Domovinski rat
https://www.youtube.com/watch?v=cI2dAMYx0g0
https://www.youtube.com/watch?v=Q7jlZfv7KNI
Ovo je glavno značenje pojma Hrvatske obrambene snage. Za druga značenja pogledajte Hrvatske oružane snage (razdvojba).
»HOS« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte HOS (razdvojba).
Hrvatske obrambene snage | |
---|---|
Vojna oznaka Hrvatskih obrambenih snaga |
|
Utemeljena | 1991. |
Raspuštena | de iure: 1992. de facto: 1993. |
Stožer | Ratni Stožer HOS-a, Zagreb Ljubuški, BiH Zenica, BiH |
Vodstvo | |
Vrhovni zapovjednik | Dobroslav Paraga |
Načelnik Glavnog stožera | Ante Paradžik o.d. Anto Đapić Ante Prkačin Mladen Holman |
Minimalna starost | Nema |
Novačenje | dragovoljno služenje |
Povezani članci | |
Povijest | Domovinski rat, Rat u BiH |
Hrvatske obrambene snage (kratica HOS, ponekad zvane i Hrvatske oružane snage[1]) bile su među prvim organiziranim vojnim postrojbama koje su djelovale u Domovinskom ratu, te su uz Hrvatsko vijeće obrane (HVO), i Teritorijalnu obranu BiH (TO BiH), činile okosnicu otpora velikosrpskim snagama u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj, HOS se kasnije integrirao u Hrvatsku vojsku početkom 1992. prilikom restrukturiranja vojnih snaga unutar Republike Hrvatske. HOS u BiH je neko vrijeme službeno činio dio Armije RBiH, ali se osuo i raspao nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Hercegovine generala Armije RBiH Blaža Kraljevića. Ideja vodilja HOS-a bila je obrana Hrvatske od agresora u Domovinskom ratu, ali i povratak Hrvatske na istočne granice Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.[2][nedostaje izvor]
HOS tijekom rata
HOS u Hrvatskoj (1991.)
U Hrvatskoj je 25. veljače 1990. obnovljena Hrvatska stranka prava[3] i za predsjednika joj je izabran Dobroslav Paraga. Potpredsjednik je bio Ante Paradžik. Kako se velik dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj sve više protivio hrvatskim vlastima i radikalizirao, mnogi su se Hrvati samoinicijativno naoružavali radi obrane svojih domova u slučaju rata. Dne 21. prosinca 1990. izbija otvorena pobuna hrvatskih Srba, koji proglašavaju tzv. Republiku Srpsku Krajinu, a uskoro se i Jugoslavenska narodna armija stavlja na stranu pobunjenika. Iako vodstvo HSP-a nije namjeravalo imati stranačku vojsku,[4]nakon slabih početnih reakcija vodstva Republike Hrvatske, Paraga i Paradžik počinju razmatrati osnivanje oružanih postrojba radi obrane Hrvatske. Odluka vodstva HSP-a o osnivanju vojske donesena je nakon agresije JNA na Sloveniju.
Nastanak
Hrvatske obrambene snage (HOS) su službeno osnovane krajem lipnja 1991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a, tj. u Šenoinoj ulici na broju 13, a kasnije u Starčevićevom domu.
Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koje su sami nabavili, prvi HOS-ovci su se iskazali u borbama sa srpskim pobunjenicima i JNA i tako privukli pažnju hrvatske javnosti na HOS i HSP. Kasnije je zahvaljujući donacijama iseljenih Hrvata i članova HSP-a iz Australije i Kanade, vodstvo domovinskog HSP-a nabavilo veću količinu oružja te je broj HOS-ovaca rastao. HOS-ovci su pred Starčevićev dom postavili jedan top zarobljen u borbama s JNA.
Nisu se svi u vodstvu HSP-a slagali s osnivanjem HOS-a. Tajnik stranke, Krešimir Pavelić je smatrao da je nepotrebno stvarati paralelnu vojsku uz već postojeće postrojbe Zbora Narodne Garde. Kada je HOS ipak osnovan, Pavelić je iz protesta napustio stranku.
Jačanje i širenje HOS-a
U postrojbe HOS-a dolazili su Hrvati iz domovine i Bosne i Hercegovine kao i Hrvati iz emigracije. Nakon što je borba Hrvatske za nezavisnost privukla pažnju svjetske javnosti, neki su strani državljani koji su ujedno bili i profesionalni vojnici napuštali svoje zemlje i pristupali HOS-u.[5] Oni su uvježbavali vojnike HOS-a, koji je time postao jedna od najboljih jedinica koje su pružale otpor srpskoj agresiji. Prema dogovorima vodstva HSP-a i ministarstva obrane Slovenije, neki HOS-ovci bili su obučavani u Sloveniji od pripadnika Slovenske teritorijalne obrane koji su imali iskustva u borbi protiv JNA. Kampovi za obuku HOS-a u Hrvatskoj nalazili su se na Žumberku (gdje je instruktor bio Dubravko Klauderoti "Švabo"), u maloj školi u zagrebačkoj Dubravi, na Žnjanu i u Tugarama kod Splita te na otocima Braču i Čiovu.
O organiziranju postrojba HOS-a Ante Paradžik je rekao sljedeće: "Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama. Velik priliv sredstava za nabavku skupe opreme omogućio nam je Hrvatski potporni i obrambeni fond "Drina", iz Toronta u Kanadi."[6]
HOS na bojištima Hrvatske
Broj HOS-ovaca u Hrvatskoj se povećao na 6000 i borili su se na svim bojištima. Djelovali su poluneovisno u odnosu na regularne postrojbe Zbora narodne garde i slušali su samo naređenja svojih časnika.[7] Zbog tzv. nepisanog pravila da u HOS mogu pristupiti samo članovi HSP-a, HOS je u dijelu hrvatske javnosti smatran stranačkom vojskom HSP-a.
Ispočetka HOS sudjeluje zajedno s postrojbama ZNG-a u osvajanju vojarni JNA u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske. Preko HOS-a, HSP-u je rasla popularnost. HOS se počinje osnivati u svim mjestima Hrvatske u kojima djeluje i HSP.
Dana 10. rujna 1991., Paraga i Paradžik s jednom satnijom HOS-a, na glavnom zagrebačkom trgu održavaju demonstraciju, tj. predstavljanje Hrvatskih obrambenih snaga pred 10.000 građana Hrvatske. Satnija je odmah nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na bojište u Vukovar.[8] Ta je postrojba pokazala iznimno visoku predanost u borbi (poput mnogih drugih hrvatskih postrojbi u obrani Vukovara), te je među 58 pripadnika većina bila tijekom borbi za Vukovar više puta ranjeno, a čak 25 je i poginulo.[9]
Istodobno, jedinice HOS-a se osnivaju i u Dalmaciji. Do svibnja 1991., jedinice HOS-a u Dalmaciji su prerasle na razinu satnije. Dogovorom Dobroslava Parage i tadašnjeg ministra obrane Slovenije Janeza Janše, dio njenih pripadnika prošao je specijalističku obuku u Sloveniji. Do listopada 1991. ta jedinica raste i dobiva status bojne. Prozvana je IX. bojna "Rafael vitez Boban", a zapovjednik joj je bio bojnik Jozo Radanović, dotadašnji predsjednik podružnice HSP-a u Splitu. IX. bojna HOS-a je uskoro postala jedna od najpoznatijih jedinica HOS-a u Hrvatskoj. Početkom prosinca 1991. Jozu Radanovića je vodstvo HSP-a promaknulo u dopukovnika HOS-a.
HOS djeluje i u Vinkovcima i okolici. U okolici Vinkovaca po nalogu glavnog stožera Zagreb upućuje se 200 bojovnici iz Žumberka za pripomoć i daljne djelovanje prema Vukovaru, pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera i satnika Dubravka Klauderotija koji pri dolasku dobiva uručen čin satnika, po zapovjedi vrše se zadatci oslobađanja (Komletinci, Jarmina, Nušar, Mala Bosna, Nijemci, Vrbanja, Antin, Tordinci i Đeletovci, CERIĆ) položaje je držala 6. bojna "Marijan Baotić"i samostalna Satnija i prva Bojna Žumberak posebne namjene, koja je krajem veljače 1992. imala 800 ljudi; pod zapovjedništvom bojnika Ivice Zupkovića[10] i satnika Ivana Zoraje. Osijek i Čepin je branila Čepinska bojna pod zapovjedništvom Slobodana Tolja. U obrani Gospića i okolice sudjelovala je 19. bojna "Vitez Jure Francetić" pod zapovjedništvom pukovnika Valentina Rajkovića.[11]
Ante Paradžik biva 21. rujna 1991. ubijen u okolici Zagreba od strane hrvatske policije. Policijsko objašnjenje je bilo da su "dobili anonimnu dojavu da su u autu martićevci".[12] Nakon Paradžikovog ubojstva, privremeni vršitelj dužnosti načelnika Ratnog stožera HOS-a postaje Anto Đapić. Dobroslav Paraga početkom 1992. slučajno izbjegava smrt kada je dignut u zrak stožer HOS-a u Vinkovcima pri čemu je poginulo pet osoba, a osam bilo ranjeno.
Početkom studenog 1991., vodstvo opsjednutog Vukovara traži pomoć od Parage. Dne 13. Rujan 1991., Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera i satnika Dubravka Klauderotija u pomoć opkoljenom gradu. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep, zamjenik ministra policije Ivana Vekića.[13] Poslao ih je u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu. Ministar obrane general Martin Špegelj je 16. Listopada izvršio smotru te jedinice i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar-Bogdanovci kako bi se bar stanovništvo spasilo kad se grad više ne može braniti. Merčep je odbio napasti pod izgovorom: "Kukuruzi su puni mina, a i nisam siguran da mi Dedakovićne bi pucao u leđa." HOS-ovci nisu pušteni da pomognu Vukovaru i grad pada u srpske ruke.
Nakon toga (22. studenoga 1991.) čelništvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković bivaju uhićeni. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan.[14] Paraga je u zatvoru započeo štrajk glađu. Hapšenje Parage i njegovih kolega izaziva veliki prosvjed građana Hrvatske na glavnom zagrebačkom trgu. Novo-osnovana "Komisija za Vukovar" na čelu s Josipom Manolićem proglašava Paragu i Dedakovića krivcima za pad Vukovara te ih optužuje da su agenti Kontraobavještajne službe JNA (KOS), te da su spremali napad na Banske dvore. Vrhovni sud Republike Hrvatske13. prosinca donosi rješenje kojim su sve optužbe protiv Parage i Dedakovića odbačene kao neosnovane. Nakon oslobađanja, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u. Paraga ga ubrzo imenuje Glavnim inspektorom HOS-a.
Nakon što je 23. studenog 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske. 13. siječnja 1992. sve postrojbe HOS-a dobile su zapovijed o pripajanju Hrvatskoj vojsci. Taj proces je u najvećoj mjeri završen do ožujka 1992. godine. Hrvatska vojska je preuzela logore za obuku HOS-ovaca. Neke jedinice HOS-a su zadržale službenu samostalnost do 1993., ali kao dio Hrvatske vojske. No neke jedinice HOS-a prelaze u BiH jer i tamo započinju sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i Muslimana/Bošnjaka s druge strane.
HOS u Bosni i Hercegovini
Uspostavom demokratskog režima u Bosni i Hercegovini dolazi i do osnivanja političkih stranaka. Tako se osniva i Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine preko koje se osnivaju i Hrvatske obrambene snage. HOS je osnovan 25. lipnja 1991., a ratni stožer HOS-a za Hercegovinu 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. Za zapovjednika je postavljen Blaž Kraljević.[15]
Iako je sredinom travnja 1992. HVO nudio Armiji RBiH osnivanje zajedničkog vojnog stožera za obranu Bosne i Hercegovine, vodstvo Armije RBiH ovaj prijedlog nikada nije razmotrilo. Naprotiv, muslimansko vodstvo počinje instrumentalizirati HSP BiH i HOS na račun HVO-a. Muslimanskom vodstvu je politika HSP-a, odnosno HOS-a, odogovarala jer su zagovarali unitarnu Bosnu i Hercegovinu, iako je krajnji cilj bio stvaranje hrvatskih granica na Drini, no muslimansko vodstvo bilo je svjesno nemogućnosti tog projekta.[16] Zaobilazeći suradnju s HVO-m, Armija RBiH uspostavlja kontakt s Kraljevićem koji se sastaje s muslimanskim vojnim vodstvom u Sarajevu.[17]
HOS se suprotstavio HZ Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane te Kraljević zahtijeva podređivanje HVO-a HOS-u, a u isto vrijeme blisko surađuje s Alijom Izetbegovićem i Armijom Republike Bosne i Hercegovine.[15] HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH.[18] U kolovozu 1992. Kraljević je imenovan je generalom bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer.[15]
Prema procjeni dozapovjednika HOS-a Ivice Primorca HOS je imao do 3000 pripadnika uz manji broj pripadnika HOS-a Bosne sa stožerom u Zenici pod zapovjedništvom Mladena Holmana.[19] U Čapljini su HOS omasovili muslimani. U srpnju 1992. HOS u Čapljini počinje stvarati probleme HVO-u pod zapovjedništvom Slobodana Praljka zbog velikog broja neevidentiranih boraca koji su uglavnom bili nepoznati. Zbog toga se Praljak sastaje s Kraljevićem te na sastanku od njega traži podređivanje HOS-a ili bar evidenciju o novačenju u HOS. Kraljević je takav prijedlog Praljka odbio. Sličan problem s HOS-om pojavio se i u Stocu gdje su 90% HOS-a činili muslimani.[20] Novačenje HOS-a nepoznatim i neevidentiranim osobama događalo se i na području Mostara.[21] Prema izvješću VOS-a od 8. kolovoza 1992. Muslimani su dobili interna uputstva da ulaze isključivo u Armiju RBiH ili HOS kako bi se borili protiv HVO-a.[22]
HOS nije djelovao jedinstveno na području BiH. Na području Mostara HOS je bio blizak Armiji RBiH i održavao je svakodnevne kontakte s generalom Armije RBiH, Arifom Pašalićem, te izbjegavao suradnju s HVO. Međutim, na području Novog Travnika HOS je djelovao kao produžena ruka HVO-a.[23]
Kao uvod u operaciju Lipanjske zore, 6. lipnja 1992. snage HOS-a Hercegovine započinju akciju kojom su za nekoliko sati oslobođena mjesta Klepci, Tasovčići i Prebilovci u općini Čapljina.[nedostaje izvor] Nakon oslobođenja Mostara u operaciji Lipanjske zore u lipnju 1992. HOS-ovci počinju paliti pravoslavne crkve te pljačkati i paliti srpske kuće.[24]
Kraljević se tijekom rata vodio ustaškom ideologijom. Kao cilj HOS-a u Bosni i Hercegovini postavio je stvaranje hrvatske granice na Drini, a vodio se uvjerenjem da su i bosanskohercegovački muslimani Hrvati islamske vjeroispovijesti. U svojim istupima napadao je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i njezinog predsjednika Matu Bobana optužujući ih za antihrvatstvo.[25] U logoru Dretelj HOS je zlostavljao i ubijao srpsko civilno stanovništvo, a Kraljević je za zamjenika zapovjednika logora postavio Ediba Buljubašića, serijskog ubojicu koji je priznao i ratne zločine počinjene u Dretelju.[26][27]
Nakon zaoštravanja odnosa HOS-a i HVO-a, HZ Herceg-Bosna izdala je naređenje kojim se traži uhićenje svih zapovjednika HOS-a koji odbiju suradnju s HVO-om. U to vrijeme radile su se pripreme za operaciju Buru gdje je bila potrebna i suradnja HOS-a koja je do tada bila upitna zbog zbližavanja s Armijom RBiH. HVO je od policije preuzeo sve kontrolne punktove u sklopu tog naređenja, a poseban režim kontrole uspostavljen je u Mostaru zbog ratne opasnosti. Nakon sastanka Kraljevića i časnika Teritorijalne obrane BiH organiziranog od strane Vinka Martinovića Štele, zapovjednika HOS-a u Mostaru, Kraljević se uputio prema Čitluku gdje je, pod nerazjašnjenim okolnostima došlo do paljbe između HVO-a i HOS-a u kojoj je poginula Kraljevićeva pratnja koju je činilo osam HOS-ovaca i Kraljević te jedan vojnik HVO-a, dok je drugi bio ranjen. Kraljević je trebao biti sproveden u Split gdje je trebao pristati na podređenost HOS-a HVO-u.[15][20]
HOS je konačno raspušten sporazumom između predsjednika Herceg-Bosne, Mate Bobana i generala HOS-a, Ante Prkačina 29. kolovoza 1992. koji je postignut u Grudama. Zbog ovog poteza, Dobroslav Paraga izbacio je Prkačina iz HSP-a.[28]HOS se u međuvremenu podijelio po narodnosnom principu.[29] Unatoč raspuštanju HOS-a u BiH, Paraga je 9. listopada 1992. donio odluku kojom je objedinio dva stožera HOS-a u Bosni i Hercegovini pod jednim zapovjedništvom sa sjedištem u Zenici, a za zapovjednika je imenovao Mladena Holmana.[30] HOS je tako djelovao u sastavu Armije RBiH sve do travnja 1993. Nakon pokolja Hrvata u Dusini počinjenog od strane muslimanskih snaga u siječnju 1993. pripadnici HOS-a počinju prelaziti u HVO, dok se Paraga protivio takvim radnjama. Holman je konačno donio odluku o inkorporiranju u HVO 5. travnja 1993.[31]
1993.
Usprkos brzom osipanju HOS-a, neke njegove postrojbe u BiH su zadržale samostalnost do 1993. II. bojna "Stojan Vujnović Srbin" je opstala u Bosanskoj Posavini do veljače 1993. kada je raspuštena, a I. pohodna bojna HOS-a iz Zenice je opstala u sastavu Armije BiH do travnja 1993. godine.[32] Izbijanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba na tom prostoru 16. travnja ta jedinica prelazi u sastav 156. brigade HVO-a pod zapovjedništvom Tihomira Blaškića. Taj datum se ujedno uzima i kao datum prestanka postojanja HOS-a kao organizacije.[33]
U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvarenje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Vojni tužitelj bio je Mirsad Bakšić. Protiv Parage, Đapića, Dedakovića i Prkačina svjedočili su Krešimir Pavelić (bivši tajnik HSP-a), Janko Bobetko (general HV-a) i Mate Šarlija Daidža (general HV-a i HVO-a), a optužene je branio Zvonimir Hodak, pravni zastupnik HSP-a. Đapić je optužnicu nazvao političkim skandalom, a suđenje je potrajalo mjesec dana i privuklo veliku pažnju hrvatske javnosti. Na kraju je optužba odbačena, svi su optuženi proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.
HOS do kraja rata
Tijekom čitavog postojanja HOS-a od 1991. do konačnog raspada HOS-a kao organizacije 1993., jedinice HOS-a su polako uklapane u sastav regularnih postrojbi država u kojima su djelovale, bilo Hrvatske vojske, bilo Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH. Neke su jedinice raspuštene i njihovo je ljudstvo uklopljeno u regularne postrojbe (poput većine jedinica HOS-a), dok su neke jedinice opstale, ali u sastavu drugih vojski. Npr. 13. bojna "Jure vitez Francetić" je nastavila djelovati kao samostalna bojna u sklopu HVO brigade Kralj Tomislav iz Tomislavgrada, jedinica Vitezovi je nastavila djelovati do 1994. kao jedinica HVO-a pod nazivom PPN Vitezovi, satnija HOS-a Kakanj je preustrojena i uklopljena u HVO brigadu "Kotromanić"; jedan dio vojnika je uključen u već postojeće organizacijske postrojbe brigade, a otprilike polovica sa zapovjednikom Tomislavom Tokmakčijom je ustrojena u vod za specijalna djelovanja HVO-a. Bojna Crni vukovi iz Kalesije je nastavila djelovati kao Samostalni diverzantski bataljon "Crni vukovi" u sklopu Armije BiH, satnija HOS-a iz Rame-Prozora je opstala kao jedinica HVO-a pod nazivom Postrojba posebne namjene "Marinko Beljo", sarajevska 101. bojna je opstala u sklopu Armije BiH i početkom 1995. bila uklopljena u Hrvatsku brigadu Armije BiH "Kralj Tvrtko", dok se najduže održala IX. bojna "Rafael vitez Boban" koja je u sklopu 4. brigade i 114. brigade HV-a doživjela kraj rata i bila raspuštena 1996.
Zapovjedna struktura i organizacija postrojbi
Na čelu HOS-a nalazio se Glavni stožer HOS-a, kojem je sjedište bilo u Zagrebu. Na čelu Glavnog stožera HOS-a bio je stožernik. Tijekom postojanja HOS-a stožernici su bili Ante Paradžik, Anto Đapić (v.d.), Ante Prkačin, i Mladen Holman. Smještaj Glavnog stožera HOS-a promijenjen je samo jednom, krajem 1992., kada je Glavni stožer HOS-a za BiH, koji se nalazio u Zenici, preustrojen u Glavni stožer HOS-a. Vrhovni zapovjednik HOS-a bio je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga,[34] te je kao takav postavljao i ponekad promicao časnike HOS-a. Većinu promaknuća činili su časnici HOS-a na bojištima. Svi činovi u HOS-u i njihove oznake bili su istovjetne onima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, osim najvišeg čina krilnika, koji je u HOS-u bio jedinstven.
Postrojbe HOS-a bile su veličina voda, satnije, i bojne. Kroz redove HOS-a prošlo je ukupno preko 9000 dragovoljaca.[35]Djelovanje većine postrojbi bilo je na regionalnoj osnovi, odnosno, svaki viši časnik HOS-a imao je pod nadzorom određeno veće ili manje područje. Tako je Jozo Radanović bio zapovjednik HOS-a za srednju Dalmaciju, Mladen Holman zapovjednik HOS-a za Bosnu, a Blaž Kraljević zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Neke postrojbe HOS-a bile su pokretne, tj. išle su kamo je situacija nalagala. Tako su npr. pojedini vodovi IX. bojne HOS-a sudjelovali u borbama u Slavoniji, iako je njihovo glavno područje djelovanja bila Dalmacija.
[otkrij]Oznaka | Naziv | Zapovjednik | Mjesto stožera ili djelovanja | Uklopljena u: |
---|
Opremljenost, znakovlje, naoružanje
Vojnici HOS-a bili su odjeveni u standardne maskirne odore koje su tada korištene u vojskama zapadne Europe i SAD-a. Oprema je bila mješovita, tj. nešto je bilo kupljeno na crnim tržištima, a nešto zarobljeno na bojišnicama. Neke postrojbe su koristile potpuno crne odore. Postrojbe koje su bile logistički naslonjene na HV bile su dobro opremljene vojnim vozilima.
Iako je postojao pravilnik o isticanju i nošenju znakovlja HOS-a, pojedinci su ga nosili raznoliko. Standardna oznaka HOS-a nosila se na lijevoj nadlaktici, ali pojedini su ju vojnici nosili i na desnoj nadlaktici, te na lijevoj strani grudi. Prije potpunog gašenja HOS-a u Hrvatskoj, pripadnici HOS-a koji su ujedno bili i pripadnici ZNG-a nosili su i oznake HOS-a i oznake ZNG-a. Neki vojnici HOS-a u BiH su uz oznaku HOS-a nosili i oznaku TO BiH. Početkom 1992. pokušalo se u HOS uvesti još jednu oznaku koja je nosila natpis "Hrvatska vojska", ali ta oznaka u HOS-u nikada nije proširena. Na beretkama se nosio hrvatski grb s prvim bijelim poljem. U pojedinim slučajevima zabilježena je uporaba i crnih kape s ustaškim oznakama koje su i oblikom podsjećale na ustaške iz Drugog svjetskog rata.[36]
Postrojbe HOS-a bile su dobro naoružane pješačkim naoružanjem, uglavnom pištoljima, te poluautomatskim i automatskim puškama. Većina toga kupila je Hrvatska stranka prava novcem doniranim od hrvatskog iseljeništva.[37] Ostalo su borci HOS-a zarobljavali izravno na bojišnici od protivnika. Teškog topništva HOS nije imao. HOS u BiH je posjedovao nekoliko komada lakog topništva.
Kontroverze
Neke su jedinice HOS-a nosile crne odore, a neki njihovi pripadnici ustaško znakovlje zbog čega ih je srpska strana redovito nazivala ustašama. Neke su jedinice HOS-a nosile imena po ustaškim časnicima iz Drugog svjetskog rata; 13. bojna "Jure vitez Francetić" iz Tomislavgrada i IX. bojna "Rafael vitez Boban" iz Splita. U vojarnama i na priredbama HOS-a isticane su slike Ante Pavelića te zemljovidi Velike Hrvatske, koja je obuhvaćala čitavu Bosnu i Hercegovinu, Istočni Srijem i Boku kotorsku. Marko Skejo, zapovjednik IX. bojne HOS-a, uklopljene u 114. brigadu HV-a, na 4. obljetnici osnivanja postrojbe u Splitu 10. travnja 1995. noseći ustašku kapu i pod slikom Ante Pavelića prisutnim HOS-ovcima obraćao se kao "ustaškim sinovima", "ustašama", nazivajući HOS "nasljednicima Bobana i Francetića i poglavnika doktora Ante Pavelića" te zavjetujući se da će HOS "stati na granice NDH".[36] Franjo Tuđman je HOS uspoređivao s nacističkim SS jedinicama.[38]
Kratica HOS se rabila od 1944. do 1945. kao službena oznaka Hrvatskih oružanih snaga, tadašnje vojske Nezavisne Države Hrvatske, iako je u slučaju Hrvatskih obrambenih snaga označavala upravo Hrvatske obrambene snage.
Na grbu HOS-a piše "Za dom spremni", pozdrav oko kojeg se javnost i dalje prepire. Dok jedni tvrde da je to izvorno ustaški pozdrav, drugi tvrde da je to staro-hrvatski pozdrav i Ustaške vojnice, a i u neslužbenoj himni HOS-a se veličaju NDH, Ante Pavelić, te Jure Francetić i Rafael Boban, zapovjednici elitne ustaške postrojbe, Crne legije.[39]
Bilo je pokušaja da vojnici HOS-a rabe oznake činova vojske NDH, ali se od toga odustalo u korist službenih oznaka činova Hrvatske vojske. Nakon rata, Anto Đapić je optuživan da je nagovarao HOS-ovce na nošenje crnih odora i ustaškog znakovlja.[40]
Nakon rata
Zbog sadržavanja pozdrava "Za dom spremni", varijacija slova U, hrvatskog grba s prvim bijelim poljem i imena ustaških zapovjednika, upotreba pojedinih službenih oznaka HOS-a je izazivala poprilično problema prilikom podizanja spomen-obilježja poginulim HOS-ovcima i u drugim komemorativnim prigodama. Kada su veterani IX. bojne HOS-a dobili odobrenje za podizanje spomen obilježja HOS-ovcima u Splitu, na spomeniku je izostavljen pozdrav "za dom spremni" s ratnog amblema postrojbe.[41] Dan obilježavanja osnivanja postrojbe i odavanja počasti poginulima, 10. travnja, dan uspostave NDH, izazvao je mnoge prijepore u Splitu i Hrvatskoj te je splitski gradonačelnik Ivo Baldasar odlučio 2016. vijence položiti dan ranije, 9. travnja. Prilikom velikog vojnog mimohoda na obilježavanju 20. obljetnice pobjede u Domovinskom ratu, 4. kolovoza 2015., najavljeno je izostavljanje zastave HOS-a iz postroja ratnih zastava zbog pozdrava "Za dom spremni". Kompromisno rješenje - uključivanje zastave HOS-a, ali bez spornog pozdrava - isprovociralo je bojkot mimohoda od strane veterana HOS-a.[42]
Ratni zločini
Četvero pripadnika HOS-a u BiH osuđeno je na kazne zatvora u trajanju između pet i šest godina zbog protuzakonitog zatočenja te sustavnog zlostavljanja civila srpske nacionalnosti u Mostaru i logoru Dretelj kraj Čapljine tijekom ljeta 1992.[43]Zbog mučenja i silovanja u Dretelju još jedan pripadnik HOS-a iz BiH osuđen je u Švedskoj na pet godina zatvora,[44] dok je drugi osuđen u Norveškoj na osam godina zbog lišavanja slobode i nanošenja patnje žrtvama u istom logoru.[45]
Petorica pripadnika izviđačko-diverzantske satnije HOS-a osuđena su na dugotrajne kazne zatvora za ratni zločin ubojstva četveročlane obitelji Olujić u Cerni pokraj Županje 17. veljače 1992.[46]
Poznati pripadnici
- Dobroslav Paraga, kao predsjednik HSP-a vrhovni zapovjednik HOS-a
- Ante Paradžik
- Blaž Kraljević
- Alija Šiljak
- Ante Prkačin
- Stojan Vujnović
- Robert Šilić, zapovjednik vukovarske satnije HOS-a
- Jean-Michel Nicolier (1966. – 1991.), francuski dragovoljac; u njegovu čast imenovan je pješački most u Vukovaru
- Stipe Petrina,[47] saborski zastupnik i načelnik Općine Primošten
- Ivana Šojat Kuči,[48] osječka spisateljica i prevoditeljica
- Krešo Beljak,[49] gradonačelnik Samobora, saborski zastupnik i predsjednik HSS-a
Izjave poznatih o HOS-u
»Kada sam u čapljinskoj bojni tražio dobrovoljce koji će krenuti sa mnom prema Domanovićima, nitko se nije javio, osim zapovjednika satnije HOS-a, čije je zapovjedno mjesto bilo u Ljubuškom. Pitao sam ga za koje vrijeme može pokrenuti barem vod, ako ne i cijelu satniju. Odgovorio mi je da to može biti za jedan sat. Dao sam suglasnost i on je doista pokrenuo ojačan vod i pratio oklop do spajanja sa satnijom 4. brigade na Gubavici. Poslije je on ušao u sastav Hrvatske vojske i pokazao se kao vrlo hrabar i čestit u svim operacijama u Hercegovini.«
(Janko Bobetko o susretu s HOS-ovcima tijekom operacije Čagalj u lipnju 1992., u knjizi "Sve moje bitke")
»Mnogo puta potkraj 1991. i početkom 1992. susretao sam se s većim ili manjim formacijama HOS-a na samoj bojišnici ili u njenoj blizini, te ne mogu osporiti njihovu borbenu vrijednost, osobito većih sastava i onih što su ih vodili zapovjednici realnih i razumnih nazora... Manje jedinice u crnim odorama nalazio sam u proljeće i ljeto 1992. u Bosanskoj Posavini, ali tada su već sve te formacije nosile službeno znakovlje Republike Hrvatske. Činjenica je da su upravo one ostajale na bojišnici i onda kada je zapovjedano da se postrojbe HV-a i HVO-a povuku sjeverno od Save.«
(Martin Špegelj, u knjizi memoara "Sjećanja vojnika")
»Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.«
(Siniša Glavašević, krajem 1991.)
Udruge dragovoljaca HOS-a
Mnogi HOS-ovci su tijekom rata položili živote za slobodu domovine dok su također mnogi ostali teški invalidi. Danas u Hrvatskoj postoji nekoliko udruga dragovoljaca HOS-a s 300-400 članova. Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2004. godine HOS-ovci su priznati kao punopravni hrvatski branitelji.[50]
- Udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga Zagreb
- Savez udruga dragovoljaca HOS-a[51]
- Zajednica udruga dragovoljaca HOS-a
- Udruga bojovnika HOS-a
- Udruga dragovoljaca Devete Srednjodalmatinske bojne HOS-a "Rafael vitez Boban 1991"
- Udruga veterana Hrvatskih obrambenih snaga Livno
Galerija
Rijetka oznaka HOS-a u Hercegovini.
-
Christliche Angehörige (silberner Rand, Offiziere: goldener Rand)
-
Muslimische Angehörige (grüner Rand, Offiziere: goldener Rand)
-
Angehörige in Bosnien und Herzegowina
-
1. Bataillon „Rafael vitez Boban“
-
1. Bataillon „Ivan vitez Brdar“ (Livno)
-
4. Brigade des 9. Bataillon „Rafael vitez Boban“ (Split)
-
114. Brigade des 9. Bataillons „Rafael vitez Boban“ (Split)
-
13. Bataillon „Jure vitez Francetić“ (Tomislavgrad)
-
2. Kompanie des 13. Bataillons „Jure vitez Francetić“
-
Kompanie „Lovac“ (Ljubuški)
-
„Vitezovi“ (Vitez)
-
„Žigosani“ (Novi Travnik)
-
2. Bataillon „Stojan Vujnović Srbin“ (Domaljevac)
-
Abzeichen aus der Herzegowina, getragen auch von Blaž Kraljevic
28. srpnja 1993. Muslimansko-bošnjačka tzv. "Armija RBiH", "MUP RBiH" i mudžahedini izmasakrirali su 39 Hrvata na prostoru naselja Doljani (općina Jablanica). Nakon zločina 185 mještana Hrvata je odvedeno u zloglasni logor "Muzej" u Jablanici.
Očevici su zatekli tijela masakriranih osoba, nad kojima su se pripadnici tzv. "Armije RBiH" iživljavali, mučili i masakrirali, većina lubanja bila je smrskana, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela bila su nagorjela.
Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu sakupljali i pokapali. Nakon oslobođenja sela, kamerom su zabilježene snimke nemilosrdnih egzekucija pa i ritualnog iživljavanja nad tijelima.
U zloglasni logor Muzej odvedeno je 185 mještana Hrvata, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica. Kroz logor Muzej u Jablanici prošlo je 69-ero djece, a broj zatočenih civila bio je 623 Hrvata. Od toga je osam Hrvata ubijeno, a dvije žene su silovane.
Do danas za zločin nad Hrvatima u Doljanima (općina Jablanica), kao i na širem prostoru općine Jablanica, nitko od Muslimansko-bošnjačkog vojnog i političkog vrha nije odgovarao.
Kad muzika muliva dajmo njin kuraja samo šiškaj roža plešimo do kraja
Tko god ima i mrvicu domoljublja i nacionalnog zanosa u sebi, ponosi se 'Olujom'. Čak i oni koji su potpuno 'hladni' po tom pitanju, ali su dovoljno objektivni i zdravim razumom obdareni, nikad neće dovesti u pitanje legitimnu vojnu operaciju kojom je Hrvatska oslobodila okupirani teritorij. Nažalost, po starom lošem običaju, dok se većina hrvatskog puka priprema za proslavu i prisjećanje na jedan od najvećih dana u svojoj povijesti, neki pojedinci i udruge izvode 'Antiratne akcije' kojima nastoje baciti sjenu na ove dane ponosa.
Oni se ograđuju od 'Oluje', oni se 'Oluje' stide. Naglašavaju kako to nije njihov dan, a sve, kako kažu, zbog nevinih ljudi koji su izgubili živote u toj vojnoj operaciji. Njima su na srcu poginuli, svaki ljudski život za njih je svetinja, i oni jednostavno ne mogu biti dio proslave koja slavi ubijanje. Koliko je ova teza apsurdna i promašena, ne mora se posebno ni naglašavati. Dovoljno je po tko zna koji put reći kako nitko ovih dana ne slavi ubijanje, nego slavi veliku pobjedu hrvatske vojske i hrvatskog naroda općenito. A da je svatko normalan protiv rata, to je pogotovo glupo isticati. Da se Hrvatsku pitalo, rata ne bi bilo, pa ne bi bilo ni 'Oluje', to je valjda neka elementarna logika. Toliko o nazivu 'Antiratna akcija'.
Javne nastupe ovakvih udruga još bi mogli i smatrati iskazima empatije i iskrene žalosti zbog izgubljenih ljudskih života, kad ne bismo znali o kome se radi i kako one inače djeluju. Rekao bi narod: „Tko ih ne zna, skupo bi ih platio“, i tu onda dolazimo do jednog velikog apsurda. Mi ih, naime, itekako dobro znamo, ali ih svejedno skupo plaćamo. Sve te udruge koje ovih dana prosvjeduju zbog 'Oluje' samo su dio 'napredno-progresivne' lepeze čiji je modus operandi poznat i onima koji površno prate političku i aktivističku scenu Hrvatske. Ta lepeza obuhvaća širok spektar zanimanja, epiteta i aktivizama, ima tu zaista svega. Od antifašizma, ateizma i agnosticizma, feminizma, sekularizma, profesionalnih Židova i Srba, preko rodne ideologije, uključivosti, LGBT (dalje ne znam više) pokreta, vječne borbe protiv rasizma, pa sve do ovih najnovijih trendova, poput klimatskog aktivizma. Uglavnom, sve će oni istaknuti, svime će se podičiti, samo neće iskreno reći ono najvažnije. Ono što je u srži njihovog djelovanja. Neće reći kako, ovo je teški eufemizam, ne gaje pretjerane emocije prema državi u kojoj žive (i to vrlo dobro, što je još jedan paradoks), neće otvoreno priznati animozitet (i ovo je eufemizam) prema Crkvi, ukratko, neće reći kako im smeta sve ono što na neki način određuje hrvatski narod. Ako malo odemo izvan nacionalnih okvira, neće otvoreno reći kako im smeta sve što je prirodno, tradicionalno i normalno.
Postoje, doduše, u toj 'napredno-progresivnoj' kliki i oni koji nisu toliko uvijeni, koji direktno kažu ono što im je na srcu. Jednom je tako jedan saborski zastupnik u napadima iskrenosti izjavio kako 'posao 1945. nije odrađen kako treba'. Osobno, volim takve istupe i takve osobe općenito, jer s njima bar znaš na čemu si. I koliko god takve izjave, pogotovo u Hrvatskom državnom saboru, bile skandalozne, dobro je s vremena na vrijeme čuti i što većina 'napredno-progresivnih' stvarno misli. A to onda baca i malo drugačije svijetlo na ovakve 'performanse', danas uoči 'Oluje', a sutra uoči nekog drugog velikog dana ili blagdana koji se u Hrvatskoj slavi.
Jer, da su njima samo žrtve na pameti, da oni samo odaju iskrenu ljudsku počast zbog izgubljenih života, onda bi ti njihovi moralni principi vrijedili i u mnogim drugim slučajevima. A ne vrijede, uvjerili smo se u to puno puta. Komemorirati žrtve 'Oluje' na ovaj način, a istodobno slaviti jednog od najvećih zločinaca u povijesti? Tugovati zbog poginulih u 'Oluji, a ne posjetiti mnogobrojne masovne grobnice i stratišta u kojima su zakopane na tisuće ljudi, odati počast tim žrtvama hrvatskog naroda? Biti ovih dana silno empatičan, a otvoreno veličati režim koji je sustavno i na najsvirepiji mogući način ubijao ljude? Zbog nevinih žrtava 'Oluje' dovoditi u pitanje legitimitet i baciti ljagu na cijelu ovu veličanstvenu operaciju, a istodobno jednu od najvećih tragedija hrvatske povijesti okarakterizirati nečime što se može donekle razumjeti i opravdati? Konačno, ako ćemo se maknuti malo od ratnih zbivanja i prebaciti u civilno društvo, gdje su ovakve udruge itekako aktivne; naricati zbog žrtava 'Oluje', a istodobno podržavati ubojstvo nerođene djece?
Eto, zbog ovakve dvoličnosti i prijetvornosti istupe poput ovih kojima iz godine u godinu svjedočimo uoči Oluje ne smatram iskrenim iskazima žalosti, nego političko-ideološkim igrokazima. Naravno, nisu svi pripadnici 'napredno-progresivnog' pokreta neiskreni i proračunati; dapače, smatram kako među njima ima dosta onih koji djeluju u dobroj namjeri, ali siguran sam kako onima koji vuku konce ljudska žrtva nije na prvom mjestu. I kako je njihova namjera daleko od plemenite. Zato, iako sam osobno uvijek bio i bit ću protiv rata, iako cijenim svaki ljudski život i žalim zbog svake smrti, nikad neću bio dio ovakvih 'Antiratnih akcija'. Njihovim rječnikom rečeno: „Ne u moje ime“.
Nazor: Za tragediju Srba 1995, i odlasku Srba iz Hrvatske odgovorno je isključivo vodstvo Srba u Hrvatskoj i Srba u Beogradu
Brojkama i analizom oslobodilačke operacije ”Oluje” i tijekom postupka generalima Gotoviniju, Markaču i Čermaku u Haagu bavio se i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Ravnatelj Ante Nazor na upit o konkretnim brojevima o odlasku Srba prije, tijekom i nakon 'Oluje' podsjeća kako je odlazak Srba tijekom Oluje u skladu s izjavama njihovog političkog vodstva iz devedesetih, piše dnevnik.hr”
U svakom slučaju nije riječ o 200 ili 250 tisuća. To je preuveličano, jer su brojni Srbi otišli i prije 'Oluje' zbog gospodarskog stanja na tom području. Tu su izvori vrlo jasni. Međutim, što se tiče izjave i predsjednika Srbije i saborskog zastupnika koji je bio na komemoraciji , ovo nije prvi put da se prešućuje preuveličavanje koje srpski političari donose, ne samo vezano za 'Oluju' nego i za Jasenovac i ostale žrtve rata.
Mogu reći da je to skandalozno, a nakon svega rekao bih da je i bezobrazno, jer je to stvarno zamjena teza, jer je za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom 'Oluje' odgovorna isključiva i beskompromisna srpska, odnosno velikosrpska politika. Pa upravo srpski izvori potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske 4. kolovoza 1995. godine naredilo evakuaciju stanovništva iz Dalmacije i Like”, objašnjava Nazor.
”A kad govorimo o tome, ne treba zanemariti niti jedan podatak koji srpski političari prešućuju kada govore o odlasku Srba iz Hrvatske tijekom 'Oluje', da je u srpnju 1995. u Hrvatskoj bilo 374.664 prognanika koji su najvećim dijelom prognani već 1991. godine, na početku srpske agresije na Hrvatsku i svi su oni čekali povratak kući koji im je bio onemogućen upravo zbog takve isključive politike srpskog vodstva koje je odbilo čak i plan Z4 koji im je ponudila međunarodna zajednica. Dakle za tragediju Srba 1995, i odlasku Srba iz Hrvatske odgovorno je isključivo vodstvo Srba u Hrvatskoj i Srba u Beogradu”, ističe Nazor.
Bjelica: 'Sportski direktor, predsjednik i ja smo u dnevnoj komunikaciji oko eventualnih novih igrača'
Franjo Ivanović ne posustaje, zabio šesti gol u posljednje tri utakmice
Poslastica za kraj godine: Škarice Livaje, povratak Šibenika, Krovinović za pobjedu Hajduka!
Uporni Šverko solo prodorom do svog prvog pogotka u Serie A
Crven-bijeli-plavi sve se više krije
Muškarci nikad neće razumjeti žene, žene nikad neće razumjeti pravilo zaleđa (sve ga manje, doduše, uslijed svih ovih silnih naputaka i tumačenja, razumiju i muškarci), a ja osobno nikad neću razumjeti logiku nekih ljudi. Znamo svi kako izgledaju ulice američkih gradova kad se slavi Dan neovisnosti i kako Francuska diše kad se obilježava njihov nacionalni praznik, Dan pada Bastilje. Zastave vijore s prozora i balkona, ponos i nacionalni zanos mogu se nožem rezati. Barem taj jedan dan svi su ujedinjeni, a problemi se ostavljaju po strani. Za njih uvijek ima vremena, njima se može baviti 'običnim' danima.
Nažalost, takve prizore rijetko ćemo vidjeti u Hrvatskoj. Ne može se, naravno, generalizirati, puno je onih koji su istaknuli nacionalna obilježja za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, no sveukupno gledajući, sve je to nekako stidljivo, usiljeno i suzdržano. Jednostavno, nije to - to. I onda tako malo slušaš komentare i 'logiku' onih koji baš iz inata neće istaknuti zastavu, pa ti na pamet neminovno dođe onaj poznati stih, one tri riječi koje nas tako dobro kao narod opisuju. U kojima je na neki način sažeta cijela naša povijest. E, moj narode…
Kažu takvi 'logičari' kako neće izvjesiti zastavu zbog toga što je država opljačkana i osiromašena. Zbog toga što su na vlasti nesposobni lopovi. Neće, nastavljaju dalje, izvjesiti zastavu zbog tisuća i tisuća mladih koji su iselili iz zemlje. Zbog nezaposlenosti, korupcije, lošeg pravosuđa… Ukratko, zbog svih onih stvari koje se i inače papagajski ponavljaju kad se govori o problemima i lošoj strani hrvatske svakodnevice.
Da Hrvatska ima problema na svim razinama, to je svima jasno, to nitko ne može osporiti. Da ima puno prostora za napredak, i to je činjenica. E sad, je li baš toliko loše kao što se često potencira? Ja mislim da nije, no to je samo moje mišljenje (znamo svi onu poslovicu o mišljenju) koje nije bitno za ovu priču. Recimo čak i da je stanje u Hrvatskoj zaista toliko loše kao što neki naglašavaju. Hoće li se ono promijeniti nabolje zašto što nismo izvjesili zastavu, jučer za 'Oluju', a sutra za neki drugi veliki državni praznik ili blagdan? Ja mislim da neće. Štoviše, može biti samo lošije, jer ovakvim stavom dodatno rastačemo nacionalni zanos i optimizam, a potenciramo apatiju. A ona, barem koliko ja znam, nikad nije bila zamašnjak promjena nabolje.
Zar u SAD-u i Francuskoj nema problema, cvjetaju li tamo samo ruže? Naravno da nije tako, obje države suočavaju se s mnogim problemima, a i kao nacije imaju dosta epizoda iz prošlosti zbog kojih bi se proslave njihovih velikih pobjeda mogle dovesti u pitanje. No, oni ne daju na sebe, a posebno ne daju dirati u svoje svetinje. Zašto onda mi, koji možda nismo savršeni, ali imamo puno manje putra na glavi od njih, imamo takav stav? Kao da ne možemo punim plućima slaviti svoje pobjede, kao da se stidimo svoje prošlosti, bliže i dalje. Toliko, da se nekad gotovo čak i ispričavamo zbog situacija u kojima se ispričavati treba nama.
Fascinantni smo ponekad mi Hrvati. Nekad, u puno težim vremenima od ovih današnjih, s ponosom smo isticali svoj identitet i vrijednosti. nekad čak i iz inata. Danas, pak, neki od nas baš iz inata neće izvjesiti zastavu za veliki državni praznik. Baš fascinantno. Hoćemo li otići korak dalje i, recimo, savjetovati sportašima da okrenu leđa zastavi na svojim natjecanjima? Da, recimo, odbiju pjevati himnu? Ili da kleknu dok se ista intonira? To će sigurno vratiti naše iseljene mlade, a političari će preko noći postati sposobni i pošteni.
Meni je jasno da u svakoj državi, pa tako i našoj, postoje oni koji ne gaje pretjerane osjećaje prema njoj, i potpuno ja razumljivo što takvi ljudi nemaju potrebu izvjesiti zastavu. Isto tako, jasno mi je da u svakoj državi postoje i oni kojima je ona odbojna (s njima pogotovo imamo iskustva) i koji, ne da nemaju potrebu izvjesiti njezinu zastavu, nego bi vrlo rado istaknuli neku svoju. Kažem, takve ljude shvaćam i njihovi razlozi su mi jasni., oni samo koriste pravo koje im je ova država omogućila.
Međutim, nikad neću shvatiti ljude koji, kako oni kažu, iskreno vole Hrvatsku i ponose se njome, ali zbog nezadovoljstva stanjem u kojem ona je, ne žele izvjesiti zastavu kad se obilježava veliki državni praznik ili blagdan. Mislim kako ću prije shvatiti što je kažnjiva ruka u šesnaestercu, a što nije, nego takve ljude. Koja je to logika, što se time želi postići, to će mi ostati vječna enigma. Smatram kako se iza takvog bunta kriju malo veći problemi i kako bi se takvi ljudi trebali malo preispitati. I ako je stanje u Hrvatskoj baš toliko loše kao što tvrde, za početak vidjeti čime oni konkretno mogu doprinijeti da se ono popravi, jer 'bojkotiranje' zastava za 'Oluju' i druge velike dane sigurno nije rješenje.
Ovo je samo moje mišljenje, možda sam u krivu, ali rekao bih da dio tih ljudi koji kao silno vole Hrvatsku, ali zbog razočaranja ne mogu izvjesiti zastavu, ipak nije (do kraja) iskren. Mislim da njihovi osjećaji prema ovoj državi nisu baš toliko jaki, i da su im svi ti problemi koje spominju samo dobra izlika za ne učiniti ono što i inače nemaju potrebu i želju učiniti. I prilika da patetičnim komentarima malo dignu rejting. Politički, društveni ili neki treći. No, kao što sam već rekao, to je samo moje mišljenje.
- Najnovije
- Najčitanije
Atalanta do 11. uzastopne pobjede u Serie A, Juventus napokon slavio
5 sati•Nogomet
Borussia Dortmund s tri brza pogotka do glatke pobjede kod Wolfsburga
6 sati•Nogomet
Jurić s tribine pratio remi Svetaca, teniska pobjeda Redsa, United 'ponižen' na Old Traffordu
7 sati•Nogomet
Franjo Ivanović ne posustaje, zabio šesti gol u posljednje tri utakmice
7 sati•Nogomet
Šibenik je utakmicu zaključio s devet igrača, isključen i Morrison
8 sati•Nogomet
Božić: 'Uspjeli smo u svemu osim u koncentraciji na kraju susreta'
8 sati•Nogomet
Poslastica za kraj godine: Škarice Livaje, povratak Šibenika, Krovinović za pobjedu Hajduka!
9 sati•Nogomet
Gattuso: 'Malo sam razočaran da ne možemo dovesti pojačanja, ovo nije dovoljno za ono što želimo'
8 sati•Nogomet
Poslastica za kraj godine: Škarice Livaje, povratak Šibenika, Krovinović za pobjedu Hajduka!
9 sati•Nogomet
Real Madrid nakon osvojenog novog trofeja okreće se susretu protiv Seville
16 sati•Nogomet
Kronologija: Dinamo u golijadi protiv Varaždina prekinuo crni niz
16 sati•Nogomet
Kronologija: Rijeka slavila protiv Slaven Belupa
13 sati•Nogomet
Kronologija: Hajduk do pobjede u Šibeniku
11 sati•Nogomet
Rijeka u velikim problemima s vratarima dočekuje odlični Slaven Belupo
17 sati•Nogomet
Bjelica: 'Sportski direktor, predsjednik i ja smo u dnevnoj komunikaciji oko eventualnih novih igrača'
9 sati•Nogomet