navodno se velik dio onog sto nazivamo karakterom u coeka gradi u prve tri godine, tako kazu knjige, ni ja im ne vjerujem skroz, ali da su te tri godine iznimno vazne mada ih se kao ne sjecamo sigurno su negdje u podsvijesti utetovirane neizbrisivo, pa ako se ti zelis samoinicijativno izdvojit iz tog procesa, samo daj. mrkveku je sad tri i pol, tata mu je daleko najvaznija osoba u zivotu, prvi kojem ide kad je tuzan, kad ga boli, kad je sretan, kad se zeli igrat, kad zeli jest, pit, pisat, kakat. i to traje od njegove druge godine i mada je ponekad opterecujuce, ne bih nista mijenjao.

nocna bdijenja su mi smetala isto kao i mojoj zeni, i istom brzinom smo ih zaboravili cim su prestala. a bilo ih je, mrkvek je patio od cestih apnea pa je spavao prikopcan na aparat koji bi larmao svaki put kad bi mali terorist prestao disati na dulje od 20 sekundi, sto je znalo bit cesto. mi jesmo kao dogovarali neka dezurstva ali slabo je to funkcioniralo, uvijek bi se budili oboje. jedino da se netko povuce u neku udaljenu sobu, a na to bi se odlucili tek kad je krah bio neminovan.