In Memoriam SVEN LASTA

18. 4. 1925. Pakrac - 15. 8. 1996. Zagreb

Na današnji dan 1996. godine preminuo je legendarni hrvatski glumac i branitelj Sven Lasta.

U ranu jesen 1991. godine Sven je nedugo nakon dva infarkta, u 66. godini života, zamijenio "daske koje život znače" bunkerima i daskama Sunje. Neizmjeran je blagoslov bio poznavati tog velikog umjetnika i još većeg čovjeka, te prijateljevati s njim. Hvala mu za sve što je dao za Hrvatsku! (Predrag Krapljan)

Sven Lasta: “Piše Sunja Vukovaru” (1992)

Dunav je otvorio njedra i blago spustio

sveca-viteza na šaš i pijesak.

Utonuo je svetac u utrobu grada

i mirno spavao kroz stoljeća.

Tiha braća mrmljala su nad njim molitve,

optočili ga dragim kamenom.

I stoljeća su prošla…

I dode dlakav nakot i pohlepno

utrobu razgrne, sline im potekoše.

Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su

drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.

Otkle li su došli, iz kojih vremena?

Da ih nije iznjedrio Vučedol?

Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji

još se na Mitnici čuju.

Sad grad je oklop željezni sapeo

i sve stade pod gomilom gvozda.

Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost.

Imam samo Mariju Magdalenu, a i

ona je nekad bila grešnica.

Sad kleči ranjena, na ramenu pleh se njiše.

Zvona šute, treće zvono napuklo noću uzdiše.

Crijep se rasu preko cintera.

Jučer su se vratile dvije rode.

Tebi, Vukovare, možda nikad.

Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi

zenge sa svojim smiješnim imenima.

I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki

i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači

i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni.

Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama. Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim šibljem koje sada pupa.

Na mom zidu piše putnik namjernik: »Ostaj zbogom,

krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto«.

Vukovare, gdje su tvoja djeca?

Sveti Bono, tko će ih sad čuvat?

Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće.

Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim

smiješnim nadimcima, jer nisam dala

niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško

ja sam mali Vukovar.

nekako u ovo vrijeme,nedjelja popodne,oboren je prvi četnnički zrakoplov u domovinskom ratu,a odmah potom i drugi,,,,

luka andrijanić,momak iz bosanskog broda,sa tzv. trocjevcom koji je bio pričvrćen i zapravo montiran na jedan tamić koji je vozio po ulicama i baštama,po naredbi arbanasa,puca na zrakoplove 

Na današnji dan, 24. kolovoza 1991., pripadnik 3. brigade i dragovoljac Domovinskog rata Luka Andrijanić srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u Domovinskom ratu, zapovjedi prvog zapovjednika obrane Grada Vukovara, a oglušio se na zabranu iz Zagreba. 

To se dogodilo u Vukovaru kod silosa Đergaj po zapovijedi Ivice Arbanasa, unatoč tome što je postojala naredba da se ne napada postrojbe JNA koja se još uvijek službeno predstavljala kao “tampon-zona” između zaraćenih strana. U već se stavila potpuno na stranu stvarnosti Srbije i hrvatskih Srba, prije toga u potpunosti naoružavši civilno stanovništvo srpske nacionalnosti u svim hrvatskim krajevima koji su trebali postati dio Velike Srbije.

Nešto kasnije srušena su još dva zrakoplova, što je važno, jer tih dana počinje i prvi otvoreni frontalni napad na Vukovar u kojem je srpska vojska izgubila 5 tenkova, 2 transportera i 4 aviona, uz brojne ljudske žrtve.

Luka Andrijanić – heroj Vukovara i “otrov za neprijateljske avione”

Luka Andrijanić je hrvatski mladić iz okolice Bosanskog Broda koji je poput mnogih mladića iz susjedne Bosne i Hercegovine došao u obranu Hrvatske. U Zboru narodne garde javio se sa 19 godina nakon služenja vojnog roka u JNA, gdje je dobio brojne nagrade kao najbolji protuavionac u klasi.

Majci je rekao da ide na sezonske radove u polje za zaradom, jer nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane grada Vukovara i srušio 4 zrakoplova JNA.

Poginuo je u Vukovaru 20. rujna 1991., tri dana prije 20. rođendana.

Heroji Domovinskog rata

Slikano u Ceriću 1991. godine nakon izlaska u proboju iz Vukovara. Na fotografiji se nalaze Ante Dugan Samuraj, Petar Bajac i Ivan Anđelić Doktor.
Hvala im

šteta što se toliko godina nakon rata pokače Doktor i Samuraj. 

ne znam jeste li ispratili situaciji, Samuraj je po treći put mislim bio u podcastu kod Marinića, a Doktora su ražestile neke stvari koje je rekao te po Doktoru Samuraj uopće nije bio tamo i tada o čemu je pričao da je bio.

iskreno mi je krivo što Anđelić ne dođe u taj podcast, realno ima šta za reći, a nije baš da je alkos ili lik koji se ne zna izražavat jbt

bez ljutnje ali to nije cerić 91 jer je selo okupirano početkom desetog mjeseca 91,,,vjerovatno mala bosna ,,,,

proboj ili izlazak iz grada je išao,za većinu izmedju današnje benzinske kad izlziš iz nuštra prema ,lijevo bršadinu i desno prema marincima,kod henrikovca,koji se nalaze sa desne strane,,,sve iz pravca vinkovaca prema vukovaru. ali bilo je i grupa koje su išle i okolo na već spomenutu malu bosnu

na slici se ne nalazi dugan,,

dopuna,,,,,heroji svakako 🙏

https://hkm.hr/vijesti/domovina/dogadaj-tjedna-bitka-za-doljane/ 

Početak rujna. U ponedjeljak je trebao biti moj prvi školski dan drugog razreda osnovne škole.

A u nedjelju, odjednom, u rano jutro, nešto iza 5 sati, probudio me lom prozorskih stakala iznad moga kreveta. Sve iznad mene rušilo se, a zidove kao da je nešto u nizovima bušilo. Počeo sam plakati jer nisam shvaćao što se događa. Bio sam prestrašen i pao sam s kreveta. Netko mi je snažno stavio ruku na usta i prstom dao do znanja da trebam šutjeti, da trebam biti jako tih. Ubrzo sam shvatio da je to moja mama. Meci su iznad naših glava parali prostoriju. Cijela soba se sve više ispunjavala zavjesom od prašine a zvukovi i tutnjava koja se čula bili su zastrašujući. Stisnuo sam se uz mamu na podu sobe a uz nas su već bile i moje sestre Daniela i Slavica. Kao djeca svi troje smo spavali u istoj sobi i do prije nekoliko trenutaka očekivali smo prvi dan škole.

Kasnije sam saznao što se događalo prije nego što su neprijateljski meci počeli parati sobu u kojoj sam spavao zajedno sa svojim sestrama. Tata je zajedno sa svoja dva brata, Zdenkom i Josipom, čuvao naš sokak od nepoželjnih „gostiju“. U sokaku je bilo još nekoliko kuća ali ispalo je da smo tada samo mi Cajsperki bili tamo. Tata se tog kobnog jutra oko 4:30 vratio s noćne straže. Sjeo je i skuhao si kavu koju je planirao popiti prije nego što će krenuti na posao u Šumariju.

Noć je bila vrlo mirna pa je bio malo opušteniji nego inače. Odjednom, čuo je pucanj negdje vani. Bio je iznenađen jer do prije nekoliko trenutaka sve je bilo vrlo mirno. Krenuo je prema vratima i, za svaki slučaj, ponio sa sobom pušku ‘thompson’ s jednim okvirom te torbicu u kojoj je bilo još 5 okvira metaka. Zgrabio je i dvije bombe fitiljače koje je imao uz sebe. Otvorio je kućna ulazna vrata, krenuo niz stepenice… i odmah bio napadnut. Bacio se sa stepenica koliko god je mogao. Spasio se, ali više nije mogao natrag u kuću. Ubrzo je shvatio da se događa pravi napad iz više smjerova jer meci su neprestano fijukali oko njega i bušili zidove kuće. Odšuljao se pet metara dalje prema obližnjoj šupi u kojoj se brzo organizirao i utvrdio.

U stvari, strašno se bojao. Bio je šokiran silinom napada koji se upravo odvijao. A čim je shvatio da četnici nastoje prodrti baš u kuću, i to upravo tamo gdje se nalaze njegova djeca, uhvatio ga je gotovo smrtni strah. Bojao se da će četnici ući unutra i sve nas pohvatati. Time bi i za nas i za njega sve bilo gotovo. Uskoro su ga napadači počeli gađati i s tromblonima. Jedan od njih je pokušao krenuti prema kući, no tata ga je uspio pogoditi s dva metka i raniti. Ranjenika su njegovi odvukli u obližnje kukuruze iz kojih su vršili napad. Kukuruzi im nisu bili osobit zaklon, ali istovremeno su im pomogli da budu nevidljivi.

Baš te godine smo i mi, i svi naši susjedi, posadili kukuruze koji su dosezali sve do puta koji prolazi uz naše kuće. Tako su se napadači mogli privući jako blizu i napadati nas iz velike blizine. Na nekim mjestima razdaljina od nas do njih je bila samo petnaestak metara. Napadača je bilo tridesetak, a dio njih se usmjerio na mog tatu koji je grčevito branio svoj dom. Borio se i slušao što dovikuju jedni drugima. Ubrzo je shvatio da je riječ o našim susjedima koji imaju kuće u blizini, gore uz glavnu seosku ulicu. Temeljem njihovog dovikivanja shvatio je da vrlo dobro, vrlo precizno, znaju u kojem dijelu kuće se nalazi naša soba u kojoj smo spavali. Dovikivali su se da treba napasti upravo našu sobu i dio kuće gdje povremeno spava naš bratić Tomislav Modrušan koji je bio policajac. Tata je razumio da ako se četnici dočepaju nas djece morat će se predati. Zato je odlučio boriti se do zadnjeg daha.

Napadači su upravo pojačavali napad prema nama i počeli koristiti i tromblonske mine. Jedna mina je eksplodirala u sobi pored one u kojoj smo do maloprije spavali, svega nekoliko metara od kupaonice i kade u kojoj smo se stisnuli. Eksplozija je bila strašna i zaglušujuća. Nikad neću zaboraviti taj prasak. Sav prestrašen, pod onom debelom blazinom, nisam ništa mogao vidjeti, ništa pouzdano znati… Mislio sam da se sve oko mene ruši, da krova više nema i da ćemo svi uskoro biti zatrpani, gotovi… Mama je stalno ponavljala: „Molite, molite, molite…“ Prestrašeni, svi smo molili, onako kako smo znali. Molitva, stah, suze i drhtanje prožimali su se i miješali iz trenutka u trenutak.

Unutar kuće odjeknuo je prasak još Njedne tromblonske mine. Ova je pala i eksplodirala nasred kuhinje. Nakon toga zidove su počeli parati dum dum meci. Popadale su sve rolete i svi prozori,  a dio zidova je već bio znatno uništen. Televizorski ekran je bio izbušen i izrešetan. Detonacije su se ponavljale u nedogled i bojao sam se da nikada neće prestati. Svi smo drhtali od straha jer smo svi zajedno osjećali da neprijatelj uporno napada baš na nas. Snažno smo osjećali da je napadačima cilj da nas uništi i da nas više nema. Taj strašan osjećaj dodatno nas je uništavao. Ipak, i dalje smo molili stisnuti jedni uz druge… Tata se vani još uvijek grčevito borio. Usmjerio se na zaštitu nas koji smo bili u kući. Branio je prilaz stepeništu jer je znao da smo gotovi, da je gotov, onog trena kada netko od četnika uspije ući. Znao je da to nikako ne smije dopustiti. Istovremeno, morao je djelovati racionalno i selektivno. Nije smio rasipati streljivo jer ga nije bilo napretek. Zato je odlučio djelovati tek kad bi netko od četnika krenuo prema stepenicama.

Sati su prolazili, četnici su i dalje pritiskali vjerujući da će ga kad-tad slomiti ili da će jednostavno ostati bez metaka… No, i njima je vrijeme prolazilo i nisu ga imali napretek. Tata, usmjeren na stepenište, i dalje se uporno branio. Na kraju je ostao još samo s jednim okvirom metaka. Zadnjim. Neprijatelj je i dalje nadirao a jedan od napadača je zamalo ušao u kuću. Tata je sve više bio na izmaku snaga. Ipak, još uvijek je grčevito branio stepenište i ulaz u kuću. Još uvijek ih je sprečavao da uđu. U jednom trenutku je čuo kako četnici u kukuruzima jedni drugima dovikuju da se trebaju čuvati ogradne žice oko dvorišta jer je sva pod naponom struje. ‘Odakle im ovo’, zapitao se? Ubrzo se sjetio da je još prije godinu dana, kada je zajedno s mamom razvlačio ogradu oko dvorišta, naišao susjed Stojan i pitao ga koja je uloga smotuljka žice koji se (u stvari samo privremeno) nalazio na jednom dijelu ograde. Tata mu je u šali, ali ozbiljno, odgovorio da kroz tu žicu uvijek pusti struju prije spavanja. Dodao je da je to ‘za svaki slučaj – ako bi tko naišao’. Napadači su, očito, raspolagali s tom informacijom koju su jedino od susjeda Stojana mogli dobiti. Vjerovali su u tatinu nevjerojatnu priču da je cijela ograda pod strujom i da stoga svaki njihov dodir ograde za njih može biti koban. To im je u određenoj mjeri kompliciralo djelovanje i cijeli napad. Istovremeno, tati je to išlo u prilog. Zadnji okvir metaka s kojim je raspolagao počeo se prazniti… A onda, nešto prije 13 sati, na putu koji vodi prema našoj kući pojavilo se borbeno vozilo iz kojega se pucalo. Tata nije odmah shvatio što se događa i tko je u vozilu. Odjednom, iz vozila su počeli iskakati specijalci s čarapama na glavama. Sijali su rafale prema kukuruzima u kojima su se nalazili napadači na koje su vikali: ‘Ovdje hrvatska policija, predajte se!’ Iz kukuruza su se mogli čuti mnogi jauci a za nekoliko trenutaka je postalo jasno da se četnici povlače. Tati je laknulo jer je shvatio da je, nakon više od šest sati borbe, svemu došao kraj. Tata, moj heroj, uspio je obraniti mene, sestre, mamu, svoj dom – cijelu svoju obitelj. Nakon što su se četnici razbježali izašao je iz svog dobro utvrđenog položaja, pozdravio se s policajcima i krenuo u kuću.

Već s vrata je vikao mami:
‘Maro, Maro, izađi. Gotovo je. Došli su naši.’ Gotovo da ga nisam mogao prepoznati kad sam ga ugledao. Lice mu je bilo crno, prašnjavo i čađavo, izmučeno i potrošeno, podočnjaci kao nikad prije… Bio je drugačiji, odjednom puno stariji. Bio je mrtav umoran ali beskrajno sretan što nas vidi žive. A ni našoj sreći nije bilo kraja. Svi smo se međusobno grlili kao nikad do tada.

ovaj dogadjaj nema baš puno,direktne,veze sa Domovinskim Ratom ali ipak je vrijedan spomene

Velebitski ustanak (Lički ustanak), oružana akcija pripadnika ustaške organizacije u podvelebitskom kraju izvršena u rujnu 1932., a usmjerena protiv tadašnjega jugoslavenskog poretka. Jedan od glavnih organizatora bio je A. Pavelić, koji je izabrao ličko područje za mjesto ustanka zbog blizine Gospića, gdje je djelovala ilegalna ustaška organizacija na čelu s A. Artukovićem. U pripremama za akcije, koje su započele u proljeće 1932., važnu ulogu imao je Juraj (Juco) Rukavina, član gospićke ustaške organizacije, koji je obilazio sela Like i Primorja kako bi pridobio što veći broj sudionika. Cilj akcije bio je osvajanje vojarne i vojnog skladišta u Gospiću. Glavna baza za prebacivanje oružja preko Velebita bio je Zadar, kamo je potkraj kolovoza talijanskim brodom bila dovezena veća količina oružja, koja je potom bila prebačena ustanicima na području Velebita. Akcija je započela u noći 6/7. IX. 1932., kada su ustanici, koje je predvodilo nekoliko pripadnika ustaških snaga, napali žandarmerijsku postaju u Brušanima kraj Gospića. Nakon kraćeg okršaja sa žandarmerijom, napadači su se povukli. U temeljitoj žandarmerijskoj pretrazi što je uslijedila na području Like i Primorja bili su uhićeni i zlostavljani, osim sudionika ustanka, i mnogi nedužni ljudi. Taj događaj odjeknuo je i u inozemnom tisku, pogotovo talijanskom i madžarskom, gdje se akcija ustaške skupine prikazivala kao početak građanskog rata u Jugoslaviji. U ljeto 1933. pred Sudom za zaštitu države u Beogradu J. Rukavina bio je osuđen na smrt vješanjem, ali mu je kazna bila preinačena u doživotnu robiju. Uz njega su još jedanaestorica optuženika dobila vremenske kazne, dok je većina glavnih organizatorâ uspjela izbjeći suđenja.

VELEBITSKI USTANAK 1932 – kako je KPJ podržala ustaše

Velebitski ustanak (Lički ustanak), oružana akcija pripadnika ustaške organizacije u podvelebitskom kraju izvršena 7. septembra 1932., a usmjerena protiv tadašnjeg jugoslavenskog poretka. Pripreme za akciju započele su u proljeće 1932. Glavni organizator je bio Ante Pavelić. Ustankom je rukovodio Andrija Artuković. U rano jutro 7. septembra 1932. napadnuta žandarmerijska stanica u Brušanima. Pred vrata žandarske stanice podmetnut je eksploziv koji se trebao uzbuniti i dići na noge seljake velebitskih sela. Željelo se upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji poslije atentata u skupštini i poslije Šestojanuarske diktature 1929.

Većina sudionika Velebitskog ustanka sklonila se u talijanski Zadar, no neki su ipak uhapšeni i osuđeni na robiju. Jedan od Artukovićevih saradnika Juraj – Juco Rukavina uhvaćen je i osuđen na smrtnu kaznu, koja je kasnije zamijenjena doživotnom robijom. U zatvoru u Lepoglavi se upoznao sa komunistom Milovanom Đilasom. Komunisti i ustaše su tada sarađivali protiv zajedničkog neprijatelja – versajske tvorevine Kraljevine Jugoslavije.

Rukavini je žalbu za pomilovanje sastavio profesor Sima Marković, jedan od prvih sekretara KPJ. Rukavina je 1939. pomilovan i pušten iz zatvora. U NDH je 1941. godine postao komandant Ustaške vojnice a 1945. je u Bleiburgu izručen jugoslovenskim vlastima. Nakon jednodnevnog suđenja strijeljan je u Zagrebu

Što se tiče Velebitskog ustanka Komunistička partija Jugoslavije pozvala  svojim proglasom narod da podrži ustašku borbu, kako bi se svrgnuo velikosrpski zločinački režim. List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. decembra 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Saradnja ustaša i komunista

Jugoslovenski komunisti su u ustaškom pokretu prepoznali „revolucionarni karakter“ koji se bori protiv Beograda. U okviru tog cilja poklopio se zajednički interes da je neophodno rasturiti Jugoslaviju kao „vještačku versajsku tvorevinu”. Komunisti su po uputama iz Moskve opravdavali terorističke akcije pojedinaca, tvrdeći da bi ubistva pojedinih predstavnika režima mogla da zaplaše i dezorganizuju državnu vlast. U svojoj politici razbijanja Jugoslavije, Kominterna je podržavala i podsticala nacionalne organizacije i grupe u Jugoslaviji koje su se služile terorom. Dvadesetih godina prošlog vijeka, u Beču je organizovana i grupa jugoslovenskih komunista, kao „vojna ćelija za specijalne zadatke”. Grupom je rukovodio Mustafa Golubić, nekada pripadnik „Crne ruke“.

Ustaški pokret u Hrvatskoj je nastao iz Hrvatske stranke prava, čiji je osnivač bio Josip Frank, zbog toga su pripadnike ove stranke nazivali frankovci. Iako su bili beznačajna politička organizacija, izdvajali su se radikalnim ciljevima. Najznačajni je bio izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije. U Beču je bio ogranak, na čijem se čelu nalazio baron Stjepan Sarkotić, biviši general austrougarske vojske, a u Budimpešti Ivo Frank, sin osnivača stranke. U Zagrebu je strankom rukovodio advokat Ante Pavelić. On je formirao terorističku organizaciju „Hrvatski domobran”, koja je zapravo začetak ustaške organizacije.

Pavelić 19. januara 1929. godine napušta zemlju. U Beču i Budimpešti povezuje se sa hrvatskom emigracijom, a zatim u Sofiji s vođstnom VMRO. Zajedniči cilj je – rušiti Jugoslaviju. Italijanska vlada već od jeseni 1929. finansira ustašku organizaciju.

Jugoslovenski komunisti s budnom pažnjom prate Pavelićeve aktivnosti u inostranstvu. Razlog je jednostavan, zajednička saradnja jer oni u ustaškom pokretu prepoznaju „revolucionarni karakter” pošto se odlučno bori protiv režima u Beogradu. Sekretar KPJ Milan Gorkić zalagao se za „strateški sporazum” sa Italijom i Mađarskom, i to po cijenu ustupanja nekih oblasti tim državama. Direktive iz Moskve tražile su stvaranje „borbenog sporazuma” s nacionalnim organizacijama, i da komunisti šalju svoje ljude u Pavelićeve vojne odrede.

Ustanak

Pripreme za ustanak u Hrvatskoj počele su sredinom 1931. godine. Plan je bio da počne u Lici, jer je iz Italije (Zadar) preko Velebita najlakše bilo dopremiti oružje i municiju. Čovjek za vezu u zamlji bio je Andrija Artuković, advokat iz Gospića, čelnik terorističke organizacije „Hrvatska nacionalna omladina”. Početkom 1932. u Beču Pavelić daje Artukoviću deset milona lira pomoći za organizaciju pobune. Artuković podnosi izvještaj: „Pripreme se uspješno odvijaju, situacija je povoljna, organizovano je ustaško jezgro, na čijem je čelu Juca Rukavina, bivši austrougarski oficir. Može da se računa na 3.000 ljudi, koje samo treba naoružati”. Razrađeni su detalji ustanka. Cilj je bio da se proširi po Hrvatskoj, dok bi Dalmaciju trebalo prepustiti okupaciji fašističke milicije. Ovaj podatak očito govori da je Pavelić još tada prihvatio da Dalmacija u budućnosti pripadne Italiji.

Ustanak je započeo 7. septembra 1932, kada je desetak uniformisanih ustaša s naoružanjem prebačeno sa italijanske teritorije, preko Zadra. Njihova akcija svela se na napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima. Žandarmi su, međutim, odbili napad i kasnije, u potjeri, ubili jednog ustašu, dok su se ostali razbježali.

Iako je rukovodstvo KPJ uputilo proglas „cijelom hrvatskom narodu” da svom snagom podupru ustaše, njihova akcija nije naišla ni na kakav odziv. Jugoslovenske vlasti koncentrisale su u Dalmaciji velike vojne snage i preduzele čišćenje terena. U toj akciji uhapšen je jedan od kolovođa, Juca Rukavina, dok je Andrija Artuković uspio da pobegne iz zemlje. Čitav ovaj poduhvat, nazvan „Lički ustanak”, dugo i temeljito pripreman od strane ustaša i italijanskih fašista, pretprio je potpuni neuspjeh.

Pored proglasa „cijelom hrvatskom narodu” da se priključi Pavelićevim sljedbenicima, KPJ je organizovala i svoje akcije. U aprilu 1932. pohapšena grupa nižih oficira, koja je po nalogu rukovodstva KPJ pripremala puč u 45. pješadijskom puku u Mariboru, s ciljem da preuzmu vlast u ovom gradu. U to vrijeme, uhapšena je i grupa od četrdesetak komunista u Bihaću, među kojima je bio i Oskar Davičo, koja je pripremala napad na tamošnji garnizon, kako bi došla do oružja. Iste godine pripreman je i oružani ustanak komunista i federalista u Crnoj Gori, i u tu svrhu nabavljano je oružje iz Italije. Prema zamisli glavnog stratega Adolfa Muka, jednog od jugoslovenskih komunističkih vođa, cilj ustanka je bio direktno pripajanje Crne Gore Sovjetskoj uniji.

Osnovni cilj ovih akcija nije više bio svrgavanje buržoazije klasnom borbom, već rušenje jugoslovenske države. Upućivani su pozivi narodu u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Makedoniji da s oružjem izbore nacionalnu samostalnost. U proglasima Hrvatima, komunisti su ih pozivali „da je kucnuo čas da u otvorenoj borbi protiv beogradskih vlastodržaca izvojuje svoju slobodu i državnu samostalnost”. Osnivane su posebne organizacije za ostvarivanje saradnje s frankovcima, odnosno, ustaškim pokretom. Skojevci bili su uglavnom istureni u ovim uličnim pobunama. Ulazili su u oružane okršaje s policijom, ubijali žandarme, ali i sami ginuli.

Uklanjanjem tadašnjeg rukovodstva KPJ i dolaskom Tita na čelo partije ta saradnja je prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici. Komunistička partija Hrvatske 1937. godine u svom proglasu osuđuje stavove „frankovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram Rima i Berlina.“

,,,,,,,,,

Granić se u subotu prisjetio Velebitskog ustanka. "Više puta bio sam nazočan, a jedne godine i sudionik/izlagač na jednom od meni najdražih, a ujedno i jednom od najvažnijih međuratnih događaja kada govorimo o borbi hrvatskog naroda za vlastitu slobodu i neovisnost. Riječ je o 'Velebitskom ustanku', neki će ga nazvati 'Ličkim ustankom', a po meni najtočniji bi naziv bio 'Ustanak u Brušanima' ili 'Brušanski ustanak'", započeo je. 

"Radi se o oružanoj akciji koju su na današnji dan 1932. godine organizirali pripadnici organizacije UHRO (Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija), uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO", napisao je politički analitičar te naglasio da je u pitanju ustanak protiv "velikosrpske tiranije".

"O oružanoj akciji koja je provedena sa 6. na 7. rujna 1932.. godine u malom ličkom selu Brušane, nedaleko Gospića, GUS (Glavni ustaški stan) kao organizator, razmišljao je kao o začetku šireg ustanka hrvatskog naroda protiv velikosrpske tiranije. Za cilj je određena Oružnička postaja Žandarmerije Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su u trenutku napada bila 4 oružnika", nastavio je. 

'Početak spirale srpskih zločina'

Oružje je, zajedno s  grupom ustaških emigranata dopremljeno brodom iz Italije te prebačeno ustaškoj organizaciji pod vodstvom  dr. Andrije Artukovića i Marka Došena u Gospić. Sudionici pobune bili su podijeljeni u dvije skupine. "Grupa 1 - Juraj Rukavina, Ventura Baljak, Mile Barišić, Ante Pejković, Petar Šarlija, Josip Tomljenović, Nikola Orešković, Ivica Abramović i Ante Šuper; Grupa 2 - Ivan Devčić, Pavao Devčić, Jure Devčić, Stipe Devčić, Jakov Rukavina, Rafael Boban, Dane Babić i Joso Barić", nabrojao je. 

Da bi se moglo shvatiti kako je do ustanka došlo Granić se vratio u period koji mu je prethodio. "Početak spirale srpskih zločina započinje nasilnim ulaskom hrvatskog naroda u zajednicu sa Srbima i krvoprolićem 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tada su srpski žandari prema službenom izvješću ubili 13 (od toga 9 domobrana), a ranjeno 17 osoba. Zbog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izjasniti, kako ne bi bio odmah uhićen."

Novine su o svemu šutjele, a nakon pokolja na zagrebačkim su se ulicama pojavili brojni vojnici novog srpskog režima. "Nastavak politike nametnute zajednice ponovio se kad je srpski zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić u Beogradskoj skupštini 'demokratiju' potvrđivao pištoljem. Hrvatski je narod tada bio na rubu sveopće pobune“, naglasio je Granić."U Zagrebu je bilo oko stotinu tisuća demonstranata na ulicama, a srpska žandarmerija i dalje brutalno nastavlja krvoproliće, ubijajući još trojicu Hrvata, ranivši 60-ak ljudi i uhitivši još 120 prosvjednika. Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu od posljedica ranjavanja i bio je to do tada neviđeni sprovod."

'Okršaj je trajao pola sata'

Uslijedila je potom 'Šestojanuarska monarhistička diktatura'. "Okolnosti u Hrvatskoj su takve da se primjerice u Bjelovaru još 1924.g. regularno utemeljilo 'Udruženje četnika', a kao obrana od velikosrpstva Ustaški se pokret javlja tek krajem 1928. u Zagrebu, a službeno je osnovan 7. siječnja 1929. u Italiji", napomenuo je Granić. "Nastavlja se srpski policijski teror, hrvatske političke protivnike ubijaju na ulicama, progone ih, zatvaraju i muče. Proklamirano je prisilno integralno jugoslavenstvo, nasilno je promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija, a hrvatski nacionalni političari postaju divljač za odstrel."

Upravo u takvim okolnostima dolazi do Velebitskog ustanka. "Uz deset ustaških emigranata koji su stigli iz Zadra, u napadu na žandarmeriju u Brušanima sudjelovali su i navedeni članovi ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Vlasti Kraljevine Jugoslavije odgovorile su na ustanak masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Srpski žandari izvršili su temeljito pročešljavanje područja Like i Primorja. Uhićivani su i zlostavljani mnogi Hrvati, a pri 'čišćenju' terena hrvatskom stanovništvu činjene su ogromne materijalne štete, otimačine i paleži", napisao je Granić.