Ne može se riječima opisati herojstvo tih ljudi, kada god gledam intervje uvijek se sjetim serije Band of brothers i rečenice izgovorene od strane Wintersa da nije heroj, već je služio u postrojbi heroja.

Često kažu da je to bio instinkt za obranom, no on može trajati najviše dan, dva ili tjedan dana. BIti tamo u tom paklu borbi na prvoj liniji preko 3 mjeseca i ne željeti napustiti grad, ne samo od branitelja, već i bolničkog osoblja do običnih civila koji su pomagali je herojski čin nemjerljiv ljudskim izražajem. Osobito što je većina njih bila došla iz drugih gradova, od Vinkovaca, Varaždina, Zagreba do Imotskog pri tome su ostavili svoje obitelji, žene, djecu i roditelje.

Na kraju vrhunac herojstva dolazi do završnih dana kada shvaćajući da se sprema pad grada bez oružja, hrana i municije umjesto da naprave proboj prema van odlučuju da će svoje živote zamijeniti za živote civila i ranjenih znajući da ih čekaju logori, premlaćivanja i na kraju smrt. Pomisao na to je zastrašjujuća, a kamoli pristati tako nešto za nekog drugoga, drugoga kojeg nikad nisi upoznao, drugoga koji će imati šansu zagrliti svoju obitelj dok ti to nećeš imati. 

To je ljubav, to je žrtva i to je herojstvo koje se ne da opisati.