Kad su ovako slabe godine za film kao što je bila ova, onda se The Powers That Be Hollywooda obično dosjete napraviti tipično hollywoodski trenutak pa nagrade nekakav homage prošlim vremenima. Pobjeda
The Artista ista stvar ko pobjeda
Chicaga prije 10 godina. Pamtit će se ko zanimljivost, posebnost i trivia baš kao i Chicago, a kao nekakav genijalan film - sumnjam. Da se natječe u konkurenciji od prije 80 godina, ne bi bio ni nominiran. Pri tom ne mislim da je The Artist loš film (dapače, smatram da je bolji nego prošlogodišnji pobjednik), nego je očito samo još jedan dokaz koliko malo zapravo taj Oscar više znači. Oscar je nekad bio Maverick ili Iceman, sad je Goose u najboljem slučaju.
Po mom skromnom mišljenju, najbolji film godine je iranski
A Separation, koji je ujedno i dobio nagradu za najbolji strani film. Kad već on nije mogao slavit u glavnoj kategoriji, žao mi je što to nije učinio Scorseseov
Hugo. On je pak pomeo sve tehničke nagrade i čim sam to vidio, znao sam da neće dobit nagradu za najbolji film.
Sramota je da Gary Oldman nije dobio nagradu za najboljeg glavnog glumca.
Jedna pozitivna stvar se ipak dogodila.
Extremely Loud & Incredibly Close je popušio i u dvije nominacije koje je imao. Taj film je u svakom svom aspektu žudio za oskarima, pažljivo uštimavan da gladi jajca Akademika perom (čudnovati dječak, Tom Hanks, Sandra Bullock, soundtrack, 9/11, DRAMA, PUTOVANJE, ČUDNOVATI DJEČAK) i barem na to Akademija nije nasjela.
Man, I love duct tape. I love how it tapes, I love the sound it makes. I love saying it. Duct tape. Duct tape. Duct tape...Duct tape...