Domovinski rat

123
...
539540541
...
556557558
Ante
Ante
Potencijal za velika djela
Pristupio: 10.12.2020.
Poruka: 3.095
21. studenog 2024. u 15:06

Puno je priča iz ratnog Vukovara koje izgledaju nestvarno, svaka on njih doslovno je priča za sebe. Meni možda i najupečatljivija je ona o Jean-Michelu Nicolieru, mladiću koji je za svojih nekoliko mjeseci provedenih u našoj zemlji ostavio trag kakav mnogi Hrvati neće ni za sto godina.

 

Herojstvo naših branitelja vrijedno je divljenja, ali to je nekako lakše shvatiti, jer ti ljudi branili su svoj dom, svoje obitelji. Ovaj mladić došao je u državu s kojom nije imao nikakve veze, stavio glavu u torbu i stavio svoj praktički tek započeti život na kocku. A nije to morao. Zapravo, ne da nije morao, nije to ni trebao. Bio je to glup i nepromišljen potez. Napustiti svoju domovinu i mladenačke radosti i otići tamo negdje u Jugoslaviju, u žarište sukoba koji je za većinu njegovih sunarodnjaka bio tek sporedna crtica u vijestima, teško se može nazvati pametnim. I još k tome stati na stranu slabijeg, onoga kojemu njegova država u to vrijeme nije bila naklonjena. Blago rečeno.

 

Samo da je ostalo na tome, da je došao ovdje, uslikao se na bojištu s puškom i vratio natrag kući, već bi bilo dosta za mjesto u vukovarskim pričama. A sve ono što je poslije napravio, žar i hrabrost s kojima se, po riječima suboraca, borio za Vukovar i Hrvatsku, materijal su za film, koliko god to nekad izlizano zvučalo. Jean-Michaela osobno ću najviše pamtiti po onom razgovoru u bolnici nakon sloma otpora, a uoči smrti koju je na neki način predosjećao. Tad je iskazao dvije osobine koje danas tako rijetko možemo vidjeti.

 

Znamo svi kako ljudi danas teško priznaju poraze, kako uvijek traže nekakva opravdanja, izlike. Pokušavaju uljepšati stvari i na sve moguće načine izbjegavaju suočiti se s istinom. A on, iako je u tom trenutku mogao s pravom naći milijun opravdanja, jer se, ako ništa drugo, borio protiv višestruko brojnijeg i naoružanijeg neprijatelja, onako jednostavno, s osmijehom na licu kaže: „Izgubili smo“. I sve to, što mi je još fascinantnije, bez kukanja, samosažaljenja, naricanja. Ta snimka uvijek me iznova pogodi. Čovjek, ma ne čovjek, iz današnje perspektive to je još dijete, tako hrabro i smireno gleda u oči smrti, i to ne bilo kakvoj. Vidjelo se tad iz njegovih riječi kako je svjestan što ga čeka.

 

A mogao je ne doći u taj tamo neki Vukovar. Mogao je, kad je već dospio u taj užas, elegantno iz njega se izvući. Drugi nisu, ali on je mogao. Zatekla se tad u vukovarskoj bolnici i francuska novinarka koje je mogla iskoristiti svoj utjecaj i izvući svog sunarodnjaka van, no on to nije htio. Nije htio biti poseban i drugačiji, htio je ostati do kraja uz one s kojima je dijelio dobro i zlo tih nekoliko mjeseci. I baš zato što nije htio biti poseban i drugačiji, bio je takav, jer rijetki bi postupili kao on. Zato je i postao naš. Iako rođen kao Francuz, onog trenutka kad je u srpnju 1991. godine sjeo na vlak Jean-Michelu Nicolier postao je Hrvat. I Vukovarac.

 

80
Sport_Magico
Sport_Magico
Potencijal za velika djela
Pristupio: 02.05.2022.
Poruka: 4.379
29. studenog 2024. u 11:00

Na današnji dan preminuo je jedan od najčasnijih hrvatskih vojskovođa Profesor filozofije, inženjer elektrotehnike, filmski režiser i hrvatski general Slobodan Praljak.

 

"Suočen s posljednjom i konačnom nepravdom suda kojem će se jednoga dana također suditi, Praljak je odlučio prekinuti farsu i pretvoriti je u tragediju. Tim činom otišao je u legendu, a suci Haaškoga suda skinuli su toge i perike i posramljeni se vratili svojim beznačajnim životima.

Dok su živi, neće ga zaboraviti, kao ni njegove riječi njima upućene: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac!

 

Hrvatski narod, “mali ljudi”, kako ih se obično naziva, a zapravo veliki ljudi velika srca, oni koji su ovu zemlju branili i hranili, koji je još uvijek i brane i hrane – pale svijeće, mole i tuguju za posljednjim hrvatskim mučenikom čija je smrt dio ukupne hrvatske nacionalne tragedije. Oni su shvatili njegovu poruku i prihvatili njegovu žrtvu. "

Praljak

Pocivao u miru !

[uredio Sport_Magico - 29. studenog 2024. u 11:02]
90
Vilenjak
Vilenjak
Moderator
Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.841
29. studenog 2024. u 11:40

jedan od najcasnijih ljudi, po svim pricama, svjedocenjima, dijelima

Domovine sin
20
Colchoneros
Colchoneros
Dokazano ovisan
Pristupio: 31.01.2014.
Poruka: 11.905
05. prosinca 2024. u 13:15

Colchoneros je napisao/la:

Bitka za Osijek – Nepokoreni grad, 5. prosinca 1991. ima veliki značaj. Taj je dan na cijeloj osječkoj bojišnici, dugoj preko 50 km, poginulo više od 50 branitelja, od toga 26 samo iz osječke 106. brigade HV-a.

Opći i odlučni napad srpskih snaga iz više smjerova sa ciljem slamanja obrane Osijeka i osvajanja najvećeg slavonskog grada zbio se na današnji dan prije 30 godina.

Tog istog dana dogodila se i jedna od najherojskijih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata – bitka u šumi Rosinjača. Naime, 16 hrabrih osječkih branitelja satima su odolijevali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. Pretpostavlja se da je JNA imala dva oklopno – mehanizirana voda i da je u Rosinjaču uputio sedamdesetak pripadnika, potpomognutih pripadnicima četničkih jedinica Šešeljevih „Belih orlova“.

Herojski otpor branitelja trajao je satima, a na kraju neprijatelj ipak ovladao šumom Rosinjačom. Zbog toga što na tom pravcu nije očekivan veći prodor srpskog agresora, položaje u šumi Rosinjača držale su samo snage ojačane desetine 106. osječke brigade HV (svega 16 hrvatskih vojnika). U neravnopravnoj borbi, pokušavajući zaustaviti prodor daleko jačeg i brojnijeg neprijatelja (u snazi oklopno-mehaniziranog bataljona), toga dana izginuli su svi hrvatski branitelji u šumi Rosinjača. Međutim, njihova žrtva nije bila uzaludna jer su svojim otporom na kratko zaustavili neprijatelja, omogučivši konsolidaciju obrane na drugim prilazima Osijeku.

U bitci za Rosinjaču život su položili Salko Ahmić (44), Ivica Babaja (27), Pavao Begonja (30), Stjepan Ezer (30), Damir Farago (32), Berislav Genčić (20), Zoran Gnjatović (29), Ivan Hap (40), Zoran Kišasondi (24), Siniša Knežević (26), Mladen Milanković (35), Davor Milas (18), Matija Olujić (19), Ivan Sekanić (38), Goran Stjepanović (21) i Mihajlo Pelegrin (42) za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. Najmlađi od njih, 18-godišnji Davor Milas u trenutku pogibije bio je učenik Trgovačke škole.

 

Dokumentarac više ne pronalazim na YT, prilažem snimku sa FB

 

Vidi cijeli citat


Ponavljam prošlogodišnji post uz dodatak kratkog videa iz tv kalendara:


„Svijet mora znati koliko je to u Osijeku grozno i strašno. Europa mora shvatiti svu svoju odgovornost. Ne može se jednostavno zatvarati oči i uši i misliti da smo sada mirne savjesti dok ljudi ovdje umiru.“ Riječi su to francuskog ministra zdravstva Bernarda Kouchnera koji je 5. prosinca 1991. na vlastitoj koži osjetio opasnost po život građana u gradu na Dravi. Cijeli je dan i veći dio noći po Osijeku i okolnim naseljima padalo i do pedeset granata u minuti. Jugovojska i četnički odmetnici sa sjeverne i istočne crte obrane neprekidno su minobacačima i tenkovskim projektilima zasipali sve dijelove grada. „Kao da su se otvorili nebo i zemlja“ svjedočili su rijetki koji su, izlažući vlastiti život, uspjeli na koju minutu izići iz skloništa. Poginulo je tada 10-ero ljudi, a materijalna šteta nakon bombardiranja nije se više ni zbrajala. Najviše su stradale osječka bolnica, kazalište, stambene zgrade i obiteljske kuće. Glas o crnom četvrtku došao je i do Njemačke, koju je upravo tada posjetio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. S njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom razgovarao je o skorašnjem priznanju Hrvatske i slanju mirovnih snaga UN-a, a u televizijskom je gostovanju na njemačkoj televiziji izvijestio domaćine o tome što se upravo događa u Slavoniji. Nažalost pucalo se i dalje. Vance je bio u Osijeku prekjučer, samo se taj dan nije pucalo dalekometnim topništvom i avijacijom. Iako su mu u Beogradu obećali u razgovoru s Miloševićem i Kadijevićem prekid vatre, oni nisu ništa zaustavili nego su nastavili pucati po Osijeku. Zbog žestokih napada, Bernard Kouschner morao je neplanirano prespavati u Osijeku, o čemu je izvijestio i svoje sunarodnjake. Francuski intelektualci, na čelu sa slavnim dramatičarem Ionescom, nisu bili gluhi ni slijepi: odmah su poslali apel predsjednicima europskih država i parlamenata, zahtijevajući priznanje neovisnosti Hrvatske. Optužili su europske državnike da zagovaraju „nemoguće federalne zajednice među republikama bivše Jugoslavije dok rat još uvijek bjesni“. U apelu su dodali kako je „Europa dopustila da Vukovar pati jučer, Osijek danas, a Dubrovnik sutra.“ Do crnog je četvrtka 5. prosinca u Osijeku ukupno poginulo 499 ljudi, a broj ranjenika popeo se na 3.000.

MHDP
40
joe2
joe2
Mali dioničar
Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.816
05. prosinca 2024. u 18:07

nije bas domovinski rat pa ipak,,,,

 

05. prosinca 1918. Prosinačke žrtve – Jugoslavija je počela živjeti na grobovima Hrvata

Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 01. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu Jelačić placu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala obavijestiti da će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – grobnica i mjesto zatiranja. To i je bilo cijelo vrijeme postojanja, a osobito prilikom obnove Jugoslavije 1945. godine kada su partizani počinili najveće zločine u Europi likvidiravši u mjesec dana stotine tisuća ljudi, o čemu svjedoče stotine masovnih grobnica.

Ta nakazna umjetna tvorevina, Jugoslavija, bila je grobnica Hrvata od 1918. sve do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima. 

Naziv Prosinačke žrtve 05. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića nad pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i građana Zagreba koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu. . bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda.

Prosvjedi su bili reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. 

To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine na čelu sa srbijanskim kraljem.

A što je o svemu zapisao veliki iu Jugoslaviji zabranjivani povjesničar  dr. Rudolf Horvat :

Tako je 01. prosinca 1918. prestala postojati posebna »država Slovenaca, Hrvata i Srba«, koja je postala 29. listopada 1918. kad je u nju stupila »nezavisna država« Hrvatska (s Dalmacijom, Slavonijom i Rijekom).

U Zagrebu je 02. prosinca 1918. na večer došla prva vijest, da je sinoć u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Onaj malobrojan svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom »ulicom«, počne odmah manifestirati po kavanama, gdje se obično i sastajao. Manifestacije za novo stvorenu kraljevinu budu prenesene iz kavane, u kazalište. Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati po ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Zato u jutro provale sveučilišni đaci i drugi ljudi u zagrebačke srednje škole, gdje silom prekinuše obuku, te gimnazijalce i realce odvedoše na ulice, da u povorci manifestiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, kada je srednjoškolska mladež u povorci pošla u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. sc. sc. Ante Bauer odslužio »Te Deum«.

Ljudi, koji su ove manifestacije vodili, nisu postupali nimalo taktično.  Na ulicama se vrijeđalo sve, što je hrvatskom narodu milo i sveto.  Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogući doličnim načinom suzbiti ovu akciju, u kojoj gledaju »tuđe prste« i najmnjenije ljude.

Tako se  bez ikakve potrebe izazivalo Hrvate,  da reagiraju na ove manifestacije.  Reakcija je uslijedila još istoga dana (05. prosinca 1918.) poslije podne, kada je ovaj broj hrvatskih vojnika 25. i 53 pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku.  Mnogi vojnici bijahu oboružani.

Za njihovu je namjeru po svojim uhodama doznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je u neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare), koji su dočekale vojničke manifestante. Tako je tamo došlo do sukoba, u kome su mornari lakoumno iz mašinskih pušaka s prozora 2 kuće (broj 6 i 21) pucali na vojnike i na prolaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali — kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu — brzo podlegoše. Službeni je izvještaj glasio, da je u tom sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno je 17 ljudi (od toga 10 vojnika).  Po gradu se pako govorilo, da je na Jelačićevom trgu nastradalo oko stotinu ljudi. Radi toga krvoprolića  zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje,  kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražaja, da ne bude uhapšen.

Novine su morale šutjeti,  da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika »Hrvatske« , kojemu je šef policije  dr. Grga Anđelinović 04. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.

Ovim silovitim načinom nije se dakako moglo Hrvate predobiti za novu državu. Mnogi Hrvati gledaju u »kraljevini SPIS« samo nastavak bivše Austro-Ugarske. »Zbogom naša 29. listopada 1918. polučena sloboda!« govorilo se po Hrvatskoj. To se ne bi dogodilo, da je vlast postupala obzirno is potrebitim taktom.

Kako je 05. prosinca 1918. došlo do sukoba na Jelačićevom trgu, o tome  jedan od pobunjenih hrvatskih vojnika iskazuje ovako:

»U krilu 53. pješačke 'pukovnije u Zagrebu osnovaše podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Šimanović i Adolf Svare revolucionarni odbor u cilju, da zapriječe priključak Hrvatske Srbiji. Postrojbe 53. pješačke pukovnije postrojiše se 05. prosinca 1918. u svojoj vojarni, odakle krenuše po svoju vjernu braću domobrance u vojarnu 25. domobranske pješačke pukovnije. Trubljač ove 25. pukovnije zasvira »Zbjeg«, te se pripremaju domobranci za čas svrstaše u postrojbe na čelu sa svojim pukovnijskim glazbom. Domobrance su pripremili i poveli Petar Cerovski, vodnik Franjo Kovačić i stari tambur Ivan Colarić.

U uzornom redu stupahu postrojbć u pravcu Jelačićeva trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima:
»Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!« Podjednako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

Slavosrbi Pribićević, Drinković i Grga Anđelinović  naniješe krvavi dan nama, koji smo jedini imali smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda, pa da oprovrgavamo laži, spletke i povijesno nasilje, te se suprotstavimo sramoti, koja je nanešena hrvatskom narodu.

Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu predvodili Ivan Perečić, Dragutin Mort, Ivan Colarić, Rudolf Cecelja, Petar Cerovski i Franjo Kovačić, u isto su vrijeme slavosrpski razbojnici smjestili teške strojne puške na Jelačićevom trgu, i to na kućama broj 4 i 6, pa na Gnezdinoj kući 1 ) i na t. zv. Elza Fluid domu 2 ), a čarkare po okolišnim kućama.

Slavosrpskom strojopuškom na kući broj 4 zapovijedao je sokolaš Miroslav Javand, na kući broj 6 sokolaš Marcel Tičak, a na Gnezdinoj kući i na Elza Fluid domu Židov Leopold Deutsch i mornarički časnik Dragutin Dolček.

Netom stupismo na Jelačićev trg, odmah se po nama prosula smrtonosna paljba, te je palo prvih par žrtava. 

Vođe nisu napustili vojnike, nego su odmah po tradiciji Hrvata hladnokrvno prihvatili borbu na život i smrt, polegavši ​​uz nezaštićeni stroj opuške.

Prvom je strojopuškom — na zaokretu s Jelačićevog trga prema Splavnici (blizina Jelačić placa op.) — zapovijedao vodnik Ivan Perečić, uz kojega su bili Sentmartoni, Milan Sorman i Rudolf Gregurin. Drugom je strojopuškom zapovijedao i pod najtežim se okolnostima borio
popularni jednogodišnji desetnik Emil Perška, uz kojega su bili Dragutin Mort i vodnik Franjo Kovačić. Oni su do zadnjega časa pokrivali uzmak preostalih živih vojnika kod strojnih pušaka.

Iza toga su nastavili borbu s dobro zaklonjenim i zaštićenim neprijateljem sve do prvoga sumraka, kada je konačno čitav bataljun 05. srpskog puka zauzeo postave na Jelačićevom trgu i na Splavnici. Trećom je strojopuškom zapovijedao poručnik Vinko Nemčić, kojemu su pomagali Slavko Šćukanec, Artur Weintraub, Ružić i Gnidicaj dok je četvrtu strojnu opušku vodio Rudolf Cecelja.

Na kuću broj 4 jurišali su Janko Šešok, Ljubo Crnić, Josip Godler, Ferek i Antun Pavleković, koji su brzo zauzeli ovo prvo ubojničko gnijezdo. Na drugoj je neprijateljski stroj opušku (u kući broj 6) jurio vojni odred, koji su vodili Matija Vlašić i vodnik Ivan Šimanović. Potpomognuti postrojbama 5. srpskog puka zauzeše slavosrpski plaćenici — naoružani bombama i teškim oružjem — razne postave i zasjede.  Tako se svršila borba hrvatskih vojnika protiv dalekog jačeg neprijatelja.

U toj nejednakoj borbi  izgubilo je svoj život 14 Hrvata,  poimence: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.«

Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 01. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu Jelačić placu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala obavijestiti da će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – grobnica i mjesto zatiranja. To i je bilo cijelo vrijeme postojanja, a osobito prilikom obnove Jugoslavije 1945. godine kada su partizani počinili najveće zločine u Europi likvidiravši u mjesec dana stotine tisuća ljudi, o čemu svjedoče stotine masovnih grobnica.

Ta nakazna umjetna tvorevina, Jugoslavija, bila je grobnica Hrvata od 1918. sve do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima. 

Naziv Prosinačke žrtve 05. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića nad pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i građana Zagreba koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu. . bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda.

Prosvjedi su bili reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. 

To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine na čelu sa srbijanskim kraljem.

A što je o svemu zapisao veliki iu Jugoslaviji zabranjivani povjesničar  dr. Rudolf Horvat :

Tako je 01. prosinca 1918. prestala postojati posebna »država Slovenaca, Hrvata i Srba«, koja je postala 29. listopada 1918. kad je u nju stupila »nezavisna država« Hrvatska (s Dalmacijom, Slavonijom i Rijekom).

U Zagrebu je 02. prosinca 1918. na večer došla prva vijest, da je sinoć u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Onaj malobrojan svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom »ulicom«, počne odmah manifestirati po kavanama, gdje se obično i sastajao. Manifestacije za novo stvorenu kraljevinu budu prenesene iz kavane, u kazalište. Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati po ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Zato u jutro provale sveučilišni đaci i drugi ljudi u zagrebačke srednje škole, gdje silom prekinuše obuku, te gimnazijalce i realce odvedoše na ulice, da u povorci manifestiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, kada je srednjoškolska mladež u povorci pošla u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. sc. sc. Ante Bauer odslužio »Te Deum«.

Ljudi, koji su ove manifestacije vodili, nisu postupali nimalo taktično.  Na ulicama se vrijeđalo sve, što je hrvatskom narodu milo i sveto.  Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogući doličnim načinom suzbiti ovu akciju, u kojoj gledaju »tuđe prste« i najmnjenije ljude.

Tako se  bez ikakve potrebe izazivalo Hrvate,  da reagiraju na ove manifestacije.  Reakcija je uslijedila još istoga dana (05. prosinca 1918.) poslije podne, kada je ovaj broj hrvatskih vojnika 25. i 53 pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku.  Mnogi vojnici bijahu oboružani.

Za njihovu je namjeru po svojim uhodama doznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je u neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare), koji su dočekale vojničke manifestante. Tako je tamo došlo do sukoba, u kome su mornari lakoumno iz mašinskih pušaka s prozora 2 kuće (broj 6 i 21) pucali na vojnike i na prolaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali — kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu — brzo podlegoše. Službeni je izvještaj glasio, da je u tom sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno je 17 ljudi (od toga 10 vojnika).  Po gradu se pako govorilo, da je na Jelačićevom trgu nastradalo oko stotinu ljudi. Radi toga krvoprolića  zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje,  kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražaja, da ne bude uhapšen.

Novine su morale šutjeti,  da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika »Hrvatske« , kojemu je šef policije  dr. Grga Anđelinović 04. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.

Ovim silovitim načinom nije se dakako moglo Hrvate predobiti za novu državu. Mnogi Hrvati gledaju u »kraljevini SPIS« samo nastavak bivše Austro-Ugarske. »Zbogom naša 29. listopada 1918. polučena sloboda!« govorilo se po Hrvatskoj. To se ne bi dogodilo, da je vlast postupala obzirno is potrebitim taktom.

Kako je 05. prosinca 1918. došlo do sukoba na Jelačićevom trgu, o tome  jedan od pobunjenih hrvatskih vojnika iskazuje ovako:

»U krilu 53. pješačke 'pukovnije u Zagrebu osnovaše podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Šimanović i Adolf Svare revolucionarni odbor u cilju, da zapriječe priključak Hrvatske Srbiji. Postrojbe 53. pješačke pukovnije postrojiše se 05. prosinca 1918. u svojoj vojarni, odakle krenuše po svoju vjernu braću domobrance u vojarnu 25. domobranske pješačke pukovnije. Trubljač ove 25. pukovnije zasvira »Zbjeg«, te se pripremaju domobranci za čas svrstaše u postrojbe na čelu sa svojim pukovnijskim glazbom. Domobrance su pripremili i poveli Petar Cerovski, vodnik Franjo Kovačić i stari tambur Ivan Colarić.

U uzornom redu stupahu postrojbć u pravcu Jelačićeva trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima:
»Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!« Podjednako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

Slavosrbi Pribićević, Drinković i Grga Anđelinović  naniješe krvavi dan nama, koji smo jedini imali smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda, pa da oprovrgavamo laži, spletke i povijesno nasilje, te se suprotstavimo sramoti, koja je nanešena hrvatskom narodu.

Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu predvodili Ivan Perečić, Dragutin Mort, Ivan Colarić, Rudolf Cecelja, Petar Cerovski i Franjo Kovačić, u isto su vrijeme slavosrpski razbojnici smjestili teške strojne puške na Jelačićevom trgu, i to na kućama broj 4 i 6, pa na Gnezdinoj kući 1 ) i na t. zv. Elza Fluid domu 2 ), a čarkare po okolišnim kućama.

Slavosrpskom strojopuškom na kući broj 4 zapovijedao je sokolaš Miroslav Javand, na kući broj 6 sokolaš Marcel Tičak, a na Gnezdinoj kući i na Elza Fluid domu Židov Leopold Deutsch i mornarički časnik Dragutin Dolček.

Netom stupismo na Jelačićev trg, odmah se po nama prosula smrtonosna paljba, te je palo prvih par žrtava. 

Vođe nisu napustili vojnike, nego su odmah po tradiciji Hrvata hladnokrvno prihvatili borbu na život i smrt, polegavši ​​uz nezaštićeni stroj opuške.

Prvom je strojopuškom — na zaokretu s Jelačićevog trga prema Splavnici (blizina Jelačić placa op.) — zapovijedao vodnik Ivan Perečić, uz kojega su bili Sentmartoni, Milan Sorman i Rudolf Gregurin. Drugom je strojopuškom zapovijedao i pod najtežim se okolnostima borio
popularni jednogodišnji desetnik Emil Perška, uz kojega su bili Dragutin Mort i vodnik Franjo Kovačić. Oni su do zadnjega časa pokrivali uzmak preostalih živih vojnika kod strojnih pušaka.

Iza toga su nastavili borbu s dobro zaklonjenim i zaštićenim neprijateljem sve do prvoga sumraka, kada je konačno čitav bataljun 05. srpskog puka zauzeo postave na Jelačićevom trgu i na Splavnici. Trećom je strojopuškom zapovijedao poručnik Vinko Nemčić, kojemu su pomagali Slavko Šćukanec, Artur Weintraub, Ružić i Gnidicaj dok je četvrtu strojnu opušku vodio Rudolf Cecelja.

Na kuću broj 4 jurišali su Janko Šešok, Ljubo Crnić, Josip Godler, Ferek i Antun Pavleković, koji su brzo zauzeli ovo prvo ubojničko gnijezdo. Na drugoj je neprijateljski stroj opušku (u kući broj 6) jurio vojni odred, koji su vodili Matija Vlašić i vodnik Ivan Šimanović. Potpomognuti postrojbama 5. srpskog puka zauzeše slavosrpski plaćenici — naoružani bombama i teškim oružjem — razne postave i zasjede.  Tako se svršila borba hrvatskih vojnika protiv dalekog jačeg neprijatelja.

U toj nejednakoj borbi  izgubilo je svoj život 14 Hrvata,  poimence: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.«

https://youtu.be/x86sMx5QWgY

https://youtu.be/vcdk18z9TKg

 

 

20
danchy
danchy
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 23.07.2009.
Poruka: 34.739
07. prosinca 2024. u 07:53

https://narod.hr/kultura/6-prosinca-1991-zlocini-srpske-vojske-srpski-mediji-i-javnost-izrugivali-bombardiranje-dubrovnika

Tijekom opsade Dubrovnika 1991, dok je JNA granatirala grad, informacije su glasile da je Dubrovnik samo blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje grada. Kada su informacije o granatiranju Dubrovnika procurile u srpsko-crnogorsku javnost, predstavnici vojske su priopćili da „crni dim ne potiče od razaranja grada već od paljenja guma”. Radio-televizija Srbije prikazivala je slike Dubrovnika sa stubovima dima objašnjavajući kako lokalno stanovništvo pali automobilske gume da bi simulirali ratna razaranja grada.

Crni petak 1991.

Napad jugosrpske i crnogorske agresorske vojske, tog crnog petka 1991. godine, počeo je u ranim jutarnjim satima, a od zore se po Dubrovniku pucalo s kopna i mora. Tog dana živote je izgubilo 19 civila i četiri branitelja, deseci su ranjeni, a broj projektila koji je pao na Dubrovnik i staru povijesnu jezgru mjerio se u tisućama, piše vecernji.hr.

Oštećeno je više od 460 zgrada, a tijekom agresije na Dubrovnik i okolicu, u ratu je poginulo više od 300 branitelja i civila, dok je više od 30 tisuća ljudi bilo primorano napustiti svoje domove. Materijalna šteta bila je neprocjenjiva. Najžešći napad bio je na tvrđavu Imperial na brdu Srđ poviše Dubrovnika, staru gradsku jezgru, kao i na područje naselja Sustjepan i Nuncijata te hotel Belvedere koji do danas stoji neobnovljen.

Napad na sve crte obrane, koji je započeo oko šest sati, trajao je cijeli dan, a u jednom trenutku nekolicina branitelja koji su bili u tvrđavi i odbijali agresorske napade zatražili su da se upravo na tvrđavu Imperial otvori vatra iz svih obrambenih položaja. To je bio jedini način kako zaustaviti neprijateljske snage koje su, daleko brojnije i bolje naoružane, napredovale i došle do samih bedema Imperiala.

Tog najtežeg dana, 6. prosinca 1991, Dubrovnik su na prvim crtama obrane obranila 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada Hrvatske vojske poslije i dobiti svoju brojčanu oznaku.

[uredio danchy - 07. prosinca 2024. u 07:54]
"Marva je marva, u trnju jede, u blatu spava, ali se nikada ne uprlja k'o čovjek!" "Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam! Prozirna demagogija!"
30
skupština opštine
skupština opštine
Željan dokazivanja
Pristupio: 25.10.2024.
Poruka: 355
11. prosinca 2024. u 14:05

odgledao u jednom dahu, a najviše me se dojmila posljednja rečenica koju ću malo parafrazirati: mi smo ginuli za Hrvatsku, a na vama je da živite za Hrvatsku

"Šutnja je ponekad jača i od riječi, ali pjesma može da poruši sve"
30
skupština opštine
skupština opštine
Željan dokazivanja
Pristupio: 25.10.2024.
Poruka: 355
11. prosinca 2024. u 14:07

a evo i jedan dokumentarac, bio nedavno na HRTu

"Šutnja je ponekad jača i od riječi, ali pjesma može da poruši sve"
30
joe2
joe2
Mali dioničar
Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.816
22. prosinca 2024. u 11:43

22. prosinca 1993. Križančevo Selo – šok je nastupio kada su mrtvi i masakrirani Hrvati vraćeni u vrećama

 

Tijekom rata, potpune blokade i okruženja Hrvatske Srednje Bosne, koja je trajala 316 dana, samo u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od 2000 tisuća vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba, a 431 dijete bez jednog roditelja. Gradić Vitez imao je pred rat samo 7.000 stanovnika, a cijela općina 20.000.

Broj žrtava Hrvata, kao žrtava etničkog čišćenja, ogroman je i daleko nadilazi broj bošnjačkih žrtava u Srednjoj Bosni.

O kakvom se strašnom zločinu počinjenom nad zarobljenim Hrvatima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. radi, neka ilustrira izvod iz zapisnika sa identifikacije masakriranih tijela Hrvata vraćenih obitelji 39 dana nakon uhićenja i odvođenja. Identifikaciju je vršio ugledni liječnik, dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu, primarijus dr. Franjo Tibold.

Tada je uslijedio novi šok. Vreće sa tijelima su otpremljene u dvoranu Srednje škole u Vitezu, a identifikaciju je započeo, prisjeća se Čilić, Vitežanin, dr. Franjo Tibold, piše dw.com

“Tijela su bila tako masakrirana, da je dr. Tibolt pri identifikaciji 11. leša izgubio svijest”, pojašnjava Čilić. O tome svjedoči i dokumentacija o samoj identifikaciji, gdje kod 11. žrtve prestaje vještačenje dr. Tibolta. U zapisniku do tog trenutka, između ostalog, stoji: “Zdrobljena glava… izbijene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…”.

O svemu, kako kaže Čilić, postoji i videodokumentacija, poznata su imena odgovornih, no do prije nekoliko dana, kada su uslijedila prva uhićenja, “nitko ništa nije poduzimao”.

U izvodu iz zap isnika stoji:

  • Leš br. 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilice, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici.
  • Leš br. 2 – Zdrobljena glava, izbijene oči.
  • Leš br. 3 – Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo.
  • Leš br. 4 – Zdrobljena glava.
  • Leš br. 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema
  • Leš br. 6 – Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica.
  • Leš br. 7 – Zdrobljeno uš
  • Leš br. 8 – Zdrobljena glava u potiljku.
  • Leš br. 9.- Preklan, rez širok 15 cm
  • Leš br.10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha.
  • Leš br.11. – Zdrobljena glava…?

Tu je dr. Tiboldu pozlilo i nije mogao dalje nastaviti identifikaciju. Identifikaciju sa skoro istim opisom završio je drugi liječnik. Naime, liječnik Franjo Tibold nije mogao ni pregledati poginule nego je nakon 11. mrtvog rekao da on više to ne može raditi i neka nastavi tko to može. Kada jedan dugogodišnji liječnik koji se svega nagledao u životu ne može gledati masakrirane, znate onda na što su pokojnici sličili i kakve su torture Armije BiH prošle prošle.

Nakon upada bošnjačkih snaga u selo i nekoliko sati poslije dogodio se pravi pokolj nad zarobljenim vojnicima HVO-a i hrvatskim civilima. Selo su opljačkali, a kuće i gospodarske objekte zapalili. Ubijena su 34 vojnika i hrvatska civila, među kojima je bilo žena i staraca, 30 vojnika je zarobljeno i odvedeno u selo Poćulica, a poslije u Zenicu gdje im se jedno vrijeme gubi svaki trag.

Armija BiH je masakrirala sve zarobljenike na kojima su se jasno vidjele posljedice mučenja. Sve je zabilježeno video zapisima i zapisnikom liječničkog povjerenstva koje je vršilo identifikaciju, no još uvijek nema najava pokretanja istrage ili podizanja optužnice za ove zločine.

 
Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba, a 431 dijete bez jednog roditelja.
 
 
 
60
joe2
joe2
Mali dioničar
Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.816
12. siječnja 2025. u 08:18
09. siječnja 1994. Buhine Kuće – Posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne.

Muslimanski ratni planeri su u siječnju 1993. mučki i iznenada napali položaje HVO-a kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa a onda i putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave s ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda. . . ih i konačno poraze.

Bilo je to neposredno nakon objave Vance-Owenovog sporazuma o miru u BiH koji je 4. siječnja 1993. potpisan u Ženevi.

Sljedeći pokušaj biti u Ahmićima 16. travnja 1993. kada će HVO osujetiti planove ABiH da presječe prometnicu Vitez – Busovača i tako se Hrvati smjeste u džepove iz kojih se neće moći dugo opirati.

Čitav svijet je, s razlogom, obišla vijest o paklu Ahmića.
Višestruko brojnije snage ABiH potpuno napuštaju bojišnicu spram Srba i sav svoj potencijal uključuju na savladavanje HVO-a.
U ofenzivama iz lipnja i srpnja 1993. uspjele su potisnuti, do odsudne obrane HVO u nekim dijelovima središnje Bosne, ali ga nisu uspjele natjerati na predaju.

Godinu dana nakon neuspjeha Vance-Owenovog plana u kabinetima međunarodne zajednice najzad se energetski razmatra sudbina BiH i zaustavljanje besmislenog rata.

Diplomatske aktivnosti pokazuju da se u središte pozornosti stavlja i položaj Hrvata u BiH. Tako će se pod tim pritiskom u Beču 4. siječnja 1994. sastati dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić kao posebni izaslanici predsjednika dr. Tuđmana i Izetbegovića.

Oni su razmatrali provedbu Zajedničke izjave dane u Ženevi u rujnu 1993. Prije toga su hrvatski intelektualci Muslimani uputili pismo predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću u kojem ističu da je „posljednji čas za prekid borbe“.
Te će aktivnosti privremeno zaustaviti planove ABiH pokrenuti „Krvavim badnjakom“ od 22. prosinca u Križančevu selu kod Viteza gdje su počeli užasni zločini muslimanske vojske nad zatočenim hrvatskim bojovnicima ali i nedužnim civilima.
U Beču su 5. siječnja 1994. nastavljeni pregovori dr. Silajdžića i dr. Granića o prekidu sukoba između dva naroda u BiH, razmjeni zarobljenika, dopremi humanitarne pomoći stanovništvu, pokušaju vojnog primirja, pitanju unutarbosanske granice… Razgovorima su nazočni lord Owen i Stoltenberg i hrvatski veleposlanici u Beču i Ankariji Ivan Brnelić i Hidajet Biščević.

Na kraju je zaključeno da se u Bonnu 8. siječnja 1994. održi sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Objavljena je i zajednička izjava dr. Granića i dr. Silajdžića.
Sukladno izjavi iz Beča i dogovoru iz Bruxellesa na predviđenom sastanku 7. siječnja hrvatskim dužnosnicima nisu došli muslimansko-bošnjački predstavnici. Sastanak bi se trebao održati u Glavnom stožeru španjolskog bataljuna UNPROFOR-a.
Prevrtljiva politika Sarajeva i tada je na terenu spremala drugačije planove. Kao i uvijek se realizira prije svega u središnjoj Bosni.

Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.

Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza. Mjesec dana prije nego što su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prijeđu bojišnicu.

Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama rudnika.

Iskazi neposrednih sudionika govore o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljenom stotinjak metara od prvih Buhinih kuća. Navodno je glavnina muslimanskih specijalaca stigla u bijelim oklopnjacima koji su se nesmetano kretali.

To, i gusta magla karakteristična za Vitez u to doba godine, pogodovali su da u vrlo kratkom vremenu oko pet sati ujutro muslimanski diverzanti krenu u svoj krvavi pir nakon kojeg su ostale desetine masakriranih žena, staraca i djece. Zapaljeno je desetak kuća i više gospodarskih objekata.

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline.

Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim snagama u Vraniskoj, udaljenoj manje od tisuću metara i tako Lašvansku dolinu presječe na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu hrvatskog puka na tom području.

Da bi u tome i uspjeli, istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza i Lašvanske doline, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, od naselja Sofa. Zauzimanjem Sofe muslimanskoj bi vojsci bio potpuno otvoren put ka središtu grada Viteza. Na području Sofe višesatno se vodila žestoka borba, a zaustavljanje neprijatelja, odigralo se samo na 500-600 metara od središta grada,

Postrojbe ABiH su u napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, počinile stravičan ratni zločin.

O tome postoje brojni iskazi i prikupljeni materijalni dokazi koji su dati kako domaćim tako i međunarodnim institucijama koje se bave ovom problematikom. Na žalost do danas za ove događaje ne samo da nitko nije odgovarao nego se ne zna da li se uopće vode bilo kakve istrage.

Ankicu Grbavac, rođenu 6.7.1971. godine, djevojački Jurešić, pripadnici ABiH ubili su ga na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću.
Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.), ubili su u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.
Njezin rođak Draženko Petrović, zvijezda 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.

Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, pripadnici Civilne zaštite pokopali su tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornim pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su se u sjedećem položaju. Na vratima mu bili smrtni tragovi noža.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenim beretkom i žutom trakom na ramenu, na udaljenosti od oko 2 m ispalio jednu ili dva metka usmrtivši je.

Njenu djecu – Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu.

Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran. Tragedija ove obitelji je stravična. U Buhinim kućama ubijen je i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Po iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili.Selo Šantići, zaselak Buhine kuće, postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine vratile pod svoj nadzor u dobro pripremljenu akciju.00poginulibk1316

00buhinekuer2Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučene su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviš stražara, kao i svaki put.

Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat.

Devet momaka nije imalo nikakve šanse. Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugoj katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacuju stare stvari.

Masakrirani nožem, a neki je prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima je morao trčati prije nego su ga ubili.U Buhinim kućama su zatočeni i ubijeni i pripadnici Prve bojne Viteške brigade HVO-a:

– MLADEN (Rafael) GRGIĆ, rođen 1973., prognanik iz Jajca
– NIKOLA (Pero) JANKOVIĆ, rođen 01.09.1932., prognanik iz Polja kod Travnika
– PETAR (Stjepan) PERKOVIĆ, rođen 06.06.1940., iz Topale kod Viteza
– STJEPAN (Stipo) RAMLJAK, rođen 30.03.1941., prognanik iz Zenice
– ZDRAVKO (Ruža) SAMARDŽIĆ, rođen 25.06.1961., Rom iz Krušćice, Vitez
– MARKO (Ilije) ŠAFRADIN, rođen 19.05.1960., iz Šantića, Vitez
– PERO (Niko) ŠANTIĆ, rođen 15.04.1951., iz Dubravice, Vitez
– NIKICA (Blaž) TOTIĆ, rođen 05.03.1969., prognanik iz Zenice.

Pored nabrojanih u Buhinim kućama su nemilosrdno masakrirani i civili:
– JURIĆ (-) NOVKO iz Lončara, Busovača
– DRAŽENKO (Đuro) JUTANDA, rođen 09.06.1960., iz Rijeke, Vitez

Borbe za strateške prevage Šantića i Buhine kuće vodile su se cijelim tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u središnjoj Bosni.

Nakon upada muslimanskih snaga u ovaj prostor nadljudskim naporima HVO pokušava vratiti pod kontrolu prometnicu Vitez – Busovača.
Tome doprinosi i zapovijed pukovnika Tihomira Blaškića da se zauzme Zavrtaljka, ključna kota na planini Zahor u lepeničkoj enklavi.

Na taj način težište se borbi prebacuje u područje Fojnice. I ako brojno nadmoćniji, zapovjedni vrh ABiH prebacuje snage Dragana Vikića i drugih njihovih specijalaca prema tom ratištu.
HVO uspijeva u objektu svoje nakane – oslobađa i Zavrtaljku i Buhine kuće.
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća poginulo je još devet bojovnika HVO-a, a ranjeno ih je više desetaka.

Među poginulima u oslobađanju Buhinih kuća je i istaknuti zapovjednik, legendarni Jozo Plavčić Đokac. Vitez mu se odužio tako što po njemu danas jedna ulica u Vitezu nosi njegovo ime.

U oslobađanju Buhinih kuća poginuli su i bojovnici:

  • – IVICA (Ilije) BRALO, rođen 17.03.1967., iz Nadioka, Vitez
  • – ZORAN (Božo) GUČANlN, rođen 01.12.1969., iz Pokrajčića, Nova Bila
  • – RUDO (Rudolfa) KRIŽANAC, rođen 02.06.1958., iz Dubravice, Vitez
  • – FRANO (Stipo) SOLOMUN, rođen 19.9.1967., iz Travnika, nakon ranjavanja preminuo u bolnicu u Splitu.
  • – ANTO (Juraj) SUČIĆ, rođen 14.07.1959., iz Novog Travnika
  • – FRANJO (Franjo) ŠAFRADIN, rođen 21.09.1924., iz Šantića, Vitez
  • – ZVONKO (Anto) ŠANTIĆ, rođen 03.11.1969., iz Šantića, Vitez
  • – SLAVKO (Franjo) ŽULJEVIĆ, rođen 01.01.1957., iz Krčevine, Vitez

Istovremeno kad i Buhine kuće muslimanske snage su 19. siječnja 1994. napale i naselje južno od Viteza, Sofu kod Krušćice s jasnim ciljem da se razvuku snage HVO-a na jednom uskom prostoru.

U cjelodnevnoj borbi HVO uspijeva zaustaviti napad prema središtu Viteza. U tim borbama poginuli su i istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva 3. bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.

 

Buhine kuće i Sofu 19 .siječnja 1994. napale su brojne muslimanske postrojbe. Registrirana je nazočnost Odreda specijalne policije RMUP „Bosna“ (poznatijim kao „Vikićevi specijalci“), Crnih Labudova, Živiničkih Osa, 7. Muslimanske,17. Krajiške i 323. brdske brigade ABiH.

Aktivne su crte i kod hrvatskih naselja Krčevine, Jardol i Dubravica gdje se tenkovskim udarom pokušavaju probiti crte HVO. Gusta magla ometa ove planove pa se jedan tenk u njoj potpuno dezorijentirao.

Svjedoci tvrde da se na muslimanskom IZM, za ovu priliku u Preočici prema Zenici, okupio najviši politički i vojni vrh ABiH. Gusta magla spriječila ih je da odsudnu bitku za Vitez promatraju kao u amfiteatru.

U ovih 18 godina skupljeni su brojni iskazi i materijalni dokazi koji nedvojbeno potvrđuju da su u bitkama za Vitez muslimanske snage načinile brojne, nezamislive ratne zločine.

Kako su u samom ratu za središnju Bosnu međunarodni promatrači imali dvostruke aršine, jedne za agresiju ABiH na hrvatske ljude i njihova dobra a sasvim drugačije za one koji su bili primorani braniti se, tako su iu miru, neprincipijelno taj kantar čuvali na bošnjačkoj strani.
Zbog toga do danas nije baš ništa urađeno da se ti zločini rasvijetle a njihovi nalogodavci i izvršitelji izvedu pred lice pravde. Sigurno smo da bi, kao iu slučaju Bugojne kad se ozbiljno pristupilo istrazi, lako ustanovilo da to nisu bile čiste vojničke pobjede.

00dvikicOvih dana se sva sarajevska čaršija podigla da tobože zaštiti Dragana Vikića. Ovaj kontroverzni ratni zapovjednik na prostoru središnje Bosne odgovoran je za veliku nedjelju.

Njegovi suborci javno su govorili o onome što su činili „ustašima“ kod Viteza pod izlikom da pomognu Mahali u okruženju. Pravi razlozi za napad na Hrvate Viteza sasvim su drugačiji a „oslikavaju“ ih i način na koji su do tog cilja bili spremni doći.
Na sreću da je srednjobosanskim Hrvatima od početka bilo sasvim jasno i da su se organizirali tako da se obrane. Cijena je prevelika io njoj se nerado govori. Za ovaj prostor neumoljive statistike govore da je razmjera žrtve nemjerljiva s bilo kojom drugom u hrvatsko-muslimanskom ratu.

Ali mrtvi uvijek prežive. U dušama krvnika, kao iu dušama onih što ih oplakuju.

Buhine Kuće

Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine , opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prvog svjedočanstva:

“U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala.

 

Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedno više: 'Nemojte tući žene i djecu!', a drugo 'Ubijte, ustašku im majku j…!', 'Allahu egber!' Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece.

Jedno je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u skupini kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.

Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac , stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat , star oko sedam godina , poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.

Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.

Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose iu spavaćicama, odvezene su u Zenicu.

Za Dragicu Petrovića , inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.

Tog dana su ubijeni moji sumještani:

  • Marko Buhić , star oko 35 godina. Našla ga je Civilna zaštita na cesti, samo gornji dio trupa koji smo pokopali, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. S njim na cesti ležala je i Novka Jurić .
  • Petar Perković , star oko 40 godina. Našli smo ga nedaleko moje kuće kao i Stojana Ramljaka , starog 50 godina, u sjedećem položaju. Na vratu mu smrtni tragovi noža.
  • Draženko , star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica Petorvić .
  • troje Vidovića : Dragan , (otac Marijane i Brane) , kao i brat mu Mirko i njegov sin Dražen još uvijek nisu pronađeni.
  • Nikola Jurić , star oko 60 godina i čija obitelj od pet članova odvedena su navodno prema Zenici. O njima nemamo nikakvih informacija.

Kod nas su Muslimani došli i svoj položaj na brdu zauzeli sredinom travnja, oko Uskrsa, 1993. Brdo na kojem se oni zovu Krivače. Odatle su svakodnevno tukli snajperom po civilima, tko god naiđe ili se kreće. Među snajperistima primijećene su žene koje su gađale naše žene i djecu. Od snajpera s tog brda stradalo je oko 15 osoba, a bilo je i 10-15 ranjenih, Ja sam samo po noći ili kad bi došao UKNPROFOR išla vani da načupam travu za kravu.

Od snajpera je poginuo Mirko Šamija , star oko 30 godina, bio je sudac u Travniku, te Magdalena Damjanović, stara 17 godina. Magdalena je poginula koncem ljeta, a Šamija početkom jeseni 1993.

Još jedan muškarac, prezimenom Buhić, Markov brat , poginuo je od snajpera, samo ne znam kako mu je ime. Još su neki iz Busovače poginuli, samo mi ne znamo imena ni prezimena.

Ja svaki dan odem do Buhinih Kuća, zaogrnem se u plahtu. Svu čistu robu iz ormara izbacili su mi vani i izgazili. Što god sam našla u kući ništa više nije za upotrebu”.

Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:

“Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: 'Da se raspremim za spavanje ili ne?' Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati.

Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu.

'Ustajte ustaše! Za dom spremni!', dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se potresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala.

Pognutih glava pretrčavali smo po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen.

Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutom platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik.

Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava na udaljenosti od četiri pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: 'Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu'.

Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuće se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od njih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim.

Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: 'Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni'. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u.

Kad sam došao do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i rekao sam da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac . Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti”.

Više svjedoka je iznijelo svoje viđenje stravičnog događaja u selu Šantići, zaselak Buhine Kuće. Tako jedan navodi da je odvedeni Mirko Vidović nosio nadimak Pitalo. Vojnici Armije BiH su civile izgonili iz kuće, bacajući u prostorije bombe. Neke civile su ubijali, neke puštali da bježe, kao Dragutina Buhića . Jedan očevidac je iznio tužnu priču o malom Danijelu, djetetu od godine dana.

U njegovu majku Ankiću Grabovac vojnici Armije BiH ispalili su rafal. Svjedok je uzeo malog Danijela u naručje i bježao s njim prema Vitezu. Mali Danijel ubijen je u svjedokovu naručju iz puške u vrijeme bijega. Taj svjedok tvrdi da je vidio tijelo ubijene Ankice Vidović kako leži na lijevom boku i tijela još triju ubijenih žena koje nije mogao prepoznati jer su im lica bila okrenuta prema zemlji.

Selo Šantići, zaselak Buhine Kuće postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine stavili pod svoj nadzor vojnom akcijom. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji iz Buhinih Kuća i Kremenjača, 21. siječnja 1994. godine, izvučena su tijela devetorice pripadnika postrojbi HVO-a koji su bili zarobljeni, ali su pri identifikaciji nađeni svezani žicom.

Ruke su bile vezane svima, a nekima i nogama i rukama zajedno. Svi su bili samo u donjem rublju. Nekima su bile prostrijeljene šake, ruke u ramenima iu laktovima slomljene, vidljivi su bili ubodi oštrim predmetima po vratima, u prsa i tragovi tupih udaraca po glavama. U oružanim postrojbama Armije BiH bilo je dosta mudžahedina , mahom Arapa.

Ukupno je ovdje ubijeno 26 osoba, a među njima su četiri žene. U vremenskom razdoblju od 20. siječnja do 2. ožujka 1994. godine u prostorijama Crvenog križa u Vitezu sva su tijela identificirana i to:

  • dana 20. siječnja 1994. godine identificirani su:

Mario Buligović , Josipov, rođen 1972. u Australiji, nastanjen u Novom Travniku; Smiljan Papić , Vlatkov, rođen 1969. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Ivan Kreševljak , Zrinin, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Novko Jurić , iz Lončara, nastanjen u Vitezu; Ivica Lovrenović , Antin, rođen 1967. u Đelinovcu, nastanjen u Novom Travniku; Anto Božić , Matin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mario Barešić , Markov, rođen 1974. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mladen Grgić , Rafailov, rođen 1973. u Jajcu, nastanjen u Novom Travniku; Toni Jazvić , Ivanov, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Goran Kafadar , Mijin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku i Marko Buhić , Dragutinov, rođen 1957. u Jajcu, nastanjen u Buhinim Kućama.

  • dana 14. veljače 1994. godine identificirani su:

Draženko Jutanda , Đurin, rođen 1960. u Vitezu; Dragica Petrović , Đordeva, rođena 1958. u selu Kratine; Marko Buhić , Dragutinov, rođen 1957. u selu Janja i Nikica Totić , Blažov, rođen 1969. u Janjcu, općina Zenica.

  • dana 17. veljače 1994. godine identificirani su:

Stjepan Ramljak , Stipin, rođen 1941. i Petar Perković , Stjepanov, rođen 1940. u Šantićima.

  • dana 26. veljače 1994. godine identificiran je

Nikola Janković , rođen 1932. godine.

  • dana 2. ožujka 1994. godine identificirani su:

Ankica Grabovac , Zdravkova, rođena Jurešić; Nikola Jurić , Ilijin, iz Kule, Travnik; Dražen Vidović , Mirkov, rođen 1974.; Mirko Šafradin , Ilijin, rođen 1960.; Drago Vidović , Antin, rođen 1950.; Ana Vidović , Antina, rođena Barešić, 1952. i Mirko Vidović , Antin, rođen 1952. godine.

Marko Buhić je nađen svezanih ruku i nogu zajedno. Identificiran je u dva navrata, jer mu je tijelo bilo prepolovljeno, što govori o brutalnom ubojstvu.

U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće , postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene. U zločinima su se posebno istakli Fidija i Bećo Kahriman , koji su jednog uhićenog hrvatskog civila razapeli na križ, a potom ubili rafalima iz automatskih pušaka.

Haris Kahriman je ubio ranjenog vojnika HVO-a koji je bio bespomoćan. Haris, Jasmin i Edo Tokalić , sva trojica iz Maljina, vezali su sedam hrvatskih vojnika žicom i potom ih ubili. Zero Beganović iz Moševice u napadu na Buhine Kuće ubio je troje djece. Uz spomenute pripadnika Armije BiH za zločine su također odgovorni Mirsad Kahriman ; Haris Huskanović , zvani Hamza; Mehmed Huskanović iz Sarajeva; Kemal Turković ; Faik Turković , zapovjednik mudžahedinske jedinice “Gerila” i nekoliko pripadnika jedinice “Gerila”.

U ratnim sukobima između HVO-a i Armije BiH, au obrani područja općine Vitez od muslimansko-bošnjačkih napadača, oštećeni su i sakralni objekti. Župna crkva Sv. Jurja, izgrađena 1896./90. a obnovljena oko 1930. godine, 6. srpnja 1993. godine pogođena je jednom britvom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH. Načinjena je velika šteta, ali na sreću nitko nije povrijeđen.

Vrijedni župljani i viteški franjevci brzo su popravili načinjenu štetu. Ta je crkva bila i ranije metom topništva Armije BiH, ali su brojni projektili padali nedaleko od crkve. Očito je da se Armija BiH bolje naoružala i da su se topnici uvježbali gađati i sakralne objekte.

Župna kuća koja je sagrađena 1941., a proširena 1972./75. godine, oštećena je početkom prosinca 1993. godine granatom ispaljenom s položaja koje je držala Armija BiH.

Zavjetnu crkvu Majke Božje na brdu Kalvariji, u studenom 1993. godine granatiralo je topništvo Armije BiH. Filijalna crkva u Dubravicama, Stanica, sagrađena 1984. godine, u drugoj polovici 1993. je oštećena. Stradali su krov i prozori.

 
 

 

 

 

[uredio joe2 - 12. siječnja 2025. u 08:19]
50
123
...
539540541
...
556557558
  • Najnovije
  • Najčitanije

Pravila korištenja