srbo-četničke snage koje predvodi tzv. JNA topovima, tenkovima te minobacačima napali Osijek i Dubrovnik. Agresor koristi i eksplozivne naprave zabranjene međunarodnim konvencijama. U gradu sv. Vlaha napad traje duže od 10 sati. Projektili razaraju staru gradsku jezgru. Oštećene su palače Sponza, crkva sv. Vlaha, gradske zidine, luka te hoteli. Na više mjesta rakete i granate izazvale su požar, a branitelji i mještani pod neprekinutom kanonadom gase vatru. Toga dana poginulo je 19 osoba. Istodobno su Osječani po tko zna koji put u skloništima. Agresor uglavnom gađa civilne ciljeve: središte grada, staru Tvrđu te stambene objekte. Napad je počeo iznenadnim granatiranjem, zbog čega je stradao veći broj ljudi na ulicama i u trgovinama. Europa, po običaju, nije jedinstvena u tumačenju agresije na Hrvatsku. Toga je dana u oba grada poginulo 29 ljudi, dok ih je oko stotinu lakše ili teže ozlijeđeno.

Srpske snage, predvođene ratnim zločincem Ratkom Mladićem, 17. rujna 1991. zauzele su i okupirale branu Peruću. Petar Šimac 20. rujna 1991. dolazi u Sinj, te uz Krizni štab općine Sinj i Luku Džanka1, paralelno preuzima vođenje i zapovijedanje. Svoje istureno zapovjedno mjesto (IZM) postavlja u Donjim Glavicama na ranču Mustang. 
Također, preuzima glavnu ulogu u pregovorima sa pukovnikom Ratkom Mladićem i pukovnikom Mićom Vlaisavljevićem.
Glavni stožer Hrvatske vojske dana 25. rujna 1991. obavješćuje, da je Vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga dr. Franjo Tuđman naredio da se sva oprema i imovina bivše JNA ima staviti na raspolaganje Hrvatskim oružanim snagama na cijeloj teritoriji Republike Hrvatske.

Petar Šimac dogovara sporazum s predstavnicima garnizona JNA o odlasku vojske iz Sinja i s poligona Kukuzovac. Naime, sporazum je postignut s VPO u Splitu (admiral Mile Kandić), pod čijom je komandom bio Kukuzovac, da se evakuacija izvrši u pravcu Kupresa. Međutim, nastala je reorganizacija vojne uprave JNA, a Kukuzovac je dodijeljen zapovjedništvu Knin. Stoga je na zahtjev 9. Kninskog korpusa, evakuacija izvršena prema Kninu. Odlazak jugoarmije iz Sinja počeo je 27. rujna 1991. Petar Šimac odlazi na ispraćaj JNA. Zahtjeva od Kriznog štaba općine Sinj, da ljudi koji su radili kao građanske osobe na službi u JNA u 594. inženjerijskom puku (zv. Kula) nadgledaju što vojska odnosi zavisno o dogovoru.

U vrijeme zasjedanja Kriznog štaba 3. listopada 1991., Petar Šimac i Matko Raos odlaze na pregovore u selo Hrvace. Potpukovnik JNA Ivan Vlačić pritvorio ih je u podrumu jedne kuće, te ih držao sve do 16,00 sati, kada su se svi kamioni JNA vratili iz Sinja i otišli prema Kninu. JNA odvlači cjelokupno naoružanje i opremu Teritorijalne obrane (Split – Imotski - Omiš) i velike količine eksploziva TNT. U branu Peruća postavljaju šest tona eksploziva tri nitro toluola (TNT), a Ratko Mladić u pregovorima sa Petrom Šimcem prijeti njenim miniranjem i urušavanjem.

U lipnju 1992. nabavu eksploziva vrše: Dušan Stojsavljević, Milan Bogovac, Marko Bačković i Slobodan Bačković iz vojnog skladišta u Sv. Roku. Dovezli su tri tone TNT-a, kojeg uskladištavaju u farmi Branka Borkovića u selu Otišić. Dodatna nabava eksploziva stiže iz Štaba TO-a Knin uz odobrenje kapetana Slavka Ožegovića. 

U javnim glasilima se pročulo da je brana minirana, pa je trebala doći mješovita komisija sa hrvatske i srpske strane sa pripadnicima Europske zajednice. Eksploziv se ponovo počeo vaditi sa ciljem da se prikaže da brana Peruća nije minirana. Eksploziv se uskladištava u pogonu tvornice Dalmatinka u Vrlici, a ključeve drže veterinar Miloš Babić i njegov brat Čedo Babić. Zapovijed da se ponovno postavi eksploziv unutar brane Peruća, dali su Milan Babić, Borislav Đukić, Ilija Prijić i Dragan Karna4.

Operacija Peruća 
Dolaskom i preuzimanjem tzv. ružičaste zone 1992. od strane snaga UNPROFOR-a, protivničke snage povukle su se 10 km od crte razdvajanja, a pripadnici UN-a rasporedili su se na samoj HE Peruća. Ovo je jednim dijelom smanjilo opasnost od neprijateljskog djelovanja i prijetnji urušavanjem brane.

Britanski časnik iz sastava vojnih promatrača Mark Nicholas Gray, shvaćajući svu opasnost prijetnje srpskog miniranja brane, onesposobio je osigurač koji je držao preljevnu ustavu. Obaranjem preljevne ustave iz jezera je počelo ispuštanje vode pa je maksimalni vodostaj akumulacije dočekao dan miniranja s oko 6 metara nižim vodenim stupcem5. Da je vodostaj u trenutku miniranja bio na maksimalnoj razini, brana bi, ustvrdili su kasnije svi hrvatski i brojni međunarodni eksperti za visoke brane, sigurno bila srušena.

Odluku o rušenju brane Peruća, donijeta je na najvišem političkom vrhu u Beogradu. General Štab Vojske Jugoslavije (GŠVJ) dao je zapovijed ministru obrane tzv. SAO Krajine Stojanu Španoviću, Milanu Babiću, a usuglašena je sa komandantom pogranične jedinice milicije Borislavom Đukićem, načelnikom štaba pogranične jedinice milicije Ilijom Prijićem. Snage UNPROFOR-a nisu spriječile zločinački čin GŠVJ da realizira svoju prijetnju. Vođeni slijepom mržnjom i željom da uzvrate hrvatskim snagama radi pretrpljenog vojnog poraza u akciji Maslenica (od 21. siječnja) vojne snage srpske paradržave tzv. SAO Krajine krenule su u osvetnički pohod6.

Odnos snaga 
Tijekom izvođenja napadnih djelovanja omjer u ljudstvu bio je 1:3 u korist neprijatelja, dok je odnos u topništvu i oklopništvu bio gotovo izjednačen, s malom prednošću na strani neprijatelja.
Neprijatelj je na Vrličkom pravcu imao Ličane, pogranične jedinice milicije i 1. lbr Vrlika, oko 1.500 pripadnika.
U izvedbi operacije Peruća angažirane su postrojbe HV-a:

- 1. bojna 16. domobranske pukovnije kojom je zapovijedao Zlatko Rogulj (Zdravko Banovac), a zapovjednik bojne Zoran Smoljo. Zapovjedno mjesto domobranske pukovnije nalazilo se u zaseoku Radan, selo Hrvace. Bojna je imala četri satnije: 1. satnija Hrvace, 2. satnija Vrlika, 3. satnija Maljkovo, Potravlje, Satrić, Zelovo, i 4. satnija Bitelić-Vučipolje. Brojno stanje bilo je oko 400 ljudi, a u akciji je sudjelovalo oko 150 ljudi.

- Samostalna domobranska satnija Kijevo koja je sastavljena od mještana sela Kijeva, nalazila se na položaju Dubova vrata – Vrdovo - Maglaj. Zapovjednik satnije bio je Marko Gojević. Zadatak postrojbe bio je sprječavanje uvođenja neprijateljskih snaga iz područja Koljana i BiH. Sudjelovalo je oko 90 ljudi.

- Kako je 126. brigada bila angažirana na južnom ratištu, na sinjskom bojištu ostale su male snage Taktičke Grupe (TG – 3) oko 50 ljudi, koje su bile na odmoru. Zapovjednik te borbene skupine bio je Ante Podrug (Mate Mrđen). Protuoklopna skupina iz 141. brigade oko 30 ljudi, vod Vojne policije oko 25 ljudi (Ante Jenjić), borbene skupine iz sela Bitelić i Vučipolje oko 50 ljudi. 

- Djelatnici (časnici i dočasnici) SOOV-a Sinj7. Dana 27./28. siječnja na zahtjev zapovjednika Zlatka Rogulja podignut je Interventni vod i ekipa saniteta (dr. Luka Plazibat). Dana 28. siječnja u 21,00 sati vrši se smjena ljudi sa drugim vodom. Dana 30. siječnja, učvršćenjem položaja u s. Maljkovu i Potravlju, postrojba SOOV-a povlači se iz borbenih djelovanja. Zapovjednik 1. voda bio je pokojni Slavko Baturina, a zapovjednik 2. voda Nikica Tomašević (Zoran Vidić). Također, sudjelovala je i bitnica minobacača 120 mm (Orlove stijene) kojima je rukovodio Ivan Jenjić. Sudjelovalo je oko 80 ljudi.

Sveukupno bilo je uključeno oko 500 ljudi.

Cilj operacije
Cilj napada HV-a bio je osloboditi branu i širi prostor brane HE Peruća, otkloniti opasnost i spriječiti katastrofalne posljedice vodenog vala iz perućkog jezera u slučaju miniranja brane, te zauzeti dominantne visove na Svilaji kako bi se otklonila ugroza neprijatelja u širem području Sinja.

Zamisao operacije je bila iznenadnim i brzim napadnim djelovanjem, posebno ustrojenih manjih snaga, potpomognutih topništvom i oklopništvom, nanijeti gubitke neprijatelju te osloboditi ključne zemljišne objekte i obraniti ih od protunapada neprijatelja.

Prije bojne zadaće raspored snaga neprijatelja bio je sljedeći:
Ličani dolaze sa haubicama i minobacačima u selo Potravlje, a u selo Civljane stižu dva VBR-a Ognja. Kapetan Željko Tišma vrši raspored postavljanja jednog VBR-a kod Borkovića farme, a drugog u okrug Koljana. Ratnu tehniku i streljivo neprijatelj je postavio na položaje koji su mu omogućavali brzo premještanje i uvođenje u borbu, te potporu postrojbi u bojnom rasporedu. Na položajima za obranu bilo je oko 2/3 ljudstva od ukupne popune postrojbi, dok je 1/3 bila u Vrlici. Komandant pravca bio je major Milan Korica8.

1. lbr Vrlika bila je razmještena duž crte razdvajanja: Razvale Maovičke - Konjska glava - s. Otišić - Bilandžić greda – Tavnica – Opsjenjak - Bravčev Dolac – Budim - Vještić Gora.
Tijek operacije

Potpuno neplanirano, pri završetku operacije Maslenica na sinjskoj bojišnici provedena je oslobodilačka akcija HV-a čime je konačno otklonjena prijetnja srpske vojske o potapanju brojnih naselja u donjem toku Cetine što bi ugrozilo više od 30.000 nedužnih stanovnika i njihove imovine locirane nizvodno brane obuhvaćajući sva mjesta do grada Omiša kao i sam Omiš.
Komanda 7. korpusa 25. siječnja 1993. zapovijeda podređenim postrojbama za organizaciju obrane na pravcima Zadar – Benkovac i Zadar – Obrovac. U zapovijedi procjenjuju:
a) Neprijatelj neće odustati od planirane operacije. Očekivati je da sredi operativni raspored, dovede i pregrupiše snage i završi 1. etapu operacije, tj. ovladavanje linijom D. Karin – D. Vikići uključujući Obrovac.
Očekivati je da će izvršiti napad na Drniš i HE Peruću, u cilju ovladavanja tim objektima. Na Miljevačkom platou pojačao je snage, a na Sinjsko-vrličkom pravcu, pored 126. br. ZNG, dovodi snage ekvivalenta jedne brigade.
b) U cilju stabilizovanja obrane, te stvaranje uslova za p/n9,

NAREĐUJEM
1.- Na pravcu Zadar – Benkovac i Zadar – Obrovac, organizovati odbranu koju ešalonirati po dubini.
2.- Izvršiti smenu zamorenog ljudstva, koje izvući u dubinu i odmoriti.
3.- Otpočeti sa fortifikacijskim utvrđivanjem i zaprečavanjem, zašto angažovati formacije inžinjerijske jedinice i raspoložive specijalizovane jedinice. Mobilizaciju tih jedinica obezbediti preko MO za Sjevernu Dalmaciju.
4.- Na svim nivoima komandovanja razradite i vodite borbena dokumenta, posebno odluke, radne karte, planove veza i dokumenta KZ10.
5.- Obezbedite KM11 i međuprostore, a posebno pravce koji sa planine Velebita, Dinare, Moseća i Svilaje izvode ka borbenim rasporedima jedinica Korpusa.
6.- Sa jedinicama vojne policije, kroz formiranje punktova i patrola, obezbedite kontrolu jedinica, posebno pripadnika korpusa.
7.- Pratite postupke UNPROFOR-a i sprečite oružane i druge oblike sukoba sa istima.
8.- Problem izbjeglica dajte u nadležnost civilne vlasti, a preko snaga UNPROFOR-a obezbedite izvlačenje tela poginulih pripadnika korpusa i mesnog stanovništva.
9.- Dostavite predlog za aktivna dejstva, u cilju povratka PZT12.
10.- Poboljšajte PoOB13 i obezbedite racionalni utrošak municije.
11.- Uz operativni izveštaj, dostavite u prilogu podatke o poginulim, ranjenim i nestalim pripadnicima sa generalijama i pripadnosti jedinici.
12.- Redovno dostavljajte operativne izveštaje, svakodnevno do 17,00 časova sa stanjem u 16,00 i vanredne po potrebi14.
Neprijatelj prima dojavu iz Sinja (Bosa Rastić) i Splita preko Sime Gajića da će uslijediti napad HV-a. Zvaničnu dojavu o napadu prenijeli su pripadnici UNPROFOR-a u Kninu dva dana prije napada. Glavni štab u Kninu krivim informiranjem Borislava Đukića uvjeren je da se hrvatske snage uz 126. brigadu na području Sinja ojačavaju sa još jednom brigadom. Slobodan Despinić prisjećajući se tih događanja izjavio je sljedeće: Na Vrličkom pravcu bilo je oko 1500 pripadnika Ličana i PJM, a dana 26. siječnja 1993. godine iz komande u Civljanima je javljeno da se očekuje napad i da se čvrsto drže položaji15. 

Borislav Đukić, Mile Martić i Simo Gajica, 26. siječnja 1993. zapovijedaju pripadnicima pogranične jedinice milicije da na brani Peruća - Alebića kula, blokiraju pripadnike kenijskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su u to vrijeme držali položaje. Pod okriljem noći manja skupina iz Knina došla je na Peruću, preuzeli kontrolu nad branom. Dolaskom na mjesto gdje se nalazi kamp UNPROFOR-a, nije bilo potrebe za nikakvom posebnom intervencijom. Pripadnici Kenijskog bataljuna su upoznati sa navedenim aktivnostima, a major Gašinga bio je u neposrednom kontaktu sa komandom pogranične jedinice milicije u Civljanima.

U ranim jutarnjim satima 27. siječnja 1993. postrojba UNPROFOR-a povukla se vozilima u Vrliku, a neprijateljske snage oko 16,00 sati započele su dovlačiti teško topništvo na Babića brig i prostor oko brane Peruća. Potom su srušili most koji je bio sastavni dio brane s konačnom namjerom da miniraju i sruše cijelu branu kako bi vodenim valom (460 milijuna prostornih metara) potopili sve što se nalazi u donjem toku rijeke Cetine.

U područje sela Peruća dovoze haubice sa kojima zapovijeda Dragan Arnaut, te pomoćnici Milan Knez, Mirko Krečak. Također, dovoze tri minobacača 120 mm sa komandirom Nenadom Brkićem, te tri ZIS-a na čelu sa komandirom Filipom Zagorcem. Zauzimaju položaje na Alebića kuli, Potravlju, Maljkovu i Otišiću. Pripadnici iz Like zauzimaju položaje na brani Peruća i iznad brane u okrug Borića.

Akciju su isprovocirali pokreti i prijetnje neprijateljskih snaga. Izvidnici 3. bojne uočili su grupiranje neprijateljskih snaga u selima Potravlje i Satrić, nakon čega se odmah izdaje zapovijed o podizanju vojne spremnosti na najvišu razinu, mobilizaciji ljudstva i pripremi za vojna djelovanja.

Pripadnici 16. Dom. pukovnije Ivan Buljan i Ante Buljan upadaju u zasjedu u blizini brane Peruće. Pripadnik pogranične jedinice milicije iz Laktaca Željko Nikolić ubija pripadnika HV-a Antu Buljana, a Đuro Prtljaga ranjava Ivana Buljana. Druga skupina četnika, Đoko Škarica, Đuro Kovač, Jovan Bilić, Petar Krunić, Mladen Šorgić i Milenko Ustić sa Ličanima nastavili sa mučenjem Ivana Buljana. Škarica je htio Ivanu presuditi nožem. Međutim, Jovan Bilić dobio je zapovijed da ga dovede u komandu Borislavu Đukiću. Kod Đukića je nastavljena tortura, stavljanjem lanca oko vrata, stezanjem i nanošenjem ozljeda. Ivan je u sretnim okolnostima ostao živ.

U Vrlici 27. siječnja, zapovjednik I lake Vrličke brigade Milan Korica i kapetan Momčilo Medić izlažu plan miniranja brane Peruća. Nakon izloženog plana, komandant Borislav Đukić u 17,30 sati, zapovjedio je da se krene prema Perući. Prijevoz martićeve milicije izvršen je autobusom. Dolaskom u selo Potravlje morali su na kraće vrijeme zaustaviti i skloniti, jer je uslijedilo topničko djelovanje 126. brigade.

Zapovjednik domobranske bojne Zoran Smoljo, kada je uočio kretanje srpskih snaga, temeljem zapovijedi nadređenih zapovjednika, topništvom je otvorio paljbu po cesti, sa ciljem da spriječe dolazak većih srpskih snaga iz smjera Vrlike.
Snage HV-a koje su bile raspoređene na tom području tijekom večeri su se organizirale. U tijeku noći 27./28. siječnja okupile su se raspoložive snage, djelatnici SOOV-a, TG-3 koje su bile na odmoru.

U međuvremenu prošla su tri kamiona prekrivena ceradom u kojima je bio eksploziv. Dolaskom neprijatelja na Peruću pripadnici HV-a vrše osvjetljavanje sa svjetlećim raketama. U to vrijeme načelnik inženjerije I lake vrličke brigade vojske rsk bio je Petar Bjelobrk. Bjelobrku je Borislav Đukić doslovno zapovjedio: Inžinjerac, u 03,00 sati ima da se nacrtaš, da bude kompletna jedinica, svi ljudi na okupu. Ima brana da leti u zrak!16

Iskrcavanje i postavljanje eksploziva obavljeno je do 03,30 sati u noći. Tada ih je postrojio Borislav Đukić i rekao: Imamo velike snage oko Peruće. Mi smo noćas stavili eksploziv u branu za svaki slučaj. Želim da to bude stručno odrađeno, kako vidite došao je inženjer iz Beograda. Obavijestiti ću i hrvatsko Vrhovništvo da smo na branu stavili eksploziv.17

Tijekom jutra, radio vezom Ratko Mladić koji dao je zapovijed da se eksploziv aktivira. Borislav Đukić zapovijeda da se vojska povlači u selo Otišić na sigurnu udaljenost i da će dignuti branu u zrak.
Komandant Vrličkog pravca major Milan Korica je zapovjedio da se sva sredstva ukrcaju u vozila, te da se zapale objekti i unište papiri od pogranične jedinice milicije koji budu tu zatečeni. Krivošić Jovo pali komandno mjesto u Perući, te na kamione tovare naoružanje i opremu. Petar Bjelobrk18 zajedno sa Milom Bogovac po zapovijedi nadređenih u 10,15 sati aktivira 30 tona eksploziva sa udaljenosti 812 metara (Derven). Naboji su eksplodirali ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila što je spriječilo katastrofu velikih razmjera.

Odmah nakon detonacije postrojbe HV-a su krenule u napadna djelovanja. Istovremeno admiral Sveto Letica telefonom zapovijeda Škarpi da obustavi napad. Škarpa odgovara da više nije u mogućnosti zaustaviti napad.
Za to vrijeme traju artiljerijski sukobi, te slijedi pješadijski napad od strane HV-a. Sa srpske strane su tukla i dva Ognja hrvatske ciljeve poviše sela Potravlja prema Svilaji. Pripadnici voda Crna Giza, Damir Vardić, Željko Cvitković upali su u minsko polje, gdje su bili ranjeni i preko motorole tražili pomoć. Ante Kotromanović sa borbenom skupinom prvi je došao do ranjenih i pružio pomoć, kao i izvlačenje iz minskog polja. Također, traži od zapovjedništva 126. brigade da se tenkovi uključe u borbena djelovanja; međutim tenkovi nisu uporabljeni (nisu imali goriva).

Hrvatska vojska je ubrzo ovladala kompletnim područjem oko brane Peruće, te izbile na crtu: Umac tt 1120 – Gornji Kunci – Babića brig tt 507. HV ukopava se i radi obranu na crti borbenih djelovanja, gdje je sve i počelo nadnevka 16. rujna 1991., i to:
lijevo: Maljkovo – Potravlje – Zelovo – Svilaja;
desno: Bitelić – Dabar – Vrdovo - Maglaj;
Vrlička brigada se u rasulu povlači prema Vrlici i Kninu. Pripadnici tih jedinica na terenu počeli su se panično povlačiti sa položaja Alebića kula i brane Peruća. Na putu prema Maljkovu zaustavljali su ih komandiri vodova: Krivošić Jovo, Arambašić Petar, Krečak Mirko. Neke pripadnike postrojbe su uspjeli vratiti, ali je veći dio snaga bio u paničnom bijegu. Prilikom bježanja sa položaja Peruće, Alebića kule, te Maljkova i Potravlja prema Vrlici se stvorila velika kolona. Slobodan Despinić izjavio je slijedeće: (…) u to vrijeme se tu našlo i mnogo starješina iz Knina: pukovnik Savo Radulović, kapetan Slavko Ožegović, te bezbjednjaci: Jovo Vitas iz Knina i Ilija Knežević, major Preočanin Đuro i drugi. Prisustvo tolikog broja starješinskog kadra, te nedostatak informacija iz Knina urodili su da se sve prepusti stihiji

(…).19
Istovremeno sa ovim bježanjem neprijatelja, bježi i gotovo cjelokupno stanovništvo sa područja Otišića. Dio se uspijeva probiti prema Kninu, dok ostale pripadnike zaustavlja civilna i vojna policija i vraća ih na formiranje nove crte obrane u selu Otišić.

Neprijatelj uspostavlja crtu obrane: Rađeni - Paljike - Raba - Kota 408, te položaji u Dragića (Ševića greda). Artiljerija se razmješta na položaju pokraj Denića ograde, a minobacači 120 mm se razmještaju na obali ispod Svilaje.
General Milisav Sekulić o aktivnostima oko Peruće napisao je slijedeće: Glavni štab će požuriti da već 28. januara uputi i drugo naređenje komandi Dalmatinskog korpusa. Zahtevaće i držanje brane Peruće po svaku “cenu“… Traženo je zatim da se pouzdanim snagama zameni Cetinska četa, koja je branila Peruću. To je ujedno dokaz da je Glavni štab tek tog dana shvatio da Hrvatska vojska priprema napad na Peruću. 

Nepristrasnim zaključivanjem, lako se izvodi i zaključak o radu Glavnog štaba Srpske vojske Krajine u toku 28. januara. Bio je smušen i sa elementima panike. Naređenjima na naređenja, ništa se nije moglo postići, izuzev gubljenja poverenja kod potčinjenih komandi. Tog dana hidroelektrana Peruća je već bila pod kontrolom hrvatske vojske. Brigada koja je branila pravac Sinj – Vrlika (Vrlička brigada) bila je u rasulu i neupotrebljiva. O tome se i ne govori u izveštaju komande Dalmatinskog korpusa.20

Dokumenti Komande vojske RSK pokazuju kojim se sredstvima služe pri tom optužujući hrvatske snage, da su hrvatski diverzanti htjeli srušiti branu HE Peruća. Neobjektivnim i netočnim informiranjem o događajima, broju hrvatskih snaga i gubicima hrvatskih vojnika, žele opravdati pretrpljeni poraz i povlačenje prema Vrlici – Kninu.
Ministar obrane, pukovnik Stojan Španović 28. siječnja 1993. poslao je zahtjev Zapovjedništvu UNPROFOR-a, da spriječi mogući napad hrvatskih snaga na području HE Peruća. Španović u svom zahtjevu napisao je: U 18,00 časova 27. januara 1993. godine ustaško hrvatske snage otpočele su sa opštim napadom prema brani HE Peruća. Napad je podržan snažnom artiljerijom, a izvodi se više pravaca. Posebno su jaka dejstva sa planine Svilaje u bok našim snagama. 

Istovremeno su na HE Peruća pokušali ubaciti DTG jačine oko 40 ustaško-hrvatskih vojnika koji su imali namjeru da razbiju snage UNPROFOR-a i izvrše diverziju na HE Peruća aktiviranjem postavljenog eksploziva.
U cilju pomoći snagama UNPROFOR-a kao i sprečavanju ovakvog terorističkog akta sa mogućim teškim ljudskim, materijalnim i ekološkim posljedicama angažovali smo dio snaga i osujetili plan DTG.

Likvidirano je nekoliko pripadnika ustaških snaga, više ih je ranjeno, a jedan od komandira je zarobljen.
Napominjemo da je agresor izvršio predhodne pripreme. Pored mobilizacije i grupisanja snaga iselio je stanovništvo nizvodno od brane. Očito je da su hrvatske vlasti spremne i žrtvovati branu Peruća samo da bi opravdali izvršenu agresiju na teritoriju Republike Srpske Krajine i okrenuli javno mnijenje protiv srpskog naroda zbog moguće katastrofe nastale rušenjem brane.

O svim ovim pripremama pravovremeno je izveštena komanda sektora “JUG“. Agresor je u toku izvođenja b/d svojom artiljerijom dejstvovao po tri punkta UNPROFOR-a, i to: HE Peruća, osmatračka stanica na objektu Zrnac i osmatrački punkt u s. Potravlje, zaseok Prolić. Molimo da se preduzmu hitne mjere od strane snaga UNPROFOR-a, kao i preko Saveza bezbednosti UN na osudi ovakvih postupaka ustaško-hrvatske strane. Zbog posebnog značaja objekta HE Peruća, posebno sa aspekta sprečavanja katastrofe, našim snagama uporno ćemo braniti HE Peruća.21
Ovim aktivnostima je završena akcija Peruća. U operaciji je oslobođena brana Peruća i okolna naselja: Satrić, Maljkovo, Potravlje, D. Bitelić i Dabar, u površini od 140 četvornih kilometara.

Prigodom očevida izvršenog na licu mjesta od strane Istražnog centra Županijskog suda u Splitu, obavljenog 28. siječnja 1993., na brani Peruća pronađen je licnasti PVC električni kabel duljine 812 m, koji se proteže iz temelja zv. galerija brane sve do ceste koja vodi u pravcu Sinja, a završava u borovoj šumici Derven, neposredno do nadzorne točke UNPROFOR-a. Na kraju kabela pronađen je induktorski kondenzatorski stroj oznake IKM-1000, proizveden 1968., 21. oktobar iz Kragujevca, vlasništvo Vojna Pošta 2191 bivše JNA.

Temeljem seizmoloških mjerenja, obzirom na karakteristike brane, utvrđeno je da je u tijelo brane postavljeno ukupno 30 tona eksploziva TNT-a, a koji eksploziv je aktiviran induktorskim kondenzatorskim strojem, i to preko razgranate i međusobno povezane specijalne mreže električnih vodova pomoću kojih je aktiviran detonirajući štapin, te eksploziv.
Na temelju vještačenja koje je obavila stručna komisija Hrvatske elektroprivrede u suradnji sa sudskim vještakom dipl. ing. Ivom Filipovićem ustanovljeno je da se ukupna šteta izazvana miniranjem brane Peruća cijeni na 25.550.142 DEM.
Zapovjednik Operativne Zone Split, brigadir Ante Gotovina šalje komisiju da ispita učinkovitost vođenja i zapovijedanja 126. brigadom. U kratko vrijeme komisija, kojoj je bio na čelu admiral Davor Domazet – Lošo (Zorislav Ante Roso, Ante Škorić zv. Barba), dala je prijedlog o smjenjivanju Zdravka Škarpe. Istovremeno admiral Davor Domazet - Lošo održava nekoliko sastanaka sa vojnim i političkim strukturama općine Sinj, glede postavljanja novog zapovjednika 126. brigade. Za zapovjednika 126. brigade postavljen je Ante Kotromanović.

Gubici
Hrvatska strana 
Poginuo je Ante Buljan, pripadnik 126. brigade. Ivan Buljan je ranjen i zarobljen, a naknadno je razmijenjen. Ranjeni su Damir Vardić, Željko Cvitković i Stipe Bilandžić. U neposrednoj blizini brane, uslijed eksplozije naboja TNT, nekoliko pripadnika TG- 3 je lakše ozlijeđeno.

Agresor 
Na položaju Alebića Kula, neprijatelju je ostao jedan PAT 20/3, te minobacač 82 mm sa znatnom količinom streljiva. Zarobljena su dva neprijateljska pripadnika (Ognjen Tadić novinar i snimatelj Predrag Marjanović iz Sarajeva (Pale)), a točan broj ozlijeđenih i stradalih vojnika sa srpske strane nije poznat. 

Obnova brane 
Paralelno sa aktivnostima HV-a, brzo su djelovali svi subjekti, Civilna zaštita, inženjerija HV-a, firme sa područja općine Sinj i šire sa cjelokupnom mehanizacijom, privatnici sa osobnim kamionima i drugim strojevima, kako bi spriječili još veću katastrofu. Dvodnevnom intervencijom utvrđivanja i sanacije oštećenja brane Peruća sa svim snagama, spriječena je katastrofa koju bi prouzročilo izlijevanje vodenog vala iz Perućkog jezera.
S obnovom brane početo je odmah nakon oslobođenja jer je razorena brana prijetila urušavanjem pa je izvršeno nasipavanje materijala (gline) na površinski dio brane. Sa sanacijom brane tj. vraćanjem u prvobitno stanje kreće se nakon potpisivanja ugovora između izvođača radova Konstruktor inženjeringa te vlasnika brane HEP-a. Za sanaciju brane Peruća, idejni, glavni i izvedbeni projekt, 1996., kao voditelj projekta zaslužan je prof.dr.sc. Josip Rupčić, dipl. ing. građevine.

Na Međunarodnom sudu za ratne zločine, zbog zločina počinjenih tijekom napada na područje bivše općine Sinj, podignute su optužnice po zapovjednoj odgovornosti protiv Ratka Mladića, Milana Martića, Milana Babića i drugih. Također, na Županijskom sudu u Splitu od 14. listopada 1996. i od 11. ožujka 1997. godine, optuženi i osuđeni su pripadnici paravojnih srbijanskih postrojbi zv. Perućka grupa (zarobljeni u Operaciji Oluja).22 Potrebito je istaći, da su na području Cetinske krajine mučki ubijani civili, zarobljeni pripadnici HV-a i redarstvenih snaga R. Hrvatske. Činjenica, neposredni izvršitelji i njihovi nalogodavci ni nakon 20 godina nisu dostupni pravosuđu.

Milan Babić pronađen je mrtav u pritvoru u Den Haagu, te je objavljeno da je počinio samoubojstvo. Po zanimanju je bio stomatolog, a u početku stvaranja srpske pobune u Hrvatskoj nalazio se na funkciji gradonačelnika Knina. Milan Babić pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, između ostalog izjavio je sljedeće:
Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao.

17. veljače 1994. – poginuo Damir Tomljanović-Gavran

Na današnji dan 17. veljače 1994. poginuo je Damir Tomljanović – Gavran, heroj Domovinskog rata. Usmrćen je na obroncima Velebita od neprijateljskog snajpera. Imao je samo 26 godina.

Damir Tomljanović – Gavran bio je istinski entuzijast i domoljub, prekaljeni ratnik i zapovjednik. Kao čovjek i borac nije štedio znoj, napore i odricanja, kako sebe samoga tako i svojih suradnika, časnika, dočasnika i vojnika. Sa pripadnicima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj zadarskoj bojišnici, u odbijanju neprijateljskih napada na naše položaje na Velebitu, često puta u vrlo teškim vremenskim uvjetima, pri čemu je osobno pridonosio da se izdrži i odrade najzahtjevnije borbene zadaće, s nadljudskim naporima.

– Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu. Velika je sreća što smo ga imali – prisjeća se Ivan Pasariček ovog heroja kojega je za života nekoliko puta pohvalio i sam predsjednik Republike Hrvatske, doktor Franjo Tuđman.