onomad u jednom većem gradu gdje smo živjeli u zgradu nam se uselila besprizorna obitelj domorodaca, white trash štonosereče, inače sterilna manja zgrada i odgovarajuće hladna i međusobno distancirana zajednica stanara (do tada osim dobar dan, doviđenja nisam riječ progovorio sa susjedima na istom katu) je živnula: smeće po stubištu, brižljivo čuvani i šišani travnjak ispred zgrade uništen, lift pokvaren tri puta u dva mjeseca, spaljen portafon, utjerivači dugova dežuraju pred ulazom, o buci i galami ne moram pisat, ..... stanari se zbližili uglavnom da komentiraju, međusobno se žale i traže način da se besprizorni najure iz zgrade (uspjelo se nakon godine i nešto dana). 
imali su troje djece, u dva navrata su prišli mojim pilićima i oba puta su bili (pred mojim očima) nasilni i bezobrazni prema njima, nije da su moji mimoze ali na tako nešto nisu navikli, s obzirom da ih njihovi roditelji nisu u tome spriječavali, ja sam ih potjerao i dalje izbjegavao kontakt, nisu djeca kriva, ali su moja još manje pa ne moraju trpit, a da tuđu preodgajam, hvala niti vremena, niti znanja a još manje volje.
priča druga, u manjem gradu, još uvijek u dijaspori, požalila mi se kćer da se ju novoj školi osjeća izopćeno, a da je jedna mala uredno tu i tamo zvekne. odem razgovarat s nastavnicom koja u tome ne vidi neki problem, žu-žu (klinka koja moju po nahođenju opali koji put, nastavnica je zove nadimkom) ima stariju sestru pa nekada zna bit malo grublja, a da je zapravo problem u mojoj kćeri koja je asocijalna, osorna i neprilagodljiva i da se po tom pitanju ništa ne da učiniti, jer je ona takva. Te osobine su apsolutno nespojive s mojom kćeri (ne samo naše mišljenje kao roditelja nego i iz prijašnje škole, vrtića), ali nije mi se dalo natezati s ravnateljem, dizati halabuku jer sam već tada znao da se za pola godine vraćamo u zg. S obzirom da nas je tamo uredno etiketiralo kao problematične i neprilagođene dotepence onda sam stvar i rješio na balkanski način, pod velikim odmorom skupio dječicu iz razreda na igralištu, dok u blizini nije bilo nikoga od "odgovornih" (par nezainteresiranih lijenih babuskara koje su tračale u obližnjoj učionici), te im poručio da će svatko na koga se moja kćer požali popit šamar, a da se nakon toga mogu uredno požalit tatimami, pa da i oni dođu po svoju porciju. posluka je porana na lošem francuskom ali je prihvaćena, tih pola godine je prošlo ok, nije da je odjednom postala miljenica razreda ali nije bila ni trinaesto prase. nastavnicu sam strijeljao pogledom, čekajući neku njenu reakciju ali nije je bilo.
uglavnom nebitna mi je rasa, ako je dobrobit moje djece u pitanju slabo divanim filantropski, tolerancija mi relativno nisko, a da može bit gadno nosit etiketu dotepenca, divljeg i neprilagođenog doseljenika, može, pa bio ti takav u stvari ili ne.