Domovinski rat
Hrvat izdao domovinu, mislio da će ga Srbi nagraditi: Strašno je što su mu napravili
Na današnji dan, 26. siječnja 1991. beogradska televizija objavila je tajno snimljeni film o takozvanoj “aferi Špegelj”. Vojna obavještajna služba KOS pripremala ga je još od listopada 90-te, a glavnu ulogu u njemu odigrao je tada čuveni general Martin Špegelj.
Nakon prvih izbora u Hrvatskoj, 24. kolovoza 1990. godine, Špegelj koji je do tada bio visokopozicionirani general, okreće leđa JNA i postaje drugi ministar obrane. Špegelj je bio jedan od rijetkih koji su predvidjeli rat, pa je tako zajedno sa slovenskim zapovjedništvom sastavio ratni plan za obje države ako budu napadnute
Do afere i prikazivanja filma došlo je kada je skrivena kamera prikazala kako tumači plan o napadu na vojarne i smaknuću vojnih osoba i njihovih obitelji, no mnogi i danas tumače kako je video montiran, i to vrlo loše. Cilj prikazivanja ove intrigantne snimke navodno je bio dokazivanje da se Hrvatska nezakonito naoružava i sprema “Bartolomejsku noć” pristašama komunističkog režima i časnicima JNA.
Nakon prvih izbora u Hrvatskoj, 24. kolovoza 1990. godine, Špegelj koji je do tada bio visokopozicionirani general, okreće leđa JNA i postaje drugi ministar obrane. Špegelj je bio jedan od rijetkih koji su predvidjeli rat, pa je tako zajedno sa slovenskim zapovjedništvom sastavio ratni plan za obje države ako budu napadnute, piše Dnevno.hr
Do afere i prikazivanja filma došlo je kada je skrivena kamera prikazala kako tumači plan o napadu na vojarne i smaknuću vojnih osoba i njihovih obitelji, no mnogi i danas tumače kako je video montiran, i to vrlo loše. Cilj prikazivanja ove intrigantne snimke navodno je bio dokazivanje da se Hrvatska nezakonito naoružava i sprema “Bartolomejsku noć” pristašama komunističkog režima i časnicima JNA.
Izdao ga prijatelj i susjed
Čovjek koji ga je tajno snimao Hrvat Vladimir Jagar, oficir JNA koji je s prvim naznakama Domovinskog rata donio jasnu odluku: ostaje vjeran svojoj službi, neće se priključiti Hrvatima koji su stali u obranu domovine i ako je potrebno – okrenut će oružje prema vlastitom narodu. Naime, Špegelj mu je, kao i ostalim Hrvatima s visokim činovima u JNA ali i prvom susjedu, savjetovao prekid službe u JNA i ponudio mu djelovanje na hrvatskoj strani.
Rođeni Virovitičanin Vladimir Jagar ponudu ne samo da je odbio, već je raskrinkavanjem Martina Špegelja Hrvatskoj nanio veliku štetu. Pripremio je skrivenu kameru s mikrofonom, pozvao Špegelja na sastanak, naveo ga na priču o naoružavanju MUP-a i planovima razoružavanja vojarni JNA i sve raskrinkao objavom snimke na televiziji. “Bio sam uvjeren da ćemo tad pobijediti ustaštvo, Špegelja, Dečaka i slične”, izjavio je kasnije.
Špegelj je naknadno u jednom od brojnih intervjua spomenuo ovu izdaju: “Za mene je bilo šokantno što me izdao Vladimir Jagar, kome sam beskrajno vjerovao, pristao je na suradnju s KOS-om i izdaju. Snimili su me u Jagarovoj kući. Autentično je da govorim o naoružavanju Hrvatske i o tome kako ćemo, ako budemo prinuđeni, uzeti skladišta JNA i kasarne, ali nije autentično da sam pozivao na ubijanje oficira i njihovih obitelji”.
Preminuo ponižen i poražen
Martin Špegelj je tada izbjegao uhićenje, no mnogi suradnici o kojima je pričao – završili su iza rešetaka. S druge strane, nakon što je svjedočio na sudu protiv Virovitičke skupine, JNA je Jagara i obitelj preselila u Beograd, a njega unaprijedila činom kapetana i odličjem. Ipak, sav njegov trud da spriječi Hrvatsku u nastojanjima da se pripremi za obranu od JNA, bio je potpuni promašaj. Nije izbjegao Miloševićevu čistku u svibnju 1992. kada se rješavao nesrpskog kadra pri čemu je, paradoksalno, etiketiran kao “hrvatski špijun”.
Poraženi Jagar sveden je na smanjenu plaću, a mirovinu nije mogao ostvariti sve do 1998. Također, ni pravo na otkup stana nije imao sve do demokratskih promjena u Srbiji. Zbog svega se počeo boriti sa srčanim problemima, a preminuo je 2019. godine. Sahranjen je u Beogradu. Iza sebe je ostavio ružan, izdajnički trag i izjavu “vojnička zakletva, patriotizam i ljubav prema SFRJ donijela samo četiri bajpasa na srcu”.
Domovine sin
Imam šampanjac, čuvam ga 11 godina
Jučer je obilježena godišnjica ukopa hrvatskih branitelja poginulih u Kusonjama na Malu Gospu 8. rujna 1991. godine. Jedan od najtužnijih dana za Bjelovarčane u novijoj hrvatskoj povijesti.
U Kusonjama je poginulo 18 pripadnika ‘A satnije’ 1. bojne 105. brigade iz Bjelovara. Šestorica zarobljenih su mučena i ubijena. Ubijena su i 23 civila.
U veljači 1992. iz masovne grobnice Rakov Potok eksumirano je 18 uniformiranih tijela i 23 civila
O ovom događaju iz Domovinskog rata 2014. godine snimljen je igrani film ”Broj 55”, redatelja Kristijana Milića, naslovljen po kućnom broju kuće u kojoj su stradali hrvatski branitelji.
Film je te godine bio apsolutni pobjednik Pula film festivala osvojivši Veliku zlatnu arenu za najbolji film te još 7 zlatnih arena.
S Ivanom Pavličićem i pok. Robertom Roklicerom radio sam na scenariju tog filma. HRT je 2010. naručio 12 igranih filmova na temu Domovinskog rata, a svi temljeni na istinitim događajima.
Režiser Kristijan Milić, nas trojica scenaristi. Šest scenarija je napisano, prihvaćeno i odbreno za snimanje. Snimljen je samo "Broj 55" - najtužniji i najbolniji.
Najdraži mi nosi naslov "Zastava".
Na HRT-u je pravilo kad se smijeni urednik koji je naručio projekt (u ovom slučaju Božidar Domagoj Burić) padaju i projekti koje je on vodio pa makar da je scenarist Hemingway, a režiser Hitchcock
Imam šampanjac, star je 11 godina, otvorit ću kad se snimi "Zastava".
P.S. Jednom zgodom sjedio sam za stolom s Ladom Džidić, koja je kratko vrijeme bila urednica Dramskog programa HTV-a. Ne znajući da sam jedan od scenarista pričala je o tim filmovima. "To je najbolje što sam u životu pročitala...," govorila je. Ladu Džidić sam samo jednom sreo u životu, a osobnost je koju sam ponajviše cijenio na HRT-u.
Draga Lada, nadam se da ćemo ipak otvoriti šampanjac.
Marko Marković, Zagreb
moram reci da je najveca tuga kolko mi ne cijenimo svoje vitezove, povijest, svoju slobodu
Amerikanci da su imali Vukovar, taj omjer snaga i 3 mjeseca otpora, oni bi blockbustere, desetine njih snimili sa najpoznatijim glumcima
pa od Alama su napravili to kaj jesu, 3 kuce u okruzenju
Domovine sin
Vilenjak je napisao/la:
Špegelj je bio jedan od rijetkih koji su predvidjeli rat, pa je tako zajedno sa slovenskim zapovjedništvom sastavio ratni plan za obje države ako budu napadnute
Autentično je da govorim o naoružavanju Hrvatske i o tome kako ćemo, ako budemo prinuđeni, uzeti skladišta JNA i kasarne, ali nije autentično da sam pozivao na ubijanje oficira i njihovih obitelji”.
Vidi cijeli citat
Ah, partizanski general, dobio odlikovanje od Josipovića dvaest godina kasnije. "Skovao" plan koji je bio klopka. Nisam znao da se prodaju priče o tome kako "mnogi danas tumače kako je video montiran". U najboljem slučaju klaun, u najgorem, well,...
Vilenjak je napisao/la:
Martin Špegelj je tada izbjegao uhićenje, no mnogi suradnici o kojima je pričao – završili su iza rešetaka.
Vidi cijeli citat
Zanimljivo.
Za slobodu i za dom!
Vilenjak je napisao/la:
da ti usporedim sa Olujom, naime mi smo prvi dan Oluje srpske teroriste probili na svim frontama, osim u Petrinji gdje smo imali velike gubitke, samo prvi dan poginulo je 90 Hrvatskih vojnika, tim pravcem je zapovjedal general Basarac, nekon tog neuspjeha general glavnog stozera ako se ne varam general Cervenko je pozval Stipetica koji je konsolidiral redove, i treci dan oslobodil Petrinju
naime napali smo je frontalno a trebali smo je lnapasti na bokovima
Vidi cijeli citat
(prebaceno s teme rusko-ukrajinski)
ova prica s Basarcem i njegovim direktnim pravcem ka Petrinji je jedna od onih koja zasluzuje vise pozornosti jer puno je tu upitnika ostalo.
ako je istina ovo sto je Stipetic tvrdio da se Basarac oglusio na zapovijedi i odbacio uvjezban plan napada po bokovima - onda je jako cudno sve sto se desilo poslje. svaki general moze pogrijesiti u procjeni i posljedice mogu biti katastrofalne, al ovdje govorimo o *navodnom* oglusavanju na zapovijed. da, bio bi autogol nakon pobjede u ratu jednom svom generalu priustiti vojni sud al cinjenica da je poslje ipak bio i promaknut, a umirovljen tek '98. mislim, neobicno dobar epilog za generala koji se navodno 'oglusio' na zapovijed.
jedina opipljiva cinjenica da je jedan zapovjednik usred operacije smijenjen, a to se ne radi osim ako nesto posebno nije skrivio sto god to znacilo.
https://www.vecernji.hr/vijesti/basarac-je-promijenio-plan-i-ugrozio-oluju-1017958
jedino sto sam nasao na internetu u obranu Basarca je sa predstavljanja knjige njegovih memoara iz rata koje je uredio njegov sin
''Tu dolazimo do druge velike neistine koja se godinama širi da je otac promijenio plan i zapovijed za djelovanje u VRO Oluja na potezu prema Petrinji. Naglasio bi da je svoju karijeru otac završio bez ijednog pokrenutog postupka utvrđivanja zapovjedne ili bilo kakve odgovornosti. Samostalne izmjene plana operacije podrazumijevale bi teške sankcije i pokrenute postupke protiv mojeg oca. Ni jedan takav postupak nikad nije pokrenut, nego čak štoviše unapređen je na više zapovjedne funkcije u HV-u nakon što je predao dužnost zapovjednika ZP Zagreb daleko iza 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska nije „banana“ država, premda je neki takvom očigledno žele prikazati, da bi se takvi propusti i kršenja zapovijedi pustila i prešlo preko toga da ima imalo istine u tim navodima. ''
ZB10 je napisao/la:
Vilenjak je napisao/la:
da ti usporedim sa Olujom, naime mi smo prvi dan Oluje srpske teroriste probili na svim frontama, osim u Petrinji gdje smo imali velike gubitke, samo prvi dan poginulo je 90 Hrvatskih vojnika, tim pravcem je zapovjedal general Basarac, nekon tog neuspjeha general glavnog stozera ako se ne varam general Cervenko je pozval Stipetica koji je konsolidiral redove, i treci dan oslobodil Petrinju
naime napali smo je frontalno a trebali smo je lnapasti na bokovima
Vidi cijeli citat
(prebaceno s teme rusko-ukrajinski)
ova prica s Basarcem i njegovim direktnim pravcem ka Petrinji je jedna od onih koja zasluzuje vise pozornosti jer puno je tu upitnika ostalo.
ako je istina ovo sto je Stipetic tvrdio da se Basarac oglusio na zapovijedi i odbacio uvjezban plan napada po bokovima - onda je jako cudno sve sto se desilo poslje. svaki general moze pogrijesiti u procjeni i posljedice mogu biti katastrofalne, al ovdje govorimo o *navodnom* oglusavanju na zapovijed. da, bio bi autogol nakon pobjede u ratu jednom svom generalu priustiti vojni sud al cinjenica da je poslje ipak bio i promaknut, a umirovljen tek '98. mislim, neobicno dobar epilog za generala koji se navodno 'oglusio' na zapovijed.
jedina opipljiva cinjenica da je jedan zapovjednik usred operacije smijenjen, a to se ne radi osim ako nesto posebno nije skrivio sto god to znacilo.
https://www.vecernji.hr/vijesti/basarac-je-promijenio-plan-i-ugrozio-oluju-1017958
jedino sto sam nasao na internetu u obranu Basarca je sa predstavljanja knjige njegovih memoara iz rata koje je uredio njegov sin
''Tu dolazimo do druge velike neistine koja se godinama širi da je otac promijenio plan i zapovijed za djelovanje u VRO Oluja na potezu prema Petrinji. Naglasio bi da je svoju karijeru otac završio bez ijednog pokrenutog postupka utvrđivanja zapovjedne ili bilo kakve odgovornosti. Samostalne izmjene plana operacije podrazumijevale bi teške sankcije i pokrenute postupke protiv mojeg oca. Ni jedan takav postupak nikad nije pokrenut, nego čak štoviše unapređen je na više zapovjedne funkcije u HV-u nakon što je predao dužnost zapovjednika ZP Zagreb daleko iza 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska nije „banana“ država, premda je neki takvom očigledno žele prikazati, da bi se takvi propusti i kršenja zapovijedi pustila i prešlo preko toga da ima imalo istine u tim navodima. ''
Vidi cijeli citat
Ako ste čitali knjigu *Rat u Hrvatskoh iz pera obavještajca* koju je napisao izvjesni oficir kosa Knežević ima zanimljiv ulomak o Basarcu:
Za komandanta motorizovane brigade u Koprivnici postavljen je potpukovnik Ivan Basarac. On je do 1986. godine bio komandant motorizovanog bataljona u istoj brigadi. Ja sam u toj brigadi bio načelnik bezbednosti.
Sa Ivanom sam imao odlične odnose. Po svojoj prirodi gorštaka sa Velike Kapele iz sela Razvale, delovao je vrlo grubo. Njegovo ukupno ponašanje bitno je odudaralo od ponašanja ostalih oficira u brigadi. Bio je miljenik prethodnog komandanta brigade-pukovnika Todora Kosanovića. Sećam se kako je 1984. godine došao kod mene da telefonom zovemo pukovnika Kosanovića i da tražimo dozvolu za upotrebu njegovog bataljona sa kojim bi rasterao okupljene na euharistijskom skupu u Mariji Bistrici. Stalno je tražio akciju i buku. Bio je vatreni navijač FK "Crvena Zvezda". Učestovao je u dovođenju Dragana Stojkovića "Piksija" iz Niša u "Zvezdu" i Dejana Savićevića iz "Budućnosti" u "Zvezdu". Odrastao je u selu Prigrevica u Vojvodini gde su njegovi roditelji kolonizirani 1948. godine. Malo je ljudi znalo za njegovo ličko poreklo.
Po završetku komandno-štabne akademije raspoređen je u Kolašin na dužnost komandanta brdske brigade. Sa te dužnosti je doveden u Hrvatsku i ponovo vraćen u Koprivnicu. Za vreme njegovog prethodnog boravka u Koprivnici sa Basarcom sam često bio u društvu. Voleo je pesmu i veselje.
tekst nema veze (direktne) veze sa domovinskim ratom ali ima poveznicu ( velikosrpstvo),,,
Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Posebno okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugog svjetskog rata - ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda. O tijeku događanja koji su doveli do sibinjskoga krvoprolića, povodom sedamdesete obljetnice te tragedije, za hrvatsku reviju piše Ivančića Marković Matanović, povjesničarka iz Slavonskog Broda.
Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Posebno okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugog svjetskog rata - ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda. O tijeku događanja koji su doveli do sibinjskoga krvoprolića, povodom sedamdesete obljetnice te tragedije, za hrvatsku reviju piše Ivančića Marković Matanović, povjesničarka iz Slavonskog Broda.
Zbivanja u Sibinju od veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a nakon uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom se opredjeljivalo za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.
Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se zabranio centralizam i unitarizam. , te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.
Sve su to bili preduvjeti za pobunu seljaka koji su u HSS-u vidjeli glavni stup hrvatske nacionalne misli. Svojim zauzimanjem za poštivanje prava svakog naroda na samoopredjeljenje i nastojanjem da se zajednička država preuredi na federativno načelo Radić je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća k sebi i HSS-u privukao većinu seljaka Brodskoga kotara. S druge strane, nakon 1932. pojačano je djelovanje režima i prorežimskih organizacija u slavonskim selima. Osnivaju se režimske organizacije Jugoslavenske radikalne seljačke demokracije (JRDS) i četnička udruženja. Iako su bile malobrojne, te su organizacije uživale golemu potporu tijela vlasti. Istodobno, vlast je nastojala suzbiti sve pokušaje izražavanja hrvatske nacionalne ideologije i autonomnosti. Veličano je integralno jugoslavenstvo i velikosrpski hegemonizam.
Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu. Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.
Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobune seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932.-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a i jedini Srbin u selu. Ne, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskog kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su se odnosi između Hrvata i vlasti do krajnjih granica. S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.
Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimio je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te su se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli. Tako je Mihovil Praskić, župnik iz Podcrkavlja, potkraj prosinca 1934. na tajnom sastanku u Duboviku održao strastven govor, koji je odražavao onodobne političke težnje stanovništva Brodskoga kotara. Ubrzo potom po selima je počelo kružiti pismo u stihovima na čijem su kraju stajale riječi: »Ne treba nama tabla sa dva slova«. Te riječi odnosile su se na natpisne ploče na školskim zgradama ispisane latinicom i ćirilicom. Naime, u Kraljevini Jugoslaviji latinično i ćirilično pismo proglašeni su ravnopravnim pismima pa je u tom dijelu bila potvrđena politika unitarizma i velikosrpstva.
Nakon pojave pisma, a na Badnju večer 1934., skinute su ploče u Duboviku i Glogovici, dva dana kasnije u Zdencima, a 9/10. siječnja 1935. u Podvinju. U međuvremenu, 6. siječnja, porazbijani su prozori na općinskoj zgradi i stanovima predsjednika općine i bilježnika u Podcrkavlju, a isto tako i općinskog bilježnika u Podvinju. Te su akcije rezultirale istragom temeljem koje su 11. veljače 1935. uhićeni župnik Praskić i nekoliko mještana Podcrkavlja. Osumnjičeni za skidanje ploča zatvoreni su u općinskoj zgradu u Podcrkavlju, gdje su proživjeli fizičku torturu. Kako se navodi u policijskim spisima Marka Medića iz Glogovice žandari su »izuli i terali bosog preko jedan km po snegu pa su ga prisilili da se mora svući i onako go na sneg ležati. Studen je bio minus 13 stupnjeva...« Sutradan, 12. veljače 1935., okupilo se pred općinskim gradom oko 500 osoba tražeći da se uhite puste, što je kotarski načelnik morao učiniti. Oslobađanjem uhićenih sukoba naroda s vlašću nije okončan, već je poprimio jači intenzitet.
U Sibinju je 17. veljače 1935. održana proslava Papina dana, na koju je sa župnikom Praskićem došlo i pedesetak osoba iz Glogovice i Podcrkavlja. Nakon proslave, desetak zaprežnih kola krenulo je u Oriovac, selo smješteno zapadno od Sibinja, u kuću Antuna Zulića. Ondje se uz pjesmu i kolo klicalo dr. Mačeku su izvikivale parole protiv četnika i bučno izražavala želju za samostalnom Hrvatskom. Tu je Praskić održao govor pozivajući nazočne da na izborima 5. svibnja 1935. glasuju za dra. Mačeka.
Vrativši se u Sibinj, pred općinskom je zgradom došlo do prvoga većeg incidenta. Tada je, naime, općinski pisar Mato Matošević na povike »Živjela slobodna Hrvatska« i »Dolje četnici« uzvratio pucajući iz pištolja. Razljućeni sudionici kolone pokušali su uhvatiti Matoševića (koji je, izgleda, bio četnik), ali se on spasio bijegom kroz općinsku zgradu. Nakon toga župnik Praskić i ostali vratili su se u Podcrkavlje i Glogovicu.
Idućeg dana uslijedila su uhićenja. U Oriovcu je uhićen Antun Zulić i odveden u Brod. U Starom Slatniku uhićeni su Mato Martinović (ispred njegove kuće dan prije zaustavila kolonu s Praskićem na čelu) te Franjo i Marko Lovinčić, koji su privedeni u oriovačku žandarmerijsku stanicu. Na vijest o uhićenjima okupili su se seljaci u Starom Slatniku te su odatle poslani kuriri u Andrijevce, Grižiće, Završje i Sibinj pozivajući da se ide u Oriovac i uhićenici oslobode. Tako je i bilo jer su seljaci krenuli ostvariti svoju namjeru. Žandarmerijska stanica u Oriovcu o svemu je izvijestila kotarske vlasti u Brodu, a te su konzultirale Savski žandarmerijski puk u Zagrebu. Njegov zapovjednik naredio je da se uhapšenici puste kako bi se izbjegao napad na žandarmerijsku stanicu, ali da se sutra ponovo uhite.
Ponovna uhićenja 19. veljače povećala je napetost, a središnje mjesto zbivanja postaje Sibinj, u kojem se organizira okupljanje stanovništva s namjerom oslobađanja uhićenika. Skupina seljaka iz Andrijevaca i Sibinja odmah se uputila u Brod. No, budući da je žandarmerija bila obaviještena o tome što se događa, bila je odmah u Sibinj upućena jedna žandarmerijska četa od deset žandara pod zapovjedništvom majora Cvijanovića. Na izlazu iz sela žandari su presreli kolonu seljaka te su ih pozvali da se raziđu. No, budući da je poziv ostao bez reakcije seljaka, Cvijanović je ispalio metak u zrak. U gužvi koja je nastala Filip Juretić iz Sibinje daskom je udario žandarmerijskog narednika Nikolu Grubića. Iako teže ozlijeđen, Grubić se uz pomoć kaplara Mile Milinovića pridigao i bajunetom udario Juretića u glavu. Juretić je potom odveden u bolnicu i uhićen, a ostali su se razišli kućama.
Dok su se na istoku Sibinja odvijali opisani događaji, na zapadnoj je strani u selo ušlo oko 150 seljaka iz okolnih sela. Cvijanoviću je naređeno da seljake rastjera. U policijskom izvještaju sljedeći događaj ovako je opisan: EVIJAĐHR-AD. WPI»Na 40 koraka pred grupom, zaustavljeni su automobili, žandari su izašli na polje i razvili se u strijelce. Žandari su se približili grupi koja je postala bučna. Ispred žandara išao je komandant čete, koji je na deset koraka ispred grupe, pozvao je ljude da se raziđu, i rekao im da se ne mogu s vlasti boriti, da imaju žene i djecu, da je bolje da se raziđu, nego da ludo pogibaju. . U to se iz mase izdvojio jedan snažan seljak (Karlo Krajačić iz Krajačića) sa motkom u ruci, poletio prema komandiru čete i uzviknuo: »Najpre ovoga« (Prema sjećanjima Krajačić je Cvijanoviću rekao: »Gospodo, nismo mi došli tući, mi smo došli pregovarat«). Komandir čete doviknuo je napadaču: »Stoj, ni korak dalje, pucat ću« a odmah zatim ispalio jedan metak iz svog revolvera u zrak, da bi napadač ustrašio. Kada je komandir čete ispalio prvi metak pali su i prvi revolverski meci iz mase prema žandarima, a odmah posle ovoga došlo je od sudara između žandara, koji su pripucali, i prvih redova mase, koji su pošli jedni prema drugima. Napadača na komandira čete nije prestrašio prvi metak iz njegova revolvera, a on je produžio prema komandiru čete. Komandir čete ispalio je s dva do tri koraka udaljenosti i drugi metak, ali ovaj put prema napadaču, pa je komandir čete opalio u njega i treći metak nakon čega se isti vratio natrag. U tom je pucao u njega jedan žandar, koji je stajao kraj komandira čete. Masa je krenula bežati na licu mjesta ostalo je ležati 7 mrtvih i tri ranjena seljaka, od kojih je jedan kasnije umro.« Ubijeni su Stipo Gončević, Antun Ercegović, Ivo Janković, Ivo Katalinić, Mato Peić, Đuro Štimac i Petar Topalović iz Odvoraca te. Ante Perković iz Gornjih Andrijevaca. Neposredno nakon krvoprolića uhićena su šestorica sudionika zbivanja i odvedena u Brod, gdje su mučeni isti dan odvedeni u Zagreb u upravu policije. I ondje su na najrazličitije načine mučeni, a najteže Filip Juretić, koji je napao žandarmerijskog narednika.
Saznavši što se dogodilo u Sibinju, ban Savske banovine dr. Marko Kostrenčić naredio je Savskom žandarmerijskom puku da u Brod pošalje 40 žandara kako bi se »u svakom slučaju i najmanjem pokušaju narušavanja reda i mira ugušio u zametku, a svakako najenergičnijim i učinkovitijim, a praktičnim mjerama uspostavio red i mir...«
Vijest o krvoproliću u Sibinju brzo se proširila te izazvala veliko ogorčenje u selima Brodskoga kotara. Istog dana, 19. veljače, u selu Podvinje, koje se nalazi neposredno uz Slavonski Brod, pristigli su stanovnici Glogovice, Podcrkavlja, Rastušja, Grabarja, Donjeg Slatinika, Matković Male, Dubovika i Oriovčića. Prema nekim procjenama skupilo se više od 4000 ljudi spremnih da se oslobode uhićene ne znajući da su oni već odvedeni u Zagreb. O događanjima u Sibinju i okupljanju u Podvinju vijest se preko kurira širila i po Donjoj Vrbi, Ruščici, Gornjoj i Donjoj Bebrini te Klakaru. Stanovnici tih sela, međutim, nisu otišli u Podvinje, nego su se ujutro 20. veljače uputili ravno u Brod. Okupljanje u Podvinju izazvalo je među kotarskim vlastodršcima paniku. Zatražena je i pomoć vojske, koja je sa žandarima zatvorila sve prilaze gradu »tako da nitko nije smeo ni mogao u grad pa ni same mlekarice«.
Ujutro 20. veljače 1935. upućena je iz Podvinja u Brod delegacija na pregovore s vlastima. Delegacija se ubrzo vratila, kao njena i dvojica predstavnika kotarske vlasti i inspektor Ministarstva unutarnjih poslova Hajdukveljković, koji je imao mandat za pregovore s okupljenim narodom. U svom naumu nije uspio, u službenom izvještaju piše da »još nije ni počeo svoj govor, kada je seljačke mase brojnim pozivima dr. Mačeku, slobodnoj Hrvatskoj, kao i brojnim povicima protiv Kraljevine Jugoslavije i režima uopće dala do znanja da nije ni malo prijateljski raspoložena prema gostima.« Hajdukveljković se našao u situaciji opasnoj po život pa se pokušao spasiti bijegom. Ne, uhvaćen je i zatvoren u općinsku zgradu. Neki od okupljenih zahtijevali su da se odmah pogube, a Manda Vuković iz Rastušja je na Hajdukveljkovića »zamahnula sjekirom i bila bi izvršila ubistvo da je drugi nisu zadržali«. Marko Blažević iz Dubovike pokušao je inspektora ubosti bajunetom, ali su ga spriječili prije izvršenja nauma.
U Brodu je stalno praćen razvoj situacije te je oko 14 sati kotarsko načelništvo poslalo pomoć Hajdukveljkoviću. Dolazak dvadeset žandara i nekoliko vojnika spasio mu je život. Također, okupljeni seljaci su se potom počeli razilaziti. Isto jutro 20. veljače uputila se iz smjera Gornje Vrbe u Brod veća skupina seljaka, vjerojatno njih oko 150. U dopisu Ministarstva unutarnjih poslova Upravi policije u Zagrebu o daljnjim događajima stoji: »Dana 20. II. ujutro jedna grupa seljaka iz Gornjeg Vrbe, koju je obavijestila grupa seljaka iz Podcrkavlja o događajima, poslala je prema Brodu s ciljem da od sreskog načelnika traži zaštitu za pohapšene seljake. Da se isti puste na slobodu. Kada su oni došli do groblja sjeverno od Broda, dočekala ih je žandarmerija i policija. I neispitujući mnogo zašto seljaci u tolikoj grupi idu, premda su neki rekli da idu intervenisati kod sreskog načelnika. Pa je ta žandarmerija i policija pucala na goloruke ljude. Na mjestu su ubili trojicu, a četvrtog koji je teško ranjen i rekao da ga puste na miru jer da ima dosta, na nalog žandara ubio je dva metka u leđa policijski podnarednik. Jednog seljaka koji je bio teško ranjen dotukli su kundakom od puške, pa se navodno kundak rascijepio. Dvojicu teže ranjenih preneli su u bolnicu gdje su zatim izdahnuli. Tako je palo sedam ljudskih života.«
Kraljevska Banska uprava drugačije je prikazala događaj: »Grupa seljaka od 250-300 ljudi iz sela Gor. Vrba, Donja Vrba i Ruščica pokretala se je često prema Slav. Brodu i stigla je do gradskog groblja u Brodu oko 3-4 h ujutro. Ovdje je bio poslan za obranu ulaza u Brod gradski nadstražar Paskaš Đuro sa tri gradska redara. stražara i sedam žandara. Nadstražar Đuro Paskaš videći približavanje gomile seljaka izašao je ispred njih i pozvao ih po nekoliko puta da se vrate, jer da se neće dozvoliti da uđu u grad. Međutim, rulja je i dalje nadirala uz poklike 'samo napred, hura', te je iz gomile ispaljeno nekoliko metaka prema organima javne sigurnosti, zašto je došlo do upotrebe oružja od strane ovih organa pri čemu je palo 6 mrtvih seljaka, a dva su ranjena. , a ranjena su i četiri žandarma.« Kod groblja su poginuli: Ivan Martić, Mirko Milec i Stipo Mirković iz Ruščice te Franjo Borevković, Ivan Borevković i Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.
Iz izvještaja Kraljevske banske uprave vidljivo je da se krivnja za krvoproliće kod groblja u Slavonskom Brodu nastoji prebaciti na narod i dokazati da su žandari pucali u samoobrani. Da bi potkrijepili istinitost svog iskaza, žandari su pokraj poginulih postavili noževe, sjekire i batine kako bi pokazali da su ovi bili naoružani i spremni za obračun s njima. Istina je, međutim, da su žandari pucali u goloruke ljude bez upozorenja. Identično kao i dan prije u Sibinju.
Nakon krvoprolića uslijedila su uhićenja, ispitivanja uhićenih u kotarskom načelništvu Brod i njihovo otpremanje u upravi policije u Zagrebu. Do 2. ožujka 1935. u Zagreb je odvedena 71 osoba. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora. Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi.
Protiv Augusta Krunića iz Tomice, Vinka Borevkovića iz Gornjeg Vrbe, Đure Balića iz Gornjeg Vrbe, Filipa Juretića iz Sibinja, Karle Krajačića iz Krajačića i Marka Blaževića iz Dubovika podignuta je optužnica na temelju Zakona o zaštiti javne sigurnosti i poretka. Proces je trajao pet dana, a presuda je izrečena 11. studenog 1935. Filip Juretić osuđen je na tri, a Karla Krajačić i August Krunić na jednu godinu strogog zatvora. Na osam mjeseci strogog zatvora osuđeni su Marko Blažević, a Vinko Borevković i Đuro Balić bili su oslobođeni optužbe.
Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje - ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«
Upravo taj mali i opori dijaloga seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935., ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.
https://www.youtube.com/watch?v=xLv_3tfeoLA&t=84s
Ivan Leutar, pripadnik legendarnih postrojbi s Trpinjske ceste - Žutih mrava i Pustinjskih štakora, preminuo je u petak, potvrdio je to za Hrvatski radio Vukovar Damir Markuš, hrvatski branitelj.
- Teška i tužna vijest, zaista mi je teško. Osobno nisam bio na ratištu s Leutarom, ja sam bio na Sajmištu kao pripadnik HOS-a, a on u Borovo naselju. Kasnije smo se upoznali, najljepše riječi o njemu, bio je zaista velikan i junak Domovinskog rata. Rodom je iz Županje, ali došao je braniti Vukovar. Ostat će upamćen, kao i svi pripadnici Žutih mrava i Pustinjskih štakora, koji su uništili puno neprijateljskih tenkova. Žao mi je što nije stigao izdati knjigu koju je pisao, govorio je u zadnje vrijeme da radi na tome jer što se ne zapiše, nije se dogodilo, nažalost, knjigu nije stigao plasirati... - rekao je Markuš o Ivanu Leutaru.
Ovi odredi slani su na zadatke u koje se gotovo nitko drugi nije usudio ići. Išli su u akcije dok se većina drugih nije usuđivala izaći iz podruma. Žuti mravi i Pustinjski štakori zajedno s Turbo vodom zaslužni su za velik broj mrtvih neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu, a slijedom toga i za dugotrajnost otpora hrvatskih branitelja Vukovara. O njima se do danas gotovo ništa nije znalo.
Počivao u miru Božjem!
Messiju stiže novi trener, Mascherano na rubu potpisa s Interom iz Miamija
Novi poraz Hrvatskog dragovoljca, Mladost iz Ždralova privremeno preuzela prvo mjesto
Hrvatski ragbijaši protiv Litve u borbi za prve bodove u Kupu nacija
Prva provjera pred Europsko prvenstvo uspješna, hrvatske rukometašice bolje od Sjeverne Makedonije
- Najnovije
- Najčitanije
Nakon rapsodije protiv Magdeburga, Zagreb rutinski do pobjede u gostima kod Trogira
2 sata•Rukomet
Pet pogodaka u Puli, Farmaceuti više nisu na dnu ljestvice
2 sata•Nogomet
Parižani i Monaco nastavljaju s pobjedama i odvajanjem na vrhu
3 sata•Nogomet
Hrvatska socca reprezentacija spremna za Svjetsko prvenstvo: 'Idemo ponovno u borbu za prvo mjesto'
3 sata•Nogomet
Sjajni Labrović briljirao na golu Augsburga, ali Bayern ipak glatko slavio
4 sata•Nogomet
Hrvatski ragbijaši protiv Litve u borbi za prve bodove u Kupu nacija
4 sata•Ostali sportovi
Vistorop u posljednjoj sekundi zabio za pobjedu Eisenacha protiv Mandićevog Melsungena
4 sata•Rukomet
Hrvatska saznala protivnike, opet nas zapali Francuzi, a u polufinalu prijete Španjolci!
15 sati•Nogomet
Gattuso: 'Svaki dana sa smiješkom dolazim na trening, a treniramo na krumpirištu'
12 sati•Nogomet
Carević: 'Vidović možda i bolje od mene poznaje Goricu, a Šibenik je najbolji period moje trenerske karijere'
10 sati•Nogomet
Treća i četvrta momčad Lige prvaka sastaju se večeras u domaćem prvenstvu
17 sati•Nogomet
Cibonini juniori pregazili Crvenu zvezdu na turniru ABA lige u Laktašima
9 sati•Košarka
Coppitelli: 'Radimo da tome da budemo prepoznatljivi, ali i da imamo rezultat'
9 sati•Nogomet
Jurićev Valladolid važne bodove traži kod izravnog konkurenta u borbi za ostanak
15 sati•Nogomet
Kronologija: Vrlo dobra predstava u Puli, Slaven Belupo odnio sva tri boda!
9 sati•Nogomet