Lužac je vukovarsko prigradsko naselje. Pobunjeni Srbi su 2. studenoga 1991. uz pomoć JNA i paravojnih postrojba srbočetnika slomili nadljudski i herojski otpor hrvatskih branitelja u gradskoj četvrti Lužac gdje su potom počinili niz stravičnih zločina. Zbog žestokoga otpora kojeg su pružali branitelji Vukovara, agresor je izvršio odmazdu nad stanovnicima Lušca. Uz podršku tenkova JNA Arkanovci i lokalni Srbi masakrirali su 59 mještana Lušca, uglavnom civila.

Polovicom listopada Hrvatska vojska pokušala je deblokirati Vukovar; promatrači EEZ su ultimativno tražili prekid operacije. Srbi su nastavili napadati Vukovar s ciljem da ga osvoje. Početkom studenoga JNA je izravno napala Lužac, branitelji su ostali bez protuoklopnih sredstava i nisu mogli zaustaviti napad već su se povukli na nove položaje. Padom Lušca obrana Vukovara na tom području je bila podijeljena na dva dijela: branitelji Borova Naselja i drugi dio branitelji Sajmišta i Mitnice. U Lušcu je bilo 60 branitelja, a bojišnica je bila dugačka četiri kilometra.

Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su velike gubitke protivniku i u ljudstvu i u tehnici. I zloglasni Željko Ražnjatović Arkan ranjen je u napadu na to vukovarsko prigradsko naselje.

Stjepan Vidaković jedan je od najpoznatijih vukovarskih branitelja. Stjepan je bio prvi zapovjednik obrane Lušca, prigradskoga vukovarskog naselja. On priča: „Tri tenka smo zarobili. Dva su bila u upotrebi, treći nije htio upaliti. Donijeli su akumulatore i upalili su ga mladi vojnici koje smo zarobili. Oni su došli te tenkove tjerati jer su bili tenkisti, jer tu su bili na Bogdanovačkoj cesti baterije topova, tenkova, tako da smo njih trojicu zarobili. Dvojica iz Bosne, jedan s Brača. Dva Hrvata i jedan musliman. Oni su došli i taj od dragosti da taj treći tenk okrene u mjestu, a tamo je nisko i podvodno pijesak, i on kako je okrenuo, upao je, čitave gusjenice upale dolje, i crko mu je i više nije radio. Onda smo sve poskidali s njega, municiju izvadili, sve. Druga dva su bila u upotrebi.“

Stjepan je taj dan ranjen i odveden u vukovarsku bolnicu. Nije ni slutio što će se tek dogoditi. Neprijateljska vojska toga je dana ubila devet članova njegove obitelji. Ubijena mu je žena, sin, tast, punica, brat, bratov sin i snaja, otac i majka. Zapravo, otac je bio ranjen. On je umro u Kamenici. Dio obitelji ubijen je ispred kućnog praga, a dio su ispred škole u Lušcu strijeljali pripadnici srpske paravojne postrojbe, Arkanovci. Tu je dovedeno njih 22 (23) i tu su pobijeni svi! Strijeljani. A među njima su bili Stjepanovi žena, sin i trudna bratova snaja.

Stjepan se nakon svega sa skupinom od 150 branitelja od 17. na 18. studenoga odlučio na proboj iz Vukovara i to gumenim čamcima preko Vuke.

No ono što boli, to je što nitko nije odgovarao za brojne zločine u Vukovaru.

https://www.youtube.com/watch?v=MBB7pKitXsM