Na današnji dan, 1. kolovoza 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija s pridruženim jedinicama Teritorijalne obrane napala je šire područje Dalja i Erduta te započela prodor u Dalj. Tom prilikom poginulo je 20 policajaca Policijske postaje Dalj, 15 pripadnika Zbora narodne garde i pet pripadnika Civilne zaštite.

Toga dana u ranim jutarnjim satima srpski pobunjenici su uz pomoć JNA (koja se napadom topništvom na postaju hrvatske policije po prvi put u sukobu otvoreno svrstala na srpsku stranu) napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije, tražeći njihovu predaju.

Nakon gotovo desetosatne opsade – pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova – postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani.

 

Branitelje svukli do gola, pa ih pobili

Meta nisu bili samo punktovi, “padalo” je sve redom. Šestoricu gardista prisili su da se skinu goli i sjednu na klupu u hodniku škole te ih potom smaknuli iz mitraljeza.

Dok je trajala herojska obrana u kojoj su branitelji odolijevali napadima i trpjeli velike gubitke u ljudstvu, civilno se pučanstvo žurno izvlačilo prema Dunavu gdje su se oko 10 sati ukrcali na prvi šlep. Čekalo ih je sedam godina progonstva. Žarko Kaić tada je snimio potresne kadrove staraca, žena i djece koji u plaču, izbezumljeni, napuštaju svoje domove. Ta je slika obišla cijeli svijet i poslala apel za pomoć napadnutoj Hrvatskoj.

Hrvatski dječak je u Dalju bio rob

U Dalju je bio i logor u kojem su svakodnevno na najokrutniji način mučeni nedužni muškarci, žene i djeca o čemu zorno svjedoči roman 260 dana autora Marijana Gubine koji je pakao zarobljeništva ondje proveo kao desetogodišnjak, a tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pred srpskim paravojnim postrojbama dalo se u bijeg prema Osijeku.

Marijan Gubina je, podsjetimo, kao desetogodišnji dječak doživio brojne strahote i zlostavljanja ratnih 1991. i 1992. – tijekom zatočeništva i ropskog rada kod pojedinih susjeda Srba u Dalju. Tog nedužnog dječaka tukli su i izgladnjivali, silili da golim rukama skuplja poluraspadnute leševe ubijenih Hrvata, da dijelove tijela tovari u tačke i sam ih odvozi, izvodili su ga na ‘lažna strijeljanja’ i tjerali da radi kao rob. Sve samo zato što je Hrvat.

,,,,,,

 

MARIJAN GUBINA - 260 DANA

Datum 01. kolovoza zapamćen je u hrvatskoj novijoj povijesti kao dan velike tragedije, masovnih ubojstava i egzodusa hrvata iz mjesta Dalja na desnoj obali Dunava. Te događaje sa zebnjom je pratila cijela Hrvatska gledajući kako žene, djeca, starci i drugi spašavaju živu glavu bježeći na dunavske brodove prema Osijeku pred poludjelim četnicima.

Kao desetogodišnjak Marijan Gubina (37) iz Dalja je sa svojom obitelji proveo 260 dana u srpskom koncentracijskom logoru, kao još 500 hrvatske djece od kojih je najmanja bila beba od samo 3 mjeseca. Sve to je opisao u svojoj knjizi istoimena naziva („260 dana”): bili su izloženi najtežim oblicima nasilja, najstarija je sestra Nena prošla kroz pravi pakao… danas je Marijan aktivni mirotvorac i humanitarac, kojemu je glavna poruka oprost, piše book.hr.

Book: Gospodine Marijane, danas ste u društvu prepoznati kao humanitarac i mirotvorac, no Vi u pozadini nosite tešku, ratom obojanu prošlost. Jeste li ikada pomislili, posebice kada je bilo najteže, da bi Vaš život mogao otići u tom smjeru?

Marijan: Unatoč tome što sam od malih nogu odgajan kao vjernik iliti tako da činim dobro drugima, nije mi nikad palo na pamet da ću cijeli svoj život posvetiti općem dobru kroz razvoj kulture mira i rješavanje društveno-socijalnih problema.

Book: Svoja ste sjećanja ukoričili u autobiografski roman „260 dana”, na osnovu kojega je napravljena dramatizacija kazališne predstave. Kako se je u Vama rodila ideja da napišete knjigu o onome što ste Vi i Vaša obitelj proživjeli u ratu? Što i tko Vam je sve davao snagu da ju dovršite?

Marijan: Iako sam od škole imao čitanku umjesto diplome, napisao sam autobiografski roman „260 dana”, koji je u posljednjih šest godina „top” roman u RH a uz to je preveden na 15 jezika. Zatim, napravljen je projekt „260 dana”, koji čine: roman, kazališna predstava, igrani film visoke produkcije; program Mirotvorac i niz drugih programa i aktivnosti. To svim čitateljima može služiti kao primjer da se može sve. Mnogo je razloga koji su me navodili da svoje bolno iskustvo pretočim na papir, no jedan od glavnih je prikaz dijela novije hrvatske povijesti – domovinskog obrambenog rata.

O kalvariji hrvatskog naroda u Domovinskom obrambenom ratu trebaju znati i budući naraštaji, ali i ljudi diljem svijeta, s ciljem da ih se potakne na razmišljanje i djelovanje kako se nešto takvo ne bi nikome, nigdje i nikad ponovilo. Poticaj, okrjepu i snagu konstantno mi je davala moja obitelj i daje mi je i danas razumijevanjem moje životne misije i „punjenjem” ljubavi koju mi daju, no bitno je naglasiti da od samog početka čvrsto vjerujem da je roman kroz mene kao „alat” napisao sam dragi Bog. Mnogo je dokaza za to, no dovoljno je „samo” vjerovati. Ja sam vjernik koji se trudi živjeti život vjernika, molim se Bogu da budem alat u njegovim rukama i da me prenese kroz „pustinju” u trenucima kada ne mogu hodati.

Book: Oni koji su pročitali Vaš roman znaju da ste izgubili oca i sestru, no Vaša je glavna poruka OPROST. Koliko je bilo teško suočiti se sa stvarnošću i oprostiti onima koji su vam nanijeli zlo? Koji je trenutak bio presudan u Vašoj odluci da oprostite?

Marijan: Da, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 000 nesrpskog stanovništva. Od toga je bilo više od 500 djece; najmlađe je imalo tri mjeseca. Moja šesteročlana obitelj i ja bili smo lišeni slobode 260 dana. Za to vrijeme smo bili izloženi najtežim oblicima nasilja dok je najstarija sestra Nena, tada dvadesetogodišnjakinja, provela 18 mjeseci pakla. Koliko je teško oprostiti, teško je ‘izmjeriti’, no da je to svima nama potrebno, potrebno je. Ja imam sreću da je Bog odlučio da ne moram nositi još i teret mržnje na svojim leđima; nagradio me je slobodom ispunivši me ljubavlju, no ujedno me je očito i zadužio da svjedočim žrtvu kao nagradu, da budem primjer i poticaj za dobro. Prošao sam mnogo faza u svom životu i svaka je sa sobom nosila određeno duhovno i mentalno sazrijevanje. Značajna promjena dogodila se je 2002., kada sam dao i dobio ljubav (sadašnju suprugu Martu), te 2011., kada je u naš život došao prvi anđeo, kći Anastazija.

Marijan: Iz vašeg pitanja prije svega iskaču riječi „ne mogu”. Ne postoji nemoguće, postoji samo teško, teže i još teže, a ključno je pitanje za svakoga: Što želiš sebi i drugima, i koliko si voljan ustrajati u toj ideji/želji? Suosjećam s ljudima koji nose teret „mržnje”, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam da svakako svakodnevno razmišljaju i djeluju pozitivno. Dobro se dobrim vraća a to se odnosi i na misli, i na djela i na propuste.

Book: Kada ste bili u logoru, imali ste svega deset godina. U romanu ste detaljno opisali što ste sve morali raditi, i svatko bi prema tome očekivao da su Vam ostale teške posljedice za ostatak života. No, Vi ste danas suprug i otac, i želite imati veliku obitelj. Koja je vaša ‘tajna’? Kako ste uspjeli nadvladati sve traumatične događaje iz prošlosti?

Marijan: Istina je da su posljedice tu i da će ostati cijeli život. Nakon teških psihičkih oboljenja uspio sam zaliječiti bolest i nastaviti živjeti. Formula za ozdravljenje je rad na samome sebi (duhovno, mentalno, fizički), rad za opće dobro, rad za ekonomsku opstojnost; SLOBODA, sloboda u vremenu kada živimo kao dragovoljni robovi posebna je tema o kojoj možemo napisati mnogo stranica (moj naredni autobiografski roman nosi upravo takav naslov, „Sloboda”), no ističem ‘formulu’ za slobodu: VJERA+LJUBAV+RAD= SLOBODA.

Ja sam danas zahvaljujući navedenoj formuli slobodan čovjek. Danas nema mnogo slobodnih.

Book: Razgovarate li sa svojom djecom o onome što ste proživjeli? Koje im vrijednosti i poruke želite prenijeti?

Marijan: Trenutno imaju 4,5 i 6,5 godina, pa to nije primjereno, no nestrpljivo čekam da narastu kako bismo zajedno odavali počast svim žrtvama rata. Životni san mi je naučiti ih da razmišljaju i da nauče odvojiti srce od mozga – emociju od razuma – te im kao roditelj biti primjer koji će slijediti.

Book: Nakon rata ste, kao četrnaestogodišnjak, živjeli na ulici i suočili se s glađu, a nakon toga ste pobjegli u ‘radoholičarstvo’. Možete li nam malo opisati te trenutke svoga života? Što Vam je u toj cijeloj priči pomoglo pronaći smisao života? Nedostaje li današnjim mladima toga optimizma i čežnje za ‘višim’ ciljevima?

Marijan: Mladima, kao što je i meni, prije svega nedostaje LJUBAVI, pozitivni primjeri i VJERA, a s time dolazi i rad. U mom tragičnom životnom iskustvu i borbama između dobra i zla smisao života bio je i ostao život. Život slobodnog čovjeka koji prihvaća da je život težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onim što nemaš.

Book: Jednom ste spomenuli da ste najteže proživjeli silovanje svoje starije sestre, koja je ostala trudna i rodila dijete. Danas njezin sin ima 25 godina i, kako kažete, odgojen je da nikoga ne mrzi. Je li Vaša sestra ikada dvojila treba li roditi? Što joj je dalo snagu da se odluči za život? Zagovornici pobačaja upravo za takve slučajeve tvrde da je ženino ‘pravo’ odlučiti ne roditi.

Marijan: Da, Nena je dvojila, odnosno svakodnevno je bila razapeta između dobra i zla, između odluke za život ili smrt i na kraju se je odlučila za život. Duh Sveti, koji je u njoj probudio želju za životom, osnažio ju je da se odluči za život. Rodila je primjer dobra koje pobjeđuje zlo. Njezin sin Hrvoje živ je primjer iliti potvrda da je žrtva nagrada, da je teret dar i da dobro pobjeđuje. Osobno nisam za pobačaj jer ga smatram ubojstvom. Ta životno aktualna tema je veoma ozbiljna i smatram da za nju uvijek treba više prostora za dijalog i promišljanje.

Book: U svom se humanitarnom radu susrećete i s mladima. U brojnim ste školama svjedočili i govorili o svojoj knjizi. Što Vas mladi najčešće pitaju? Kako reagiraju na Vaše svjedočanstvo?

Marijan: Stotine su predavanja iza mene kroz program Mirotvorac, u kojem kroz 45-minutno predavanje – unatoč tome što koristimo odlomke iz romana kao svojevrsni alat – ne razgovaramo o ratu, već o onome što rat donosi i o tome što činiti da se to nikada, nikome i nigdje ne bi ponovilo. Višegodišnjom analizom društva u svim slojevima i uzrastima ustanovio sam da je osnovni uzrok svih problema u društvu nedostatak ljubavi unutar obitelji, da svi ostali društveni problemi proizlaze iz tog osnovnog problema. Učenici sedmih i osmih razreda kao i srednjoškolci i studenti potvrđuju moje navode postavljajući si pitanje mogu li i oni preuzeti inicijativu u svojoj obitelji da bezuvjetno daju ljubav. Jedno od ključnih pitanja slušatelja jest je li čovjek ispred njih i njegova priča stvarnost ili fikcija, je li moguće da čovjek može preživjeti takvu (opisanu) sudbinu… Odgovor si „daju” sami i time meni potvrde da sam uspio u namjeri da ih potaknem na razmišljanje.

Nadam se da ću i Vas, dragi čitatelji, ovim obraćanjem potaknuti na razmišljanje. Nadam se da ćete svojim dijeljenjem ljubavi prekinuti pretvaranje društva u emotivne invalide.

Book: Želite li na kraju razgovora uputiti neku poruku našim čitateljima?

Marijan: ČINITE DOBRO KAKO BI VAM SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO.

IZ ROMANA „260 DANA“

„Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. (…) Kao koleteralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje i naposljetku nakon 6240 sati ponovo vidi svjetlo dana.“

„(…) Tup. Bio je to udarac u potiljak koji me oborio s nogu. Našao sam se na podu izbezumljen, ne znajući što me snašlo. No, zabrinula me pokidana vrećica i pomisao da sam nešto izgubio. Puzajući sam krenio dohvatiti sol, no brzi mrak pojavio se pred mojim očima. Bio je to snažan udarac nogom koji me prebacio na leđa. Utrnjeno lice prekrila je topla krv. Zaplakao sam, no to ih nije spriječilo da nastave s udarcima po mome tijelu. Mislio sam da ću umrijeti. Plakat nisam mogao. Ostao sam bez zraka. I, hvala Bogu, da su se umorili, da su stali. Osjetim cijelo tijelo kako bridi, peče, bol gotovo da ni ne osjetim od straha. Napokon sam skupio snage da se pomaknem, no svakim novim pokušajem izazivam strašnu bol u predijelu rebara. Podizanjem glave osjetim da mi se park vrti. Kroz magloviti pogled vidim dijelove vrećice i pokoju stvar iz nje. Četveronoške krećem skupljati stvari, sve dok me u jednom trenutku ne prekine udarac u stražnjicu, zbog kojeg sam nabio glavu u zemlju. Rasplakao sam se.“

Digli su se i krenuli prema sestri, koja je tada imala dvadeset godina, a mi uz pojačani plač, tj. vrištanje, okačili smo se oko njenog tijela, ne bi li je zaštitili od zlih ljudi. Nažalost, bili su jači. Preko i između nas, dvojica su je primila za ruke i počela izvlačiti iz naših ruku. Sestra je bespomoćno zapomagala. Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da ponovo primi vojnika za leđa, no drugi repetira pištolj s namjerom da ju ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti, koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama, a i mi ostali smo živi.

I sad je vidim kako sa suzama na licu, uplašenog pogleda koji luta po prostoriji, jecavim glasom uz drhtanje čeljusti, uvjerava mene i sestre kako će sve biti u redu, kako će se brzo vratiti. Proživljavajući sada tu nemilu situaciju, shvaćam da je slutila da će biti sve suprotno od onoga što nam je govorila. Unatoč tome što je pretpostavljala da će joj se dogoditi jako ružne stvari, unatoč tome što je pretpostavljala da se neće vratiti, kao što se nije vratio ni naš tata, ona je bila dovoljno jaka i odlučna da krene u pakao, samo da bi sačuvala nas. Ona je heroj…“

„Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga.

Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim…

NEMOJTE NI VI!“

 

Admiral Lošo: Prisluškujući Miloševića otkrili smo ključ pobjede u Oluji. A ovaj strani general je igrao jako čudnu igru

Admiral Davor Domazet Lošo (72) bio je ključni arhitekt VRO Oluje. Kao prvi čovjek Obavještajne službe Glavnog stožera Hrvatske vojske, godinama je prikupljao i obrađivao informacije koje su na koncu dovele do operacije oslobađanja okupiranih područja i završetka rata u Hrvatskoj. Njegova strategija „četiri koridora” i široko znanje o suvremenim ratnim doktrinama učinile su hrvatske snage superiornima tijekom Oluje, koju on smatra jednom od najuspjelijih i najčišćih vojnih operacija u povijesti ratovanja. S admiralom Lošom razgovarali smo u Pagu gdje se tradicionalno u ovo doba godine družio s otočkim braniteljima koji su sudjelovali u Oluji.

UVLAČENJE HRVATSKE U RAT I NATO-v NAPAD NA JUGOSLAVIJU

- Oluja je samo vrhunac mog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ja sam, između ostalog, završio školu vojne strategije u Beogradu i u vrijeme "Slovenskog rata", početkom srpnja 1991. godine, dragovoljno prešao na hrvatsku stranu. Točnije, u Zbor narodne garde kada nas je tamo sve skupa bilo četrnaest, uključujući generala Špegelja koji je bio na čelu. Dok sam bio u vojnoj školi došao sam do podataka kako je došlo do rata u Sloveniji, odnosno kako je planirana agresija na Hrvatsku. Rat u Sloveniji je bio namješteni rat s ciljem da se Hrvatska uvuče u oružani sukob, kako bi JNA i srpska politika dobili legitimitet da nas mogu napasti.

Njihovi planovi nisu bili zapisani u dokumentima koje sam mogao ponijeti sa sobom. U ratnoj školi razrađivale su se strategije i operacije, a bila je namijenjena za buduće generale i admirale. Imao sam čin kapetana fregate, bio sam polaznik trećeg naraštaja, a u prvom je bio Blagoje Adžić. U školi su se praktički pripremale strategije za kasnije napade na Hrvatsku i BiH.

Jedna od takvih operacija bila je "Radikalna agresija NATO-a na Jugoslaviju". Ne zaboravite, govorimo od 90. i 91. godini, nakon pada bipolarne podjele svijeta, što je vrlo važna geopolitička činjenica. U to vrijeme na zapadu su bile razrađene dvije geopolitičke doktrine. Jedna je bila doktrina kirurškog rata koja će biti primijenjena u Pustinjskoj oluji, a druga je bila doktrina upravljanja krizama (crisis management). Upravljanje krizama značilo je upravljanje determiniranim kaosom. Otprilike, da se na nekom ograničenom području odvija nered i da sve političke strukture koje u tome sudjeluju na kraju moraju biti krive. Istodobno dok se u Kuvajtu primjenjuje doktrina kirurškog reza, na području bivše Jugoslavije primjenjuje se doktrina nadziranog nereda. U svakoj upravljanoj krizi mora postojati neki operator, a za njega je na ovom području izabran Slobodan Milošević i njegova ideologija stvaranja Velike Srbije. Glavni protagonist tog plana iz pozadine bila je britanska politika. Ona je tvorac i prve i druge Jugoslavije, jer Tito je bio Churchillov a ne Staljinov igrač. Kada je Staljin shvatio za koga Tito igra, za njegovog najvećeg protivnika, odlučio ga je maknuti, što je poznato kao vrijeme Informbiroa.

Na školi se dakle izučavao NATO napad na Jugoslaviju, što je samo po sebi nonsens jer NATO nije imao nikakvog razloga za radikalnu agresiju na bivšu državu. Međutim, kada se razrade odgovori koje su ponudile JNA i oružani sustavi bivše države, iz toga se lako može zaključiti da je u srži takvog scenarija zapravo bila agresija na Hrvatsku, što je bio i temelj obrane generala Markača i Gotovine u Haagu. A ako padne Hrvatska, past će i BiH. Kako Hrvatska nije pala, nego je ostala na svojim nogama, istina s 30 posto okupiranog teritorija, rat se 1992. morao "preseliti" u BiH. Škola je dakle razrađivala strateške zamisli kako će se JNA tobože braniti od napada NATO snaga, a u biti je to bio scenarij okupacije Hrvatske na crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag i stvaranje Velike Srbije.

S tim i takvim saznanjima prebjegao sam u Hrvatsku što mi u Beogradu nikada nisu oprostili i zbog čega me i danas napadaju.

Nakon što sam 1985. godine smijenjen kao zapovjednik razarača „Split” pet godina sam radio u odjelu vojnopomorske oblasti kao šef analitike za NATO-a. U tih nekoliko godina naučio sam doktrinu NATO-a koju poznajem jednako dobro kao bilo koji američki general. Tako sam stekao znanje vojnih umijeća zapadnih i istočnih škola, znao sam prednosti i mane jednih i drugih, što sam iskoristio u izradi strategija i provedbi operacija tijekom Domovinskog rata.

VUKOVAR JE SRAVNJEN ZBOG DOKTRINE VALJKA

 Iako bez oružja, Hrvatska je na početku rata pružila otpor kojeg JNA i Srbija nisu očekivali. Zašto? Zato što je JNA primjenjivala linearnu doktrinu, ili doktrinu valjka, preuzetu iz ruske vojne škole mišljenja. Tipičan primjer te doktrine bio je Vukovar. Ona kaže, ako ti je malo 100, daj 200 tenkova. Ako ti je malo tri brigade, stavi ih šest, samo da samelješ sve pred sobom. Takvoj doktrini možete se suprotstaviti samo ako imate tri puta veće vojne snage. Kako Hrvatska to nije imala ona se, rekao bih nesvjesno, suprotstavila agresiji kroz modularnu strukturu ratovanja. S malim snagama, uz prave informacije, svoju ograničenu vojnu moć možete višestruko projicirati i postići puno veći efekt nego vojne snage koje ne primjenjuju modularnu strukturu. U Vukovaru se ta struktura prvi put primijenila. Pojavile su se spontane skupine, džepovi otpora, poput Trpinjske cesta, koje su branile grad, a nisu imali zajedničko zapovjedništvo. Da su bili hijerarhijski organizirani, bilo bi im lako uništiti zapovjedništvo i sustav obrane bi se raspao. Nasuprot tome, oni su između sebe improvizirali i to je stvaralo veliki otpor neprijateljima. Zato se Vukovar i mogao braniti tri mjeseca. Ali kod nas je sve namjerno pogrešno postavljeno pa se tako postavlja pitanje "izdaje Vukovara". Čim tako postavite pitanje znači da je neko izdao, više ili manje. Ne! Ovdje treba obrnuto postaviti pitanje: kako se Vukovar u takvom odnosu snaga uspio braniti tri mjeseca, što je jedinstven slučaj u suvremenoj povijesti ratovanja.

GEOPOLITIČKI KONTEKST HRVATSKE I BIH

- Dolaskom iz Beograda Tuđmana sam upoznao s njihovim planovima i zašto je rat u Sloveniji bio namješten. Kučan se bio dogovorio s Miloševićem da Slovenija izađe iz Jugoslavije tako da će ih JNA okupirati, a Hrvatska će im priskočiti u pomoć. Tako će Milošević i JNA dobiti legitimitet da izvrše agresiju na našu zemlju. Da je Tuđman donio takvu odluku i krenuo "u pomoć" Sloveniji bio bi to znak da smo nasjeli na njihov plan. Mi bi bili predstavljeni kao napadači na legitimne oružane snage međunarodno priznate države, a zna se kako to može završiti. Istodobno, Tuđman je bio upoznat s planom okupacije Hrvatske i BiH. Počeo je Domovinski rat, no prva dva koraka planirane strategije JNA nisu se ostvarila. Rat se, to morate znati, odlučuje i dobiva na razini strategije. Samo su dvije operacije strateške razine bile izvedene u Domovinskom ratu. Jedna je osvajanje vojarni 14. rujna 1991., jer nismo imali oružje, a druga je operacija Oluja.

Strategija vas uči da protivnik gubi ako svoj plan ne ostvari u određenom vremenu, a JNA na početku rata nije uspjela doći do tri strateške točke, odnosno zapadne granice Velike Srbije. Gube strateški, gubi i britanska i francuska politika koje su ih podržavale, i dolaze međunarodne snage koje zatečeno stanje cementiraju. Srpska politika na čelu s Miloševićem i JNA ne može više spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske i 1992. prenose rat u BiH. S istim ciljem, da okupirane dijelove Hrvatske pod nadzorom UNPROFOR-a pripoje okupiranoj BiH i zaobilaznim putem opet stvore Veliku Srbiju.

Pogrešna politika Alije Izetbegovića ostavlja BiH bez obrane, Hrvati se pripremaju i 1992. kreće glavni srpski udar na BiH prema planu za kojeg je Tuđman znao: zatvoriti "kliješta" Kupres–Tomislavgrad–Livno, te druga u dolini Neretve. Kad se ta "kliješta" spoje, nema Hrvatske, odnosno nema BiH. Zato u travnju 1992. kao zapovjednik južnog bojišta dolazi general Bobetko, a u Livno, nakon pada Kupresa, general Gotovina i moja malenkost. Potom 23. travnja kreće sinkronizirana operacija, zaustavlja se prodor srpskih snaga u dolini Neretve te na području Livna i Tomislavgrada i BiH je po drugi put spašena.

Iduće godine Srbi osvajaju 70 posto BiH, ali ostalo nisu uspjeli osvojiti zahvaljujući Hrvatima. Engleska geopolitika sve to drži pod kontrolom. U to vrijeme pokušavaju spriječiti da se otkriju srpski zločini i logori u BiH, a kako bi svi bili podjednako krivi, trebaju u BiH pokrenuti rat svih protiv svih. Posljedica toga su Ahmići. Oni su „proizvod” engleske obavještajne službe u kojem je, nažalost, s hrvatske strane, između ostalog, sudjelovala i postrojba Jokeri. Njih su na terenu u stopu pratile kamere BBC-a. Tako su stvoreni Ahmići. Zločin je nedvojbeno počinjen, ali zna se u čijoj režiji. Takvo će stanje u BiH potrajati sve do 1994. godine.

RAT ČETVRTE DIMENZIJE I DRONOVI

- Nakon što je 1992. obranjena BiH zahvaljujući Hrvatima, nakon što je učvršćen bojišnica na jugu i na potezu Kupres–Livno, general Bobetko postaje načelnik Glavnog stožera, a ja načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera. Tu počinje naša suradnja koja će trajati sve do kraja rata. Inače, Bobetko me zvao Clark Gable ili Meksikanac zbog brkova. Kad je bila rasprava o vojnom umijeću oslovljavao me s profesore, a kad je trebalo planirati s doktore.

O meni je dakle ovisilo s kojim će informacijama stožer raspolagati. Bez pravodobnih obavještajnih informacija nema pobjede u ratu, a onaj tko ima više saznanja o sebi i protivniku taj će u sto bitaka pobijediti, kazao je Sun Tzu. Kao školovani strateg jako dobro poznajem elemente suvremenog vojnog umijeća. I znam što je četvrta dimenzija rata, rat u realnom vremenu. Da bih mogao kontrolirati bojište i ostvariti ciljeve, moram imati mogućnost da ustanovim gdje su ciljevi i prioritetno djelovati u skladu s njima. U osnovi, to je doktrina NATO snaga s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća koja na istoku nije bila poznata. Najviši njihov doseg je bio trodimenzionalni rat, znači pješak plus zrakoplovstvo, a mi smo već bili u četvrtoj dimenziji koju oni nisu mogli pratiti.

U današnjem vremenu informacije su važne, ali još važnije je imati analitički tim koji će znati te informacije upotrijebiti na efikasan način. Od početka sam puno polagao u izgradnju analitičkog tima, a tu su bile i druge obavještajne sastavnice, kao što su elektronski nadzor, agenti, nove tehnologije i bespilotne letjelice. Iako je bio general iz Drugog svjetskog rata, Bobetko je imao intuiciju i razumijevanje za nove analitičke metode, shvatio je prednosti takvog načina ratovanja tako da je Hrvatska vojska vrlo brzo, uz američku i izraelsku, prva operativno upotrijebila bespilotne letjelice. Počelo je s operacijom Maslenica 1993., nakon samo dva mjeseca od mog povratka u stožer, a svi znamo kako je operacija uspješno provedena. Tu je prvi put primijenjen tzv. poluprstenasti elektronski obavještajni sustav. Naime, tijek cijele operacije neprestano smo elektronski pratili. Pratili smo je vizualno, klasičnim načinom izvidnika i elektronski. Uvijek smo imali sliku stanja na bojištu u realnom vremenu, što nam je dalo prednost u odnosu na neprijateljske snage. To se pokazalo djelotvornim i nastavili smo je razvijati.

PRISLUŠKIVANJE MILOŠEVIĆA

- Središnjica za elektroničko djelovanje koju sam vodio prisluškivala je Slobodana Miloševića od 1993. do 1996. godine. Tako smo prikupljali brojne dragocjene informacije koje nisu bile ključne samo za Oluju nego za cjelokupni Domovinski rat. Bili su tu i njegovi privatni razgovori sa suprugom i sinom, jer tako ulazite u mentalni sklop protivnika i njegov način razmišljanja. Srbi nisu znali da smo prisluškivali Miloševića niti bi saznali da "nesreća" zvana Jozo Radoš nije, na nagovor Engleza, otkrio o tome dokumente nakon 2000. godine. Prisluškivali smo ga elektronskim putem, sve njegove komunikacije iz sjedišta u Dobanovcu, gdje je inače i Tito imao rezidenciju.

Svakoga dana u svakom trenutku tijekom te tri godine znali smo s kim i što komunicira. On ništa nije slutio. To smo čak testirali tako što bi im podmetnuli neke informacije. Uspjeli smo prisluškivati Miloševića, što ni Amerikancima nije pošlo za rukom, ali smo ih s tim upoznali. Jednom smo čak snimili razgovor između Miloševića i Clintona koji ga je nazvao. Čim je razgovor završio pozvali smo kolege s američke strane i o tome ih obavijestili. Ujutro u Bijeloj kući predsjednika Clintona na stolu dočekuje transkript razgovora vođenog s Miloševićem. "Što je ovo, mene moje službe prisluškuju" kazao je. „Ne predsjedniče, to je partnerska služba, i ovo je samo na vaše znanje”.

SASTANAK MILOŠEVIĆA I PERIŠIĆA

- Prisluškivanje Miloševića dovelo nas je do ključnog saznanja za operaciju Oluja. Naime, u listopadu 1993. doznali smo za sastanak Miloševića i zapovjednika Generalštaba JNA Momčila Perišića. Informacije o tom sastanku dobili smo operativnim putem, preko jednog agenta. Raspravljali su o stanju u BiH i Hrvatskoj. U tom trenutku Srbi pod kontrolom imaju 70 posto BiH i 30 posto Hrvatske. Njihova je procjena bila da se Hrvati neće s tim pomiriti i da će hrvatske vlasti sigurno ići u oslobađanje okupiranih područja. Milošević i Perišić postižu dogovor kako bi u tom slučaju bilo poželjno da tijekom vojnih oslobodilački operacija hrvatske snage pobiju između 40 i 50 tisuća Srba! To će, naime, značiti da su Hrvati zločinci i fašisti, a da Srbi pobjeđuju u ratu. Oni su se znači dogovorili da će nas u slučaju da krenemo u operaciju oslobađanja dovesti u takvo vojno i operativno stanje u kojem ćemo morati pobiti nekoliko desetaka tisuća Srba. S tom informacijom odmah sam upoznao predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Tuđman je od nas tražio rješenje, kako isplanirati oslobodilačku akciju, a da ne upadnemo u zamku koju spremaju Milošević i Perišić. Da ne postanemo dio njihove monstruozne strategije u kojoj su bili spremni žrtvovati gotovo 50 tisuća svojih sunarodnjaka, a sve kako bi se nas prikazalo kao fašiste, i da oni tako dobiju rat.

Niti dva tjedna od tog Tuđmanovog zahtijeva nastaje dokument koji se zove „Strateška napadna operacija za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a”. Sastavljen je na četrnaest ipo stranica i on je bio prvi strateški korak u osmišljavanju operacije Oluja. Kad sam ga donio Bobetku, pitao me u koliko ga primjeraka imam. Rekao sam mu da je jedan kod mene u računalu, a drugi kod njega, na papiru. „Neka tako i ostane!” kazao mi je.

Zašto takav naslov? Zato što se mora poštovati međunarodno ratno pravo. Operacija je morala biti cjelovita za sva okupirana područja. Napadna sa strateškim težištem na Banovini, Kordunu, Lici i Sjevernoj Dalmaciji, ali i obrambena na istoku, u Podunavlju, gdje se mogao očekivati napad vojnih snaga iz Jugoslavije.

KORIDORI ZA POVLAČENJE KAO ‘VRATA SPASENJA‘

- Osnovna zamisao tog dokumenta, koju će kasnije razraditi operativni stožer, bili su koridori za izvlačenje neprijateljskih snaga. Bila su predviđena četiri takva koridora, na svim dijelovima bojišnice. Napadni dio bojišnice, od Hrvatske Dubice na sjeveru do Dinare na jugu, bio je dug 630 kilometara. Američke analize su ocijenile da je to najveća kopnena bitka nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Površina bojišnice je bila 11 tisuća četvornih kilometara. Usporedite to s Kosovom 1999. godine. Površina naše operacije je bila za tisuću kilometara veća od površine Kosova, Amerikancima je za operaciju trebalo 84 dana, a hrvatska Oluja je trajala 84 sata.

Dakle jedino rješenje za uspješnu operaciju je bilo u otvorenoj komunikaciji za povlačenje neprijateljskih snaga. Ideja koridora je bila izravna posljedica prijetnje sa sastanka Miloševića i Perišića o žrtvovanju 50 tisuća Srba. Osupnuti tom njihovom bešćutnom strategijom, mi smo svjesno u naš plan ugradili „sigurnosne elemente” u vidu koridora, kako bi pod svaku cijenu izbjegli scenarij u koji su nas htjeli uvući. Pogledajte što se dogodilo u Vukovaru. Kad je JNA tamo zatvorila sve koridore, što su branitelji radili? Borili su se do posljednjeg, sve dok nisu izginuli. Htjeli su nas uvući u njihovu igru, ali mi smo im tome strateški parirali na pametniji i humaniji način. Nismo smjeli dozvoliti „zatvaranje” jer bi na tom velikom području nastao kaos, a u tom kaosu bi možda bilo i više mrtvih nego što su oni priželjkivali. Zastrašujuća je činjenica da je srpska politika uopće tako planirala ostvariti svoje strateške ciljeve. To je produkt bolesnog uma.

Danas svi teže koridorima, pogledajte situaciju u Siriji. Koridori su tamo spasili milijune života, a prvi koji su primijenili tu metodu bili su Hrvati u operaciji Oluja. I zato se Oluja proučava na mnogim školama strategije diljem svijeta. Po etici ratovanja koju su postavila dva stratega, jedan iz doba Rima, Vegecije, i kasnije Carl von Clausewitz u svom djelu "O ratu", najveća etika ratovanja je ostaviti protivniku slobodu. Mi smo s koridorima upravo to napravili. Ako ćete se vi braniti, mi smo tu. A ako hoćete, evo vam, spasite živote. Operacija Oluja je u biti operacija u kojoj hrvatske oružane snage spašavaju srpske živote od srpske politike! Kasnije su od toga napravili inverziju, pa su to proglasili etničkim čišćenjem.

Danas saborska zastupnica Anja Šimpraga lamentira kako je ona kao djevojčica s deset godina bila u toj koloni. Pa gospođo, da nije bilo te kolone vi danas ne biste bili zastupnica u Hrvatskom saboru. Jer vas je htjela žrtvovati srpska politika, a spasile su vas hrvatske snage.

To se pokušalo napraviti i na haškom sudu. Kad nisu mogli dobiti rat, onda su nam, uz pomoć britanske politike, na suđenju generalima Gotovini i Markaču, htjeli prilijepiti etničko čišćenje. Kako je obrana bila oslonjena na logiku koridora, jer drukčije nije mogla biti postavljena, došlo je do oslobađajuće presude hrvatskih generala.

Operacijom su dakle bila predviđena četiri koridora za izvlačenje neprijateljske vojske i civila. Ti koridori nisu bili štićeni od strane Hrvatske vojske, ali nisu bili ni napadani. Jedna od ključnih točaka gdje su se spajala dva koridora bilo je mjesto Otrić pored Gračaca. Generalu Markaču bilo je zapovjeđeno da, kada siđe s Velebita i oslobodi Gračac, niti jedna postroja ne smije proći točku Malovan. U Brijunskom transkriptu možete pročitati kako iznosim tijek operacije, kako ističem četiri koridora kao „vrata spasenja” i „vrata života”. Zbog toga je čak i bilo razmišljanja da se operacija Oluja nazove „Četiri vrata”.

ODNOSI SNAGA

- Operacija Oluja najčišća je operacija u povijesti ratovanja i to nije nimalo preuzetno reći. Zašto? Uzmite odnos snaga. Po svim optužnicama u Hrvatskoj i Haagu podignutima protiv Hrvata za ratni zločin u Domovinskom ratu, terete se za manje od 300 žrtva. A jedna američka raketa dronom u Pakistanu usmrti po stotinu ljudi, mahom civila. U operaciji Oluja sa srpske strane je bilo 50 tisuća, a s naše 130 tisuća vojnika, dakle 180 tisuća vojnika na jednom bojnom polju. U ratu nažalost stradaju ljudi i jedan nedužan čovjek je previše, ali takve se stvari u ratu događaju. U takvom kontekstu vi ne možete kontrolirati apsolutni svaki dio bojišta, i da hoćete ne možete. Govorim o operaciji koja je trajala četiri dana, a ne o onome što se nakon operacije događalo, o čemu također možemo govoriti. Poslije operacije svatko je mogao obući hrvatsku odoru i otići u neko selo i pobiti nedužne ljude. Uvijek postoje igre koje se igraju prema vani i koje se igraju u pozadini.

PREKOMJERNO GRANATIRANJE NE POSTOJI

- Jedna od tih „igara” je bilo i njihova postavka o prekomjernom granatiranje Knina. To je silovanje zdravog razuma, protiv svih postulata vojnog umijeća. Prekomjerno granatiranje ne postoji ni u jednom pojmovniku nijednih oružanih snaga bilo koje države na svijetu! Ako u vojnoj operaciji postoji cilj koji se može neutralizirati, zapriječiti, uništiti ili osvojiti, ako ga želim uništiti, mogu ga uništiti topništvom, mogu ispaliti 10 tisuća granata. Pojam prekomjernog granatiranja je ekskluzivno uveden samo za Hrvate.

Postoje naime izvješća načelnika obavještajne uprave tzv. Vojske Krajine koje on službeno upućuje u Generalštab vojske Jugoslavije u Beogradu i vojske srpske u Banja Luci. U njemu stoji da je prvog dana operacije na Knin palo između 250 i 300 projektila. On to šalje u 10 sati prvog dana Oluje. I to je bilo svo prekomjerno granatiranje jer smo sutradan ušli u Knin! Usput nabraja gađane ciljeve: zgrada generalštaba Vojske srpske krajine, rezidencija predsjednika Martića, jedna, druga, treća vojarna i željezničko raskrižje. Dakle, njihov izvještaj govori da su bili gađani legitimni vojni ciljevi u jednoj operaciji. To samo govori o sustavnim obmanama kojima smo bili i još uvijek smo izloženi.

BRIJUNSKI TRANSKRIPTI

- Bila su dva sastanka na Brijunima. Jedan održan 17. srpnja i drugi 31. srpnja. Na prvom generala Bobetka zamjenjuje general Červenko na mjestu načelnika glavnog stožera. Slika s tog sastanka je završila u medijima. Slike s drugog sastanka ne postoje, a u medijima se uvijek pojavljuje slika s prvog sastanka i transkript s drugoga koji je autentičan i točan dokument, ali samo u tonskom zapisu. Iz njih se vidi da su glavna tema sastanaka bili koridori koji su morali ostati otvoreni da se sačuvaju srpski životi. Tko hoće čitati, tamo sve piše. Ali citira se samo Tuđman koji na jednom mjestu kaže: „Trebamo tako udariti da Srbi nestanu”. A onda ide iduća rečenica „da njihove snage kapituliraju...”, koja se ispušta. U razgovornom jeziku pojednostavljivanja su normalna, jer je jasno da se misli na kapitulaciju srpskih snaga, ali to se prenosi i tumači reducirano u smislu Tuđmanovih „zločinačkih namjera”.

ZAŠTO JE OLUJA MORALA ZAVRŠITI ZA ČETIRI DANA

- Operacija Oluja nije smjela trajati dulje od četiri dana jer smo raspolagali obavještajnim informacijama o dogovoru Engleza i Miloševića, o čemu postoji i snimka. Oni su htjeli da operacija traje najmanje šest do deset dana. Odnosno da Srbi, kada mi krenemo u oslobađanje okupiranih teritorija, moraju toliko izdržati kako bi Englezi mogli uz pomoć svojih „saveznika” zaustaviti operaciju i proglasili je etničkim čišćenjem. Snimili smo razgovore između Miloševića, Mladića i Karadžića, a dio spoznaja smo dobili i operativnim putem. Da su oni u tome uspjeli, da su nas zadržali šest do deset dana, naša operacija je mogla biti njihova pobjeda. Uz pomoć Engleza i drugih zaustavili bi operaciju oslobađanja i tražili sankcije Ujedinjenih naroda. Oni su, budimo realni, znali što mi pripremamo, ali nisu znali da mi njih cijelo vrijeme operativno obrađujemo.

 MILOŠEVIĆ: „KRENULE SU USTAŠE”

- Iskreno, više se ne sjećam kakva je bila prva reakcija Miloševića kad je 4. kolovoza u 5 sati ujutro počela operacija Oluja, ali i Milošević i vrh JNA bili su sigurni da će izdržati najmanje šest dana. To se vidjelo po njegovoj reakciji. Govorili su „krenuli su ustaše, ali mi ćemo kako smo se dogovorili”. Dakle, nisu bili iznenađeni, ali su bili uvjereni u pobjedu svoje strategije. Njihova je strategija bila da nas dovedu u stupicu u kojoj ćemo mi morati pobiti 40-50 tisuća Srba, a mi napadamo u namjeri da se to ne dogodi i oni ne znaju plan naše operacije da smo ostavili četiri koridora. Kad je operacija krenula oni su čekali kada će doći do kaosa iz kojeg bi izašli kao pobjednici, a mi kao zločinci. Međutim, oni nas nisu mogli pratiti. Jer je to bila operacija četvrtke dimenzije ratovanja, a oni su funkcionirali u maksimalno tri dimenzije.

Vodili smo operaciju iznad njihove dimenzije ratovanja. Nisu očekivali tako brz prodor naših snaga. Mi nismo imali snage napadati na svih 630 kilometara bojišnice nego smo zabijali klinove po točno određenim operacijama. Zbog toga kažem da je operacija Oluja fraktalna geometrija, a fraktal je određen u vremenu. Planirali smo da operacija traje četiri do maksimalno šest dana. Tuđman je rekao kako će to „ići i brže”, i bio je u pravu. Hrvatska vojska je imala tempo napada, morala je napredovati najmanje 800 metara po satu da bi za četiri dana stigla 50 kilometara, koliko su bile najdublje ciljane točke, odnosno do granice s BiH. Taj tempo od 800 metara na sat ne mogu postići ni NATO snage. I to je fenomen operacije Oluje na području fraktalne geometrije i četvrte dimenzije ratovanja.

OLUJA JE RIJEŠENA ZA POLA SATA

- U biti, Oluja je bila riješena u prvih pola sata. Kako? U umijeću ratovanja kaže se: „Ako napadaš sve ništa nećeš osvojiti. A ako braniš sve, ništa nećeš obraniti”. U Oluji su u prvih pola sata napadnute tri primarne plus dvije sekundarne točke, odnosno gravitacijske stožerne točke. Što trebate napraviti da kod neprijatelja izazovete pomutnju? Uništiti mu komunikacije! Raketiranjem radio-relejnog čvorišta na Ćelavcu uništiti smo im sve komunikacije, a ostale smo im blokirali. To je bila prva točka.

Tvrtko Jakovina i još neki kažu da su to učinili Amerikanci. Kakvi Amerikanci, to su napravila dva pilota Miga 21 koja su šest mjeseci samo to uvježbavala! Na taktičkoj razini odsjekli smo im vezu između Dalmacije i Like, ali i komunikaciju preko Banja Luke prema Beogradu.

Druga točka je bila zapovjedništvo 39. korpusa u Banovskom Grabovcu, jer se odatle u operaciji Bljesak izdavala zapovijed za raketiranje Zagreba sustavom ORKAN. Uništili smo im zapovjedništvo i zato u Oluji nije bilo lansiranja srpskih ORKAN-a. Treća točka je bilo zapovjedništvo 18. brigade u Buniću u Lici jer su na Udbini u zračnoj luci imali deset zrakoplova pripremljenih za borbeno djelovanje. Ako mi krenemo u operaciju, oni će napraviti inverzni kemijski rat tako da će zrakoplovima bombardirati rafineriju nafte Urinj u Bakru.

O svemu tome imali smo prikupljene informacije i zato je trebao što brži prodor kopnenih snaga kako oni ne bi mogli izvesti svoje namjere. Digli su zrakoplove, ali ih je brzina napada iznenadila, pa su ih morali spustiti u luku Mahovljane pored Banja Luke.

Ostale dvije točke bile su zapravo obrnute bojišnice kao dio našega plana. Nismo napadali frontalno, nego iza leđa, kako ne bi ugrozili koridore za izvlačenje. Zato su naše snage išle preko Dinare. Na nju se penjemo postupno od 1993. i ništa nije bilo slučajno. Druga obrnuta bojišnica je bila od Bosanske Dubice, dolinom Une, a točka ne zatvaranja u Hrvatskoj Kostajnici. Ona je bila jedna od izlaznih koridora, a druga Dvor na Uni. Dakle imate istovremeni napad na tri ključne točke, zračnim udarima, a to je rat treće dimenzije, i dvije točke obrnute bojišnice, dakle elemente rata četvrte dimenzije, jer bespilotne letjelice prenose sliku u realnom vremenu. Za to smo koristili dronove, ali ne američke, kao što neki tvrde, nego isključivo hrvatske proizvodnje. Dolaskom Radoša ta je proizvodnja uništena i Srbi su sada na tom polju pet kopalja ispred nas, a bili smo uz bok Amerikanaca i Izraelaca.

U prvih pola sata tri strateška cilja su dakle uništena, razbio si im veze, a istodobno ide prodor kopnenih snaga na 25 taktičkih pravaca. To su elementi ratovanja druge, treće i četvrtke dimenzije, a oni se nama suprotstavljaju samo pješačkim djelovanjem, odnosno ratom druge dimenzije.

Mislim da sada puno bolje možete shvatiti važnost operacije Oluja i razlog njenog uspjeha. Sve te dimenzije moraju djelovati sinkronizirano. Naravno da svi sudionici operacije s naše strane to nisu mogli znati. To nisu znali ni zapovjednici. General Gotovina je u operaciji bio jedan od osam zapovjednika iste treće zapovjedne razine, ali radi povijesne istine valja istaknuti da je on bio na glavnom pravcu napada prema kraljevskom gradu Kninu.

ŠTO SE DOGODILO U PETRINJI

- U svim vojnim operacijama plan je jedno a tijek izvođenja drugo. Plan se treba poštovati, ali kad operacija krene morate unositi korekcije. Oluja spada u sam vrh vojnih operacija u povijesti ratovanja u kojima se plan nije trebao posebno korigirati. Jedino je trebalo raditi korekcije u Petrinji gdje je značajne gubitke imala 2. gardijska brigada, zato što se tamo odstupilo od plana. Prema planu nije bio predviđen ulazak u Petrinju, jer je ona bila na samoj bojišnici, i nije se trebalo igrati s oklopnim snagama na crti Mošćenica–Češko selo-Petrinja. Trebalo je ići u široki obuhvat, 25 kilometara u dubinu Petrinje, prema Dvoru na Uni. Za taj je pravac bio odgovoran general Ivan Basarac. On je, vjerojatno pod utjecajem generala Bobetka koji je tada bio u mirovini, promijenio prvotni plan. Naravno, došlo je do gubitaka ljudi. U tom trenutku trebalo je reagirati, a to je bila smjena zapovjednika Basarca. Dolazi general Stipetić koji je to područje dobro poznavao jer je prije Basarca bio zapovjednik Zbornoga područja Zagreb. Stipetić je inače bio određen da vodi operativni stožer za obranu na istoku zemlje. Drugi dan operacije dolazi u Petrinju i izvlači naše snage na početni položaj i operacija je tu završena.

PREDAJA 21. KORPUSA

- Bilo je planirano da srpske snage 21. korpusa, kojim zapovijeda pukovnik Čedo Bulat, neće napadati gardijske brigade, jer tamo gdje je bio 21. korpus nije bilo vrata za izvlačenje prema BiH i logikom stvari oni su morali ići na Dvor na Uni. Dana 4. kolovoza u 17 sati Martić izdaje zapovijed da se stanovništvo povuče, a to rade ne bi li stvorili planirani kaos. Bulatov 21. korpus nema kuda. Iz odgovornosti Zbornog područja Karlovac prelazi u Zborno područje Zagreb, u jednom zapovijeda general Crnjac, a ovamo već general Stipetić.

Stipetić nema nikakve veze s 21. korpusom, ali kako mi prisluškujemo i UNPROFOR, čujemo kako belgijski general Peters nagovara Čedu Bulata da odugovlači i da ne potpisuje predaju. Drugim riječima, da čeka do kaosa kako bi Srbi pobijedili. S tim informacijama odmah upoznajem ministra Šuška i predsjednika Tuđmana. Odlazim na Banovinu i tražim razgovor s generalom Petersom. Kažem mu neka pozove Čedu Bulata i neka se preda. On se počeo nešto meškoljiti i izvlačiti. Rekao sam mu: „Zovite ga jer vi hoćete da mi pobijemo Srbe, jer vi radite za srpske planove. Imamo snimke, ako hoćete, možete dobiti jednu”. Ostao je bez teksta. U tom trenutku on ispred mene zove Čedu Bulata koji još prije govorio kako nema tu što raditi jer su izgubili rat. Kako mi ne bi izgubili vrijeme, određeno je da general Stipetić, koji je tada bio na terenu, s Čedom Bulatom potpiše predaju. Kasnije se to zaokrenulo u „Stipetić zarobio korpus, zarobio ovo, ono...” a zaboraviše svi na generala Crnjca koji je sada teško bolestan jer je on napadao na području odgovornosti 21. korpusa. O tome se treba govoriti.

Kad su oni u Beogradu vidjeli da je gotovo, uvijek je bila dvojba zašto se vojska Jugoslavije nije uključila. Nije se uključila jer su znali da će tako izgubiti još jedan rat. Jer oni znaju, zahvaljujući informacijama od Engleza, da imamo vojsku u naponu koja može narasti do 250 tisuća vojnika i lako se može prebaciti na istok Hrvatske. Zato se nisu uključili. Imali smo pet gardijskih brigada u napadu i dvije na istoku zemlje u slučaju uključivanja vojske Jugoslavije.

Oluja je završena onoga trenutka kada su se kroz koridore izvukle neprijateljske snage, simbolički, kada je potpisna predaja 21. korpusa. Snagama operativne skupine „Pauk” kojima je zapovijedao general Mile Novaković u bijegu su gazile svoje vlastite ljude u strahu od zarobljavanja. Postoje snimci na kojima se to vidi.

 

U seriji Diolomatska Oluja je pokazana slika čini mi se, to nisam siguran, ali ono sto jesam, je da je njihov general Clark rekao kako su 3,4 njihova umirovljena generala pomogli u obuci naših snaga i zbog toga su odgovarali u SAD-u naj vojnom sudu.

Ne mogu naći nigdje javno vise podataka o tome

I zaboravio sam reci nakon mimohoda prvi put sam čuo to izravno od nekog utjecajnog novinara, a i inače ju cijenim zato svaka čast Ivani Petrović.

Morao sam si vratiti mimohod da vidim kako je bilo to na TV i kaže kako su strane sile pogotov Britanci izravno radili na tome da nas kao prvo zaustave a zatim i ocrne kompletnu akciju Oluja.

I da bi to voljela detaljni obraditi u programu na obljetnicu presude. Nadam se da će i uspjeti...

Tisuću dana borbenog sektora – toliko je trajao impresivni ratni put hrvatskog branitelja iz Šibenika Gorana Macure. Bivši pripadnik 113. brigade HV-a, kao i Specijalne jedinice policije “Jastrebovi” u sklopu koje je dva puta “otukao” teren na Velebitu, jedan je od veterana Domovinskog rata koji su žrtvovali mladost i zdravlje, a mnogi su dali i svoj život za slobodu te ih se Hrvatska ovih dana prisjeća u povodu 30. obljetnice Oluje.

I bila bi to priča nalik brojnim drugima, da nije dijelom posve drukčija, posebna, stoga i impresivna, zbog jednostavne činjenice da ovaj nekadašnji vojnik pripada korpusu hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Njihova odluka da sudjeluju u obrani države koja je i njihova domovina u trenutku kad su mnogi kalkulirali ili, još gore, birali drugu stranu, pokazatelj je lojalnosti i izuzetne hrabrosti.

Mnogi su od njih taj izbor platili glavom, no veliki broj preživjelih ne samo da nije dobio priznanje koje zaslužuje nego se mora nositi, kako onda u ratu tako i danas u miru, s različitim stigmama, od etiketa izdajica do vječitih sumnjivaca, uz osjećaj da nikamo ne pripadaju. Premda ključna za razumijevanje konteksta ratnih zbivanja iz tog vremena, priča o Srbima koji su branili Hrvatsku i danas je jedna od najzanemarenijih i najmanje istraženih tema Domovinskog rata, a pitanje sudjelovanja Srba u Domovinskom ratu i dalje je jedna od najosjetljivijih i posve nenačetih, a iznimno važnih tema u protekla tri desetljeća.

No Goran Macura u vihoru rata nije imao ni najmanju dvojbe kamo i kome pripada. Roditelji su mu iz Skradinskog zaleđa, otac iz Međara, a majka iz Bribira, zaseok Pavići, i ondje su ga pobunjeni Srbi pokušali pridobiti na svoju stranu, još u jesen 1990. kada se vratio sa odsluženja vojnog roka u JNA.

– Jedne večeri po mene su došla dva momka. Rekli su da Milan Martić dijeli oružje u policijskoj postaji u Kninu i da bismo trebali otići tamo po naoružanje. Ali ja sam im se zahvalio i rekao da mi nikad više ne dolaze u kuću. U tom razdoblju često sam iz Šibenika odlazio gore u selo, s roditeljima i sestrom, i tada su mi govorili da ćemo uskoro trebati “dva pasoša”, odnosno pasoš i putovnicu, i od tada smo prestali dolaziti. Već sam se tada stavio na raspolaganje našoj Civilnoj zaštiti i Uredu za obranu. Potom sam se 1991. dragovoljno javio u Zbor narodne garde – kaže Macura.

Točan broj branitelja srpske nacionalnosti ni danas nije poznat: u obrani Hrvatske od 1991. do 1995., prema neslužbenim podacima, sudjelovalo je njih oko deset tisuća, no stvarna brojka puno je veća, što dovoljno govori o potrebi otvaranja ove, još uvijek neosvijetljene teme.

Kao osnivač Udruge hrvatskih pravoslavnih branitelja, Goran Macura upornim je istraživanjem došao i do većeg broja.

– S obzirom da se evidencije nisu vodile prema nacionalnom ključu, trebale su mi godine, ali nabrojio sam 12.600 ljudi i rekao bih da sam mogao pogriješiti plus-minus 50 ljudi, ali to je to. Zamislite, pa to su, brojčano gledano, tri brigade! Tijekom rata, moram to reći, mene nitko nije krivo pogledao niti mi prebrojavao krvna zrnca, a danas u miru, što se tiče odnosa prema hrvatskim braniteljima, prolazim istu sudbinu kao i svi oni – zaključio je Goran Macura.

Jedan od Srba hrvatskih branitelja koji su svojim javnim istupima nemjerljivo doprinijeli rasvjetljavanju ove teme svakako je i Predrag Mišić Peđa, umirovljeni časnički namjesnik HV-a iz Vukovara.

– Ja jesam Srbin po nacionalnosti, ali nijednog trenutka nisam razmišljao koga ću braniti. Pa tu sam rođen, tu su mi kuća, obitelj, prijatelji. Svatko normalan učinio bi isto što i ja, branio kućni prag. Moram priznati da takva zvjerstva i zločine nisam očekivao, ponajmanje od dojučerašnjih prijatelja iz djetinjstva – kazao je za Večernji list.

No nisu samo prijatelji izdali svoj grad, učinila je to i njegova obitelj.

– Nažalost, moj je brat bio na drugoj strani. On je napadao grad, a ja sam ga branio. Pretpostavljam da on i danas živi u Beogradu, gdje je živjela i naša majka – ispričao je Predrag Peđa Mišić, danas saborski zastupnik Domovinskog pokreta.

Hvalevrijedan doprinos dala je i ekipa nedavno snimljenog dokumentarnoga filmu “Braća po oružju” u produkciji zagrebačke Udruge veterana, vojnika i domoljuba.

Autori filma zabilježili su autentične ispovijesti hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, koji svjedoče o brojnim, a široj javnosti nepoznatim primjerima domoljublja, junaštva i odricanja ljudi koji podrijetlom nisu Hrvati, ali Hrvatsku smatraju svojom domovinom i srčano su je branili u odori Hrvatske vojske s oružjem u ruci.

U Vukovaru su snimali Željka Ilića, hrvatskog ratnog vojnog invalida koji je bio zatočenik srpskih koncentracijskih logora, gdje je bio podvrgnut posebnom “tretmanu” jer je odabrao “pogrešnu” stranu, a zbog svega i danas boluje. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je: “Vi!” Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali: “Tko ti je ubio roditelje?”, a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja, tvrdoglavo odgovarao: “Vi! Vi!”… iako svjestan kako svaki otpor vodi u smrt.

Pripadnici Tigrova s ljubavlju su i poštovanjem govorili o svome suborcu Harllanu Von Bassingeru, za kojeg su četnici mislili da je strani plaćenik, a zapravo je bio dečko iz zagrebačkih Gajnica, 23-godišnji Srbin Goran Delić, koji je prije rata promijenio ime. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

– Na obranu Hrvatske motivirao ih je visoki osjećaj pripadnosti domovini. Filmom želimo reći da je nemoguće generalizirati i nametati kolektivnu odgovornost cijelom narodu. Cilj nam je još jednom pokazati kako Domovinski rat nije bio borba Hrvata protiv Srba, nego obrana Hrvatske od agresora – rekao je producent Dražen Hrženjak.

Naposljetku, Šibenčanin Goran Macura s početka ove priče nedavno je dobio poziv za sudjelovanje u svečanom mimohodu Oružanih snaga u Zagrebu, u povodu 30. obljetnice Oluje, kojem se, dakako, odazvao, ne krijući ponos. Uostalom, ondje mu je bilo i mjesto, rame uz rame sa svojim suborcima Hrvatima, s kojima se prije 30 godina borio za slobodu svoje jedine domovine.

https://www.youtube.com/watch?v=7HAEqnhowjs

ne znam kad će biti objavljen

radio je i borna marinić par dokumentaraca o nacionalnim manjinama u našoj vojsci za vrijeme rata.

Od albanaca, roma, talijana, čeha, roma.

https://www.youtube.com/watch?v=_4GqrHX_1lM

https://www.youtube.com/watch?v=56nir9VjCjY

https://www.youtube.com/watch?v=UebcWAFuFhQ

 

 

sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

pozdrav iz Istre!