Puno je priča iz ratnog Vukovara koje izgledaju nestvarno, svaka on njih doslovno je priča za sebe. Meni možda i najupečatljivija je ona o Jean-Michelu Nicolieru, mladiću koji je za svojih nekoliko mjeseci provedenih u našoj zemlji ostavio trag kakav mnogi Hrvati neće ni za sto godina.
Herojstvo naših branitelja vrijedno je divljenja, ali to je nekako lakše shvatiti, jer ti ljudi branili su svoj dom, svoje obitelji. Ovaj mladić došao je u državu s kojom nije imao nikakve veze, stavio glavu u torbu i stavio svoj praktički tek započeti život na kocku. A nije to morao. Zapravo, ne da nije morao, nije to ni trebao. Bio je to glup i nepromišljen potez. Napustiti svoju domovinu i mladenačke radosti i otići tamo negdje u Jugoslaviju, u žarište sukoba koji je za većinu njegovih sunarodnjaka bio tek sporedna crtica u vijestima, teško se može nazvati pametnim. I još k tome stati na stranu slabijeg, onoga kojemu njegova država u to vrijeme nije bila naklonjena. Blago rečeno.
Samo da je ostalo na tome, da je došao ovdje, uslikao se na bojištu s puškom i vratio natrag kući, već bi bilo dosta za mjesto u vukovarskim pričama. A sve ono što je poslije napravio, žar i hrabrost s kojima se, po riječima suboraca, borio za Vukovar i Hrvatsku, materijal su za film, koliko god to nekad izlizano zvučalo. Jean-Michaela osobno ću najviše pamtiti po onom razgovoru u bolnici nakon sloma otpora, a uoči smrti koju je na neki način predosjećao. Tad je iskazao dvije osobine koje danas tako rijetko možemo vidjeti.
Znamo svi kako ljudi danas teško priznaju poraze, kako uvijek traže nekakva opravdanja, izlike. Pokušavaju uljepšati stvari i na sve moguće načine izbjegavaju suočiti se s istinom. A on, iako je u tom trenutku mogao s pravom naći milijun opravdanja, jer se, ako ništa drugo, borio protiv višestruko brojnijeg i naoružanijeg neprijatelja, onako jednostavno, s osmijehom na licu kaže: „Izgubili smo“. I sve to, što mi je još fascinantnije, bez kukanja, samosažaljenja, naricanja. Ta snimka uvijek me iznova pogodi. Čovjek, ma ne čovjek, iz današnje perspektive to je još dijete, tako hrabro i smireno gleda u oči smrti, i to ne bilo kakvoj. Vidjelo se tad iz njegovih riječi kako je svjestan što ga čeka.
A mogao je ne doći u taj tamo neki Vukovar. Mogao je, kad je već dospio u taj užas, elegantno iz njega se izvući. Drugi nisu, ali on je mogao. Zatekla se tad u vukovarskoj bolnici i francuska novinarka koje je mogla iskoristiti svoj utjecaj i izvući svog sunarodnjaka van, no on to nije htio. Nije htio biti poseban i drugačiji, htio je ostati do kraja uz one s kojima je dijelio dobro i zlo tih nekoliko mjeseci. I baš zato što nije htio biti poseban i drugačiji, bio je takav, jer rijetki bi postupili kao on. Zato je i postao naš. Iako rođen kao Francuz, onog trenutka kad je u srpnju 1991. godine sjeo na vlak Jean-Michelu Nicolier postao je Hrvat. I Vukovarac.
