Domovinski rat
Pročitajte nekoliko riječi o jednom od največih živih HEROJA bitke za Vukovar i Domovinskog rata. O običnom i malom čovjeku, seoskom djetetu za kojega je "svaki njegov vojnik bio GENERAL.
Hvala Ivan Dok Anđelić za sve što si dao za Vukovar i svoj Hrvatski narod 
.
."U sve bitke išao je prvi. Nije ga zaustavilo ranjavanje u sljepoočnicu, ni geleri u vratu, a još manje neprijateljski meci koji su ga pokosili po nogama. Iako su ga meci i geleri više puta dotakli, priznaje "samo" tri teža ranjavanja. I svaki put se jedva čekao vratiti na teren svojim momcima. Tražio je što manju invalidnost da bi mogao ostati u aktivnom sastavu Hrvatske vojske. Uspio je živ izaći iz Vukovara u proboju u noći kad su četnici i JNA zauzeli grad. I potom otići na druge bojišnice i boriti se do konačnog oslobođenja hrvatske države.
To je Ivan Anđelić zvani Doktor, legendarni zapovjednik u Vukovaru, široj javnosti manje poznat, ali među Vukovarcima zakon koji se slušao, uvažavao i poštovao. Glavni operativac na terenu i organizator svih akcija u zoni odgovornosti svoje bojne. Antun Ivanković o njemu je počeo snimati dokumentarac da ispravi tu nepravdu.
Kad je započela agresija JNA i četnika na Hrvatsku, ostavio je svoje imanje u Tovarniku, a kamion koji je imao, postavio za barikade tenkovima koji su iz Beograda krenuli prema Vukovaru.
- Ja sam iz sela Tovarnik, iz zapadnog Srijema. Nama u tom kraju je bilo očito da se nešto sprema. Vidjeli smo se da se Srbi naoružavaju, JNA je dolazila, nije trebalo puno pameti da bi zaključili kamo to vodi. I kad se 15. lipnja 1991. u Vukovaru počela osnivati Garda, otišao sam sa 30 ljudi u Opatovac, u kamp gdje su nas uvježbavali naši legionari generali Ante Roso i Miljenko Filipović. Dobro su oni to radili. U kamp je došlo između 800 i 1000 ljudi, a samo 165 ih ostalo. Među njima sam bio i ja. Imao sam tada sređen život, dvoje djece koji su išli u prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu kuću, imao uhodan ugostiteljski obrt. Ali kad sam sve vidio, znao sam da nema nazad. Znao sam da nam slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske, kaže Anđelić.
- Već smo 90-te dežurali po svojim selima i pripremali se za obranu. Tomo Merčep i HDZ je tu bio glavni organizator. Sastajali smo se u mojoj kući koja je bila na rubnom dijelu, ali i u kućama mojih prijatelja. A kad sam čuo kako su 2. svibnja 1991. u Borovu Selu ubijeni naši policajci, pa kad sam vidio kako tenkovi iz Srbije gaze prema Vukovaru, istjerao sam svoj kamion na cestu za barikade i uzmaka više nije bilo, sjeća se Anđelić. U bivšoj vojsci bio je radiotelegrafist, što mu je u Domovinskom ratu jako dobro poslužilo.
- Znao sam sve o tome. I Rosi sam u kampu rekao da ne možemo bez komunikacija. Svi smo imali svoje šifre, ja sam bio LAV 1.
Pamti svaki dan, svaku noć, svaku akciju, a posebno pamti pogibije svojih momaka, branitelja Vukovara, i boli ga svaka od njih. Nema tu zaborava, nema PTSP-a.
- U Gimnaziji smo prikupljali dragovoljce, 230 ih je bilo, hrabriji su ostajali, drugi odlazili. Dolaskom dragovoljaca iz Zagreba, Našica, Đakova i drugih krajeva, ja sam postao zamjenik zapovjednika na Sajmištu Ivice Arbanasa, a tamo je bilo najgore. Tu je bila aktivna garda, podsjeća Doktor koji je taj nadimak po kojem su ga svi znali dobio još u djetinjstvu, kad su mu govorili da bi dobro bilo, kad odraste, da bude doktor. I bio je. Ali Doktor za tenkove. Uživao ih je uništavati. Što sam im bio bliži, to sam se bolje osjećao, kaže.
A onda je zaradio povez preko oka. "Ranjen sam 9. listopada 1991. u sljepoočnicu, dobio sam 12 inekcija u oko, ali nisam htio ostati u bolnici. Onda mi je doktorica Neda Striber, koja danas radi u Zagrebu u bolnici, a tada je bila u Vukovaru, rekla da ću izgubiti oko ako u roku od 40 dana ne dođem u bolnicu. Imao sam mehaničko oštećenje, kapilare su mi popucale. Utvrđeno mi je oštećenje od 70 posto. I sad me vi pitate koliko ja danas vidim na to oko? Tako su me pitali i na komisiji za invalidnost. Pa koliko bi vidio kad mi je oštećenje 70 posto. Vidim 30 posto! Objašnjava mi Doktor i smije se. To je i visina invalidnosti koju je zadržao i kad je umirovljen, iako je, poslije toga, teže ranjen još dva puta.
Drugi put, 10. svibnja 1992. dobio je gelere u vrat, ali ih nije osobito ozbiljno shvaćao, a dio krhotina je čak i sam rukom povadio da mu ne smetaju! Doktoru koji mu je čistio rane je rekao: Zašij to i pusti me, moram na teren. A da su geleri samo 4-5 milimetra dublje ušli, presjekli bi mu glavne vene i više mu nijedan liječnik ne bi mogao pomoći.
Treći put je ranjen braneći područje Rame. Došao sam tamo sa svojim Vukovarcima, organizirao obranu, upao u njihovo selo Gornje Ravno na granici Ramske i Kupreške općine i ponizio ih. A onda sam dobio po nogama. Bilo je to 18. lipnja 1992. godine. Po običaju sam išao prvi u akciju i nastradao. Pet ipo sati su me nosili preko Vran planine do bolnice u Splitu, odakle su me kasnije prebacili u Zagreb. I znate što mi je bilo najgore? Dok su me tako nosili niz planinu, negdje mi ispao pištolj, moj magnum kojeg sam osvojio u jednoj akciji u Vukovaru. Bio je tako moćan da mi je i Mile Dedaković Jastreb na njemu zavidio. Kako mi ga je bilo žao! Poslije sam se šalio da je to pravedno, njima sam ga oteo, njima je i vraćen.
Ali ni tada, nakon trećeg ranjavanja, nije htio u mirovinu, niti je želio veću invalidnost. Bio je na Hrvatskom vojnom učilištu, ali Oluju nije propustio. Tek nakon nje je rekao zbogom Hrvatskoj vojsci i otišao u činu pukovnika. Ostati nije htio, jer kaže, nije želio da mu neki školovani oficir potpliće nogu u njegovoj vojsci.
Gledam ga na slici sa suborcima među kojima je bio i HOS-ovac Velimir Kvesić, Širokobriježanin, kasnije saborski zastupnik HSP-a, dožupan sisačko – moslavački, predsjednik Glavnog stana HSP-a u njegovim najboljim danima, jedan od utemeljitelja i predsjednik UDHOS-a do smrti. Bože, kako bi sada pravašima dobro došao takav čovjek.
- Tu sam mu sliku ja donio u Kutinu. Sjećam se kako je, kad se onako teško razbolio, uvijek govorio kako želi da ga pokopaju u njegovom rodnom Širokom Brijegu iako je obitelj zasnovao i živio u Kutini. Znam ja šta je njemu značio Široki, isto kao i meni Rama, odakle su moji podrijetlom. A zna se što su dali i Široki i Rama. Bili smo zajedno svaki dan u Vukovaru, i zajedno smo izašli iz Vukovara, kazuje Doktor. Ta je fotografija snimljena noć uoči proboja iz Vukovara. Paša je namjestio aparat i uslikao nas. I svi s te fotografije smo, hvala Bogu izašli živi iz Vukovara.
A kako su izašli?
- General Antun Tus je s Marinom Vidićem - Bilim pričao kako Vukovar neće pasti. Rekao mu je da stižu nove snage HV-a, tenkovi, oružje, HOS-ovci. A mi nismo više imali ni hrane ni municije. Govorili su nam još dva dana i stići će naše snage. I tako je prošlo 25 dana u tom iščekivanju. A onda nam je rečeno, ako mislite preživjeti, civili neka se predaju, a vojska neka ide u proboj. Mladi Jastreb Branko Borković je poludio kad je to čuo. A i ja sam. Nisam htio u proboj dok Grad ne padne. Nisam htio izaći iz grada kao izdajica. A mogao sam, jer sam bio ranjen, izaći s ranjenicima. Ali nisam htio napustiti momke s kojima sam ratovao i koje sam vodio. Nije bilo šanse da im se živ predam. To bi bilo mila majko. I tako smo se odlučili na proboj.
Nas 37, Arbanas i ja, krenuli smo prema naselju Lužac, oko ponoći smo prešli Vuku. Sam Bog nas je vodio, jer smo prolazili između vikendica prema Petrovcima, a kad smo izašli van grada, čuli smo četnike kako govore o ustašama. Cijelu noć smo gazili do slobode, išli smo preko minskih polja, kroz polja kukuruza koja su četnici kasnije spalili. Mi smo se podijelili na dvije grupe, a moja je još imala i ranjenika kojeg smo nosili, Sanja Srednjoselac (koja se kasnije udala za Arbanasa) ga je previla. Mirkovci, Cerići sve okolo je palo. Pucali su po nama iz čega god su stigli, a mi nismo imali municije da im uzvratimo. Sve je fijukalo oko glave. Ja sam išao prvi. Kad smo ušli u Nuštar, nigdje nikog nije bilo.
Prvih nekoliko kuća nismo našli ni žive duše, nismo znali je li Nuštar pao, a onda smo naišli na vojnika s crnom beretkom, ne znajući čiji je. Srećom, bio je naš. Bili smo spašeni. I svi naši su uspjeli izaći između Nuštra i Vinkovaca, kasnije smo krenuli u Zagreb. Proveo sam dan sa ženom i djecom, otišao u bolnicu zbog oka, i odmah se dao u popise mrtvih i nestalih Vukovaraca. Zaključio sam da tu više nema posla za mene i otišao u Ramu. Išao sam tražiti vraga. Devedeset posto moje rodbine je ostalo u Rami. Organizirao sam tamo obranu, utvrdio položaje, sve okruženje je palo, ali Rama nije, s ponosom kazuje Anđelić.
Uvjeren je da ga je u svim bitkama sačuvao samo dragi Bog, da zajedno sa suborcima, svjedoči o svim tim strahotama. Kad smo iz pakla Vukovara uspjeli izvući živu glavu, za nas više nisu postojale nikakve prepreke i opasnosti. U Vukovaru je ostavljena najveća grobnica Hrvata. Poslije Vukovara, gdje god sam bio, sve je bila šala u odnosu na Vukovar, stvarno se ništa ne može usporediti s onim što smo tamo prošli.
Pitam ga, smatra li se hrabrim, a on mi odgovara: Više ludim. Tamo odakle su pametni bježali, ja sam išao. Sigurnije smo se osjećali što smo im bili bliže na 15-20 metara. Bio sam spreman poginut za svoju Domovinu. I da moram, sve bih ponovio. Karijera u vojsci me nije nikada zanimala. Poslije Vukovara se napredovalo po poznanstvima u Zagrebu, a ne po tome tko je što bio u Vukovaru. Ja sam samo govorio istinu, pa mi se to obilo o glavu. Ali nije mi žao, ja sam ipak, poslije svega, sretan čovjek. Imam obitelj, dvoje odrasle djece, unuka Patrika koji se sav dao na mene. Živim u Zagrebu, ponekad odem u Poreč gdje imam svoju malu barku. Tamo puni svoje baterije, ne zaboravljajući nikada svoje suborce:
Za mene je svaki moj vojnik bio general.
Za sebe kaže da je obični čovjek, seljačko dijete koje je stalo u obranu svoje Domovine. Nikada se nije predavao i neprijatelju nikada nije dao do znanja s čime raspolaže i koliko snaga ima s druge strane. A uvijek se držao kao da ima najmoćnije i najbrojnije snage za obranu. Ima pet odličja, ali mu ona ništa ne znače nakon smrti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, jer je braniteljska žrtva totalno obezvrijeđena. Zato je svaki dan u Savskoj 66 u Zagrebu, jer je nedopustivo izjednačavati žrtvu i agresora kao što to radi današnja vlast. Narod, kaže, ne zna pravu istinu.
A istina je da je temelj hrvatske države Domovinski rat. Zato nitko ne može hrvatske branitelje stavljati u isti rang s agresorima!, zaključuje Ivan Anđelić Doktor. Čovjek s kojim možete satima razgovarati, a da vam to nimalo ne dosadi niti postane naporno. Antun Ivanković iz Tovarnika o njemu snima film, a ja ga nagovaram da napiše knjigu."
Piše Snježana Šetka, Slobodna Dalmacija
Domovine sin
U kalendaru Bitke za Vukovar 14. rujna 1991. ostat će zapisan krvavim slovima. Ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, od Borova naselja, preko Lušca, Sajmišta i Mitnice, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć. Poginuli su brojni branitelji i civili, a danas se prisjećamo nekih od njih.
U povijesti bitke za obranu Vukovara 14. rujna 1991. ostat će zabilježen kao dan kada je počela jedna od najžešćih sveopćih napadnih operacija tzv. JNA-a, potpomognute brojnim paravojnim srpskim i četničkim snagama. Nakon prethodnoga raketiranja i bombardiranja grada kazetnim bombama, započeli su kombinirani pješačko-tenkovski napadi iz svih smjerova. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. A potom su krenuli tenkovi i pješaštvo.
U Borovu naselju, gorjelo je i nebo i zemlja
U Borovu naselju, branitelji Trpinjske ceste, Hercegovačke i Slavonske ulice, hrabro su odolijevali napadima iz smjera Trpinje, a očajnička borba se vodila doslovno za svaku kuću. Marin Mrđen, branitelj Trpinjske ceste, prisjetio se tog dana:
"Toga dana, Marko Babić je uništio tenk, prvi od ukupno četrnaest oklopnjaka koje je zaustavio. On je do tada već imao izuzetan autoritet među nama, osobito među dečkima koji su došli sa strane. Tijekom jednog od prvih napada, rekao je: 'Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno!' Toga dana, momak koji je imao osu, ne sjećam se više iz koje je postrojbe bio, zaledio se. Doslovno, ni makac. Nije to za čuditi, strašno ih je bilo vidjeti kako prilaze, slušati zvuk i škripu gusjenica. Nas trojica, Marko, Marinko Leko i ja, stajali smo uz njega.
Nitko od nas prije nije rukovao osom. Marinko i ja se nismo usudili pucati, a tenk je prilazio sve bliže. Onda je Marko opsovao i rekao momku – 'Pokaži mi kako to radi!' Potom je naciljao i opalio… Kad je vidio da ga je pogodio, okrenuo se prema meni, nasmijao se, onako, onim svojim prepoznatljivim osmijehom i podigao ruku – 'Nabaci!' . Marko tada još uvijek nije znao kako su, s još petnaestak civila hrvatske nacionalnosti, Mikom i Cecilijom Čibarić, Matom Madžarevićem, Ivanom Martićem, Ivicom Uremovićem, Katarinom Kućom, Anom Petrovecki, Anđom Budimir, Evicom Bauer itd., zarobljeni i odvedeni u Trpinju gdje su zlostavljani, brutalno mučeni te potom ubijeni i njegovi roditelji, Stipan i Iva Babić. Njihovi su posmrtni ostaci zakopani u masovnoj grobnici iz koje su, prema dostupnim saznanjima, premješteni i do danas, trideset i tri godine kasnije, nisu pronađeni.
FOTO: Privatni arhiv
Tuna Čibarić
Dok su branitelji Trpinjske ceste pružali grčeviti otpor agresoru koji ih je napadao, Tuna Čibarić se nalazio u Slavonskoj ulici koja je potpadala pod zonu njegove odgovornosti, kao prvi zapovjednik punkta kasnije poznatoga pod imenom Zolja. Kada je uočio tenkove koji iz smjera Trpinje preko tzv. Orlovače nailaze prema Slavonskoj ulici, zapovjedio je evakuaciju civila, ponajprije žena, djece i staraca koji su bili skriveni po podrumima kuća. Tada je, pred tenkovima i pješačkom silom koja je nadirala, a s obzirom na to da nisu raspolagali nikakvim protuoklopnim sredstvima, zapovjedio povlačenje branitelja prema Bilogorskoj ulici te je na položaju ostao potpuno sam.
Pružao je žestok otpor neprijatelju sve dok nije pogođen strojnicom s tenka koji je ušao u ulicu, a potom, tek tridesetak metara od njegove obiteljske kuće, istim tenkom nečovječno pregažen. Nekoliko sati prije, nakon što su zauzeli dio Trpinjske ceste, četnici su zarobili i u smjeru Trpinje odveli civile hrvatske nacionalnosti, među kojima su se nalazili i roditelji Tune Čibarića, Cecilija i Miko Čibarić. Njihova sudbina do danas nije poznata, a tijela nisu pronađena kako bi bila dostojno pokopana.
FOTO: Privatni arhiv
Petar Šinković, pripadnik Tigrova
Ivan Dujmović, dragovoljac iz Kukujevaca, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e, prisjetio se: "Blago Zadro je tražio nekoga od nas iz garde za ispomoć na Trpinjskoj cesti i ja sam se sam javio. Nisam bio Vukovarac i bilo mi je svejedno na kojem ću položaju biti. Dodijeljen sam Petru Šinkoviću, kao pomoćnik, nosio sam mu mine za RPG. Petrove pogibije dobro se sjećam, kao da se sve dogodilo jučer. Na Trpinjskoj cesti se otvorio pakao, tako se barem meni činilo. Iz potkrovlja jedne kuće pogledao sam prema Trpinji i sledio sam se, taj prizor ni danas nisam zaboravio. Nepregledni niz tenkova i transportera, već su duboko ušli na Trpinjsku cestu, a još uvijek su izlazili iz sela.
Pored svakog oklopnjaka, s obje strane, hodala je pješadija s punom opremom. A nas… To nije bilo povlačenje, nego spašavanje golih života. I prije je bilo napada i pucanja, ali tada sam prvi put doživio rat u svom njegovom užasu. Krovovi su gorjeli, crjepovi pucali, zatvorene životinje su zavijale, svinje su skvičile, pokušavale probiti svinjce u kojima su bile zatvorene… Jedan naš suborac, u panici, htio se predati, no tada bi otkrio i gdje se mi nalazimo i nismo mu dopustili… Loše vijesti su stalno pristizale, ušli su i u Slavonsku ulicu i tamo nemilosrdno gusjenicama pregazili ranjenog Tunu Ćibarića. Izbijali su sa svih strana i radom iz tenkova gađali kuće, činilo se da i nebo gori. Mi smo se povukli s Trpinjske u Hercegovačku ulicu jer su nadirali i tu, sa stražnje strane, kroz voćnjake, iz smjera Orlovače i ostali smo u okruženju. Uletjeli smo u dvorište Kačmarove kuće i zauzeli položaj. Ispred nas, iz dubine ulice prilazio je transporter i Petar je s pripremljenim RPG-om čekao prigodu da ga pogodi".
Branitelj Trpinjske ceste, Vinko Mažar, nastavio je: "Imao sam sigurniji položaj od Pere, pucao sam skriven iza kamiona koji je bio parkiran u ulici. Vidio sam ga kako je nekoliko puta provirio iza kuće i doviknuo sam mu da ne radi to, da će ga pogoditi, kao da sam znao. A onda sam vidio kako je pao. Odjurio sam preko u dvorište, bio je sav krvav, nisam znao gdje je točno ranjen, dok smo mu pokušavali pomoći, izdahnuo je. Odnijeli smo ga iza garaže koja je bila u dvorištu i tamo smo ga prekrili najlonom i travom kako ga četnici ne bi pronašli, iživljavali se na njemu ili ga fotografirali".
FOTO: Privatni arhiv
Tigar Ante Vrbat i Pejo Glavašević
Kako su branitelji koji su držali liniju obrane prema Borovu Selu napad uspješno odbili, zaprimili su od Blage Zadre poziv za pomoć protuoklopnim sredstvima jer je neprijatelj tenkovima uspio doći gotovo do Mjesne zajednice, danas nazvane upravo po generalu Blagi Zadri. Anđelko Burilo upitao je Zadru preko telefona može li se do Mjesne zajednice doći vozilom kako bi prije stigli, na što mu je Blago Zadro odgovorio kako u tome trenutku može. Međutim, dok su protuoklopna sredstva utovarena u kombi, situacija se na Trpinjskoj cesti mijenjala i pogoršavala iz minute u minutu.
U ispomoć, u Citroenovu kombiju, krenuli su Ante Vrbat, Anđelko Burilo, Željko Hrgović, Pejo Glavašević i Zdenko Biki. U trenutku kada su iz Ličke ulice izbili na Trpinjsku cestu, prema izjavi preživjelih, cijev tenka koji se uspio probiti do Mjesne zajednice, a koji je bio udaljen tek nešto više od pedesetak metara, već je bila spuštena. Branitelji u kombiju nisu imali nikakve mogućnosti izbjeći izravan pogodak koji je uslijedio odmah nakon toga. Već od prvoga pogotka Ante Vrbat, koji je vozio, i Pejo Glavašević, koji je bio na mjestu suvozača, na mjestu su poginuli.
Detonacija je, zajedno s bočnim vratima, iz kombija izbacila Anđelka Burilu, Željka Hrgovića i Zdenka Bikija, što im je spasilo živote jer je drugi tenkovski pogodak uslijedio odmah nakon toga. Nakon pogibije Ante Vrbata i Peje Glavaševića, tijekom duge i žestoke borbe koja je trajala nekoliko dana, pristup njihovim tijelima nije bio moguć; tek kada su branitelji Trpinjske ceste uspjeli potisnuti četnike i tzv. JNA, Ante Vrbat i Pejo Glavašević prenijeti su u vukovarsku bolnicu, a potom pokopani.
FOTO: Privatni arhiv
Krvavo Sajmište
Dok je ostatak grada pružao očajnički otpor agresoru, žestokom napadu prema gradskoj četvrti Sajmište, pridružili su se i tenkovi i pješadija koju su najvećim dijelom činile srpske paravojne formacije te domaći, pobunjeni Srbi sa svojih položaja između sela Negoslavci i Petrovaca.
Jedan dio Sajmišta branile su postrojbe koje će kasnije biti integrirane u 204. vukovarsku brigadu, a dio Sajmišta između petrovačkog i negoslavačkog puta, branili su pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-e, pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa. Bokove prema Petrovoj Gori i s druge strane, prema tadašnjoj kasarni, čuvali su branitelji pod zapovjedništvom Petra Kačića i Josipa Tomašića Ose.
Iako su bili malobrojniji i slabo naoružani, branitelji su pružali žestok otpor, no nakon nekog vremena, pod silinom napada, bili su prinuđeni na povlačenje. Neprijateljske snage iz Petrovaca spojile su se s onima na Petrovoj gori, a one iz Negoslavaca, s neprijateljima koji su se nalazili u kasarni. Veliki dio branitelja našao se u potpunom okruženju, pa su unatoč pozivima na predaju, kroz minska polja krenuli u proboj između Petrovaca i naselja Petrove Gore, a potom prema Bogdanovcima.
FOTO: Privatni arhiv
Zarobljeni i nemilosrdno pogubljeni pripadnici garde s Opatovca
U gotovo bezizlaznom položaju, u središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta, ostali su Milan Ostrun, Ivan Janko – Cigo, Stjepan Gajčević - Baja i Stjepan Turkalj, pripadnici 4. bojne 3. gbr. ZNG-e. Pokušavajući se probiti iz okruženja, puzali su kroz kukuruze, a potom kroz vrtove stigli do kuće na završetku uske ulice koja je izbijala na cestu prema Petrovcima. Ne znajući da je taj dio već pod srpskom kontrolom, u zabludi kako su osobe koje su ugledali branitelji, kobnom pogreškom uputili su se prema kući osamdesetak metara dalje, ispred koje su se, zapravo, nalazile paravojne neprijateljske jedinice.
Lovašanin Slavko Turkalj, jedini od četvorice gardista koji se uspio spasiti, dok su preostala trojica zarobljena, ispričat će detalje njihova zarobljavanja: "U jednom trenutku začuo se povik: 'Diži ruke!'. Uspravio sam se i podigao pogled prema toj grupi. Oni su stajali na verandi i gledali prema nama, a jedan koji je imao bijeli povez oko glave ugledao je u tom trenutku i mene i viknuo: 'I ti, diži ruke, opkoljeni ste!' Bio je to pravi šok, tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici... Ivan Janko, Milan i Gajčević su stajali desetak metara dalje od njih, također podignutih ruku. U trenutku mi je jedna misao proletjela kroz glavu: 'Pa, zašto ja stojim, tu?' Gotovo nagonski sam se okrenuo i potrčao prema starom kamionu i zamaknuo iza njega... Sunce je već zašlo, padao je mrak, kad sam se uspio probiti do Dudika, na Mitnici, znao sam da taj dio grada drži hrvatska policija…"
Prilikom zarobljavanja, Milan Ostrun imao je kod sebe motorolu koja mu je oduzeta i to je bilo prvi puta da su pripadnici neprijateljske vojske stupili u neposrednu vezu s braniteljima. Na žalost, iskoristili su je kako bi ispričali surove detalje kako su i na koji način mučili te nakon toga svirepo ubili Ivana Janka vežući ga razapetog za željeznički vagon, a potom pucajući u njega iz tenka. O točnoj sudbini ostalih zarobljenih, Milana Ostruna i Stjepana Gajčevića Baje, nije se odmah znalo, premda je ona bila izvjesna. Svjedoci koji su preko svojih motorola slušali grozne prijetnje što će sve četnici učiniti njihovim suborcima i danas se prisjećaju jezivih krikova koji su se čuli u pozadini: "Tko zna što su im, nesretnicima, radili" – reći će jedan od njih.
FOTO: Privatni arhiv
Marin Šmaholc, povlačio se među zadnjima…
U monografiji 4. bojne 3. gbr ZNG-e, ostat će zapisano: "Dana 14. rujna naše brojčano male snage nisu mogle izdržati. Marin Šmaholc je ostao sa svojom manjom skupinom zadržati neprijateljsko pješaštvo, ali i lijevu i desnu stranu su probili tenkovi, pa se on i suborac Juraj Tadić povlače sami, među zadnjima. Četnici s Petrove Gore i iz vojarne se spajaju i oni ostaju u obruču. Ne znajući da su u okruženju, misleći da naše snage još drže te položaje, užurbano se kreću prema gradu. Uspjeli su doći do pruge blizu ceste u Proleterskoj ulici, prema Vuteksu (danas Ulica Vijeća Europe op.a.). Kad su htjeli pretrčati prugu, zasipa ih rafal i Marin odmah pada. Tadić ga pokušava podići, ali nije pokazivao znakove života. Juraj se vraća nazad, a Marin ostaje na pruzi…"
A Juraj Tadić se prisjetio: "Tog dana, četnici su nam probili obrambenu crtu i ostali smo odsječeni od svojih suboraca. Nas petorica smo ostali u okruženju, Marin Šmaholc, Aleksandar Laba, Veljko Kosić s Krka, zapovjednik jednog voda Damir Romoda i ja. Budući da nam pomoć nije stizala, krenuli smo u proboj, cilj nam je bio Dudik, na Mitnici. Četnici su bili svuda oko nas, čuli smo ih. Nismo poznavali teren i u poljima suncokreta smo izgubili orijentaciju, izgubili se i razišli. Marin i ja smo krenuli uz prugu na koju smo naišli, mislili smo kako idemo prema našima, prema Vuteksu. U jednom trenutku, sumrak je već bio, Marin je prvi izašao iza jedne kuće i odmah pao pokošen rafalom iz puške. Nakon što sam vidio da ne daje znakove života, bacio sam se prema nekoj rupi u kojoj se nalazilo prevrnuto vozilo, a potom kroz četničke redove danima pokušavao probiti do naših položaja.
Rekao je da je u Vukovaru klaonica i oprostio se: Priča o Vjekoslavu Cerovečkom
Krunoslav Šmaholc, Marinov mlađi brat, je rekao: "Moj brat Marin, nažalost, nije bio oženjen, premda je imao curu i planirao se vjenčati, ali prokleti rat je sve snove i želje njegove i svih dobrih momaka koji su bili s njim, uništio preko noći. Ipak, hvala Bogu, pa ima nas koji smo živi još, da ih se možemo sjetiti i ne smijemo ih nikada zaboraviti. Neka im je vječna slava i hvala za sve ono što su učinili za nas".
Rukomet
Podravka ostala stopostotna, visoka pobjeda protiv Dugog Sela
Zimski sportovi
U Sisku raste novi Medveščak, ali svi u i oko kluba vjeruju da će ovaj projekt biti dugoročniji
Tenis
Sinner u dva seta do druge pobjede na završnom Mastersu
Nogomet
Hrvatska U-19 nakon pet remija zaredom, na startu kvalifikacija mora pobijediti
- Najnovije
- Najčitanije
Bjelica za španjolske medije: 'Sučić ima kvalitetu i već sada može igrati u Atletico Madridu'
45 min•Nogomet
U Sisku raste novi Medveščak, ali svi u i oko kluba vjeruju da će ovaj projekt biti dugoročniji
1 sat•Zimski sportovi
Alcaraz se u Torinu spašava protiv Rusa s kojim ima negativan omjer
1 sat•Tenis
Hrvatska U-19 nakon pet remija zaredom, na startu kvalifikacija mora pobijediti
2 sata•Nogomet
U kakvoj su formi Livakovićeve zamjene i kakva je Hrvatska u studenom?
3 sata•Nogomet
Senzacionalni Curry slavio u ogledu Splash-Brothersa! Poraz prvaka i neviđena pogreška Heata
4 sata•Košarka
Sinner u dva seta do druge pobjede na završnom Mastersu
12 sati•Tenis
Senzacionalni Curry slavio u ogledu Splash-Brothersa! Poraz prvaka i neviđena pogreška Heata
4 sata•Košarka
Hrvatska sudačka postava dijelit će pravdu na utakmici Lige nacija
18 sati•Nogomet
U-17: Hrvatska u Rijeci slavila protiv Ukrajine
16 sati•Nogomet
Priprema se promjena trenera na Šubićevcu, Kartela bi trebao zamijeniti bivši trener Gorice
23 sata•Nogomet
Bjelica za španjolske medije: 'Sučić ima kvalitetu i već sada može igrati u Atletico Madridu'
45 min•Nogomet
Hrvatska U-19 nakon pet remija zaredom, na startu kvalifikacija mora pobijediti
2 sata•Nogomet
U kakvoj su formi Livakovićeve zamjene i kakva je Hrvatska u studenom?
3 sata•Nogomet
U Sisku raste novi Medveščak, ali svi u i oko kluba vjeruju da će ovaj projekt biti dugoročniji
1 sat•Zimski sportovi