https://youtu.be/8FNsDgwlKMY

Jean Michel Nicolier 

IN MEMORIAM 20.11.1991.-20.11.2020.

Francuski dragovoljac, pripadnik HOS-a.

Vječna ti slava i hvala

nema direktno veze sa domovinskim ratom i velikosrpskom agresijom na republiku hrvatsku ali poveznice svakako postoje

Na današnji dan 1918. – Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku prijeći na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosilo na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribićevićem, ali i političare iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. 

Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u magludakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji su već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.

Stigavši u Beograd Pribićević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nije poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. prosinca 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti. 

Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav te ušao u Vladu. Plan mu je bio mijenjati režim “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta Vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribićevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribićević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Radić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribićević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.

mala nadovezica na post iznad ovog teksta,,,

Mnogi danas govore da su Hrvati pohrlili u državu gdje će joj Srbi biti gospodari jer su se bojali Talijanakoji su nemilice osvajali naše vjekovne prostore. Ima u tome nešto. Pa i sam Stjepan Radić, kao vođa hrvatskog naroda, zalagao se za ujedinjenje. Ali po stoti puta ponoviti ćemo da su on i njegove pristalice upozoravali da se u novu državnu tvorevinu moralo ići s jasno izraženom programom. Na žalost, znamo kako je završilo. Većina predvođena Pribičevićevićem poltronski se „prostrla pod noge“ regentu Aleksandru i dobili smo što smo dobili.

Ipak, hrvatski domoljubi shvatili su da su teško prevareni pa je tako samo nekoliko dana nakon famoznog Prvoprosinačkog akta, tj. pripojenja Države SHS Kraljevini Srbiji, u Zagrebu je došlo do nemira koji su ugušeni u krvi.

Samo četiri dana nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 5. prosinca 1918., pale su prve žrtve novog režima. Naime, da bi se pokazalo kako Hrvati podupiru novonastalu državu i dinastiju Karađorđevića u Zagrebu su organizirani skupovi potpore te misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, Stjepanu Radiću, kao i boljševičkoj revoluciji.

Na saznanje o prosvjednicima netom imenovani šef policije u Zagrebu Grga Anđelinović ne Jelačićevom trgu je razmjestio tri mitraljeza na kućnim adresama 6 i 12. Do prvog sukoba došlo je u Frankopanskoj ulici kada se koloni suprostavio odjel mornara. Nakon što su domobrani ispalili nekoliko hitaca u zrak mornari su pobjegli, a prosvjednici su se Ilicom zaputili prema Jelačićevom trgu. Pošto su stigli na Jelačićev trg, vladine snage počele su pucati iz okolnih kuća. Poginulo je 13 osoba, a više od 20 ih je ranjeno, a ostali su se razbježali. Iste noći zagrebački garnizon je razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije.

U svezi tog događaja Anđelinović se kasnije hvalio: „Po svojoj dužnosti smatrao sam da trebam prvi početi i tim krvavim rukama se ponosim!“.

Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno govoriti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika Hrvatska, kojem je zabranjeno izlaženje. Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.

Tako su Hrvati u ušli u nonoosnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije preimenovana u Kraljevina Jugoslavija) sa dinastijom Karađorđevića u čijoj će tvorevini biti sve do osnivanja NDH, a nakon toga u komunističkoj Jugoslaviji sve do Domovinskog rata i konačnog osamostaljenja Lijepe naše.

Tog crnog dana život su izgubili poimence: Slavko Šćukanec Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.

Na današnji dan 11. siječnja 1972. uhićeni su intelektualni i politički vođe Hrvatskog proljeća koji su većim dijelom bili članovi Matice Hrvatske.

Preporuke za facebook grupu: "Dogodilo se na današnji dan - Domovinski rat"

Srećom danas svatko može do radnog mjesta,makar i izmišljenog.

Oni koji nisu na to spali,ne idu u svijet,osim nešto malo u Irsku,Njemačku,Austriju,Švedsku,Dansku,Kanadu,Ameriku...ako se to može  nazvati "svijet"..

Isto tako,moram priznati da se po Baniji nisam previše zadržavao  u ovom stoljeću,pa nisam bio upoznat s aktualnom kvalitetom života tih ljudi,ali evo danas mogu slobodno reći da mi se čini da su prije(bez uvrede) u 19. stoljeću (bili i prije potresa) nego u nekom drugom a da nije to mračno Dvadesto.

Nije ni čudo da je toliko kuća stradalo,pogotovo onih obnovljenih krajem mučnog 20.stoljeća.