Ubijali su se ljudi i zbog manjih stvari, od nagomilane boli.
Primjera radi maloljetnicki parovi, roditelji su protiv te ljubavi,
otac kaze "e neces se vucarati sa onim izrodom iz Gornjeg Otocca, kad
ti ja kazem", mama place, njih dvoje ne vide drugi izlaz osim skoka u
bezdan sa obliznjeg starog grada, dvorca, sto bilo...
Ja bi takve volio oziviti samo da ih zasamaram.
Ubiti se zbog ljubavi, bog te nevidio, bog im pamet dao.
A ovi filozofi, knjizevnici, pjesnici, umni ljudi, nekako mislim da se
oni kokaju zato sto su sami u svojim djelima i razmisljanjima postavili
tako visoke granice odnosno standarde sretnog i ispunjenog covjeka,
toliko su zabrazdili u bajku i dozivjeli je kao javu, da "postaju
svjesni" kako i koliko je njihov zivot zapravo isprazan i promasen.
Bog te mazo, pa ko se nebi ubio sa umom jednog Jesenjina...
do vidjenja dragi, bez ruke bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije,
umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
al` ni zivjeti nije novije