kako je odlično ovo opisao gospodin Zorislav Antun Petrović pogotovo ovo za vrtiće, škole, bolnice, džaba ti 10 bolnica kad ti netko s druge strane može doći i prelagano to porušiti granatama, raketama, bombama, ovako, kad se imaš čime braniti, teško će te netko i napasti. kopiram tekst dolje
Bio sam na početku Domovinskog rata na Kupi i u Novoj Gradiški. Na Kupi smo još imali one istočnonjemačke uniforme, a od oružja samo kalašnjikove, dok su čedeki imali sve - od topova i minobacača do protuavionskih topova. I municije na bacanje. Po cijele dane su pucali iz minobacača nasumce iz dva razloga: jer su mogli i jer su mislili da im nemam čime uzvratiti. I bili su u pravu: najjače što smo imali bio je puškomitraljez M84, tek nešto opasniji od kalašnjikova. I kad je jednog dana jedan od suboraca zapucao na njihovu stranu onda su uzvratili iz protuavionskog mitraljeza 12,7 mm, čiji meci su izbušili kuću iza koje smo se sklonili. I tako su oni danima ispaljivali nasumce minobacačke granate na našu stranu (zamišljao sam kako par tipova sjedi oko minobacača i samo ubacuje nove granate pijući pivo), sve dok se jednog dana nije i nama došao minobacač. Nakon što je na njihovu stranu ispucano par granata nastao je tajac i idućih tjedan dana, dok nije došla smjena, bio je mir. Čini se da ipak nije bilo baš više zabavno beskonačno pucati kad znaš da ti napadnuti mogu uzvratiti.
U Novoj Gradiški je bilo daleko dinamičnije – tamo nije bilo rijeke kao granice, već su čedeki stalno napadali. Tu smo kopali rovove i brinuli da na naš položaj ne dođu tenkovi, protiv kojih nismo imali ništa opasnije od tromblonskih mina, a ni njih nismo imali puno. Tako bi se s druge strane svako malo tenk M84, tada valjda jedan od najmodernijih u svijetu, malo provozao po bojišnice, ispucao par granata u naše rovove ili jednostavno u neku od kuća, čisto zabave radi, napravio štetu i mirno vratio nazad. Ti izleti su trajali dok nisu došle zolje, daleko efikasnije protutenkovsko oružje od tromblonskih mina, pa su naši uništili jedan tenk. Nakon toga su izleti tenkom prestali.
Dok nismo imali oružja neprijatelj je bio puno bahatiji i uništavao što je mogao iz čiste obijesti. I često se pitam bi li uopće došlo do rata da smo imali bar pola naoružanja koliko je imala druga strana. Apsolutni sam protivnik militarizacije i bilo kakvog ratovanja, no trebamo uvijek biti svjesni da je za rat dovoljna jedna strana. Da, jedan tenk ili avion koštaju koliko pet, šest, ne znam koliko vrtića, škola ili ambulanti, ali ništa od toga nema smisla graditi ako netko zaključi da ih može nekažnjeno uništiti i onda to učini.
Ukratko: smatram da je mimohod povodom 30 godina oslobođenja najvećeg dijela naše zemlje bio sasvim primjeren i da je dobro pokazati urbi e orbi da se imamo čime braniti. I da, treba imati oružane snage i ulagati u obranu, transparentno i s mjerom, i pokazati da imamo prijatelje. Bilo tko tko misli da nema potrebe ulagati u obranu neka proba ostaviti svoju kući ili stan ili auto otvorenih vrata pa da vidimo koliko dugo ništa neće nestati. Naša vojska je tu da čuva mir i vrtiće, škole i ambulante koje smo izgradili. Iskreno se nadam da je nikad, nikad više nećemo vidjeti u akciji, no samo neka je tu.
![[UŽIVO] Krasan gol Radeljića za vodstvo Rijeke protiv Vukovara!](/photos/_resized/521/37/0000000000521374_800_460_cut.jpg)
![[UŽIVO] Krasan gol Radeljića za vodstvo Rijeke protiv Vukovara!](/photos/_resized/521/37/0000000000521374_400_230_cut.jpg)
