Hranjenje i mijenjanje pelena nije nikakva tlaka. Barem meni. Znaš da djetetu nešt treba, hebagaled, pa ne možeš se pravit da te se to ne tiče... mislim, kako?!? Tu se ni ne radi toliko o nekoj obazrivosti prema ženi, nego prema tom djetetu - želiš mu pružiti sve moguće takvom malom i bespomoćnom. To je super i san snova dok ono plače kad mu nešta treba, ti mu to daš, i bude opet mir. Za popizdit je ono kad uđe u fazu da neće spavat po noći zato jer, šta ja znam, dosadno mu samom u sobi. I onda urla čim skuži da je sam u sobi, i neće stat dok ga ne držiš u rukama, i onda opet urla čim napraviš mot kao da ćeš ga spustit natrag u krevetić, i onda kad nakon 45 minuta misliš da je zaspalo napokon, izađeš iz sobe i malo pritvoriš vrata, a ono opet udriiii tako da probudi i susjede... Prvo, tu ti ni odlazak u neku drugu sobu ne bi pomogao (osim da odeš u hotelsku), a drugo, kad to dođe, već i mama ide na posao, ima obaveza jednako ko i ti, tako da stvarno možeš jedino ispast govno ako tražiš da ona to sve podnese sama. Al dobro, to traje 2-3 mjeseca pa prođe i opet sve ok.
Naravno da to umara i sve, pa onda drugi dan malo njurgaš, jer moraš. A kome ćeš, pa nećeš valjda njoj koja je tam bila s tobom... pa onda zadaviš malo kolege na poslu, a oni te moraju slušat jer ko od njih ima muda ti reć "de odhebi malo više s tim djetetom..."


I tako, od tih "strahota" koje ti napričaju očevi oduzmeš 2/3, i to ti je negdje istina.
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.