http://www.youtube.com/watch?v=s5C5Zk4kobo&feature=player_embedded

Rukometno zanje po strani, Červar se nije mogao roditi zemljopisno zapadnije u Hrvatskoj, ali mu glava me može biti istočnije.

1) Ko ga je uopće šta pitao?  Pravi kompleksaša, da ne kažem budalu, od sebe.  Ljubomoran je na status košarke - ej, košarke u Hrvata!! - u medijima.  Uzdravlje!
2) Ne zna da se uspješnost ocjenjuje u odnosu na očekivanja.  S obzirom na ista, 6. mjesto košarkaša u Poljskoj je , ne uopće puno, ali ipak mrvicu veći uspjeh od 2. mjesta rukometaša u Hrvatskoj.  A ne znam baš da je košarkašima priređen onoliki doček na Trgu...
3) Komentar o blagostanju mu je na nivou Barkleyevog legendarnog komentara da su igrači iz Afrike i istočne Europe dobri zbog toga što su motiviraniji, a to je jer doma nemaju šta jesti pa im je košarka jedini način da prehrane obitelj.
4) Jedino maglovito u ovome svemu su ove njegove frazetine o domoljublju.  Moš mislit ispoljavanja domoljublja, dva mjeseca (na račun te iste domovine, vrijedi spomenuti) preko ljeta bit sa škvadrom i najboljim prijateljima putovat po svijetu i raditi ono što najviše voliš.  Koja demagogija, koje razbacivanje parolama, koje pojeftinjavanje domoljublja, za izrigat se.  Košarkaškima možeš štošta zamjeriti, od lijenosti, nekvalitete, pa do manjka inteligencije, ali s ovakvim parolama nek se slobodno preseli u Venezuelu.

Opet počinješ iako si obećao da nećeš.
Samo nemoj da opet bridi guza.

bijah pijonir, a primih se i u omladinu - i to na kozari...a bio je izlet i u banja luku kod unda.  a mene, kao odlicnog ucenika, zapalo da nosim neku zastavu (mislim da je bila od SSOJ-a).

Koliko je, oj koliko je na Kozari lista
Još je više, oj još je više mladih komunista.

Ja primljen u pionire i to na normalni školski dan, samo su nas iz škole skupili u kino dvoranu, iz lokalne kasarne došo neki brkati prosijedi oficir, mi za njim ponavljali ono Danas kada postajem pionir... i natrag u školu.  Imao sam i metalnu zvijezdu na plavoj titovki, i metalni ring zlatne boje sa reljefom pionirske zastave za zavezat maramu.
Ta se uniforma nosila još par puta ("mama, sutra moramo u školu doć u pionirskom!") na nekim dočecima štafeta, ali glavno gostovanje je bilo jednom u trećem ili četvrtom razredu na glavnom dnevniku u pol osam!  U onom istom kinu bila neka priredba za Dan Željezare Sisak (ej, dan poduzeća!!), pa su u prvom redu sjedili svakojaki celebritiji toga vremena.  Izvještaj od nekih 30 sekundi na dnevniku je protekao gotovo u cijelosti s mojom glavurdom u gro planu jer sam davao cvijeće ili nešt takvo Juri Kaštelanu.  Ajme ponosa...  Naravno, nisam imao pojma tko je to, nego mi je tek poslije drugarica iz ce razreda, s dozom ljubomore koju je osjetilo i dijete od 9-10 godina, rekla "Jel ti znaš kome si dao cvijeće?  Pa to je Jure Kaštelan!!"

U omladince sam primljen na jednoj planini nešto manjeg značaja za revoluciju i njene tekovine, Učkoj.  U Ininom odmaralištu.  Tu se ne sjećam puno toga sa same ceremonije osim da smo igrali frizbi ne nekoj livadi, ali se kao jučer dobro sjećam onog osjećaja kao da me netko svom snagom lupio u trbuh kad sam na povratku u busu čuo da se izvjesnoj S.M., u koju sam bio do ušiju zacopan, sviđa neki Silvio iz a razreda... grozno nešto.
Par godina kasnije, u srednjoj školi je počelo moje kontrarevolucionarno djelovanje unutar tog SSOJ-a.  Naime, krenuli po razredu skupljat novce za članarinu.  Meni u džepu zveckaju oni novčići od 10 dinara, oni novi manji, ne znam koliko njih sad ali znam da točno za topli sendvič u kantini na velikom odmoru.  A još to bilo u popodnevnoj smjeni, a ja nakon škole imam trening, i to s prvom ekipom, ljubi me majka - ma nema šanse da dam te pare i ostanem gladan!  I ja fino reko toj blagajnici da ne može, jer da su u toku demokratske promjene i da ja ne moram biti član omladine ako to ne želim... Još par njih u razredu prihvatilo priču, pa izbio osrednji skandal u školi.  Pričalo se o tome na SRZ (sat razredne zajednice, ne znam jel tog još ima sad), pa raska nije znala šta bi s nama, pa onda je to bila točka na nastavničkom vijeću... i na kraju smo obaviješteni da je to u redu, ko neće ne mora.

Od ove priče sam poslije izvukao dobru kilometražu - koristio sam to na svim prijavama za koledže i magisterije za pitanje "Describe a situation when you took leadership..."  Naravno, bez detalja o sendvičima i treninzima.

Sat razredne zajednice je kod mene u 1. srednje bio SPOG - samoupravna praksa obrazovne grupe (alo, eto, sta to uopce znaci?) - a, posto sam isao u gimnaziju, mi smo to zvali Srpski Pokret Obnove Gimnazija.

SRZ i dalje postoji, jednom tjedno...kakve (i u kojoj količini) piz.darije rade klinci, svaki dan bi trebao biti barem jedan sat razrednika...jučer sam imao sat vremena između zadnjeg sata i sjednice pa sam malo sjeo i popričao s osmašima, to je strašno kako se ponašaju klinci u osnovnoj školi...

sjednica? to zvuci tako socijalisticko-komunisticki.

sta to rade osmasi da je strasno?