Hrvatskoj javnosti malo je poznata činjenica koja je druga najveća masovna grobnica u Hrvatskoj nakon Ovčare. Riječ je o Baćinu, u općini Hrvatska Dubica, u kojem su stradali isključivo civili.
Smaknuto je najmanje 56 civila, mahom starijih osoba i žena. Vjeruje se da je broj stradalih veći – čak 112 osoba, no posmrtni ostaci svih žrtava nisu pronađeni.
Automatskim oružjem ubili su ih pripadnici“Milicije SAO Krajine” između ceste i rijeke Une. Tijela su, prema riječima svjedoka, bačena i u rijeku Unu i nije vjerojatno da će ikada biti pronađeni. Preko 70 žrtava bilo je starije od 60 godina, a od ukupnog broja žrtava 44 su bile žene.
Snage jugo-komunističke vojske mahom sastavljene od Srba i srpske milicije te pobunjenih domaći Srba, 21. listopada 1991.g. počinile su masovna ubojstva hrvatskog pučanstva iz sela Baćina i Cerovljana u Pounju. Zločin su pobunjeni Srbi izvršili na lokaciji nedaleko od sela Baćina kod Hrvatske Dubice.
U vrijeme velikosrpske agresije, to područje bilo je predmetom izravnih teritorijalnih pretenzija pobunjenih Srba i velikosrpskih ideologa u Srbiji i BiH.
Većina hrvatskog stanovništva napustilo je to područje u vrijeme teških napada JNA i paravojnih srpsko-četničkih hordi u rujnu 1991.g. na to područje.
Mile Martić osuđeni ratni zločinac zapovijedao je terorističkim skupinama koje su etnički čistile područje Pounja, a potporu u tom zločinačkom pohodu davala mu je JNA, Teritorijalna obrana i takozvana „Milicija RSK“
21. listopada 1991.g., paravojne srpske snage su 56 Hrvata doveli u blizinu sela Baćina, poredali ih uz rijeku Unu i na brutalan i hladnokrvan način ih ubili, a tek nakon nekoliko dana zakopali ih u 7. rupa iskopanih pored rijeke Une. Nedugo zatim iste terorističke i paravojne formacije izvršili su još jedan zločin nad 57 Hrvata dovedenih iz Cerovljana, Baćina i Hrvatske Dubice.
Načelnik općine Tomislav Mateljak kaže da je za širenje istine o pokolju u Baćinu najzaslužniji Ivica Panžda Orkan, načelnik stožera HV-a u Sunji.

Izvor : Braniteljski-portla.hr

Pokolj u Lušcu bio je srpski ratni zločin iz doba srpske agresije na Hrvatsku u cilju stvaranja etnički čiste Velike Srbije. Izveli su pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA i arkanovaca na Dušni dan 2. studenoga 1991. Prilikom pada Lušca ubijeno je bez milosti 59 Hrvata tog vukovarskog naselja.

Krajem listopada i početkom studenog 1991. velikosrpske su postrojbe izravno napale ogromnim snagama vukovarsko naselje Lužac. Dok su imali protuoklopnih sredstava hrvatski su branitelji držali položaje. Čim su ostali bez njih, a bez ikakve opskrbe novim sredstvima, bili su prisiljeni povući se u središnje dijelove Vukovara.

Tako je pao stožerni kamen obrane Vukovara – Lužac. A kad je palo vukovarsko naselje Lužac, može se govoriti o početku kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja grada Vukovara.

Okupacijom Lušca tada je višestruko nadmoćniji agresor “presjekao” komunikaciju hrvatskih branitelja i izbio na Priljevo, na Dunav, čime je razdvojen Vukovar od četvrti Borovo naselje i “razlomljena” dotad jedinstvena obrana grada. To se pokazalo i presudnim te je dva tjedna kasnije, 18. studenoga 1991. godine, nakon tromjesečne opsade i razaranja, slomljena obrana Vukovara i grad je pao u ruke okupatora.

Sami Luščani su platili zbog agresorove nemoći što nisu uspjeli, kako su zbog vojne nadmoći planirali, olako osvojiti Hrvatsku i pretvoriti je u Veliku Srbiju.

Štoviše, u tako iznimno teškim i nepovoljnim okolnostima, hrvatsko stanovništvo vukovarskog kraja je hrabro ustrajalo na putu obrane vlastitih života hrvatske samostalnosti.

Uslijedila je velika velikosrpska odmazda koja je bila planirana i smišljena.

Izvršile su ju postrojbe predvođene pobunjenim Srbima i JNA uz pomoć paravojnih postrojbe četnika i arkanovaca. Najteži i najbolniji dio je bila izdaja domaćih Srba. Oni su izravno prokazali domaće stanovnike, a neki čak i sudjelovali u masakru nad 59 stanovnika Lušca.

Smaknuti stanovnici su bili većinom nedužni civili.

Za razliku od Ovčare koja je dobila prihvatljivu medijsku pozornost te znatno manje spominjanog pokolja u Lovasu, lužački pokolj je ostao gotovo prešućen, pa je nakon gotovo dvadeset pet godina ostao hrvatskoj javnosti nepoznatim.

Izvor: narod.hr