Evo cijeli Bojdžin interview
RIJEKA – U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku od 7. do 11. listopada održat će se druga iz četverogodišnjeg ciklusa međunarodnih radionica »Patching the City« ili »Krpanje grada«, koju je Društvo arhitekata Rijeka u suradnji s Gradom Rijekom pokrenulo prošle godine. Riječ je o urbanističko-arhitektonskom projektu kojim Društvo arhitekata želi potaknuti raspravu i stručna promišljanja o mogućim scenarijima razvoja gradskih zona koje su prepoznate kao glavni zamašnjaci buduće urbane ekspanzije Rijeke, a koje su kroz prošlost urbanistički zaobilažene i egzistirale kao »krpice« odvojene od grada jer su bile rezervirane za razvoj industrije koja je zaposjela gotovo cijelo riječko obalno područje.
Prošlogodišnja radionica bavila se područjem Rafinerije na Mlaci i promjenama koje će uslijediti prenamjenom 50-ak hektara industrijskog područja u sastavni dio grada, a ovogodišnja pod nazivom »Nevidljivi grad« u središtu razmatranja ima još uvijek aktivno lučko područje u najstrožem centru grada na kojem se nalaze i monumentalne povijesne građevine lučkih skladišta sa statusom zaštićenih kulturnih dobara.
Tim povodom razgovarali smo s predsjednikom Društva arhitekata Rijeka Igorom Rožićem, ravnateljicom Direkcije za zaštitu kulturnih dobara pri Odjelu za kulturu Grada Rijeke Nikolinom Radić – Štivić i arhitektom Bojanom Bilićem – članovima organizacijskog odbora radionice na kojoj ove godine sudjeluje pet grupa studenata s arhitektonskih fakulteta iz Ljubljane, Pečuha, Porta, Splita i Zagreba.
Zbog čega su baš povijesna lučka skladišta odabrana za temu ovogodišnje radionice i na koji način mislite da bi trebalo sagledati to područje s obzirom na to da govorimo o prostoru aktivne lučke djelatnosti?
Igor Rožić: – Budući da smo četverogodišnji ciklus radionica počeli s Mlakom kao najzapadnijom točkom obalnog pojasa koji je i glavna tema istraživanja, onda su lučka skladišta bila logičan nastavak koji se geografski nadovezuje na područje Rafinerije. Ideja nam nije raditi sveobuhvatni master plan, baviti se gradom kao cjelinom i planirati starteški razvoj grada, već pokušati točkasto »pokrpati« pojedine dijelove koji su ostali neizgrađeni ili kao nekakav ostatak industrijske baštine.
Lučka skladišta se poklapaju s dvije ili tri osnovne teme koje su u fokusu našeg interesa: napuštena industrija, obalni pojas i prilazak grada moru – kao vječno pitanje Rijeke, a treće je mogućnost suživota industrije i drugih gradskih funkcija, što će u ovoj radionici posebno doći do izražaja. Za razliku od Mlake, gdje smo praktički imali otvoreno polje i industriju zadržavali uglavnom kao dekor novim sadržajima, ovdje imamo industrijsku zonu u koju treba integrirati javne sadržaje, ne remeteći njezine funkcije.
Nikolina Radić Štivić: – Osim toga, ova je zona posebno zanimljiva i stoga što u njoj imamo povijesna lučka skladišta koja su pojedinačno registrirana i zaštićena kulturna dobra, a to cijeloj priči daje predznak dodatne važnosti. Iako je riječ o zoni koja je prostorno-planskom dokumentacijom Grada Rijeke definirana kao područje lučke infrastrukture, mi tu zapravo govorimo o nepoznatom, skrivenom i neotkrivenom »gradu unutar grada«, zbog čega smo radionicu i nazvali »Nevidljivi grad«.
Promišljanje o tom prostoru više i nije pitanje treba li se tu grad otvoriti moru, jer je logično da se mora otvoriti. To je naprosto njegov prirodan dio koji treba otvoriti građanima, a činjenicu da u njemu imamo tako vrijednu graditeljsku baštinu treba shvatiti kao dodatan izazov.
Bojan Bilić: – Lučka skladišta su i na globalnoj razini vrijedan primjer industrijske arhitekture koju bi na neki način trebalo dodatno prepoznati, a možda dio i brendirati kao nešto što Rijeku razlikuje od drugih gradova. Međutim, čim je radionica u svom prefiksu nazvana urbanističkom, onda je tema koju obrađuje mnogo šira od programskog uređenja samih građevina lučkih skladišta. Ona bi se jednako tako trebala pozabaviti onim što se u globalu zove lučka infrastruktura, a rasprostire se na površinu od 80 do 100 hektara – od Mlake do Žabice.
Mi bismo kroz studentske radove željeli, a to je uobičajene praksa i u svijetu, na jednoj akademskoj razini razmisliti o modelima uređenja, suživota i eventualno o nekom scenariju koji će se dogoditi za deset, dvadeset ili trideset godina. Nije nužno da se taj prostor oslobodi lučkih postrojenja, nego da se istraže veze dvaju entiteta koji 150 godina žive tako da jedan drugome okreću leđa.
Postoji li možda neki primjer kojim bi mogli ilustrirati na koji je način taj suživot moguće ostvariti?
Igor Rožić: – Ovaj zadatak je utoliko zahtjevniji što baš i nema primjera gdje je cijeli »waterfront« grada blokiran industrijom i lučkim područjem kao u Rijeci. Zbilja ne znam konkretan primjer koji bi bio toliko sličan i zato moramo biti pioniri u tom pokušaju istraživanja.
No, vjerujemo da na tom prostoru i pored industrije koja funkcionira ima puno područja koja se mogu integrirati, na način kao što se dogodilo s lukobranom.
Bojan Bilić: – Lukobran je paradigmatski primjer. To je primjer koji može biti putokaz kako jedna mala promjena u urbanizmu može značiti ogromnu promjenu u svim perspektivama ovog grada.
Nikolina Radić-Štivić: – Kao što vidimo, lukobran je bilo dovoljno otvoriti i on je zaživio. Tako je i s ovom zonom koja trenutno ima samo jednu funkciju. U njoj imamo lučku infrastrukturu i to je sve. No, da u isto to stanje unesemo tri javne namjene, već smo taj prostor integrirali u grad. Samo tri javne funkcije u toj zoni, i mi bismo već izašli na more. Naravno da to trebaju biti funkcije koje neće ometati režim funkcioniranja luke, a sigurno postoje neke koje bi bile kompatibilne. I to će biti predmet ovih razmišljanja. Treba činiti sve da građani Rijeke malo po malo uđu u to područje.
Igor Rožić: – Kad govorimo o suživotu, onda to ne znači da pod gradskim funkcijama nužno mislimo na stanovanje. To mogu biti i neke proizvodne djelatnosti koje nisu samo teška industrija.
Suživot industrije i grada
Igor Rožić: – Kad govorimo o suživotu, onda to ne znači da pod gradskim funkcijama nužno mislimo na stanovanje. To mogu biti i neke proizvodne djelatnosti koje nisu samo teška industrija. To može biti neka nova industrija, poput već poznate industrije znanja, može biti kultura, kao i otvaranje slobodnog prostora za kontakt građana s morem.
Sindrom »bijelih fleka«
Bojan Bilić: – Ljudi su po prirodi nestrpljivi, a urbanizam je proces koji traje 10 ili 20 godina. Prije samo 20 godina u svim planovima imali smo takozvane »bijele fleke« – zone kasarni i zone luke koje nismo smjeli dirati. To su bile države u državi. Čak je na katastru sve to bilo zamračeno i vi kao urbanist tu niste imali što raditi. Danas su vojarne postale dio grada, na Trsatu se proces prenamjene već dogodio, a prije 15 godina bilo je blasfemično pričati o tome. Isto je i s lukom.
Europski primjeri
Nikolina Radić-Štivić: – Mi istinski vjerujemo da će Rijeka slijediti iskustva gradova poput Osla, Barcelone ili Kopenhagena, koji pokazuju da su upravo »waterfronotovi« postali ekonomski motori razvoja gradova koji ih imaju. No, ako pogledamo njihova iskustva vidjeti ćemo da su ti procesi također bili složeni i dugotrajni. Jedina je razlika što su ranije počeli. |
To može biti neka nova industrija, poput već poznate industrije znanja, može biti kultura, kao i otvaranje slobodnog prostora za kontakt građana s morem.
Povijesna Lučka skladišta su zaštićena 2006. godine uz velike otpore Lučke uprave koja ih je smatrala smetnjom svojim razvojnim planovima i stoga veoma tvrdokorno zastupala stav da ih treba srušiti. Čini mi se da to pokazuje kako tu zonu baš i nisu planirali za otvaranje drugim sadržajima.
Bojan Bilić: – Mi smatramo da je konačno nastupilo vrijeme kada bi razvojni program Luke trebalo koordinirati i artikulirati zajedno s razvojnim potrebama grada i građana. Luka je dio grada, ona je u korijenima ovog grada i mi kao ljudi koji se bave urbanizmom više ne možemo prihvatiti da je to »bijela fleka« koju ne smijemo dirati... U urbanizmu nema tabua i potpuno je uobičajena praksa da na jednoj razumoj civiliziranoj razini sve bude podložno određenom stručnom preispitivanju. Naravno da pritom nismo autistični. O radionici smo informirali ljude iz Luke i Lučke uprave i to vidimo kao jedan zajednički projekt koji bismo htjeli doći do boljih rješenja za grad.
Igor Rožić: – Razvoj luke kao industrije stalno se mijenja. Udio kontejnerskog prometa je prije 20 godina bio neznatan, a sad stalno raste i praktički počinje dokidati razne druge vrste tereta i prekrcajnih sistema. Ako će nam za 20 godina ostati samo kontejneri, a intencija je da se Zagrebačka obala naspe i da se tu napravi novi kontejnerski terminal, možda se područja sa silosima i prekrcajima rasutog tereta mogu otvarati drugim sadržajima.
Bojan Bilić: – Nemojmo zaboraviti da je prije samo šest godina u Rijeci dovršen prostorni plan i tada je u gradu, temeljem odredbi županijskog plana, trebalo sačuvati 74 hektara industrije. Međutim, život je puno brži od urbanizma i u samo šest godina ta 74 hektara industrije, na žalost ili na sreću Rijeke, definitivno su postala samo prazno slovo na papiru. Mi smo već danas suočeni s vrlo realnim projektima rekonstrukcije »Hartere« koja je prije šest godina morala biti industrija, a danas se svi hvataju za glavu na spomen industrije.
Tako i u ovom trenutku ne znamo hoće li luci za pet godina trebati 14, 50 ili 128 hektara i svjesni smo da ne možemo prejudicirati rješenja. Međutim, želimo razmišljati o scenarijima i to pravodobno, jer je zadaća urbanizma da predviđa procese, a ne da kaska za njima. Ovdje smo kao Društvo arhitekata zajedno s Gradom konačno nešto poduzeli »a priori«. Izmjene prostornog plana idu ove ili iduće godine, a mi smo 2008. ponudili neki scenarij promjene za Mlaku koja više neće biti industrija. Zadaća urbanizma je da se bavi vizijom, a ovaj ciklus radionica bavi se baš vizionarskim promišljanjem, ali realno i ostvarivo.
No problem je u tome što imamo razne skupove s kojih nam se podastiru sjajne vizije, a ljudi očekuju da se neke od njih konačno i ostvare. U suprotnom se postavlja pitanje koja je prava svrha tih skupova, kao što ljudi pitaju koja je svrha zaštite skladišta kad i dalje nema nikakvog konkretnog plana što će se s njima događati. Koji je uopće put da se tamo nešto dogodi?
Igor Rožić: – Ovaj projekt ima svoju svrhu i u slučaju da se ništa konkretno iz njega ne dogodi. To su akademski projekti. Svi ti ljudi dolaze u Rijeku, koju mnogi do sada nisu ni vidjeli, da bi napravili projekt koji će biti sastavni dio njihovog školskog kurikuluma. Dakle, Rijeka se uključuje u neki edukativni sustav, u mrežu europskih sveučilišta, na način koji se nama čini dobar. Rijeka nema arhitektonski fakultet, ali će ga možda jednog dana imati, pa na ove radionice možemo gledati i kao na početke arhitektonske edukacije u Rijeci.
No isto tako rješenja koja ćemo dobiti na radionici možemo prihvatiti i kao katalog konkretenih ideja, a put njihova ostvarenja u biti je jednostavan. Vlasnik će nešto od toga možda prepoznati kao dobro, profitabilno za svoj biznis gospodarenja lučkim područjem, i tada će zajedno s Gradom, koji je jedini mjerodavan za planiranje i razvoj, sjesti za stol i reći: »Gospodo nama se ovo čini zanimljivo, kako da to napravimo?«
Arhitekti sigurno nisu ti koji se u smislu kapitala mogu pojaviti i napraviti nešto na svoju ruku. Međutim, oni mogu biti inicijatori. Prema tome, ova radionica može biti »okidač«. Ona je davanje prilike, a odgovornost za neiskorištavanje prilike ne možemo preuzimati na sebe.
Nikolina Radić-Štivić: – Mi istinski vjerujemo da će Rijeka slijediti iskustva gradova poput Osla, Barcelone ili Kopenhagena, koji pokazuju da su upravo »waterfronotovi« postali ekonomski motori razvoja gradova koji ih imaju. No, ako pogledamo njihova iskustva, vidjeti ćemo da su ti procesi također bili složeni i dugotrajni. Jedina je razlika što su ranije počeli.
Bojan Bilić: – Prije tri mjeseca bio sam u Oslu i zanimalo me je koliko je taj proces kod njih trajao. Oslo je do sredine sedamdesetih u svome središtu još bio luka, da bi 1975. pokrenuli proces rekonstrukcije dijela »waterfronta« koji je završio 2003. godine. Dakle, oko trideset godina. I to je realno.
