AUTOR:
Tomislav Šulj

S obzirom na to da su postrojbe HOS-a, navodni moderni ustaše, bojevale na najtežim ratištima, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, poslije se prebacivši dijelom u Bosnu i Hercegovinu, za očekivati je da su tisuće pripadnika tih postrojbi počinile brojne ratne zločine. No, upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, odnos prema civilima srpske nacionalnosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta, od strane HOS-a bio je primjeren. Nažalost, upravo zbog vrlo rijetkih slučajeva neprimjerena ponašanja u tim situacijama, interesne skupine danas bacaju ljagu na Hrvatsku vojsku, no opet, pripadnici HOS-a čak se ni u tim optužbama ne spominju!

A što se, pak, tiče imidža radikalnih desničara koji su propagirali agresivne pa i ekstremne parole, također ne bi bilo istinito napisati da u HOS-u, pogotovo oko stožera u Zagrebu, nije bilo takvih pojava. Bilo ih je, no valjalo bi prvo vratiti sjećanja u 1991. godinu i situaciju u Hrvatskoj te se sjetiti odnosa snaga i aktivnog djelovanja pobunjenih Srba i JNA. Postavljam pitanje: nije li tada upotreba takvog imidža, projiciranje slike žestokih ratnika koji su spremni poginuti i na agresiju i nasilje uzvratiti istom, ako ne i jačom mjerom, bio prilično očekivan nastup? Iskreno, pa tko je onda, svejedno zapovjednik, borac ili civil uopće pomislio da bi se u situaciji kada obrana nema ni minimum protuoklopnih sredstava pa ni običnih automatskih pušaka, išlo napasti silu tenkova, zrakoplova i svog ostaloga teškog naoružanja tako da državu koja je jednom trećinom okupirana, proširi vraćanjem na neke prastare granice!?! Pričajući s nekoliko kolega iz Europe koji se bave vojnom poviješću, a imaju određene informacije o HOS-u unatoč medijskoj blokadi, pojasnio sam im barem okvirno o čemu je riječ, odnosno da je borbeno djelovanje HOS-a pod medijskim embargom zbog stigme imidža ustaštva. Izrazili su čuđenje takvom odnosu, pogotovo što je ponašanje HOS-a, projiciranje slike beskompromisnih boraca potpuno uobičajena i normalna pojava u povijesti ratovanja cijelog čovječanstva. Otkad je vijeka i ratovanja, vojne postrojbe ponašaju se upravo na način da eventualnog protivnika zastraše izgledom, posebno ukoliko su u podređenom položaju. Nije li, uostalom, takvo ponašanje, stvaranje slike „brutalnih“ vojnika sastavni dio bogate hrvatske vojne povijesti?

Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata“ ili plašenja djece u Švedskoj da će, ne budu li dobri, doći i uzeti ih Hrvati. Naravno da Trenk sa svojim pandurima kojih nikada nije bilo više od tisuću nije mogao napraviti takva čuda, ali slika koju su proizveli uvelike im je priskrbila  respekt i strah nadmoćnijeg suparnika. Istim su se „trikom“ služili Hrvati i u kasnijim ratovima na europskim bojištima. U konačnici, najbolje je smisao poruke „Za dom spremni“ pojasnio sudionik vukovarskog pakla, tri puta ranjeni Damir Markuš: „Pa što smo trebali poručiti u tom trenutku? Da smo slabiji, da nas je strah, da nismo ‘spremni za dom’, već na poražavajuće kompromise? Ili smo umjesto oznake ‘Za dom spremni’ trebali staviti oznake djece cvijeća i ‘peace brothers’? Ne, nošenjem oznake s tim natpisom htjeli smo neprijatelju upravo to i poručiti: da smo spremni poginuti za dom koji branimo! Naravno, mi nismo letjeli, ni nosili crne uniforme, ni klali civile kako je propaganda suprotne strane tvrdila. Ali, bilo je vrlo dobro vidjeti strah na strani onoga koji je bio toliko oružano nadmoćniji. Mi smo uistinu bili spremni za dom položiti život, a nisam siguran jesu li oni bili spremni toliku žrtvu prinijeti za komad osvojene tuđe zemlje!“

Uostalom, priča o modernim ustašama svakako je vrlo nestabilna, već zbog same činjenice da su HOS-u pristupali i ljudi drugih nacionalnosti, tako i sami Srbi koji su branili svoje domove. Konkretno, jedan od pridruženih članova postrojbe HOS-a koja je ratovala u Vukovaru bio je Srbin, Goran Kitić – Kitara koji se nije zamarao propagandom, već je branio svoj grad s postrojbom koja nije dovodila u pitanje njegovo porijeklo, već joj je bilo važno u kolikoj je mjeri spreman podnijeti žrtvu za obranu Hrvatske. Također, jedan od čestih mitova, no on već debelo nosi pečat obavještajnih službi JNA (ili njihovih djelatnika pristiglih na protivničku stranu) jest mit o HOS-u kao paravojnoj organizaciji koja je djelovala „na svoju ruku“ i nije bila kooperativna s postrojbama Hrvatske vojske (ZNG). Ta je teza potpuno netočna i nevjerojatno kako ju je upravo na vukovarskom primjeru uspio plasirati Josip Manolić, s obzirom na to da je stvarno besmislena. Kao što je uostalom uočljivo na slikama, borci HOS-a bojevali su na ratištu pod svojim oznakama, ali i oznakama Hrvatske vojske kojoj su bili podređeni. Konkretno, u slučaju postrojbe HOS-a u Vukovaru, oni su se odmah po dolasku podredili zapovjednicima 204. brigade. Kontroverzija koje se mogu jasno demistificirati postavljanjem jednostavnih pitanja ima na pretek, stoga ih valja zaobići i vratiti se junacima ove priče, budućim herojima obrane Vukovara.