Pa, DOBRO, DA LI STE VI NORMALNI????
Umalo me srčka nije strefila. Gudlam ti ja, gudlam, kad , odjednom, predamon lice znano!?!?!?!?!?!?!!?!?
Ustanem. Okrenem se u rikverc. Ko, velim, nemoguće. Kad ono, jope, isti lik. Nakon što sam se okrenuo.
Ovo je već neka ozbiljnija zavjera. Svjetskih razmjera. Kažem sebi.
Kad ono, opet, BRANE!
JEBATELED, BRANE U NJUJORKU!!!!!!!!!
U istom trenutku zasvirah "Čavoglave" - ko velim, ak me ništ neće vratiti iz sna ondak je to ova pisma - kad ono, opet BRANE!!!!
Auuuuuuuuuuuuu, nesrećaaaaaaaaaaaaa.
Zasvirao sam potom i "Ustani, Bane", "Sedi, Bane" "Bane, ne seri", "Bane, ti si Vila Velebita", itd..........
Ali, unatoč svemu, BRANIMIR je i dalje stajao predamnom.
Zbunjen sam, braćo kafandžije.
Zbunjen i PRESREĆAN.
ŽIVJELA DPK. Ili, na srpskom, ŽIVELA KAFANA MRTVIH PESNIKA!!!
Specijalni poljubac svim ksenofobima, fašistima, mrziteljima i inim diplomranim stručnjacima sa tečajeva.
Ah, kako je lepo mrzit.